Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

[adresa]

O 14

Poslovni broj P-603/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sutkinji tog suda Ivani Prosenečki Kamenjak, u pravnoj stvari tužiteljice OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Nenadu Horvat, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz OD Žurić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 01. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužiteljice Nenada Horvat, a u odsutnosti tuženika, koja presuda je objavljena 15. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj OTP BANKA D.D., 210000 SLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB: 52508873833 da tužitelju OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćenih kamata isplati iznos od 4.117,49 eur (četiri tisuće sto sedamnaest eura i četrdeset devet centi) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. pa sve do isplate i to od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31.12.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženoj OTP BANKA D.D., 210000 SLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB: 52508873833 da tužitelju OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 4.845,71 eur (četiri tisuće osamsto četrdeset pet eura i sedamdeset jedan cent) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. pa sve do isplate i to od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31.12.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženoj OTP BANKA D.D., 210000 SLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB: 52508873833 da tužitelju OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije isplati iznos od 1.825,19 eur (tisuću osamsto dvadeset pet eura i devetnaest centi) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 05.02.2016. godine pa sve do isplate i to od 5. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31.12.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj OTP BANKA D.D., 210000 SLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB: 52508873833 da tužitelju OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s naslova razlike zatezne kamate i preplate u konverziji iznos od 2.718,63 eur (dvije tisuće sedamsto osamnaest eura i šezdeset tri centa) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15. siječnja 2026. pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana,

V Odbija se zahtjev tuženika istaknut radi prijeboja u vezi utvrđenja postojanja novčane tražbine tuženika u iznosu od 1.537,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan.

VI Nalaže se tuženiku OTP BANKA D.D., 210000 SLIT, DOMOVINSKOG RATA 61, OIB: 52508873833 da tužitelju OČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.029,87 eur (sedam tisuća dvadeset devet eura i osamdeset sedam centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućima od dana donošenja presude odnosno od dana 15. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova ovoga postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Kod ovog suda tužitelj OČ, protiv tuženika OTP BANKA HRVATSKA podnijela je tužbu radi stjecanja bez osnove te isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika sa Splitskom bankom d.d. sklopio 23. listopada 2006. Ugovor o kreditu broj 54276/06 prema kojemu je kreditor korisnici kredita odnosno tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 47.540,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a rok otplate kredita je bio ugovoren na 240 mjeseci sa ugovorenim mjesečnim anuitetima uz kamatnu stopu od 4,30% godišnje koja kamate je definirana kao promjenjiva sukladno odluci kreditora. Tužitelj je s tuženikom sklopio i Aneks Ugovora o kreditu i to 12. veljače 2016. pod brojem 54276/06 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit deponiran u kunama s valutnom klauzulom EUR. Pravni interes za podnošenje tužbe tužitelj pravda pozivajući se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet u presudi donesenoj pod poslovnim brojem Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. pri čemu ističe posebno zauzeti stav naznačenoga suda da korisnik kredita ima pravni interes za podnošenje tužbe neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, a tužitelj tvrdi da konverzijom nije u potpunosti obeštećen kao potrošač, a sve obzirom na nepoštene odredbe Ugovora utvrđene u postupku "Potrošač" povodom kolektivne tužbe. Tužitelj dalje u tužbi navodi kako je za trajanja kredita po osnovnom ugovoru redovna kamatna stopa sa početnih 4,30% godišnje, u sklad s jednostranom odlukom tuženika mijenjana na štetu tužitelja na način da je rasla do 7,00% godišnje. Tužitelj se dalje poziva na sudsku praksu i to Trgovačkog suda u Zagrebu donesenu pod poslovnim brojem P-1041/2012, a koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda donesenom pod poslovnim brojem: Pž-7129/13, a koje su primjenjive i na ovaj predmet budući da je njima odlučeno da je banka povrijedila interese potrošača, odnosno korisnika kredita na način da je ugovorena redovna kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a na koje odluke korisnici kredita nisu imali mogućnost utjecaja što je u konačnici imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Uz navedeno, tužitelj se poziva i na odluku Vrhovnoga suda donesenu pod poslovnim brojem Revt-249/14 kojom je odlučeno u bitnome da su u ugovornom odnosu kao što je predmet ovoga postupka korisnici kredita bili u ovisnom položaju jer nisu imali druge mogućnosti namicanja potrebnih novčanih sredstava već su zbog potrebe za istima prihvatili uvjete banaka. U nastavku tužbe tužitelj ističe da je zbog tuženikove jednostrane promjene kamatne stope tužitelj oštećen. Tužitelj dalje ističe kako ne spori da je ugovorom o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula odnosno da je vrijednost ugovorne obveze izračunata na temelju vrijednosti valute kune u odnosu prema stranoj valuti švicarski franak-CHF ali tužitelj osporava valjanost njena ugovaranja sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe da je i tom odredbom doveden u nepovoljniji položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK, a na što tužitelj nije bio upozoren prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu, a niti mu je odredba o valutnoj klauzulu bila obrazložena, a tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao predvidjeti da će dostići do drastične promjene vrijednosti novca dok je to tuženiku kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi to bilo ili je moglo biti poznato. Tužitelj se tako poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda donesenu pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. Dalje je tužitelj istakao kako mu je podizanje kredita u valuti CHF predstavljeno kao ugovor u „sigurnoj valuti“ te mu nisu bilo objašnjeni rizici koji su postojali za njega kao potrošača i to prvenstveno u odnosu na skorašnji rast valute, a odredba o valutnoj klauzulu dala je sigurnost isključivo banci odnosno tuženiku. Zaključno, tužitelj vezano za odredbu ugovora o valutnoj klauzuli ističe kako je nepoštena, a samim time i ništetna budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i nisu bile razumljive. Tužitelj iz navedenoga izvodi zaključak da su bili bitni elementi ugovora u trenutku njegova sklapanja neizvjesni, a rizik je preuzeo tužitelj kao potrošač, a koji u trenutku sklapanja Ugovora toga nije bio niti svjestan. Tužitelj ističe da je tuženik zapravo nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik na nedopušten način potakao tužitelja kao potrošača na sklapanje ugovora upravu s valutnom klauzulom u CHF, iako ističe da je tuženik ponudom konverzije zapravo postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom EUR na način da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit koristio u valuti EUR. Tužitelj se poziva pritom na praksu Suda Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. te na odredbe sadržane u Direktivi 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima. Slijedom svega iznesenoga tužitelj je predložio sudu da obveze tuženika na obvezu isplate tužitelju plaćanje iznosa po preplaćenoj kamati zajedno sa zateznim kamatama u iznosu od 38.162,44 kn, na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule s pripadajućim zateznim kamatama u iznosu od 24.489,07 kn te da ga obveže da tužitelju naknadi troškove koje je tužitelj imao vođenjem ovoga postupka.

2. Pravodobno, u ostavljenom mu roku tuženik je podnio odgovor na tužbu i to 6. rujna 2019. u kojem odgovoru je tuženik u bitnome predložio da sud odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom. S tim u vezi, tuženik je naveo da nije sporno da je tužitelj sklopio navedeni Ugovor, ali je sporno jesu li pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne, te je istakao i prigovor zastare utuženih iznosa sukladno ZOO, bez obzira na pravnu kvalifikaciju potraživanja tužitelja budući da ista nije bila specificirana tužbom. Tuženik tvrdi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, no tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivio jer smatra da se pravna utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj predmet s obzirom da je u toj parnici utvrđena tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se tek o tom odnosu trebaju izvesti dokazi o tome jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" primjenjiva u pojedinačnom slučaju i na koji su način primjenjiva. Uz navedeno, tuženik je prigovorio osnovanosti tužbenoga zahtjeva na način kako ga obrazlaže tužitelj, a sve ističući kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzulu jasna, lako uočljiva i razumljiva slijedom čega ista odredba ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tuženik nadalje ističe da je ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Uz navedeno, tuženik ističe i da je istim ugovorom regulirano kako će otplatu kredita tužitelj vršiti kroz mjesečne anuitete uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Za sve te odredbe tuženik ističe kako su tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora bile lako uočljive, a iste nisu bile niti istaknute slovima s manjim fontom niti su iste bile upisane kao fusnote u predmetni Ugovor. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe svoj stav kako je tužitelj bio u obvezi sam se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njega i njegova prava i obveze iz Ugovora slijedom čega iznosi posljedično da je neosnovana tužiteljeva tvrdnja da nakon proteka deset godina ističe kako mu odredbe Ugovora nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Tuženik je jednako tako naglasio da je tužitelj imao na raspolaganju službenike tuženikova prednika kod kojega je sklapao Ugovor te je njih mogao pitati za eventualna tumačenja ili razjašnjena pojedinih ugovornih odredaba. Zaključno u odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe da tužitelj u ovome postupku nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Dodatno je tuženik istakao da on nije, unatoč svojoj stručnosti i pažnji mogao znati buduća kretanja tečaja CHF, a da uz navedeno nitko, tako ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanja CHF-a nakon 2010. Osim toga, ta ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, po tuženiku, te tužitelj nije dokazao da bi tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika tuženik u svome odgovoru u bitnome ističe da ta odredba Ugovora nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u parnici "Potrošač", te smatra da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presude VTS donesenih u parnici "Potrošač" i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bio predmet ispitivanja u toj parnici "Potrošač". Ovo tim više što materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, pa po mišljenju tuženika, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Pri tome tuženik naglašava kako Ugovorom nije bilo samo ugovoreno da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, već su ugovorne strane izričito ugovorile da će se na odnose koji nisu regulirani Ugovorom primjenjivati odgovarajuće odredbe važećih zakona i akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Kako je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, po tuženiku, jasna i uočljiva, te razumljiva, nije moguće utvrđivati njezinu nedopuštenost i ništetnost, a također tuženik smatra i da u ovom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Zbog toga je predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, kao pravno neosnovan. Tuženik je ujedno osporio i istaknutu visinu tužbenog zahtjeva jer opravdanost iste ne proizlazi niti iz jednog dokaza. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev, te da obveže tuženika da naknadi troškove tužitelju.

3. U podnesku od 18. prosinca 2019. (list 72-73), tuženik je istakao prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate. Ujedno je naglasio kako je tijekom konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od 10.330,99 kuna, te je dogovoreno kako će se tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene pretplate koristit za podmirenje budućih dospijevajući mjesečnih anuiteta, te je na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. Prema tome, ukoliko sud utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik predlaže da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 10.330,99 kuna sa zateznom kamatom od dana sklapanja Sporazuma o korištenju preplate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, da se donese konstitutivna odluke o prijeboju tražbina stranaka te da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev podneskom koji je kod ovog suda zaprimljen 3. rujna 2025. (list 289- 292) kojim predlaže da se naloži tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 13.507,02 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, odnosno da mu na ime preplaćenih kamata isplati iznos od 4.117,49 eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015., na ime preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 4.845,71 eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015., na ime preplaćena glavnice prilikom konverzije da mu isplati iznos od 1.825,19 eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 5. veljače 2016. pa sve do isplate, te da mu s osnova razlike zatezne kamate i preplate u konverziji isplati iznos od 2.718,63 eur s pripadajućim zateznim kamatama tekućima od trenutka presuđenja kao i da mu naknadi troškove izazvane vođenjem ovoga postupka.

5. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u tužbu od 10. lipnja 2019. (list 1- 12), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 23. listopada 2006. sklopljen pod brojem 54276/06 između Splitske banke i s druge strane ĆČ, SČ i BČ za iznos kredita od 47.540,00 CHF (list 14-18), dodatak broj A ugovora o kreditu broj 54276/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava sklopljenog između Splitske banke te ĆČ i BČ **.**.2016. (19-20), potvrda privatne isprave po javnom bilježniku Mariu Franjić poslovni broj OV-259/2016 (poleđina lista 20), otplatni plan za ugovor broj 260510 (list 21-24), Otplatni plan za ugovor broj 54276/06 (list 25-30), dopis Splitske banke upućen tužiteljici 13. veljače 2007. (list 31), dopis Splitske banke upućen tužiteljici 16. siječnja 2009. (list 32), dopis Splitske banke upućen tužiteljici 15. prosinca 2009. (list 33), dopis Splitske banke upućen tužiteljici 7. siječnja 2011. (list 34), dopis Splitske banke upućen tužiteljici 20. prosinca 2013. (list 35), otplatni plan 14. siječnja 2015. (list 36-38), potvrda o izvršenim uplatama tužiteljice po naznačenom kreditu Splitskoj banci za razdoblje od 1. listopada 2006. do 9. listopada 2018. (list 39-45), odgovor na tužbu (list 48-55),

