REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-13313/2019-76

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice BEO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Marijani Tomić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika DM- Drogerie markt d.o.o., OIB: 94124811986, Zagreb, Kovinska 5, zastupanog po punomoćniku Darku Marjanoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice i njene punomoćnice, zakonskog zastupnika tuženika i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku DM-Drogerie markt d.o.o. isplatiti tužiteljici BEO iznos 15.926,735 eur sa zateznom kamatom od 15. veljače 2012. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev za isplatu iznosa 15.926,735 eur sa zateznom kamatom od 15. veljače 2012. do isplate.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da sa tuženikom poslovno surađuje od 2009. te da je uspješna suradnja nastavljena i u 2011. na način da su sklopili usmeni ugovor o poslovnoj suradnji kojim da su utvrdili modalitete suradnje za sezonu proljeće/ljeto 2011. te sezonu jesen/zima 2011/2012. i proljeće 2012. Dalje navodi da je prema navedenom ugovoru bila obvezna predstavljati i reklamirati tuženika i njegove proizvode na unaprijed neodređenom broju tuženikovih projekata prvenstveno onih namijenjenih bebama i majkama te zdravoj prehrani uz proizvode Alnatura. Tvrdi da se tuženik obvezao da će tužiteljica snimati televizijski prilog naziva "njam njam" sponzoriran od tuženika i njegovog proizvoda Alnatura koji da se na HTV emitirao najprije u sklopu emisije "Filipove bebe" te kasnije u istoj emisiji promijenjenog naziva "Baby bonus". Tvrdi da je za sezonu proljeće/ljeto 2011. snimila ukupno 15 epizoda tv priloga "Njam njam" te da je za sezonu jesen/zima 2011/12. i proljeće 2012. ugovoreno snimanje paketa TV priloga od ukupno 40 epizoda. Dalje navodi da je, prema međusobnom dogovoru, tuženik za svaku snimljenu epizodu tv priloga "Njam njam" tužiteljici bio dužan isplatiti 4.000,00 kn dok se tužiteljica obvezala zauzvrat svoj angažman na ostalim medijskim predstavljanjima tuženika i njegovih proizvoda vršiti besplatno. Tvrdi da ju je u 2011. tuženik pozvao na sudjelovanje u projektima na koje se ista odazvala i na kojima je medijski predstavila tuženika i njegove proizvode a radi se o projektima: "Tu ljubav znači sve" iz siječnja 2011; "Voziona" iz lipnja 2011. i kulinarskoj radionici "DM kuhinja - kuhanje sa Alnaturom" u sklopu sajma eko-etno Hrvatska od 26. listopada 2011. Tvrdi da je odradila snimanje 15 epizoda TV priloga "njam njam" iz sezone proljeće/ljeto 2011. i 10 epizoda istog priloga iz paketa predviđenih 40 epizoda za sezonu jesen/zima 2011/12 i proljeće 2012., a za što da je tuženiku ispostavila račune koji su joj uredno podmireni. Navodi da je snimanje preostalih ugovorenih 30 epizoda trebalo započeti 3. siječnja 2012. međutim, da je umjesto poziva na snimanje, a na svoj upit i traženje, od produkcijskog tima snimateljske kuće dobila obavijest da se snimanje privremeno odgađa. Tvrdi da ju tuženik ni na koji način nije obavijestio o odgodi snimanja niti o razlozima odgađanja istog te da je sama kontaktirala tuženika i zatražila obrazloženje otkazivanja snimanja na što da nije dobila nikakav konkretan odgovor, već samo obavijest da nije došlo ni do kakvih promjena u međusobnom poslovnom odnosu i da će biti obaviještena o novom terminu snimanja. Tvrdi da se u prvoj slijedećoj emisiji "Baby bonus" u TV prilogu "Njam njam" pojavilo novo zaštitno lice tuženika. Slijedom navedenog, tvrdi da joj je tuženik uskratio i onemogućio snimanje preostalih 30 epizoda televizijskog priloga "Njam njam" iz sezone jesen/zima 2011/12. čime da je ostala bez predviđene zarade u iznosu ukupno 120.000,00 kn. Navodi da se početkom veljače 2012. putem svog punomoćnika obratila tuženiku sa zahtjevom na zaštitu i ostvarivanje prava iz ugovornog odnosa sa tuženikom, a koji da je bio usmjeren na omogućavanje snimanja preostalih 30 epizoda tv priloga "njam njam" i ostvarivanje zarade u visini 4.000,00 kn po snimljenoj epizodi. Navodi da joj je tuženik dostavio odgovor u kojem ističe kako sa njom nema sklopljen niti pisani niti usmeni ugovor, ali da joj je svejedno, ne navodeći po kojoj osnovi, nudi snimanje daljnjih 30 epizoda tv priloga "njam njam" za ukupnu visinu naknade 40.000,00 kn, a što je ista odbila. Dalje tvrdi da je zbog očekivanog angažmana na snimanju predviđenih epizoda TV priloga sve do ljeta 2012. te zbog izostanka obavijesti o otkazivanju suradnje bila onemogućena, a niti je isto smatrala potrebnim, dogovarati za sebe nove poslovne aranžmane do lipnja 2012. jer da je i dalje formalno bila zaštitno lice Alnature, čime da joj je propuštanjem obavijesti o raskidu poslovne suradnje počinjena šteta u vidu izmakle dobiti u visini 20.000,00 kn mjesečno za razdoblje od siječnja do lipnja 2012. odnosno ukupno 120.000,00 kn. Zahtjevom iz tužbe predlaže obvezati tuženika na isplatu naknade štete zbog izmakle koristi u ukupnom iznosu 240.000,00 kn sa zateznom kamatom od 15. veljače 2012. