REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6806/2024-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Mateo Mandić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 15. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 056-50-4432120 od 28.9.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja :
- u dijelu čl. 3. glasi: “NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...).”
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 825,63 eura sa zateznim kamatama koje na iznos 316,32 eura teku od 19. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 401,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 28. rujna 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 056-50-4432120. Dalje navodi da ga je tuženik obvezao na plaćanje naknade za obradu kredita. Ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o toj ugovornoj odredbi, a niti je tuženik jasno predočio i pojasnio strukturu navedenih troškova tužitelju. Također radi se o unaprijed formuliranom tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom spornu ugovornu odredbu (točka I) te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 316,32 eura sa zateznim kamatama koje teku od 28. rujna 2007. do isplate (točka II), kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva tužitelja u cijelosti. Naveo je da je ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze. Istaknuo je i da je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti te da kada bi sporna odredba i bila ništetna, uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značaja. Istaknuo je prigovor zastare te osporio tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zateznim kamatama.
3. Na ročištu održanom 4. srpnja 2025. tužitelj je zahtjev postavio na način da traži isplatu iznosa 825,63 eura sa zateznim kamatama koje na iznos 316,32 eura teku od podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama (list 46 spisa).
4. Tuženik se protivio preinaci tužbe.
4.1. Prema odredbi čl. 191. st 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 – čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), tužba je preinačena, ako je promijenjena istovjetnost zahtjeva, ako je povećan postojeći zahtjev ili je istaknut drugi zahtjev uz postojeći. Prema shvaćanju ovoga suda tužitelj na ročištu 4. srpnja 2025. nije preinačio tužbu. Naime, u tužbi tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud tuženiku naložiti isplatiti mu iznos 316,23 eura sa zateznim kamatama od 28. rujna 2007. do isplate, dok je na ročištu 4. srpnja 2025. tužitelj predložio donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti mu iznos 825,63 eura sa zateznim kamatama koje na iznos 316,23 eura teku od podnošenja tužbe do isplate. Dakle, tužitelj je uglavničio zatezne kamate koje su, na iznos 316,23 eura, tekle u razdoblju od 28. rujna 2007. do podnošenja tužbe. Stoga, on nije postojeći zahtjev povećao, niti je promijenio istovjetnost svog tužbenog zahtjeva, a niti je istaknuo drugi zahtjev uz postojeći, već ga je samo izrazio na drugačiji način i to tako što je tražio isplatu obračunate kamate za određeno razdoblje dugovanja u apsolutnom iznosu.
5. Tuženik je prigovorio da je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko označio. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos 1.645,00 eura, tužbom je tražio utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 316,32 eura, a na ročištu je tražio isplatu iznosa 316,32 eura na ime glavnog duga te iznosa 509,31 eura na ime uglavničenih zateznih kamata.
5.1. Prema odredbi čl. 35. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.
5.2. Stoga se kao vrijednost predmeta spora, u smislu odredbe čl. 35. ZPP- a, uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva u iznosu 316,32 eura, a ne i vrijednost uglavničene zatezne kamate kao sporednog traženja. Kao vrijednost predmeta spora moguće je uzeti uglavničene zatezne kamate u situaciji ako čine glavni zahtjev, što ovdje nije slučaj.
5.3. U odnosu na, u tužbi naznačenu vrijednost predmeta spora, treba dodati da, prema shvaćanju ovoga suda, zahtjev za utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 316,32 eura (tako VSRH u Rev-349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 4623/23 i dr.).
6. Tijekom postupka izvršen je uvid u potvrde (listovi 5 i 71 spisa), Ugovor o kreditu (listovi 6-10 spisa), otplatni plan (listovi 11-14 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 15 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 17. prosinca 2024. (listovi 16-19 spisa), obavijesti (listovi 20, 21, 22, 23, 24 i 25 spisa), odgovor na prigovor (list 26 spisa), prigovor (listovi 27-28 spisa) te je saslušan tužitelj (list 47 spisa).
6.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
7. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.
7.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 056-50-4432120 od 28. rujna 2007. na iznos 16.489,01 CHF (dalje Ugovor o kreditu).
7.2. Također nije sporno da je predmetna jednokratna naknada naplaćena u iznosu 316,32 eura dana 28. rujna 2007. (list 46 spisa).
7.3. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 3,30% iznosa kredita, sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.
8. Prema odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu naplaćuje se naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.
9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja.
9.1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kupovao automobil koji je koristio za osobne potrebe. I dan danas ga ima i vozi. Ugovor je pročitao te mu je bilo poznato da mora platiti spornu naknadu. Nije mogao sudjelovati u sastavljanju predmetnog Ugovora o kreditu, već je dobio gotov Ugovor koji je trebao potpisati. Bilo mu je rečeno da se ova naknada plaća za obradu kredita, ali ne zna za koje točno troškove. Od stane banke nije mu predočen troškovnik niti specifikacija koja bi se odnosila na spornu naknadu (list 47 spisa).
10. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba te da se radilo o kreditu za kupnju novog vozila, kojeg je tužitelj koristio za osobne potrebe. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je on kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
10.1. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).
11. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da mu je bio predočen gotov ugovor sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja ne proizlazi da bi mu bilo objašnjeno na što se odnose ovi troškovi, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.
12. Prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
12.2. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
13. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 3,30% iznosa kredita.
13.1. Iako je predmetna odredba (članak 3. Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.
13.2. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuje u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.
13.3. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini 3,30% iznosa kredita te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13.4. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
14. S obzirom da se, dakle, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 100. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.).
14.1. Za dodati je i da budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama, a koji sadrže spornu odredbu), ne radi se o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici što je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.
15. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.
16. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.
16.1. Tuženik je na ročištu održanom 4. srpnja 2025. učinio nespornim da je naknada iz čl. 3.3. Ugovora o kreditu naplaćena 28. rujna 2007. u iznosu 316,32 eura (list 46 spisa).
16.2. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16.3. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju pripada kamata od dana naplate sporne naknade do isplate.
17. Tužitelj je uglavničio zateznu kamatu koja je na iznos glavnog potraživanja 316,32 eura tekla od 28. rujna 2007. do podnošenja tužbe na način da traži isplatu iznosa 509,31 eura, koji obračun zatezne kamate je tuženik učinio nespornim (list 51 spisa).
18. Stoga je tužitelju dosuđen ukupan iznos 825,63 eura čiju isplatu je zatražio.
19. Kako su u uglavničenom iznosu 509,31 eura obračunate zatezne kamate od 28. rujna 2007. do podnošenja tužbe, to je tužitelju dosuđena i zatezna kamata na iznos glavnog potraživanja 316,32 eura od 19. studenog 2024. kao dana podnošenja tužbe do isplate.
19.1. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje temelji se na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
20. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (15. siječnja 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.
22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).
22.1. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 316,32 eura (obrazloženo u dijelu 5.-5.3. obrazloženja) priznat trošak sastava tužbe u visini 25 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 9. ožujka 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 4. travnja 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 4. srpnja 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, sastava podneska od 30. listopada 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. u visini 25 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.
22.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 300,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 375,00 eura.
22.3. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 eura.
22.4. Slijedom navedenog, tužitelju pripada parnični trošak u iznosu 401,54 eura.
22.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).
23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 15. siječnja 2026.
Sutkinja
Ana Štimac
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