zapisnik s ročišta održanog 12. rujna 2019 (list 61-62), podnesak tužiteljice od 6. prosinca 2019. (list 66-68), zapisnik s ročišta od 19. prosinca 2019. (list 69-70), podnesak tuženika od 18. prosinca 2019. (list 72-73), podnesak punomoćnika tužiteljice 27. siječnja 2020. (list 77), podnesak tužiteljice od 30. lipnja 2020. (list 78- 92), sudska praksa Općinskog građanskog suda u Zagrebu (list 93112), zapisnik s ročišta od 8. rujna 2020. (list 114-115), nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvene vještakinje Marijane Matijević od 30. studenoga 2020. (list 121-129), podnesak punomoćnika tužiteljice od 18. prosinca 2020. (list 136-137), podnesak tuženika od 5. siječnja 2021. (list 138-140), očitovanje financijsko-knjigovodstvene vještakinje Marijane Matijević od 18. veljače 2021. (list 143-149), podnesak punomoćnika tužiteljice od 23. veljače 2021. (list150), podnesak punomoćnika tuženika od 12. ožujka 2021. (list 151-153), očitovanje financijsko-knjigovodstvene vještakinje Marijane Matijević od 27. svibnja 2021. (list 156-162), podnesak punomoćnika tužiteljice od 18. lipnja 2021. (list 169-177), podnesak punomoćnika tuženika od 6. srpnja 2021. (list 178-179), podnesak punomoćnika tužiteljice od 29. svibnja 2025. (list 185-189), podnesak punomoćnika tužiteljice od 18. lipnja 2025. (list 240-250), zapisnik s ročišta od 17. srpnja 2025. (list 251), nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvene vještakinje Marinele Vuković od 14. kolovoza 2025. (list258-285), podnesak punomoćnika tužiteljice od 3. rujna 2025. (list 289-291), podnesak punomoćnika tuženika od 28. studenoga 2025. (list 293-294), zapisnik s ročišta održanog 1. prosinca 2025. (list 295-298).

6. Na temelju izvedenih dokaza sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja preciziran podneskom od 3. rujna 2025. u cijelosti osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika 23. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:54276/06 (list 14-18), za iznos od 47.540,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Namjena kredita je isključivo adaptacija. Nadalje, nije sporno niti da su tužitelj i tuženik 4. veljače 2016. sklopili Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu broj 54276/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava.

Nije sporno niti da je člankom 8. ugovorena nominalna kamatna stopa koja je iznosila 4,30%, a stavom 2. istoga članka ugovoreno je da prethodno spomenuta kamatna stopa predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita, umanjenu za 5%. Nakon toga roka na ostatak duga po istome Ugovoru će se primjenjivati kamatna stopa koja će na dan 1. siječnja 2007. biti propisana sukladno tada vrijedećoj odluci Kreditora. Člankom 10. d stavkom 1. predmetnoga Ugovora ugovoreno je da će se mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti Ugovora podmirivati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Nije sporno niti da je člankom 11. predmetnoga Ugovora ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.

8. Sporno je da li se na predmetni postupak mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, te je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari. Sporna je bila i visina tužbenog zahtjeva, te da li je u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, osnovan i tuženikov prigovor koji je bio istaknut radi prijeboja novčanih tražbina stranaka.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:54276/06 od 23. listopada 2006. (list 14-18) utvrđeno je da su isti zaključili prednik tuženika, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos 47.540,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora koji je vrijedio za CHF na dan korištenja kredita. U točki 5. navedenog Ugovora ugovorena je godišnja kamatna stopa od 4,30 % godišnje promjenjiva, dok je točkom 10. d ugovoreno da su mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti Ugovora, a podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.

9.1. Uvidom u Dodatak 1 Ugovora o kreditu br.54276/06 sa sporazumu o osiguranju zasnivanjem založnog prava utvrđeno je kako je istim promijenjen članak 5. stavak1. i 2. Ugovora o kreditu, pobliže opisanoga u točci 10. obrazloženja ove presude, te je ugovoreno da je kamana stopa promjenjiva i iznosi 7,33%, a određuje se sukladno članku 2. točke 5. Dodatka br. 1 Ugovora sa sporazumom o osiguranju. Istim je promijenjen i članak 6. na način da je ugovorena efektivna kamatna stopa i ona iznosi 7,65% godišnje. Člankom 10. istoga Dodatka ugovoreno je da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 12. veljače 2016. iznosi 21.317,38 eur i otplaćuje se u jednakim vremenskim razmacima. Stavkom d istoga članka ugovoreno je nadalje da se mjesečni anuiteti izraženi u eurima podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Člankom 11. Ugovoreno je da ostale odredbe Ugovora o kreditu broj 54276/06 ostaju nepromijenjene, a Dodatak br. 1 Ugovora sa Sporazumom o osiguranju njegov je sastavni dio.

10. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena.

12. Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

14. Iz dopisa tuženikova prednika, odnosno Splitske Banke od 13. veljače 2007., 16. siječnja 2009., 15. prosinca 2009., 7. siječnja 2011., (list 31-34 spisa), upućenih tužitelju, proizlazi da je tuženikov prednik tužitelja obavještavao o promjenama kamatnih stopa, te da je te odluke o izmjeni kamatnih stopa donesene temeljem odluke Uprave Banke, dok je iz dopisa tuženikova prednika od 20. prosinca 2013. (list 35 spisa), utvrđeno da je prednik tuženika obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope, a do iste je došlo slijedom promjena Zakona o potrošačkom kreditiranju.

15. Iz otplatnog plana Splitske Banke od 14. siječnja 2025. (list 36-45) utvrđeno je da je da je otplatni plan obuhvaćao nominalnu kamatnu stopu u iznosu od 3,23%, a ista je kamatna stopa bila fiksna.

16. Ovaj sud je kao vjerodostojne prihvatio sve naznačene isprave s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u svezu s drugim dokazima i odredbama relevantnih zakona.

17. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje knjigovodstveno-financijske struke Marijane Matijević, od 30. studenoga 2020. u bitnome proizlazi da je tužiteljica kao korisnik kredita zaključila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za adaptaciju br. 54276/06 od 23. listopada 2006. godine, u iznosu od 47.540,00 CHF. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa je u trenutku ugovaranja iznosila 4,30% godišnje. U nalazu je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu. Pri navedenome je utvrđeno da u razdoblju od mjeseca prosinca 2006. do rujna 2015. ukupna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi 28.655,61 kn, ukupna razlika zbog promijenjenog tečaja iznosi 35.731,95 kn, što ukupno daje iznos od 64.387,56 kn. U nalazu su izvršena prebijanja negativnih razlika. Na dan 12. veljače 2016. iznos glavnice kredita u EUR po konverziji tuženika je 21.317,53 EUR, što preračunato prema srednjem tečaju (7,637672) daje preostali iznos glavnice od 162.816,30 kn. Iznos preostale glavnice po otplatnom planu u CHF je 30.617,39 CHF, što preračunato po početnom prodajnom tečaju na dan isplate kredita (4,655400) daje iznos od 142.536,20 kn te je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 20.280,10 kn.

17.1. Budući da su nalazu i mišljenju iz točke 17. obrazloženja prigovorili i punomoćnik tužitelja i punomoćnik tuženika, imenovana vještakinja dopunski se očitovala na nalaz i mišljenje i to podneskom od 18. veljače 2021. pri čemu je u bitnome navela da je u izradi nalaza korišten je prodajni devizni tečaj tuženika na dan isplate kredita 27. listopada 2006. godine 4,6554. Razlika zbog promijene kamatne stope se računa na način da se iznosi plaćenih kamata u CHF umanje za iznose početnih kamata u CHF te se ta razlika množi sa početnim tečajem CHF kako bi se dobila razlika u kunama. Isključivo pozitivna razlika zbog promijene kamatne stope iznosi 6.663,93 CHF ili 31.023,24 kn.

Razlika zbog promijene tečaja je utvrđena u iznosu od 35.731,95 kn.

Na dan konverzije iznos glavnice kredita u EUR po konverziji tuženika je 21.317,53 EUR, što preračunato prema srednjem tečaju (7,637672) daje preostali iznos glavnice od 162.816,30 kn. Iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu u CHF je 30.617,39 CHF, što preračunato po početnom tečaju na dan isplate kredita (4,6554) daje iznos od 142.536,20 kn te je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 20.280,10 kn. Utvrđena preplata kod konverzije je iznosila 10.330,99 kn i taj iznos se umanjuje od razlike glavnice te ukupna razlika iznosi 9.949,11 kn.

Na dan 12. veljače 2016. godine razlika po pozitivna razlika zbog promijene kamatne stope je utvrđena u iznosu od 31.023,24 kn, razlika zbog promijene tečaja CHF je utvrđena u iznosu od 35.731,95 kn te je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 9.949,11 kn, što zajedno daje iznos od 76.704,30 kn.

17.2. Kako su i na taj dopunski nalaz i mišljenje naznačene financijsko- knjigovodstvene vještakinje punomoćnici obiju stranaka imali prigovore koje su istakli u svojim podnescima od 22. veljače 2021. i 12. ožujka 2021. vještakinja se ponovno očitovala i to svojim podneskom od 27. svibnja 2021. iz kojega u bitnome proizlazi da u razdoblju od prosinca mjeseca 2006. do konverzije kredita u rujnu 2015. ukupna prebijena razlika zbog promijene kamatne stope iznosi 28.655,61 kn. Ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promijene kamatne stope iznosi 31.023,24 kn. U razdoblju od prosinca mjeseca 2006. do konverzije kredita u rujnu 2015. ukupna prebijena razlika zbog promijene tečaja iznosi 35.731,95 kn. Ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promijene tečaja iznosi 36.509,97 kn.

Na dan konverzije iznos glavnice kredita u EUR po konverziji tuženika je 21.317,53 EUR, što preračunato prema srednjem tečaju (7,637672) daje preostali iznos glavnice od 162.816,30 kn. Iznos preostale glavnice po zadnjem otplatnom planu u CHF je 32.019,68 CHF, što preračunato po početnom tečaju na dan isplate kredita (4,6554) daje iznos od 149.064,42 kn te je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 13.751,88 kn. Utvrđena preplata kod konverzije je iznosila 10.330,99 kn i taj iznos se umanjuje od razlike glavnice te ukupna razlika iznosi 3.420,89 kn.

Vještakinja je predmetnoj dopuni napomenula kako u nalazu od 26. studenog 2020. i u očitovanju od 11. veljače 2021. pogrešno je u tablici “Rekapitulacija razlike kod konverzije” stavljen iznos glavnice po početnom otplatnom planu u CHF od 30.617,39 CHF te je sada ispravljen i stavljen iznos prema posljednjem otplatnom planu od 32.019,68 CHF.

Na dan 12. veljače 2016. prebijena razlika zbog promijene kamatne stope je utvrđena u iznosu od 28.655,61 kn, prebijena razlika zbog promijene tečaja CHF je utvrđena u iznosu od 35.731,95 kn te je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 3.420,89 kn, što zajedno daje iznos od 67.808,45 kn.

Na dan 12. veljače 2016. godine isključivo pozitivna razlika zbog promijene kamatne stope je utvrđena u iznosu od 31.023,24 kn, isključivo pozitivna razlika zbog promijene tečaja CHF je utvrđena u iznosu od 36.509,97 kn te je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 3.420,89 kn, što zajedno daje iznos od 70.954,10 kn. Zaključno je vještakinja u svome nalazu istakla da tuženik tvrdi da “Kada se preplata po kamati računa kao razlika kamate iz provedenog i kamate iz početnog otplatnog plana, onda se razlika po tečaju izračuna tako da se od ukupne preplate odbije preplata po kamati.” Za takav tuženikov izračun razlike tečaja vještakinja ističe da nije točan iz razloga što tuženik od razlike anuiteta umanjuje samo razliku zbog promijene kamate, a izostavlja razliku zbog manje plaćene glavnice. Tužitelj je zbog promijene kamatne stope platio 6.155,35 CHF više kamata, ali je ujedno platio i 1.509,28 CHF (protuvrijednost 7.026,27 kn po početnom tečaju) manje glavnice, a s kojim iznosom tuženik u svom izračunu umanjuje razliku tečaja. Tuženik ujedno ignorira i rekapitulaciju razlike kod konverzije (iznos od 13.751,88 kn), tj. samo oduzima iznos preplate od 10.330,99 kn.

Ovakav zaključni nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvene vještakinje sud je prihvatio u cijelosti ocjenjujući ga stručnim, objektivnim te izrađenim u skladu s pravilima znanosti i struke, a na taj dopunski nalaz i mišljenje niti jedna od stranaka nije imala prigovora.