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka. Podneskom od 15. rujna 2023. tužiteljica je novčani zahtjev za isplatu iskazala u važećoj valuti 31.853,47 eur / 240.000,00 kn.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik čini nespornim da je sa tužiteljicom imao uspješnu suradnju temeljem koje je tužiteljici uredno podmirena naknada za sve odrađene poslove za tuženika. Osporava navode tužiteljice o tome da bi sa istom sklopio ugovor bilo usmeni bilo pismeni, a kojim da bi regulirali svoju poslovnu suradnju na način kako to ista opisuje u tužbi. Ističe da nikakav ugovor nikada nije sklopljen niti da je dogovoreno da bi tužiteljica bila obvezna predstavljati i reklamirati proizvode tuženika kao zaštitno lice istih. Obzirom na priložene račune izdane po tužiteljici smatra da iz istih ne proizlazi da bi se radilo o ugovornom odnosu po kojem bi unaprijed bio fiksno dogovoren broj emisija, već da se radilo o isplati po obavljenom poslu. Navodi da nikakav dogovor u vidu fiksno ugovorenog paketa od 40 epizoda koje bi tužiteljica snimila za tuženika nije postojao pa da stoga nije bilo niti potrebe niti obveze tuženika za bilo kakvim otkazivanjem ugovora jer da takav dogovor nikada nije niti postignut. Smatra neosnovanim i zahtjev tužiteljice zbog naknade štete u visini daljnjih 120.000,00 kn i to na ime izmakle koristi jer da ista zbog otkaza ugovora nije bila u mogućnosti dogovoriti za sebe nove poslovne aranžmane u razdoblju siječanj-lipanj 2012. uz tvrdnju da tuženik nikakvu suradnju tužiteljice nije rezervirao unaprijed niti se radilo o bilo kakvom neotkazivanju uslijed kojeg da bi tužiteljici nastala šteta. Navodi da pojavljivanja tužiteljice na događajima i promocijama tuženika nemaju nikakve veze s njezinim angažmanom za snimanje "Njam njam" emisija niti da je tuženik ikada uvjetovao pojavljivanje na događajima ili u časopisima s isplatom honorara za emisije, već da je isto bila dobra volja tužiteljice da podrži svaku od akcija tuženika obzirom da je ista bila uvijek pozivana i dobrodošla od strane tuženika imajući na umu višegodišnju uspješnu suradnju. Navodi da tužiteljica uopće nije ekskluzivno lice tuženika budući da ista nikada nije službeno imenovana u tom smislu od strane tuženika, a što da bi na ista pristala. Smatra da je dolazak na opisane događaje i promocije zapravo bio samo plus za tužiteljicu obzirom da je, kako i sama navodi javna osoba, a što je samo mogao biti plus u njenoj promidžbi čime bi si ista mogla osigurati i povoljan utjecaj na njezin imidž i popularnost. Zaključno, ističe da između stranaka nikada nije sklopljen ugovor sadržaja na koji se poziva tužiteljica jer da nije bilo suglasnosti u pogledu bitnih sastojaka takvog ugovora odnosno nije bilo nikakve suglasnosti u pogledu bitnih sastojaka ugovora na koji se poziva tužiteljica i to bilo sporazum o naknadi za snimanje ukupno unaprijed određenog broja 40 epizoda TV priloga po cijeni 4.000,00 kn po epizodi i sporazuma o sudjelovanju u medijskim predstavljanjima tuženika njegovih proizvoda po pozivu tuženika bez naknade. Smatra da je BE pokušao dogovoriti daljnju suradnju s tužiteljicom obzirom da nikakvi raniji dogovori nisu postignuti, a što da je tužiteljica odbila pa je i time prekinula mogućnost poslovne suradnje upravo opisanim odbijanjem ponude tuženika. Dodaje isto tako da s tužiteljicom nikada nije bio dogovoren nikakav ekskluzivitet u njezinom obavljanju poslova za tuženika pa da bi ista time bila isključena od mogućnosti obavljanja takvih ili sličnih poslova za druge subjekte, a ako je ikakve poslove tužiteljica i odbijala isto nema nikakve veze s tuženikom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: ispise članaka sa mrežnih stranica zadovoljna.hr i naturala.hr (list 8-13 spisa), ispise računa (list 14-19 i 253- 260 spisa), opomenu tužiteljice pred tužbu (list 20-21 spisa), odgovor tuženika na opomenu pred tužbu (list 22 spisa), ispise članaka sa mrežnih stranica (list 38-41 spisa), e-mail korespondenciju (list 57-67 i 97-113 spisa), presliku članka iz časopisa Story (list 68-70 spisa), Ugovor o poslovnoj suradnji od 1. veljače 2012. (list 117-122 spisa), stručnu procjenu Connor komunikacija d.o.o. (list 135 spisa), iskaz tužiteljice (list 52-54, 75-77 i 292-293 spisa), iskaze svjedoka BE (list 78-79 i 290- 291 spisa), LE (list 85-87 i 288-289 spisa), LEO (list 92-93 spisa) i VEO (list 93-94 spisa), Smjernice o samostalnom odlučivanju troška, potpisu ulaznih računa i ugovora i potpisu ulaznih računa (list 218-221 i 247-248 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za pravnu osobu tuženika (list 222-225 spisa), Ugovore o radu za VE (list 228-244 spisa), Smjernicu potpisa ulaznih računa (list 249-250 spisa), račune sa potvrdama o plaćanju za razdoblje 2009.-2012. (list 251-260 spisa), iskaz zakonskog zastupnika tuženika CE (list 334-335 spisa).

