Republika Hrvatska
Općinski sud u Bjelovaru-Stalna služba u Daruvaru
Stjepana Radića 27
43500 Daruvar
Poslovni broj: P-1184/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru po sucu toga suda Damiru Palatinušu kao sucu pojedincu na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika- specijaliste Narcise Bukač, u parničnom predmetu tužitelja OV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 17. prosinca 2025., uz objavu 15. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160, kreditna partija: 51400607-5102202734 od 24. siječnja 2005., sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 388,88 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 27. siječnja 2005. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 687,50 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana 15. siječnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Kod ovog suda tužitelj OV iz [adresa], protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], podnesla je tužbu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
2. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik dana 24. siječnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160, kreditna partija: 51400607 - 5102202734 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 60.383,00 CHF sve u protuvrijednosti u kunama, s rokom otplate od 240 mjeseci. Točkom 10. Ugovora o kreditu propisana je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u iznosu od 01,000 % ( jedan posto) iznosa kredita, obračunatu s datumom Ugovora o kreditu. S tim u vezi, tužitelju je dana 26. siječnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 462,70 EUR / 3.486,21 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno točki 10. Ugovora o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva u visini od 01,000 % od iznosa kredita. Pritom tužitelj napominje da mu, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o odredbama ugovora o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je istu odredbu predočio uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je Ugovor o kreditu već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika, tužitelj smatra da mu je prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to, tužitelj ističe da plaćanje navedene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, umanjen za 1,000 % od iznosa istog. Osim toga, tužitelj je, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u stambenu svrhu. Slijedom navedenog, tužitelj navodi da nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbu predmetnog ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tužitelj smatra da je tuženik izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema članku 81. stavak 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 , ništetna. U tom smislu, odredbom članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 462,70 EUR / 3.486,21 kn. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita”, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Tužitelj ističe i recentnu sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl.br.:
Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022., presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022-2 od dana 12. srpnja 2022., presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2047/2022-2 od dana 08. studenog 2022., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni. Slijedom svega navedenog, tužitelj navodi da s obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati, znači da je ista odredba ništetna. Tužitelj smatra da je nesporno da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je tužitelj platio 26. siječnja 2005. godine u iznosu od 462,70 EUR / 3.486,21 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03, sve u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredbom članka 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 462,70 EUR / 3.486,21 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Temeljem svega prethodno navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160, kreditna partija: 51400607- 5102202734 od 24. siječnja 2005., sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“, te da se naloži tuženiku, da tužitelju na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 462,70 EUR / 3.486,21 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 27. siječnja 2005. pa do isplate, kao i da tuženik naknadi prouzročene parnične troškove tuženiku, sve u roku od 15 dana.
3.Dana 15. siječnja 2024. zaprimljen je prigovor mjesne nenadležnosti i odgovor na tužbu tuženika (list 102-115) u kojem odgovoru tuženik je prije upuštanja u raspravljanje stavio prigovor mjesne nenadležnosti. Nadalje, u odgovoru na tužbu je naveo da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik se u pogledu statusa potrošača tužitelja poziva na odredbu članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te istuče da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. U pogledu naknade za obradu kredita tuženik osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer smatra da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,000 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, a sve sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Ukazuje se na odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita na način da je službenik/ca banke koja je ugovarala kredit s tužiteljem, gđa EV, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, te je ta informacija bila dostupna tužitelju i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tuženik osporava da nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, tuženik se poziva na presudu Županijskog suda u Zagrebu broja Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022., te slijedom navedenoga smatra da je bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (TV protiv CIB Bank Zrt.). S obzirom na navedeno, tuženik smatra da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, te da uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvaci iz važećih odluka banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora, te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga, tuženik ističe da sudu uopće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, te ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. O navedenom se također očitovao Sud EU, te prema zaključak Suda EU je da člankom 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade tuženik navodi da proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obvezno pravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u članku 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.). Slijedom svega navedenoga, tuženik smatra da se ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Tuženik ističe prigovor zastare na predmetno potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 26. siječnja 2005. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, tuženik smatra da je jasno da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za tražbinu tužitelja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 27. siječnja 2005., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Predmetna pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare moraju imati i utjecaja na druge pravne institute. Očito je da pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH odstupaju od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa VSRH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze. Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Podredno, tuženik navodi da ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, da tada ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, tuženik ističe da ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Tužitelj navodi kako se na ovaj pojedinačni postupak trebaju primijeniti zaključci Suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19 s obzirom da je riječ o činjenično identičnim slučajevima kao i u ovome pojedinačnom postupku. Međutim, tuženik ističe kako se predmetne odluke uopće ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak, te da su tumačenja tužitelja u cijelosti samoinicijativna i neosnovana i to iz sljedećih razloga. Naime, odluke Suda EU imaju se tumačiti i primjenjivati na pojedinačne postupke koji se vode pred nacionalnim sudovima ne samo ovisno o činjenicama predmeta koji je povod za donošenje odluke Suda EU, već ovisno i o nacionalnim propisima u odnosu na koje se zahtijeva tumačenje prava Europske unije. Predmet razmatranja u postupku C-224/19 je tumačenje Direktive 93/13 u odnosu na španjolsko nacionalno zakonodavstvo koje je davalo mogućnost naplate naknade za otvaranje (ulazne naknade) pod uvjetom da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima pa Sud EU govori o postojanju eventualne neravnoteže u pravima i obvezama među strankama ukoliko naknada za otvaranje ne odgovara tim stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima, dok je predmet razmatranja u postupku C-84/19 je tumačenje Direktive 93/13 i Direktive 2008/48 u odnosu na poljsko nacionalno zakonodavstvo koje je propisivalo maksimalan iznos ne kamatnih troškova (kao što je ulazna naknada) koje banka može naplatiti. S obzirom na navedeno, primjena navedenih odluka u ovome pojedinačnom postupku bila bi jedino moguća u slučaju primjene hrvatskog nacionalnog zakonodavstva koje bi svojim sadržajem odgovaralo gore navedenom zakonodavstvu. Međutim, s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u navedenim predmetima nisu primjenjiva u ovome slučaju. S obzirom na navedeno, tuženik je predložio da sud odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
4.Rješenjem broj P-1184/2023-7 od 29. ožujka 2024. (list 286-292) sud je odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, te je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog sud au Zagrebu broj Gž-2635/2024-2 od 16. listopada 2024. (list 364-368).
5.Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naznačio iznos od 462,70 eura / 3.486,21 kn, da bi u podnesku od 13. svibnja 2025. (list 372-373) naveo da naznačuje kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.789,93 eura i to u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva iznos od 1.327,23 eura (obzirom da se istim traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu pa samo za navedeni dio tužbenog zahtjeva prema odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama vrijednost iznosi 1.327,23 eura), a u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva iznos od 462,70 eura.
6.Tuženik je prigovorio takvoj novoj naznačenoj vrijednosti spora.
7.Na ročištu koje je održano kod ovoga suda 28. svibnja 2015. (list 375-377) sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 462,70 eura, a pri tome uzimajući u obzir visinu iznosa koji se je potraživao u ovom predmetu.
8.Naime, sud smatra da nije bilo osnove da tužitelj naknadno mijenja naznačenu vrijednost, a pri tome uzimajući u obzir odredbu čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku u („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP) kojom je propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Tužitelj je postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi članka 10. Ugovora o kreditu 24. siječnja 2005. i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 462,70 eura, no u konkretnom slučaju ne može doći do primjene članka 37. stavak 1. ZPP, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 462,70 eura i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.
9.Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci presude podneskom koji je zaprimljen 3. srpnja 2025. u kojem je naveo da dostavlja potvrdu tuženika od dana 1. srpnja 2025. iz koje proizlazi da je po Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102202734 od dana 24. siječnja 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.930,02 kn dana 26. siječnja 2025., a ne u onom iznosu kako to proizlazi iz potvrde tuženika od dana 9. srpnja 2021. prema kojoj je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev u tužbi.