18. Podneskom od 18. lipnja 2025. punomoćnik tužitelja pozivajući se na stav Vrhovnoga suda zauzet u odluci istoga suda Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. objavljen u listopadu 2024. prema kojem stavu potrošači imaju pravo na restituciju zakonske zatezne kamate na sve preplaćene iznose predlaže sudu odrediti vještačenje sukladno navodima iz citirane odluke, a primjenom članka 1111. stavka 1., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima te u skladu s člankom 19. c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

19. Nastavno na navedeno, ovaj je sud rješenjem od 29. srpnja 2025. odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Marineli Vuković kojoj je u zadatak dato da izvrši izračun zatezne kamate na utvrđene preplaćene iznose kredita temeljem ništetne kamatne stope i valutne klauzule te izvršiti uračunavanje preplate priznate u konverziji sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima.

19.1. Iz nalaza i mišljenja potonje navedene financijsko-knjigovodstvene vještakinje u bitnome proizlazi da preplata tužiteljice nastala po valutnoj klauzuli kao razlika između iznosa anuiteta koji bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj u CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužiteljica stvarno i plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja pojedinog anuiteta iznosi ukupno 4.845,71 € i ne uključuje u svom zbroju razdoblja primjene nižeg tečaja CHF spram HRK od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita. Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Preplata tužiteljice nastala kao razlika između kamate koje bi tužiteljica platila da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata iznosi ukupno 4.117,49 €.

Izračunata je za cijelo razdoblje otplate kredita zaključno do dana 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ukupna preplata temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (tečajnih razlika) iznosi 8.963,20 EUR. Nakon izvršenog uračunavanja preplate priznate u konverziji (uz primjenu čl. 172. Zakona o obveznim odnosima koji definira uračunavanje kamata i troškova - ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica), potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 01.10.2015. do isplate iznosi 8.963,20 € kao i iznos od 2.718,63 € na ime zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije.

Nastavno na izračun, izvršenom konverzijom (sklapanjem Dodatka ugovoru) iz nalaza i mišljenja spomenute vještakinje Vuković utvrđeno je da tužiteljica nije u cijelosti obeštećena; preplatom priznatom u konverziji prebija se tek djelomično zakonska zatezna kamata izračunata na ukupno preplaćene iznose po obje osnove, zaključno do dana 30. rujna 2015., odnosno do dana kada je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Uračunavanjem preplate priznate u konverziji potraživanje na ime preplaćenih anuiteta, uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 01.10.2015. do isplate, iznosi = 8.963,20 € dok potraživanje na ime zatezne kamate (ne prebijeni / preostali dio) izračunate na ukupno preplaćene iznose po obje osnove, zaključno do 30. rujna 2015. iznosi 2.718,63 €. Prilikom izračuna efekata konverzije tuženik (kreditor) ne primjenjuje tečaj CHF na dan isplate kredita već tečaj na dan 30.09.2015. zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita za iznos od 1.825,19 €. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovane vještakinje Vuković ocjenjujući ga izrađenim stručno i nepristrano te u skladu s pravilima struke i danog zadatka, a uz navedeno, na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi.

20. Iz iskaza tužiteljice iznijetoga na ročištu održanom u ovome postupku 1. prosinca 2025. u bitnome proizlazi da je ona 23. listopada 2006. s prednikom tuženika, odnosno sa Splitskom Bankom sklopila Ugovor o kreditu za iznos od oko 45.000,00 CHF, a koji iznos kredita je koristila za adaptaciju svoga stambenog prostora. Ista je dalje istakla kao bitno u svome iskazu da je ona kredit kod tuženikova prednika podigla u valuti CHF prihvaćajući nametnute joj uvjete kreditora, iako je željela podići kredit u valuti EUR no za to su joj bili potrebni jamci, koje nije imala u datome trenutku. Podizanje kredita u valuti CHF tužiteljica je u konačnici prihvatila, a sve obzirom da joj je novčani iznos koji je bio ugovoren istim Ugovorom o kreditu, bio nužno potreban za adaptaciju stambenoga prostora, a kod drugih kreditora nije uspjela ostvariti podizanje kredita iz razloga što su joj za to nužno potrebni bili jamci, a ona ih u trenutku potrebe za novčanim iznosom, odnosno u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imala. Tužiteljica je precizno opisala i dinamiku ishođenja kredita na način da je bila u obvezi za kreditora pribaviti određenu dokumentaciju i to obrazac ovjeren kod poslodavca, troškovnik za radove koje planira izvoditi u stambenom prostoru za koji podiže kredit, zk.izvadak za nekretninu na kojoj je vršila adaptaciju, kopiju katastarskoga plana. Tužiteljica je posebno u svome iskazu istaknula kako je predmetni ugovor o kreditu prije potpisivanja detaljno pročitala, a potom i potpisala, i to sve iz puke potrebe za novčanim iznosom kako je već ranije obrazložila u svome iskazu. Tužiteljica je kao bitno istakla i da je svojoj tadašnjoj osobnoj bankarici KČ postavljala pitanja vezana uz sam ugovor o kreditu, odnosno vezano uz odredbe koje joj nisu bile posve jasne, no na ista pitanja nije dobila odgovor već joj je spomenuta bankarica navela da su odredbe ugovora takve kakve jesu i ne mogu se mijenjati. Posebno je tužiteljicu brinula odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok joj je odredba o valutnoj klauzuli bila objašnjena na način da joj je ista prezentirana kao sigurna i stabilna slijedom čega nema razloga za zabrinutost. Tužiteljica je dalje istaknula kako joj je zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule od početne 1/3 plaće bilo u konačnici ustezano gotovo 2/3 plaće. Završno je tužiteljica istakla kako joj je od strane zaposlenika tuženikova prednika predmetni Ugovor sa spornim odredbama bio prezentiran kao najpovoljniji te u smislu odredbe o valuti najstabilniji, što se u konačni pokazalo potpuno netočnim, a ona kao laik to u vrijeme sklapanja Ugovora nije razumjela. Uz navedeno, tužiteljica je zaključno istakla kako je sporni Ugovor o kreditu bio tipski ugovor, i na njegove je odredbe mogla utjecati samo u odnosu na visinu iznosa koji joj se stavlja na raspolaganje predmetnim ugovorom te na odredbu o zasnivanju prava zaloga, a na koje odredbe je pristala dok je na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i odredbu o valuti pristala "pod pritiskom" jer joj je novčani iznos ostvaren Ugovorom o kreditu bio nužno potreban, a Kreditor, odnosno Splitska Banka, kao prednik tuženika, funkcionirala je po principu "uzmi ili ostavi" slijedom čega je tužiteljica mogla ili prihvatiti takve uvjete kakve je Kreditor propisao tipskim ugovorom ili odustati od ishođenja samog Ugovora. U odnosu na obavijesti o promjeni kamatne stope, tužiteljica je navela kako je iste obavijesti dobivala od tuženikova prednika no one su bile isključivo način priopćavanja promjena po kreditu, a ne obavijest o mogućim promjenama, dakle riječ je bila o već donesenim odlukama Uprave banke na koje tužiteljica nije imala pravo utjecaja niti je imala mogućnost pregovora o istima. Pored svega navedenoga, tužiteljica je u iskazu navela kao bitno i da nije u potpunosti obeštećena provedenom konverzijom.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice ocijenivši njezin iskaz životnim, logičnim, a uz navedeno, pri davanju iskaza pred sudom tužiteljica je djelovala uvjerljivo. Uz navedeno, njezin je iskaz u cijelosti u suglasju s materijalnom dokumentacijom sadržanom u spisu predmeta, i to prije svega Ugovorom o kreditu te obavijestima tuženikova prednika o promjeni kamatne stope, a u odnosu na obeštećenje konverzijom, u dijelu u kojem tužiteljica naznačuje da konverzijom nije u potpunosti obeštećena, njen je iskaz u suglasju s nalazom i mišljenjem u postupku imenovane financijsko-knjigovodstvene vještakinje Marinele Vuković.

21. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. U smislu odredbe članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga Suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

25. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

26. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

27. Sukladno odredbi članka 3.stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. stavkom 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. stavkom 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

28. Sukladno odredbi članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi članka 272. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je članka 270. stavka 1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

29. Sukladno odredbi članku 323. stavku 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi članka 323. stavka 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30. Prema odredbi članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

31. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da je namjena kredita adaptacija kuće koja je služila za stanovanja tužitelja i njegove obitelji, za koju nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje ZPP/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

32. Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, prednik tuženika svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. O toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i u konačnici je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukama tuženika, te o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne. Ništetnost navedenih odredbi u ugovorima o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika, te s valutnom klauzulom u CHF potvrđene su pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kako je to ranije navedeno. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli definitivno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se je mijenjala odlukama tuženika i valutnoj klauzuli su jasno uočljive, no nisu lako razumljive. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, kao i promjenjiva kamatna stopa koja se je mijenjala odlukama tuženika, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao u bitnom predvidjeti utjecaj valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se je mijenjala odlukama tuženika na ukupan trošak kredita. Naime, banke su pri sklapanju ugovora osigurale svoje interese na način da su ugovorile niz instrumenata osiguranja - sudužnici, suglasnosti o zapljeni, prijenos prava vlasništva i dr. pa su one u konačnici svoju tražbinu još zaštitile i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i odredbama o promjenjivoj stopi kamate, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelja na kojeg je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično izloženost u odnosu na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio, kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja, upućuje na zaključak da je znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja. Prednik tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo je ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

S obzirom na navedeno, te s obzirom da tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka predložio provođenje drugih dokaza, po stavu ovoga suda tuženik nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa načinom promjene kamatne stope te svim rizicima valutne klauzule odnosno povećanje tečaja CHF na osnovu kojih bi mogao donijeti informiranu odluku.

33. Zaključak ovoga suda utemeljen je na zaključcima Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanim u presudi Rev-249/14-2 i Rev-2221/18 od 16. rujna 2019., prema kojima iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu platiti, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac koji plasiraju potrošačima dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na njegovu štetu. Slične odredbe su sadržane i u Direktivi 93/13 EEZ, naime u članku 5. Direktive navedeno je da u slučaju ugovora kojem se sve ili određene odredbe nude i u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljive. Pri navedenome, posebno se naglašava kako nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice tih odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač kad pročita tekst ugovora mora biti svjestan mogućnosti promjene vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene mora biti jasan te je banka kao pružatelj usluge morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja te rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti kako bi potrošač na temelju potpunih informacija koje su mu pružene prije sklapanja ugovora mogao donijeti odluku o prihvaćanju odredbi ugovora i svih uvjeta koje je prethodno sastavio kreditor.

34.Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, nepoštene, a time i ništetne.

35.Nadalje, odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila, ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, te promjenjiva kamatna stopa.

36. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula, a na koju ništetnost sud prema odredbi članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 156/22 i 155/23– dalje u tekstu: ZOO), pazi po službenoj dužnosti, to se na ugovorni odnos primjenjuje tečaj koji je važio u trenutku sklapanja ugovora, te kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, kako bi se uspostavila jednaka vrijednost činidaba u smislu odredbe članka 7. stavak 1. ZOO.

37.Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

38. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, te činjenicu da je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu od 23. listopada 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te se na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa (4,30 %) kroz cijelo vrijeme otplate kredita po osnovnom ugovoru do 1. siječnja 2014., od kada je u primjeni kamatna stopa od 3,23 % koja je određena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/13), te ju je tuženik kao takvu i primjenjivao, pa sve do dana izvršene konverzije 30. rujna 2015., te tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu.

39.Nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pravni odnos između stranaka uređen je Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu od br. 54276/06 od 4. veljače 2016. (list 19-20), kojim je utvrđen iznos pretplate, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuitete.

40.Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

41. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Preciznije, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač iz ugovora o kreditu zaključenog u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Naime, dodatak ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona i to konkretno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u cilju izjednačavanja položaja korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u valutu euro. Navedenim sporazumom su izmijenjeni uvjeti i načini otplate kredita, a nije regulirano pitanje rješavanja pretplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Osim toga, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti i u sporazum nisu uračunate sve pretplate tužitelja te je slijedom istoga ovaj sud naložio tuženiku isplatu novčanog iznosa koji predstavlja razliku do potpunog obeštećenja tužitelja.

42. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 4. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se prednik tužitelj u navedenom Dodatku odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

43. Stoga, tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

44. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., UČ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmet riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.

45. Na navedeno pravno shvaćanje poziva se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“, a koje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ovom postupku primjenjuje i ovaj sud.

46. Neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište VSRH iz oglednog postupka gdje se u slučaju dodatka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužiteljica po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugovor o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu. Naime, pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka, ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećena provedenom konverzijom. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Osim toga, sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su samo izmijenile uvjete i način otplate kredita, što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo i pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao.

47.Korisnik kredita tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane temeljem članak 326. stavak ZOO, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav VSRH je izrazio i u kasnije donesenoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud RH potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.

48.Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević iz Bjelovara (list 121-129, 143-149, 156-163), utvrđeno je da pozitivna pretplata za tečajnu razliku i pozitivna pretplata za anuitete za kamatnu stopu iznosi ukupno iznos 9.417,23 eura/70.954,10 eur, pri čemu pozitivna razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 4.117,49 eur/31.023,24 kn, pozitivna razlika zbog promjene tečaja CHF je utvrđena u iznosu od 4.845,71 eur/36.509,97 kn, dok je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 454,03 eur/3.420,89 kn.

Provedenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo, financije i poreze Marineli Vuković (258-266 spisa) utvrđeno je da je nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji potraživanje tužitelja u iznosu od 8.963,20 eur/67.533,21 kn, dok je na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zateznu kamatu tekuću od 1. listopada 2015. do isplate potraživanje tužitelja utvrđeno u iznosu od 2.718,63 eur/20.483,54 kn.

49. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, odnosno njegov matematički izračun punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi, pa kako nisu inzistirali na neposrednom saslušanju vještaka sud istoga niti nije neposredno saslušavao.

50. Uzimajući u obzir navedeno, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši da je dao odgovore na postavljena pitanja u rješenju o određivanju vještačenja, da su nalaz i mišljenje sačinjeni sukladno pravilima struke imajući u vidu ostale provedene dokaze u ovome predmetu, te ne postoje razlozi za sumnju u njegovu ispravnost.

51. Slijedom navedenog proizlazi da među strankama nije sporno da je tuženik proveo konverziju sukladno zakonu, te tužitelj ne pobija Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija i stoga isti obvezuje stranke. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te je zadržao pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana 30. rujna 2015. u pogledu ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika, te o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, radi se o iznosu koji je tužiteljica preplatila zbog nepoštenih ugovornih odredbi kojima je tuženik jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu i kojima su se budući anuiteti vezali uz neizvjesni tečaj u CHF, no pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je pošao i od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. da korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji.

52. Tužitelj je tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 13.507,02 eura (4.117,49 eura s osnove preplaćenih kamata tekućih od 30 rujna 2015. + 4.845,71 eura s osnova preplaćene valute/kamate od 30. rujna 2015., + 2.718,63 eura s osnova razlike zatezne kamate i preplate priznate u konverziji, + 1.825,19 eura s osnova preplaćene glavnice prilikom konverzije s kamatom tekućom od 5. veljače 2016.

53. Prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva, sud je uzeo u obzir ukupan iznos preplate temeljem ništetnih odredaba u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 8.963,20 eura, obračun zatezne kamate na sve pojedine mjesečne iznose preplate računajući od dana dospijeća do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 2.718,63 eura (apsolutni iznos), kao i iznos priznat konverzijom od 1.825,19 eura. Uzimajući u obzir odredbu članka 172. ZOO kojom je određeno da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sud je kamate iskazane u apsolutnom iznosu od 4.089,79 eura prebio sa pretplatom priznatom konverzijom u iznosu od 1.371,16 eura, te je dobio iznos od 2.718,63 eura.

54. Kako je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj u razdoblju otplate kredita zbog promijenjene kamatne stope platio za mjesece koji su obuhvaćeni tužbenim zahtjevom za vremenski period od zaključenja ugovora do sklapanja dodatka ugovora ukupno iznos od ukupno 4.117,49 eura više nego što bi platio prema ugovorenoj početnoj kamatnoj stopi, te zbog promjene tečaja CHF iznos od 4.845,71 eura uzimajući u obzir pozitivne i negativne razlike koji iznos pretplate tužitelj potražuje tužbom, ovaj sud je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati razliku iznosa između anuiteta za sve anuitete za koje je više plaćen iznos u iznosima pobliže navedenim u izreci presude zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od isplate svakog pojedinog iznosa pozivom na članak 1111. ZOO-a s obzirom da je taj iznos tuženik stekao bez valjane pravne osnove. Uz navedeno, ovaj je sud tuženika obvezao i na plaćanje zakonskih zateznih kamata koje teku od dospijeća, odnosno, od isplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08., 25/11. i 78/15. - u nastavku teksta: ZOO-a) koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. Kako je u pravomoćnim sudskim postupcima po kolektivnim tužbama utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača koristeći prilikom zaključivanja ugovora o kreditu s potrošačima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovaj sud zaključio je da je tuženik nepošteni stjecatelj. Stoga tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate, koja za nepoštenog stjecatelja teče od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a).

55. Tužitelju su priznate kamate koje teku od dana 1. listopada 2015., a pri tome uzimajući u obzir da je pretplatom priznatom u konverziji prebijena zakonska zatezna kamata izračunata na preplaćene iznose zaključno do 30. rujna 2015. kao dana kada je izvršena konverzija. Tužitelju je priznato pravo na kamatu koja je prebijena iznosom priznatim u konverziji s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope od dana stjecanja. Uzimajući u obzir navedeno, odlučeno je kao u izreci u pogledu kamate, te je visina kamatne stope određena je sukladno članku 29. stavak 2. i 8. ZOO.

56. U odnosu na iznos preplaćene glavnice prilikom konverzije, a koji je utvrđen tijekom ovoga postupka i dosuđen točkom III izreke ove presude u iznosu od 1.825,19 eur za napomenuti je da je do istoga došlo budući da je kreditor prilikom izračuna efekata konverzije primijenio tečaj na dan 30. rujan 2015., a ne tečaj koji je bio na dan isplata kredita zbog čega je došlo do uvećanja glavnice kredita od 1.825,19 eur. Dodatkom 1 Ugovora o kreditu isto nije ugovoreno među strankama slijedom istoga riječ je također o jednostranoj i samovoljnoj odluci banke slijedom čega je i po tom pitanju po stavu ovoga suda i u odnosu na taj dio tuženik nepošteni stjecatelj te je kao takav taj iznos obvezan vratiti tužitelju.

Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga, prema mišljenju ovog suda, tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Slijedom navedenoga, sud je obvezao tuženika na vraćanje dosuđenih iznosa tužitelju sve primjenom odredbe čl.323. st.1. i 324. ZOO-a, a koji iznosi predstavljaju razliku do iznosa preplate utvrđenu Dodatkom ugovora u odnosu na valutnu klauzulu i u odnosu na razliku u glavnici.

57. Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u točkama I-V izreke ove presude.

58. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj:Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. godine koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba podnijeta 10. lipnja 2019., zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine jer se u ovom slučaju radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove.

59. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom, nije osnovan. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom člankom 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti- ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točci II izreke ove presude.

59.1. Kako je tužitelj u okviru svog konačnog novčanog potraživanja, a sukladno matematičkom izračunu vještaka, od svoje novčane tražbine, već umanjio tuženikovo potraživanje koje čini pretplata iz konverzije, a koje potraživanje je tuženik istaknuo radi prijeboja u ovome postupku, nije bilo nikakvog opravdanog razloga da se posebnom formalnom odlukom usvaja u ovoj parnici tuženikov prigovor prijeboja, a uzimajući u obzir sve ranije navedeno, te je stoga odlučeno kao u točki V izreke presude.

59.2. U odnosu na prigovor tuženika da opravdanost visine tužbenog zahtjeva ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, kako je ranije tijekom obrazloženja ove presude navedeno, tijekom trajanja ovoga postupka provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po imenovanim financijsko-knjigovodstvenim vještakinjama te je slijedom posljednje provedenoga financijsko-knjigovodstvenoga vještačenja tužitelj precizirao svoj tužbeni zahtjev i to podneskom od 3. rujna 2025. Uz navedeno, tužitelj je sukladno aktivnim odredbama ZPP-a u obvezi naznačiti vrijednost predmeta spora, no za očekivati je da on kao laik koji ne raspolaže sa dovoljno stručnoga znanja iz područja financija ne može prije samoga vještačenja u potpunosti precizno naznačiti samu vrijednost predmeta spora.

60. Sud u ovome postupku nije provodio dokazni prijedlog saslušanjem djelatnika tuženika, a sve obzirom da je tuženik od istoga dokaznog prijedloga odustao na ročištu održanom 8. rujna 2020.

61. Budući je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom ima pravo u cijelosti na naknadu parničnih troškova temeljem članka 154. stavka 1. u svezi članka 155. ZPP- a, te Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelj je u ovome premetu imao opravdan parnični trošak kojega čine nagrade, dalje OT, njegovu punomoćniku za zastupanje i to: za sastav tužbe od 10. lipnja 2019. u iznosu od 500,00 eur sukladno Tbr.8.1. OT, trošak sastava podneska od 12. rujna 2019. u iznosu od 125,00 eur sukladno Tbr. 8.4.. u svezi s Tbr.7.1. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 10. lipnja 2025. u iznosu od 250,00 eur sukladno Tbr. 9.2. u svezi s Tbr.7.1. OT, trošak sastava podneska od 30. lipnja 2020. u iznosu od 500,00 eur sukladno Tbr. 8.1. OT, trošak sastava podneska od 28. kolovoza 2020. u iznosu od 500,00 eur sukladno Tbr. 8.1. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 8. rujna 2020. u iznosu od 500,00 eur sukladno Tbr.9.1. OT, trošak sastava podneska od 18. prosinca 2020. u iznosu od 500,00 eur sukladno Tbr. 8.1. OT, trošak sastava podneska od 17. lipnja 2021. u iznosu od 500,00 eur sukladno Tbr. 8.1. OT, trošak sastava podneska od 29. svibnja 2025. u iznosu od 250,00 eur sukladno Tbr. 8.3. OT, trošak sastava podneska od 18. lipnja 2025. u iznosu od 250,00 eur sukladno Tbr. 8.3. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 17. srpnja 2025. u iznosu od 500,00 eur sukladno Tbr.9.1. OT, trošak sastava podneska od 3. rujna 2025. u iznosu od 250,00 eur sukladno Tbr. 8.3. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 1. prosinca 2025. u iznosu od 500,00 eur sukladno Tbr.9.1. OT, trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude 15. siječnja 2026. u iznosu od 250,00 eur sukladno Tbr.9.3. OT, PDV na sve naznačene poduzete odvjetničke radnje u iznosu od 1.343,75 eur, sukladno Tbr. 46. OT, trošak plaćenog predujma za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 481,81 eur sukladno Tbr.48. OT, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 129,60 eura sukladno Tar. br. 2. u svezi s Tar. br.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23) te trošak sudske pristojbe na presudu i iznosu od 181,52 eur sukladno Tar. br. 2. u svezi s Tar. br. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj:37/23).

Sukladno navedenome, točkom trećom izreke ove presude tužitelju su dosuđeni troškovi u ukupnom iznosu od 6.718,75 eur, te je taj iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, dok je preko toga iznosa zatraženi trošak neosnovan kako je pobliže naznačeno u točci obrazloženja 51.

61.1. Sud tužitelju nije dosudio trošak sastava podneska od 3. prosinca 2019. u iznosu od 500,00 eur kako to potražuje tužitelj, a sve obzirom da je istim podneskom tužitelj iskazao suglasnost s prijedlogom tuženika da se odredi prekid postupka, dakle riječ je o podnesku koji je ovaj sud tretirao kao podnesak koji spada u skupinu iz Tbr.8.4. OT, ta je slijedom istoga na ime sastava toga podneska tužitelju dosudio iznos od 125,00 eur. Nadalje, ovaj sud tužitelju na ime pristupa ročištu 19. prosinca 2019. nije dosudio trošak u iznosu od 500,00 eur kako to potražuje tužitelj već mu je na ime pristupa istome dosudio trošak od 250,00 eur, a sve obzirom da se na istom ročištu raspravljalo samo o procesnom pitanju, odnosno o prekidu postupka. Naime, uz navedeno, sud tužitelju na ime sastava podnesaka od 29. svibnja 2025., 18. lipnja 2025., te 3. rujna 2025. nije dosudio na ime sastava svakoga od tih naznačenih podnesaka iznos od 500,00 eur, već je na ime sastava svakoga od tih podnesaka tužitelju dosudio iznos od 250,00 eur odnosno iznos od 50% sukladno Tbr. 8.3. OT, odnosno obzirom da je sud tužitelju već dosudio četiri obrazložena podneska u punome iznosu, nije bilo osnove, a sve obzirom na odredbu iz Tbr.8.1. OT, tužitelju dosuditi zatraženi trošak od 500,00 eur po svakome od tih podnesaka.

62. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Križevcima, 15. siječnja 2025.

Sutkinja

Ivana Prosenečki Kamenjak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.