4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP) sud utvrđuje zahtjev djelomično osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi u visini 31.853,47 eur / 240.000,00 kn kojeg tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama iz kojih bi proizlazilo da joj je zbog postupanja tuženika uskraćeno i onemogućeno snimanje preostalih 30 epizoda TV priloga "Njam njam" čime da joj je nastala šteta u vidu izmakle koristi u visini 120.000,00 kn te da joj radi neobavještavanja o raskidu poslovne suradnje počinjena i šteta u vidu izmakle koristi 20.000,00 kn mjesečno za razdoblje siječanj-lipanj 2012., odnosno ukupno 120.000,00 kn i to zbog nemogućnosti prihvata drugih poslovnih ponuda za navedeno razdoblje.

6. U navedenom postupku je 29. studenog 2018. donijeta presuda poslovni broj P-1702/12-34 kojom je djelomično prihvaćen zahtjev tužiteljice, a koja presuda je po žalbama stranaka, ukinuta rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-40/2019-3 od 26. studenog 2019. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da su zaključci prvostupanjskog suda preuranjeni iz razloga što činjenično stanje nije u cijelosti utvrđeno.

7. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nisu sporne slijedeće činjenice:

- da iste poslovno surađuju od 2009. te da je tužiteljica tijekom 2011. po pozivu tuženika, besplatno sudjelovala na projektima tuženika "Tu ljubav znači sve" iz siječnja 2011., "Vozina" iz lipnja 2011. te kulinarska radionica "DM kuhinja-kuhanje sa Alnaturom" u sklopu Eko etno sajma od 26. listopada 2011.;

- da je tuženik za poslovnu suradnju sa tužiteljicom u 2011. istoj podmirio autorski honorar za snimanje tv priloga "Njam Njam" u emisiji Filipove bebe odnosno, kasnijeg naziva ″Filipove bebe″ i to prema računima koji prileže listu 14-19 odnosno 253-260 spisa, iz kojih proizlazi da autorski honorar za snimanje jednog tv priloga "Njam Njam" iznosi 4.000,00 kn;

- da je prethodno suradnju sa tužiteljicom u ime tuženika usmeno dogovorila LE, odgovorna osoba u marketingu tuženika ujedno i njegov prokurist, koja u prosincu 2011. odlazi sa navedenog radnog mjesta te na isto dolazi BE;

- da je BE, nakon preuzimanja novih radnih obveza, razgovarao sa tužiteljicom te joj predložio daljnju suradnju uz izmijenjene uvjete na način da bi honorar za preostalih ukupno 30 nesnimljenih emisija iznosio sveukupno 40.000,00 kn;

- da je tužiteljica odbila suradnju na način kako joj je to ponudio BE;

- da se tužiteljica dopisom od 7. veljače 2012. obratila tuženiku radi zaštite svojih prava;

- da je tuženik dopisom od 14. veljače 2012. otklonio obvezu na bilo kakvu isplatu uz obrazloženje da sa tužiteljicom nije zaključen nikakav bilo pisani bilo usmeni ugovor koji da bi istog obvezivao na isplatu traženog;

- da je snimanje emisije "Njam Njam", a na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji tuženika sa Intech media d.o.o. od 1. veljače 2012. nastavljeno i u 2012.,odnosno započelo je 1. siječnja 2012.

- da se u emisiji tuženika početkom 2012. pojavila druga osoba.

8. Radi utvrđenja spornog ugovornog odnosa, kao i njegova trajanja, sud je cijenio iskaz tužiteljice, iskaze svjedoka LE, BE, LEO i VEO te iskaz zakonskog zastupnika tuženika CE.

9. U predmetnom postupku, a nakon donošenja drugostupanjske odluke, dodatno su saslušani tužiteljica i svjedoci LE i BE te je saslušan zakonski zastupnik tuženika CE. U svom iskazu na ročištu 5. veljače 2024. tužiteljica je u cijelosti ostala kod svog iskaza od 7. studenog 2014. te je dodatno istaknula da joj je LE, prilikom dogovaranja angažmana izričito rekla da je zakupila poslovni prostor na televiziji za snimanje 40 emisija dječjeg karaktera te da, obzirom na povijest suradnje s tuženikom, a koja je dogovorena preko LE i koja je uvijek dobro funkcionirala po istom principu, nije inzistirala na formaliziranju poslovne suradnje u vidu pisanog ugovora. Ujedno joj LE nije rekla da ta suradnja odnosno, snimanje emisija ovisi o Ugovoru produkcijske kuće s HTV-om i nije imala saznanja o Ugovoru tuženika sa produkcijskom kućom Inteh media, a niti joj je LE spominjala njena ograničenja u smislu dogovaranja suradnje do određenog iznosa. Svjedok LE u svom iskazu od 1. veljače 2016. navodi da je "želja tuženika bila da se snimi 40 priloga i da je mogla dogovoriti snimanje epizoda za 2011. i do početka prosinca 2012., ali da je snimanje ovisilo u ugovoru produkcijske kuće sa HTV-om. U iskazu od 5. veljače 2024. ista navodi da je cijela suradanja s tužiteljicom bila namjeravana na dulje razdoblje, ali da je s tužiteljicom dogovarala suradnju koja se odnosila na snimanje emisije po emisiju jer je to ovisilo o ugovornom odnosu produkcijske kuće sa HTV-om te o njenom financijskom ograničenju u dogovaranju visine pojedinih angažmana te da je sve to spomenula tužiteljici prilikom dogovaranja suradnje. Navodi da ta suradnja nije formalizirana sklapanjem pisanog ugovora jer da u poslovnoj praksi tuženika nije bilo uobičajeno sklapanje Ugovora za emisiju po emisiju.

10. Iz iskaza svjedoka BE, nesporno voditelja marketinga tuženika od prosinca 2011., slijedi da je isti sa tužiteljicom razgovarao o snimanju "preostalih ukupno 30 emisija" Baby bonus, ali uz izmijenjene uvjete u pogledu honorara po snimljenom prilogu. Ujedno i sam navodi "vezano za poslovnu suradnju tuženika i tužiteljice sjećam se da se radilo o potrebi snimanja ukupno 40 emisija od čega je 10 snimljeno, a 30 nije" te "dodajem da se navedenih 30 emisija odnosilo na razdoblje kalendarske 2012., dakle, do kraja 2012." tada opisanim iskaza upravo potvrđuje činjenicu da je poslovna suradnja stranaka ugovorena na bazi snimanja 40 emisija, s time da je tužiteljici ponudio izmijenjene uvjete u vezi honorara za preostalih 30 emisija u ukupnom iznosu 40.000,00 kn, dakle 1.333,33 kn po emisiji, a na što tužiteljica nesporno nije pristala.

11. Iz iskaza svjedoka LEO i VEO, asistentica u marketingu tuženika, sud nije mogao zaključivati o sadržaju ugovornog odnosa između stranka, jer iste o tome, kako navode, nemaju saznanja, osim što iskazuju da im je poznato da je tužiteljica sudjelovala na snimanjima priloga "Njam Njam" u emisiji "Baby bonus", a koji se odnosio se na pripremu recepata od proizvoda sponzoriranih od strana tuženika. Iz iskaza istih, u bitnom, proizlazi da su iste sudjelovale u pripremi opisanog priloga na operativan način u smislu pribave pojedinih proizvoda tuženika. Svjedoku LEO poznato je da je tužiteljica mailom slala fakture za snimljene emisije koje bi ista i prosljeđivala LE kao voditelju marketinga tuženika.

12. Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika CE, u bitnom, proizlazi da je na funkciji zakonskog zastupnika tuženika od 1994. te da nema nikakvih saznanja o tome da bi tužiteljica ugovarala bilo kakvu poslovnu suradnju sa tuženikom te da je LE, kao prokurist tuženika, u 2011. bila ovlaštena sklapati poslove odnosno, ugovore koje bi za tuženika značili novčanu obvezu do 100.000,00 kn, a za sve iznose iznad toga takve ugovore supotpisivao je i on. Navodi da je praksa tuženika bila takva da su svi ugovori uvijek bili u pisanom obliku. Inteh media, kao produkcijska kuća, imala je suradnju sa tuženikom u 2011. međutim, navodi da on uopće ne zna da bi postojao pisani ugovor o toj suradnji. Nema saznanja o mogućoj usmeno dogovorenoj suradnji. Ponavlja da je za poslovne suradnje iznad 100.000,00 kn bio potreban i njegov supotpis. Kada mu se predočava da iz stanja spisa proizlazi da je ugovor za 2012. sa Inteh mediom postojao i to u visini 1.600.000,00 kn uz PDV, a za koji je bilo i predviđeno snimanje 40 epizoda, navodi da mu to uopće nije poznato. Kada mu se predočava ugovor o poslovnoj suradnji od 1. veljače 2012. koji prileži listu 117-122 spisa i kada ga se pita kako onda objašnjava činjenicu da za 2011. za poslovnu suradnju ne postoji pisan ugovor, a nesporno je snimljeno 17 epizoda Filipovih beba i 10 epizoda Baby bonusa sa istom tom produkcijskom kućom- navodi da mu to uopće nije poznato jer to uopće "nije došlo" do njega. Kada mu se predočuje da je tužiteljica za 2011. od tuženika ukupno naplatila po izdanim računima tada 104.000,00 kn i kada ga se pita kako to objašnjava, s obzirom na iznos koji prelazi 100.000,00 kn, navodi da je to vrlo vjerojatno zato što je svaki poslovni odnos naplaćivan za sebe u posebnom iznosu. Kada mu se predočuje da je 19. prosinca 2011. tužiteljica snimila dvije emisije za tuženika, a nakon što je već gđa LE otišla iz DM-a i kada ga se pita tko je to dogovorio, navodi da je možda to već prije bilo dogovoreno ili je to bio gospodin BE. Dodaje da LE nije otišla iz DM-a zbog ove situacije, već je otišla na vlastiti zahtjev. Vjerojatno je, ne sjeća se, bio upoznat sa činjenicom da je odlaskom LE g. BE preuzeo dogovaranje suradnje s tužiteljicom u vezi snimanja emisija. Ne zna ništa o tome da bi BE dogovarao sa tužiteljicom snimanje nesnimljenih 30 emisija, ali za drugačiji honorar Nema nikakvih saznanja, ne zna da li je došlo do prekida suradnje tuženika sa Inteh mediom nakon 2011. na 2012. Nema saznanja ni o tome da bi tužiteljica sudjelovala tijekom 2011. i 2012. ili prije na bilo kakvim događanjima organiziranim od strane tuženika. Poznato mu je da tuženik financira sudjelovanje poznatih osoba u događanjima organiziranim od strane tuženika, ukoliko je to iznad tadašnjih 100.000,00 kn, onda to tada dođe i do njega na odobravanje. Kada mu se predočuje potvrda na listu 252 spisa navodi da mu ništa u vezi navedene potvrde izdane po tuženiku nije sporno, ali mu je čudno da je to uopće isplaćeno. Na daljnji upit da li je uobičajeno ako se ugovora pojedinačna suradnja epizoda po epizodi da se tada ne plaća sudjelovanje slavne osobe na pojedinim događajima organiziranim po tuženiku navodi da je to stvar dogovora sa marketingom.

13. Obzirom na prethodno navedene nesporne činjenice, sud zaključuje da poslovnu suradnju stranka iz 2011. koja premda nema pisanu formu, a temeljem koje su i izdani računi od strane tužiteljice i koji prileže listu 14-19 i 251-260 spisa, valja cijeniti kao ugovorni odnos u skladu sa odredbom čl. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje u tekstu ZOO), za valjanost kojeg pisani oblik i nije potreban, a kojim se dakle, tužiteljica obvezala snimati tv priloge ″njam njam″, a koji u biti predstavljaju kuhanje sa tuženikovim proizvodima, a zašto joj se tuženik obvezao isplatiti naknadu u iznosu 4.000,00 kn po obavljenom snimanju tv priloga. Obzirom na navedeno, kao i na tvrdnje tuženika tijekom postupka, sporno je trajanje i sadržaj opisanog ugovornog odnosa, odnosno je li se isti odnosi na snimanje pojedinačne emisije ili je ugovoreno snimanje ″paketa″ odnosno 40 emisija tv priloga po sezoni, konkretno za sezonu jesen/zima 2011 i proljeće 2012. kao i na što se pojam ″sezona″ odnosi. Pritom činjenica da je tužiteljica nesporno po pozivu tuženika, sudjelovala na različitim prethodno navedenim projektima tuženika nije od utjecaja na sadržaj usmeno ugovorenog odnos stranaka jer je isto sudjelovanje vršeno nesporno besplatno, ali govori u prilog dodatnog angažmana tužiteljice vezano uz njenu obvezu snimanja tv priloga "njam njam" za što joj se tuženik obvezao platiti određenu naknadu.

