Poslovni broj P-70/2025-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti/isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja s zamjenikom punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 15. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva preko iznosa od 480,29 eura do iznosa od 490,50 eura zatraženih u tužbi.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 6. Ugovora o kreditu br. 69600009362/2004 od 1. lipnja 2004. godine zaključenog između tužitelja i Slavonska banka d.d. Osijek, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed“.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju ŠP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 480,29 eura (četiristoosamdeseteuraidvadesetdevetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. lipnja 2004. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.003,86 eura (tisućutrieuraiosmadesetšestcenti), sa zateznim kamatama, tekućim od 15. siječnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 1.037,04 eura, dok se u tuženik u cijelosti odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 1. lipnja 2004. s Slavonskom bankom d.d. Osijek, pravnim prednikom tuženika, sklopio Ugovor o kreditu br. 69600009362/2004, (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 32.700,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan korištenja kredita, koji Ugovor je sklopljen kao stambeni za adaptaciju obiteljske kuće, koji kredit je tužitelj u cijelosti isplatio.

1.1. Dalje tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, tako da se radi o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.2. Tužitelj pozivajući se na odredbu čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03), navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.3. Dalje tužitelj navodi da je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada u iznosu od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed, s tim da iz navedene odredbe nije vidljivo na što se ista odnosi, od kojih se troškova sastoji, te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita), tako da je očito da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koji način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, stoga je navedeni uglavak o naknadi protivan kogentnim odredbama ZZP/03 a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost.

1.4. Nadalje tužitelj navodi da tuženik prije zaključenja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući je tuženik 18. lipnja 2004. naplatio od tužitelja iznos od 490,50 eur u protuvrijednosti kuna, što je vidljivo iz e-maila tuženika od 11. veljače 2025.

1.5. Tužitelj pozivajući se na odredbu čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 u daljem tekstu ZOO/05), navodi da u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe, također se poziva na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO/05, a po pitanju zakonske zatezne kamate na potraživani iznos poziva se na odredbu čl. 1115. ZOO/05, te predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da će korisnik kredita platiti naknadu, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja je tada iznosila 1,50% jednokratno, ujedno predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 490,50 eur sa kamatama od 19.06.2004.g. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka s kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, pri tom čini nespornim sklapanja Ugovora o kreditu te da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada, u iznosu od 3.618,73 kn što po fiksnom tečaju 7,5345 iznosi 480,29 EUR, pri tom ističe da je u Ugovoru o kreditu potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, radi čega sporni čl. 6. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača).

2.1. Dalje tuženik u odgovoru na tužbu navodi da predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, a tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge, a način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost).

2.2. Nadalje tuženik navodi da je on kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, te da troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita, što tuženik ima pravo naplatiti bez obzira što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom, jer je tuženikova djelatnost puno šira od samog kreditiranja, tako da on svaki proizvod i uslugu koju pruži mora i smije naplatiti, tako da smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva, pri tom se poziva na sudsku praksu izraženu u odluci Županijskog suda u Splitu presudi posl. broj Gž- 230/2023 od 9. veljače 2023. i u odluci Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. i odluci Pž- 2437/2022, 24. svibnja 2023.

2.3. Nadalje tuženik navodi da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/ i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri tom čini nespornim da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu.

2.4. Što se tiče neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženik navodi da je tužitelj upoznat pravovremeno o svim relevantnim okolnostima pri sklapanju Ugovora o kreditu, pa samim time i na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti, tuženik se u prilog svojih navoda poziva na pravni stav izražen u presudi Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od 5. ožujka 2020. koju je potvrdio Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021. kao i na presudu Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023., navodeći da predmetna odredba nije rezultirala neravnotežom većeg stupnja budući je Ugovorom o kreditu odobren i isplaćen iznos 32,700,00 EUR (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50%, pri tom navodi da su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, koja obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas, te se poziva u prilog svojih navoda na sudsku praksu suda Europske unije izraženu u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u predmetu C- 621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) i u predmetu C-621/17.

2.5. U završnom dijelu odgovora na tužbu tuženik navodi da sve i da je predmetna odredba ništetna, a što kategorički osporava, tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. ZOO/05, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a Ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO/05, budući da je tuženik savjestan stjecatelj, te se poziva na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., a opreza radi ističe prigovor zastare po pravilima o stjecanju bez osnove gdje zastarni rok iznosi pet godina od dana plaćanja, tako da tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno jer je osnovna zadaća suda suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava.

2.6. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tužitelj u podnesku od 8. travnja 2025. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da se navodima iz odgovora na tužbu u cijelosti protivi kao neosnovanim, te vezano za navode tuženika da su sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi bile jasne, razumljive i lako uočljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo tužitelj navodi da isto nije točno, budući da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedenog ugovora, jer se u konkretnom slučaju radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora, pripremljenog od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, poziva se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te predlaže saslušanje tužitelja na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, te se također poziva na stav izražen u presudi Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. broj: U-III/3231/2022 od 13. srpnja 2023., te vezano za zatraženi tijek kamata navodi da je tuženik nepošteni stjecatelj te da je prigovor zastare neosnovan, ukazuje na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. o tome kada počinje teći zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, kao i na sudsku praksu i to presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gž-1288/2023 od 9. svibnja 2023., presudu Županijskog suda u Zadru posl. broj: Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023., presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-2047/2022 od 8. studenoga 2022., presudu Županijskog suda u Osijeku posl. broj: Gž-486/2023 od 15. lipnja 2023., radi čega ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, prihvaćajući navode tuženika da je naplaćena predmetna naknada iznosila 480,29 eura, radi čega djelomično povlači tužbeni zahtjev potražujući iznos od 480,29 eura, čemu se tuženik nije usprotivio, radi čega je riješeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP).

4. Proveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu s lista 6-13 sudskog spisa, uvidom u dopis s lista 14 sudskog spisa, uvidom u odg. na zahtjev s lista 15-16 sudskog spisa, uvidom u otplatni plan s lista 17-21 sudskog spisa, uvidom u odg. na prigovor s lista 22-24 sudskog spisa, uvidom u isplatni nalog s obračunom s lista 35-36 sudskog spisa, uvidom u izvod iz zapisnika s lista 86 sudskog spisa, i saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Tuženik je na pripremnom ročištu 4. prosinca 2025. prigovorio na vrijednost predmeta spora označenu u tužbi u iznosu od 1.817,51 eura navodeći da temeljem odredbe čl. 40. st. 1. ZPP-a sud treba odrediti vrijednost predmeta spora u visini iznosa kojeg potražuje tužitelj jer se kondemnatorni zahtjev iz tužbene ne može zbrajati s deklaratornim zahtjevom iz tužbe.

7. Tužitelj očitujući se na gore navedeno navodi da se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode prvenstveno u pogledu deklaratornog zahtjeva a podredno u pogledu zahtjeva za isplatu, tj. da se dokazi izvode vezano za više tužbenih zahtjeva, radi čega je vrijednost predmeta spora određena prema zbroju oba zahtjeva sukladno čl. 37. st. 1. ZPP-a, a za deklaratorni tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) vrijednost predmeta spora za deklaratorni tužbeni zahtjeva predstavlja iznos od 1.327,22 eura, a kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražena je isplata iznosa od 490,50 eura, pri tom se tužitelj poziva na sudsku praksu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2796/24 od 19. ožujka 2025. i odluku Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-768/24 od 10. travnja 2025.

8. Temeljem odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a sud je vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 1.807,52 eura, budući da su tužbom obuhvaćena dva zahtjeva koja su zbrojena i to deklaratorni tužbeni zahtjev te kondemnatorni, a o čemu već postoji identična sudska praksa izražena u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. 54 P-1541/2023-12 od 22. veljače 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-768/2024-3 od 10. travnja 2025.

9. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 32.700,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita, da je kredit zaključen na rok otplate od 19 godina, da je čl. 6. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,50% jednokratno unaprijed.

10. Nesporno je da je gore navedena naknada naplaćena 18. lipnja 2004. u iznosu od 480,29 eura.

11. Nesporno je da je Slavonska banka d.d. Osijek, a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

12. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 6. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu iznosila 1,50% jednokratno unaprijed, te je li nastupila zastara potraživanja.

13. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 6. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi sud je primijenio odredbe: ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 1. lipnja 2004.

14. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

17. Tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni kredit namjenski potrošio za adaptaciju obiteljske kuće, u kojoj je tada živio, da je radi kredita jedino išao u Slavonsku banku u Županji jer u to vrijeme nije niti postojalo puno banaka u Županji, te da je kredit otplatio.

17.1. Što se tiče njegove informiranosti o odredbama Ugovora o kreditu uključujući i predmetnu odredbu iz čl. 6. naveo je da je njemu u banci rečeno da će se naplatiti naknada koja je i naplaćena na način da mu je za iznos naknade umanjena isplata odobrenog kredita s tim da mu nitko od strane kreditora nije tumačio tu odredbu o naknadi u smislu da mu je rastumačio što se tom naknadom podmiruje. Dalje je naveo da je radi ovog kredita dva puta išao u Slavonsku banku, prvi puta kada je odnio potrebnu dokumentaciju i drugi puta kada je došao potpisati Ugovor o kreditu koji je već bio pripremljen, tako da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu Ugovora o kreditu pa tako niti na odredbu o predmetnoj naknadi jer mu je kredit odobren po principu "uzmi ili ostavi", jer je riječ o tipskom ugovoru.

17.2. Na pitanje tuženika, tužitelj je naveo da je Ugovor o kreditu pročitan prije potpisivanja kod javnog bilježnika, te da on nije stavljao primjedbe službeniku banke na spornu odredbu jer na sadržaj ugovora nije mogao utjecati, a on nije računao prije potpisivanja Ugovora o kreditu koliko novčano iznosi naknada od 1,5% na odobreni kredit, s obzirom da se najviše usredotočio na iznos koji mu je uskraćen kod isplate, a za spornu odredbu navodi da se može reći da mu je "bila jasna a ujedno i nije bila jasna" pojašnjavajući da je znao da to mora platit ali nije znao na što se to odnosi.

18. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

19. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

20. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati.

21. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 6. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 480,29 eura, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

22. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,5% na iznos kredita.

23. Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata koja je zatražena od uplate predmetne naknade što je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO-a, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

24. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 6. Ugovora o kreditu.

25. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije (Tbr. 36/3-25 bodova), trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1-100 bodova), i sastav jednog obrazloženog podneska od 8. travnja 2025. (Tbr. 8/1-100 bodova), zastupanja na ročištu od 4. prosinca 2025. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-100 bodova) i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu presude (Tbr. 9/3-50 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura i uvećano za 25% PDV-a, trošak iznosi 937,50 eura.

26.1. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 33,18 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP-a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 1.003,86 eura.

26.2. Tužitelju se temeljem gore navedenih odredbi Uredbe i ZSP-a nije mogao priznati zatraženi trošak sudske pristojbe presudu preko gore navedenog iznosa.

27. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

28. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a

29. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 15. siječnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Ivan Kalauz, odvjetnik u Vinkovcima,

2. Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu.