REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Kžzd-14/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca toga suda i to Dijane Grancarić kao predsjednice vijeća, te Sandre Radanović i Ivana Markovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Marine Horvat, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljene ĐH zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18,126/19 i 114/23- dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljene ĐH, podnijetoj po braniteljici Gordani Jerešić Mičić, odvjetnici iz Virovitice, protiv presude Općinskog suda u Virovitici, broj Kzd-25/2024 od 19. rujna 2024., temeljem čl. 474. a. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25 – dalje u tekstu: ZKP/08), u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljene ĐH kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom od 19. rujna 2024. Općinski sud u Virovitici je okrivljenu ĐH proglasio krivom da je počinila kazneno djela protiv braka, obitelji i djece- povrede djetetovih prava, opisano i kažnjivo po čl. 177. st. 2. KZ/11, te ju osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, time da joj je temeljem čl. 56. st. 1., 2. KZ/11 izrečena uvjetna osuda pa se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljena u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 u svezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 naloženo je okrivljenici da naknadi trošak kaznenog postupka i to paušalnu svotu u iznosu od 40,00 EUR (četrdeset eura) u korist državnog proračuna.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela okrivljena putem braniteljice Gordane Jerešić Mičić, odvjetnice iz Virovitice, ne navodeći žalbene osnove iz kojih se pobija citirana presuda, međutim iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku i pred drugim sucem za mladež.

3. Odgovor na žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, te predlaže odbiti žalbu okrivljene kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetniku u Zadru na dužno razgledanje, a sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08.

5. Žalba okrivljene ĐH nije osnovana.

6. Iako okrivljena u žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08,osim navođenja teksta zakonske odredbe, ne obrazlaže u čemu bi se konkretno sastojala citirana povreda, već iz sadržaja žalbe proizlazi da dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

6.1. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a suprotno navodima obrane, nema proturječnosti između izreke i obrazloženja presude, jer su sve odlučne činjenice jasno i logično određene i istim modalitetom sukladno obrazložene, kao i dokazi na kojima se one temelje, a druga je stvar što ih žalitelja kao takve ne prihvaća te ih vidi proturječnim i tumači na sebi prihvatljiv subjektivan način, zbog čega istaknuta bitna povreda nije ostvarena.

6.2. Stoga, nije osnovana žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468.st.1. toč.11. ZKP/08. Pobijana presuda je u tom dijelu ispitana i u smislu čl. 476. st. 1.toč. 1. i 2. ZKP/08 i nije utvrđeno da bi u istoj bila potvrđena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a također na štetu okrivljene nije povrijeđen kazneni zakon.

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, okrivljena problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći u bitnom da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da bi ista postupila na inkriminirani način, te da bi počinila kazneno djelo povrede djetetovih prava.

7.1. Međutim, suprotno navodima u žalbi, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno. U okviru istaknute žalbene osnove okrivljena ustvari ne iznosi ništa nova što već nije bilo predmetom analize i ocjene suda prvog stupnja, već samo polemizira s razlozima osuđujuće presude i na svoj subjektivan način ocjenjuje rezultate izvedenih dokaza i to posebno u odnosu na iskaz svjedokinja DH i IH, na temelju čijih prijava je i pokrenut ovoj kazneni postupak.

7.2. Pravilno prvostupanjski sud kao vjerodostojne prihvaća iskaze svjedokinja DH i IH, koje su detaljno i okolnosno opisale inkriminirano ponašanje okrivljene za vrijeme dok su boravile u skloništu za žrtve obiteljskog nasilja, te se sud u točki 17. obrazloženja presude posebno zadržao na otklanjanju sumnje o potencijalnim konstrukcijama DH i IH u odnosu na optuženu, te potvrđivanjem postojanja stvarne potrebe da mldb. NH bude više zaštićena od drugih osoba, a prije svega od majke, cijeneći pritom neživotnim postojanje eventualnog motiva mldb. ŠH za potrebom konstruiranja različitih optužbi, slijedom čega je poklonio vjeru i njegovim riječima. Vjerodostojnost iskaza navedenih svjedokinja potvrđena je činjenicom da je socijalna radnica u Skloništu DCK VPŽ EH naznačila zapažanje po kojem je okrivljena postala vidno uzrujana, razdražljiva, govorila da joj je teško s kćerkom NH, a očito da je događaj koji je opisalo dijete ŠH bilo prijeloman da se takvo ponašanje okrivljene prijavi socijalnoj radnici EH. Naime, svjedokinje IH i DH su naznačile da su upravo nakon opisivanja događaja po djetetu ŠH odlučile prijaviti okrivljenu, a imajući u vidu i ranija zapažanja o neprimjerenim postupcima okrivljene (kroz upućivanje uvredljivih riječi prilikom buđenja djeteta NH tijekom noći).

7.3. Sve navedene okolnosti upućuju da se nije radilo o konstrukcijama svjedokinja DH i IH već o stvarno ocijenjenoj potrebi da dijete NH bude više zaštićena od drugih osoba prije svega majke. Na strani okrivljene registrirani su neprimjereni postupci i kada je njena kćerka pokazivala želju da bi se igrala igračkama djeteta ŠH jer je tada okrivljena udarila kćerku NH po ruci. Ovome se dodaje da je svjedokinja DH navela da je okrivljena na njenu konstataciju da ne može udariti tako malo dijete koje dosta ne razumije, odgovorila da se kćerka mora naučiti odmalena slušati.