14. Iz suglasnih dijelova iskaza tužiteljice i svjedoka LE proizlazi da su upravo tužiteljica i navedeni svjedok usmeno dogovorile poslovnu suradnju u smislu odredbe čl. 590. ZOO i da ta suradnja, suprotno navodima tuženika, nije dogovorena za snimanje jednog tv priloga, već upravo suprotno za snimanje paketa odnosno 40 tv priloga po sezoni. Naime, iako navedeni svjedok iskazuje ″da je želja tuženika″ bila da se snimi oko 40-tak priloga te da može potvrditi da je ista kao odgovorna osoba tuženika mogla dogovoriti snimanje epizoda za cijelu 2011., (od kojih je 10 priloga nesporno snimljeno), a da je kasnije snimanje, odnosno snimanje u 2012. ovisilo o tome hoće li producentska kuća Intech media d.o.o. ugovoriti sa HTV-om i u 2012. emitiranje emisije u kojoj se nalazi prilog ″Njam njam″, iskaz svjedoka LE valja promatrati i kroz prizmu da je u trenutku dogovaranja suradnje sa tužiteljicom bila na mjestu prokurista i voditelja nabave, marketinga i odnosa s javnošću tuženika koja je prema tada važećim Smjernicama o samostalnom odlučivanju troška, potpisu ulaznih računa i ugovora, nesporno za tuženika mogla samostalno ugovoriti obvezu do 100.000,00 kn. Je li tužiteljica znala za tu činjenicu, prilikom dogovaranja suradnje te je li dogovorena suradnja – dogovorena za snimanje paketa 40 epizoda ili pak za snimanje pojedinačne emisije- tužiteljica i LE iskazuju dijametralno suprotno. Naime, tužiteljica u svojim iskazima iz 2014. i 2024. identično navodi dogovoreno snimanje paketa emisija – 40 emisija, dok LE pri iskazivanju 2016. navodi neodređeno ″želja tuženika je bila snimiti 40 priloga″;″pretpostavljam da je tužiteljica opravdano mogla očekivati da će se nastaviti snimanje u sezoni jesen/zima 2011/12“, ″da sam znala u prosincu 2011. da od slijedećeg mjeseca više neće biti snimanja ja bih to tužiteljici sigurno rekla…″,″tužiteljici sam iskazala da ću u slučaju sudskog spora svjedočiti jer je očito, u međuvremenu, nastao problem oko nastavka nečeg što je trajalo″, da bi u iskazivanju 5. veljače 2024. navela da je dogovorena suradnja koja se odnosi na snimanje emisije po emisiju. Ovakvo iskazivanje sud nije prihvatio i smatra ga usmjerenim na izbjegavanje mogućeg utvrđenja odgovornosti tuženika, a imajući u vidu da je upravo ona, kao tada ovlaštena osoba tuženika, sa tužiteljicom usmeno dogovarala suradnju sa tužiteljicom,a koja suradnja rezultira pravima i obvezama, kako za tužiteljicu tako i za tuženika. Međutim, i kraj ovakvog prilično neodređenog iskazivanja navedenog svjedoka 1. veljače 2016. o činjenici ugovorenog paketa snimanja 40 epizoda po sezoni, dakle i sama spominje pojam ″sezona″ te uvjetovanja snimanja priloga u 2012. time da se nije znalo hoće li producentska kuća ugovoriti sa HTV-om emitiranje tog priloga (kojeg tuženik u odgovoru na tužbu niti ne navodi), iskaz istog valja procjenjivati i u ukupnosti sa priloženim računima od strane tužiteljice, a koji su po tuženiku nesporno neplaćeni, iz sadržaja kojih se može zaključivati o tome da nikada i nije bilo ugovoreno snimanje i plaćanje tužiteljice po obavljenom snimanju pojedinačnog tv priloga ″Njam Njam", već da se dakle, radilo o sezonskom snimanju emisija te da se snimalo po nekoliko tv priloga, a tužiteljica bi tada u odnosu na nekoliko njih izdala račun za naplatu autorskog honorara u nespornom iznosu od po 4.000,00 kn po tv prilogu. U suprotnom, ista bi kako to i sama tužiteljica navodi, tužiteljica logično izdavala račun u odnosu na svaki pojedini snimljeni tv prilog. Da je dakle, ugovoreno snimanje paketa emisija jasno slijedi i iz mail-korespondencije tužiteljice od **.**.2011. TE, a koji mail je svjedoku LE dostavljen na znanje (list 59 spisa), a koji tuženik nije osporio, da sama tužiteljica navodi i ukazuje da je ″snimanje emisija za ovu sezonu″ u punom jeku. Konačno, i iz priloženog Ugovora o poslovnoj suradnji tuženika sa Intech media d.o.o. od 1. veljače 2012. jasno slijedi da se snimanje tv priloga ″Njam njam″ nastavilo i od 1. siječnja 2012, odnosno da snimanje te emisije prethodno nije bilo prekinuto te da je čl. 3. istog određena produkcija 40 emisija. Dakle, iako navedeni ugovor nije ni od kakvog utjecaja na sadržaj ugovornog odnosa stranaka spora (jer su se iste kako je ranije navedeno usmeno usuglasile o bitnim sastojcima- sadržaju posla i jediničnoj cijeni) indikativno je i da taj ugovor koristi termin "produkcija serija od 40 emisija″ (čl. 3. ugovora), što ukazuje na činjenicu potrebnosti prethodnog snimanja upravo 40 emisija. Kako je čl. 2. određeno da se ugovor odnosi na proizvodnju emitiranje serijala u 2012., a koje snimanje je započelo 1. siječnja 2012. to se zaključuje da se predmetne emisije odnose upravo na paket emisija iz sezone jesen/zima 2011/12 i proljeće 2012., a kako to u svom iskazu navodi i tužiteljica, od kojeg paketa je nesporno snimljeno 10 emisija.

15. Budući da svjedok BE iskazuje dakle, o bitno izmijenjenim uvjetima za preostalih 30 emisija, tada se zaključuje da su prethodno dogovoreni i da su postojali bitno drugačiji uvjeti, u odnosu na uvjete koje on nudi, a radilo se upravo o visini honorara tužiteljice za 30 nesnimljenih emisija. To dakle, ukazuje da su, u vezi visine honorara po snimljenom prilogu, postojali od ranije dogovoreni uvjeti jer je životno i logično da nepostojeći uvjeti i ne mogu biti izmijenjeni.

16.Budući da su svjedoci LEO i VEO, nesporno djelatnice tuženika, sudu je nevjerojatno da iste, iako su u snimanju emisija Baby bonus nesporno sudjelovale bar u vidu operativnog dijela, a kako to ujedno proizlazi i iz spisu priležeće e-mail korespondencije (od 9. studenog 2011., 26. listopada 2011. 19. listopada 2011.), a kao asistentice marketinga tuženika, nemaju baš nikakvih saznanja o detaljima vezanim za suradnju stranaka, a što ukazuje na to da su svojim takvim iskazivanjem, kao djelatnice tuženika, svakako zainteresirane za uspjeh tuženika u postupku.

17. Iako zakonskom zastupniku CE, kao dakle, čelnoj osobi tuženika, o postojanju dogovorene suradnje tuženika i tužiteljice, zapravo ništa nije poznato, sudu je to životno prihvatljivo obzirom na notorni veliki opseg poslovanja tuženika u svim segmentima njegova poslovanja jer to, kako navodi "nije došlo do njega", ali ga pravno, obzirom na njegov položaj, to ni na koji način, ako čelnu odgovornu osobu tuženika, ne ekskulpira. Isti je svakako morao i mogao, a svakako u trenutku odlaska LE kada na njeno mjesto dolazi BE, detaljno preispitati postojeća prava i obveze tuženika, a ne kako navodi "vjerojatno je, ne sjeća se, bio upoznat sa činjenicom da je odlaskom LE g. BE preuzeo dogovaranje suradnje s tužiteljicom u vezi snimanja emisija."

18. Imajući u vidu izostanak pisanog oblika ugovornog odnosa stranka, sud je kao iscrpno, životno,detaljno, uvjerljivo, kronološki i okolnosno te u skladu sa i ostalom spisu priležećom pisanom dokumentacijom, prihvatio iskazivanje tužiteljice u dijelu kojim opisuje sadržaj i uvjete ugovorenog odnosa sa tuženikom te je ocjenom i ostalih prethodno navedenih dokaza utvrdio da je dakle, između stranka ugovorni odnos na temelju odredbe čl. 590. ZOO zasnovan u pogledu snimanja paketa tv priloga "Njam njam" unutar emisije Baby bonus koji sadrži ukupno 40 emisija, od kojih je 10 nesporno snimljeno, a 30 nije te da cijena honorara tužiteljice po snimljenom prilogu iznosi 4.000,00 kn. Kako dakle, stranke nisu zaključile pismeni ugovor kojim bi regulirale svoj poslovni odnos, isti valja sagledati i kroz odredbe općih načela obveznog prava, prvenstveno načelo savjesnosti i poštenja, a imajući u vidu da je tužiteljica osobno dogovarala suradnju sa pravnom osobom koja je, u konkretnom slučaju, svakako jača strana. Naime, i sama tužiteljica iskazuje da je sa tuženikom do tada imala dugogodišnju uspješnu suradnju po istom principu i da se sve "zakompliciralo" odlaskom LE. S druge strane, LE u dogovaranju poslovne suradnje, za tuženika nastupa nesporno kao prokurist i za utuženo razdoblje nesporno kao voditelj nabave, marketinga i odnosa s javnošću, a čime je nesporno prema tada važećim Smjernicama tuženika o samostalnom odlučivanju troška, potpisu ulaznih računa i ugovora, mogla samostalno odlučivati o obvezama tuženika do 100.000,00 kn (za iznos preko navedenog potreban je i supotpis direktora). Prema tome, logično je da ista za tuženika ne bi niti mogla samostalno formalizirati pravni odnos jer bi to pretpostavljalo i supotpis direktora jer bi to za tuženika značilo pisano ugovorenu obvezu na iznos tada 160.000,00 kn (40 emisija po 4.000,00 kn). U tom smislu LE, a dogovarajući suradnju sa tužiteljicom za predmetnih 40 emisija, nije postupala minimalno u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja jer je iako je dogovoreno snimanje ukupno 40 emisija, kako je koja snimljena, prihvaćala i nesporno odobravala isplate po računima tužiteljice, a koji niti jedan nisu prelazili iznos do kojeg može samostalno odlučivati jer je to zapravo i bio jedini način da tuženik ispuni svoju obvezu tužiteljici, a da ista ne prelazi 100.000,00 kn. Time je nadalje i logično da tužiteljica nije zahtijevala, u skladu sa odredbom čl. 287. st.1. ZOO, pisanu potvrdu usmeno sklopljenog Ugovora jer je tuženik po istom, sve do spornog razdoblja, tužiteljici nesporno isplaćivao ugovoreni honorar po snimljenim emisijama, a pritom je to odgovaralo LE, obzirom na njene ovlasti jer se ne dovodi u pitanje eventualno prekoračenje ovlaštenja u smislu ukupno ugovorene visine obveze za svih 40 emisija odnosno ukupne visine honorara. U tom smislu sud je iskaz svjedokinje LE sa ročišta 5. veljače 2024, u dijelu gdje izričito navodi da je sa tužiteljicom dogovarala suradnju koja se odnosila na snimanje emisije po emisiju, a što je suprotno njenom iskazivanju 1. veljače 2016., cijenio i kroz odredbu čl. 311. st. 5. ZOO jer bi na temelju iste proizlazilo da ista ima interes otkloniti uspjeh tuženika u ovom postupku jer time i od sebe otklanja moguću regresnu odgovornost za štetu.

19. Budući da tužiteljica, a nakon nesporno odlaska LE, nije prihvatila izmijenjeni honorar od 40.000,00 kn ukupno za svih 30 nesnimljenih epizoda, ista se u skladu sa odredbom čl. 360. ZOO dopisom od 7. veljače nesporno 2012. (list 20-21 spisa) obratila tuženiku sa zahtjevom da joj isti omogući snimanje preostalih ugovorenih epizoda priloga "Njam Njam" uz plaćanje ugovorene naknade u visini 4.000,00 kn po prilogu odnosno epizodi. Naime, iz prihvaćenog iskaza tužiteljice jasno slijedi da ista u siječnju 2012. nije dobila poziv za snimanje preostalih epizoda pri čemu je ujedno u siječnju 2012., gledajući emisiju Baby bonus na tv-u, utvrdila da se u prilogu "Njam njam" nalazi druga osoba koja priprema hranu koristeći tuženikove proizvode, a što tuženik nije niti osporio. Upravo takvo postupanje tuženika dakle, angažiranje druge osobe za snimanje emisija, kraj postojećeg ugovora sa tužiteljicom u tom smislu, valja smatrati raskidom predmetnog ugovornog odnosa sa tužiteljicom. Pritom valja reći da je isti, u konačnici, dopisom od 14. veljače 2012. (list 22 spisa), a temeljem dopisa tužiteljice od 7. veljače 2012. (list 20- 21 spisa, obzirom na iskaz tužiteljice i sadržaj samog dopisa, zaključuje se da se u pisanju godine datuma na kraju opisanog dopisa radi o očitoj pogreški pisanja godine odnosno da se radi o 7. veljače 2012., a ne 2011.), otklonio postojanje bilo kakvog ugovornog odnosa sa tužiteljicom, otklonio u cijelosti zahtjev tužiteljice u smislu omogućavanja snimanja daljnjih 30 epizoda sa ugovorenim honorarom u visini 4.000,00 kn po epizodi.

20. Zahtjev za naknadu štete tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o izmakloj koristi u visini 120.000,00 kn koja zapravo predstavlja po tuženiku onemogućeno ostvarivanje honorara u visini 4.000,00 kn po nesnimljenoj epizodi odnosno za 30 epizoda 120.000,00 kn te daljnjih 120.000,00 kn ukupno na ime izmakle dobiti za razdoblje siječanj-lipanj 2012. u visini 20.000,00 kn što opravdava tvrdnjom da je zbog očekivanog angažmana na snimanju predviđenih epizoda TV priloga sve do ljeta 2012. te zbog izostanka obavijesti o otkazivanju suradnje bila onemogućena, a niti je isto smatrala potrebnim, dogovarati za sebe nove poslovne aranžmane do lipnja 2012. jer da je i dalje formalno bila zaštitno lice Alnature, čime da joj je propuštanjem obavijesti o raskidu poslovne suradnje nastala i opisana šteta.

21. Obzirom da je ugovorni odnos između stranaka raskinut kako je prethodno opisano, odredbom čl. 368. st.1. ZOO propisano je da se raskidom ugovora obje strane oslobađaju svojih obveza, izuzev obveza na naknadu štete. U tom smislu, raskid ugovora sam po sebi ne dovodi do odgovornosti jedne strane za naknadu eventualne naknade štete drugoj, već se odgovornost za štetu ravna prema odredbama čl. 342. do 349. ZOO što znači da će ugovor biti raskinut zbog neispunjenja odnosno zakašnjenja neovisno o odgovornosti dužnika za zakašnjenje odnosno neispunjenje, ali je za naknadu štete zbog zakašnjenja odnosno neispunjenja potrebna odgovornost dužnika za to (čl. 343.ZOO). Na temelju odredbe čl. 346. ZOO tužiteljica, kao vjerovnik, ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, a koja izmakla korist u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO predstavlja neizravnu štetu koja se očituje u nemogućnosti stjecanja određene imovinske koristi koju je oštećenik osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, da nije bilo štetne radnje ili propuštanja kojom je štetnik prouzročio štetu (postojeća imovina oštećenika je neizmijenjena, ali je onemogućeno njezino povećanje u budućnosti). Tako se prema shvaćanju ovog suda, pravo na naknadu izmakle koristi priznaje pod pretpostavkama: da je postojala namjera stjecanja koristi koja se zbog štetnikova postupka izjalovila, tako da nije dovoljno sa je oštećenik imao samo mogućnost povećanja svoje imovine te da je postojala objektivna vjerojatnost da bi oštećenik zaista stekao dobitak da nije bio u tome spriječen. U konkretnom slučaju, tužiteljica izmaklu korist sagledava u visini vrijednosti honorara (120.000,00 kn) kojeg je namjeravala ostvariti snimanjem 30 epizoda, a do čega nije došlo zbog neispunjenja obveze tuženika u smislu omogućavanja istoj snimanja predmetnih epizoda te u visini izgubljene zarade također u visini 120.000,00 kn za razdoblje siječanj- lipanj 2012., a koju bi ostvarila da je na vrijeme, a što također zbog opisanog postupanja tuženika, ugovorila suradnju sa novim potencijalnim poslovnim partnerima.

22. Kako dakle, iz prihvaćenog iskaza tužiteljice jasno slijedi da je njena namjera bila snimiti i preostalih 30 epizoda odnosno priloga "Njam njam", (iz paketa od 40 epizoda od kojih je 10 nesporno snimljeno), a zbog čega je dopisom od 7. veljače 2012. i tražila od tuženika prethodno omogućavanje snimanje istih i to u visini od 4.000,00 kn po epizodi jer je, u konačnici tako i ranije bilo ugovoreno između stranaka, a što nije realizirano jer je tuženik odbio navedeno učiniti, a u vrijeme sklapanja ugovora morao je predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate, u skladu sa odredbom čl. 349. u vezi čl. 1089. st. 3. ZOO osnovano tužiteljica potražuje naknadu štete s osnova izgubljene koristi u visini 120.000,00 kn odnosno 15.926,737 eur koji predstavlja visinu honorara za snimanje 30 epizoda, kao dobitak kojeg je ista osnovano očekivala prema redovnom tijeku stvari, a čije je ostvarenje spriječeno tuženikovom radnjom odnosno propuštanjem pa je navedeni dio zahtjeva u visini 15.926,735 eur, a na temelju odredbi čl. 1089. i čl. 1090. u vezi čl. 1046. ZOO prihvaćen kao osnovan te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

23. U odnosu na naknadu štete s osnova izmakle koristi također u visini 120.000,00 kn odnosno sada 15.926,737 eur kao gubitka zarade u mjesečnom iznosu 20.000,00 kn za razdoblje 6 mjeseci, odnosno siječanj - lipanj 2012., a koju da bi ostvarila da je na vrijeme ugovorila suradnju sa novim potencijalnim poslovnim partnerima, a što da također zbog opisanog postupanja tuženika, nije učinila, sud smatra da tužiteljica ničime nije dokazala objektivnu vjerojatnost da bi tu zaradu kao dobitak stekla da u tome nije bila spriječena zbog postupanja tuženika. Naime, ako se kao životno i logično prihvati tvrdnja tužiteljice da je ista zaista imala namjeru za navedeno razdoblje ugovoriti poslovne odnose sa drugim poslovnim partnerima da je znala da i u istom vremenu tu suradnju neće moći realizirati sa tuženikom, valja reći da se na temelju iskaza tužiteljice, kraj izostanka bilo kakve materijalne dokumentacije u tom smislu, ne može pouzdano i nedvojbeno zaključivati o postojanju objektivne vjerojatnosti da bi ista zaista u navedenom razdoblju stekla dobitak u mjesečnom iznosu od po tada 20.000,00 kn (ukupno za 6 mjeseci tada 120.000,00 kn), a da u tom nije bila spriječena radnjom tuženika. Naime, tužiteljica tvrdnju o tome da bi u vrijeme ugovornog odnosa pa i kasnije bila percipirana kao zaštitno lice tuženika, koju tvrdnju tuženik osporava, ničime nije dokazala, kao što ničime nije dokazala niti tvrdnju o tome da bi njen ugovorni odnos sa tuženikom bio ekskluzivan na način da bi joj priječio u istom razdoblju ostvariti druge poslovne suradnje sa različitim poslovnim partnerima, a što tuženik također osporava. Tužiteljica je doduše podneskom predanim u spis na ročištu 9. svibnja 2013. (list 37 spisa) predložila "po potrebi saslušanje drugih svjedoka na okolnost odbijenih poslovnih angažmana tužiteljice" međutim, tako postavljeni dokazni prijedlog "po potrebi" nije u skladu sa odredbom čl. 7. st.1. ZPP valjano i određeno postavljen. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužiteljice da po službenoj dužnosti, a radi utvrđenja realne tržišne vrijednosti branda " BEO" pribavi ugovore od HRT-a i Nove TV, vezane uz njeno sudjelovanje u različitim emisijama, jer ničime ne dokazuje da su, kako navodi, ti ugovori tajni, odnosno nije dokazala da iste ne može pribaviti sama (čl. 232. ZPP). Kako dakle, pored navedenog, tužiteljica nije učinila barem vjerojatnim niti da bi njena mjesečna zarada iznosila 20.000,00 kn, a niti se o istoj može zaključivati iz priložene stručne procjene Conor komunikacija d.o.o. (list 135 spisa) jer iz iste također ne proizlazi vjerojatnost odnosno objektivna mogućnost zarade u potraživanom iznosu za navedeno razdoblje, zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade u potraživanom iznosu 120.000,00 kn, sada 15.926,735 eur valjao je odbiti kao neosnovan te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

24. Obveza naknade imovinske štete zbog izmakle koristi, kao što je naprijed navedeno, utvrđuje se primjenom odredbe članka 1086. ZOO, u nominalnom iznosu prema cijenama u vrijeme nastanka štete jer je riječ o novčanoj imovinskoj šteti koja je nastala raskidom ugovora, u konkretnom slučaju uvođenjem druge osobe za snimanje emisija (siječanj 2012.). To stoga što se radi o gubitku koji se mogao očekivati prema redovnom tijeku stvari čije je ostvarenje spriječenom krivnjom tuženika kao štetnika. Zato i kamata na tu štetu tužiteljici pripada od dospijeća odnosno, od uvođenja nove osobe za snimanje emisija, ali je tužiteljici dosuđena od 15. veljače 2012. ( dan nakon odgovora tuženika na opomenu pred tužbu) do isplate jer sud odlučuje u granicama zahtjeva (čl. 2. st.1. ZPP).

25. Visina stope dosuđene zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st.2. i 8. ZOO.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.2. ZPP pri čemu je sud imao u vidu kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužiteljice u postupku. Budući da je ista u osnovi i visini u sporu uspjela u omjeru 50% jer je u odnosu na dosuđeni iznos uspjela u kako u osnovi tako i visini, dok u odnosu na odbijeni dio zahtjeva nije uspjela niti u osnovi niti visini, a čime je zapravo tuženik uspio u sporu u tom djelu zahtjeva također u omjeru 50%, to je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

U Zagrebu 15. siječnja 2026.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice

- punom. tuženika