7.4. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da obranu okrivljene demantiraju navodi i zapažanja DH i IH, pri čemu n prvostupanjski sud nije propustio osvrnuti se i na nepostojanje tragova fizičkog nasilja na mldb. NH koje je u obrani isticala okrivljena, zaključujući da ista kontroliranjem vremena odvođenja djeteta na liječničke preglede može utjecati na utvrđivanje izostanka istih pa se taj navod ne može uzeti pri eliminaciji kaznene odgovornosti optuženice.

7.5. Razmatrajući sadržaj riječi kojima se tereti okrivljena da ih je koristila pri obraćanju kćerki NH proizlazi da svjedokinje DH i IH nisu konstruirale riječi "ti si problem, dat ću te u Centar, mijenjala bih te za četiri sina koja su mi oduzeta", jer se radilo o takvim karakterističnim riječima koje je optužena stvarno i izgovorila dovodeći takve riječi i u kontekst obiteljske situacije u kojoj su njena 4 sina izdvojena iz obitelji, zbrinjavanjem u udomiteljstvu i ustanovi. Navodi okrivljene da je njena kćerka znala biti razdražljiva upućuju da je takvo ponašanje ovog djeteta odstupalo od ponašanja njenih četiri sina koja su izdvojena iz obitelji zbog ponašanja supruga okrivljene prema jednom od sinova. U takvom kontekstu okrivljena i napominje riječi "mijenjala bih te za četiri sina koja su mi oduzeta, potrudit ću se da te dam Centru".

7.6. Iako žalitelj upire na iskaze svjedoka EH, OH, AH i ĆH, ističe se da navedene svjedokinje nisu očevidci radnji koje terete optuženu, tako da su svoja saznanja crpili na posredan način pri čemu je primjetno da kroz svoje svjedočenje nastoje umanjiti bilo kakve oblike ugrožavanja djeteta NH jer time umanjuju i potrebu eventualnog propitivanja zašto u ranijem periodu nije uslijedilo prijavljivanje optuženice. Opisivanje rasporeda prostorija koje su korisnice Skloništa koristile i da bi se po navodima zaposlenica Skloništa bilo kakva neugodna situacija za dijete NH na katu kuće registrirala i u prizemlju Skloništa, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne čini iskaze IH i DH o inkriminiranom ponašanju okrivljene neuvjerljivim, posebno kada se uzmu u obzir zapažanja djeteta u dobi 5 godina – ŠH koje je vidjelo trenutak u kojem je udarena NH, pri čemu je potpuno neživotno da bi ovo dijete imalo potrebu konstruiranja bilo kakvih činjenica u vezi NH.

7.7. Žalitelj u žalbi citira sadržaj sms poruke koju je svjedokinja OH uputila okrivljenoj istog dana nakon objave presude, a koja glasi„ Žao mi je zbog toga...vrijeme će pokazati istinu. Ne znam da li ti išta znači informacija da je DH izbačena iz kuće jer je tukla ŠH. Naravno da je prijavljena. Isto tako nakon prvoga ročišta, EH ih je prisilila da kažu što se točno dogodilo, nečkale su se. IH je rekla da bipovukla prijavu, ali ju je DH odgovorila pod izlikom da bi morale platiti. Žao nam je. EH te pozdravlja”. Dakle, svjedokinja FH opsuje neprimjereno ponašanje svjedokinje DH prema mldb. djetetu ŠH i izražava žaljenje zbog navedenog događaja, sadržaj navedene sms poruke ne dovodi u sumnju vjerodostojnost iskaza svjedokinja IH i DH o inkriminiranom ponašanju okrivljene, niti iz istog proizlazi da su iste dale lažan iskaz pred sudom, a navodi da bi Đ povukla prijavu su potpuno irelevantni pored činjenice da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po službenoj dužnosti.

7.8. Prema tome, prvostupanjski sud je dao dostatne i uvjerljive razloge za donošenje osuđujuće presude, te je pravilno utvrdio da je okrivljena postupila na inkriminirani način, odnosno da je ostvarila sva obilježja predmetnog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 2. KZ/11 za koje je proglašena krivom. Pri tome je pravilno držao obranu okrivljene neuvjerljivom i usmjerenom u pravcu otklona od kaznene odgovornosti. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju žalbenim navodima okrivljene.

7.9. Stoga, nije osnovana žalba okrivljene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog, jer žaliteljica svojim navodima nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede kaznenog djela za koje je okrivljena proglašena krivom.

8. Iz sadržaja žalbe ne proizlazi da se okrivljena žali zbog odluke o kazni, međutim drugostupanjski sud je dužan sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08 ispitati presudu i u dijelu odluke o kazni.

8.1. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud ocijenio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, pa je tako okrivljenoj kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu dosadašnje neosuđivanosti, kao i obiteljske prilike, dok otegotne okolnosti nisu utvrđene.

8.2. Slijedom toga, a cijeneći sve olakotne otegotne okolnosti, uz izostanak otegotnih okolnosti, pravilno je prvostupanjski sud, a nakon što je okrivljenu proglasio krivom, istu osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine s rokom kušnje od 2 (dvije) godine, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, pa i ovaj drugostupanjski sud smatra da će se upravo izrečenom uvjetnom osudom ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, o čemu je prvostupanjski sud posebice iznio detaljne razloge na str. 10 prvostupanjske presude.

9. Budući da žalba okrivljene nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, temeljem čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud nije našao da bi bile ostvarene preostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka, kao ni preostale povrede kaznenog zakona na štetu okrivljene, na temelju odredbe čl. 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zadru, 15. siječnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dijana Grancarić