10.Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u dopis tuženika od 9. srpnja 2021. (list 9), dopis tužitelja od 23. lipnja 2021. (list 10), obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu i o povećanju kamatne stope te otplatne planovi (list 11-35), sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25. siječnja 2005. (list 36-38), ugovor o kreditu od 24. siječnja 2025. (list 39-43), aneks broj : 1 od 22. prosinca 2015. (list 44-45), aneks broj 1 ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. (list 49-51), pregled prometa (list 52-67), otplatni plan (list 68-72), obračun naknade za bankarske usluge od 24. siječnja 2005. (list 138), reklamni materijal (list 139-142), pregled prometa (list 200-217), otplatni plan (218-219), uz suglasnost zamjenika punomoćnika tužitelja pročitan iskaz tužitelja ĆV (list 376), te se vrši uvid u dopis tužitelja od 1. srpnja 2025.
11.Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. ZPP, odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
12. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.
13. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe čl. 10. Ugovor o kreditu br. 2402006-10311262160, kreditna partija 51400607-5102202734 od 24. siječnja 2005. koja glasi:“ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“ te zahtjev za isplatu naknade u iznos od 388,88 eura sa zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2005.
14.Tijekom postupka bilo je sporno je li navedena odredba predmetnog govora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna, te da li je tuženik dužan iznos od 2.930,02 kn vratiti tužitelju sa zatraženom zateznom kamatom koja teče dan poslije od dana od kada je tužitelj platio naknadu. S obzirom na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, sporno je je da li je za predmetno potraživanje nastupila zastara.
15.Uvidom u Ugovor o kreditu br. 2402006-10311262160, kreditna partija 51400607- 5102202734 od 24. siječnja 2005. (list 39-42) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao banka, i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos 60.383,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita. U točki 10. navedenog ugovora određeno je da je za obradu zahtjeva i odobrenje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000 % naknade za iznos kredita, obračunate s datumom ugovora. Skladno podacima tuženika (list 386), tužitelj je navedenu naknadu platio u iznosu od 2.930,02 kn dana 26. siječnja 2005.
16.Tužitelj je u svom iskazu (list 376) naveo da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u [adresa] s tim da se tužitelj nije mogao izjasniti tko je od djelatnika tuženika bio prisutan prilikom sklapanja tog ugovora. U pogledu istog nisu se vodili nikakvi posebni pregovori i razgovori, već je tužitelju prezentiran obrazac ugovora o kreditu koji je pročitao, no tužitelj se nije mogao sjetiti kakva je bila daljnja procedura oko ovjere ugovora, te se nije mogao sjetiti je li je bio posebno upozoren u pogledu naknade za troškove kredita, a koji su predmet ovog tužbenog zahtjeva. Svrha podizanja kredita bilo je rješavanje stambenog pitanja u pogledu tužiteljevih osobnih pitanja, te se nije radilo o bilo kakovoj poslovnoj djelatnosti. Tužitelj je naveo da nije mogao pregovarati oko odredbi ugovora, već je bio u mogućnosti samo potpisati isti. Ne sjeća se je li je posebno uočio odredbu koja se tiče troškova kredita, no u pogledu pokušaja pregovaranja tužitelj je naveo da nije bilo nikakvih razgovora, već je njemu ponuđeno da potpišem ugovor koji je ranije bio pripremljen.
17.Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da je namjena kredita stambeni kredit za kupovinu nekretnine, a za koju nekretninu nije utvrđeno da bi služila zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, proizlazi da tužitelj ima status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
18.Nadalje, uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da u istom nije navedeno od čega se sastoji naknada na iznos kredita i zašto je određena upravo u visini od 01,000% sredstava koja su odobrena tužitelju.
19.Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o bitnim parametrima u pogledu određivanja naknade za obradu i odobrenje kredita. Tijekom postupka tuženik nije dokazano da se je o toj odredbi prilikom sklapanja ugovora pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao, te tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na takvu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.
20.Prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (nadalje u tekstu: Direktiva) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi članka 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
21.Odredbama članka 81. stavak 2. i 3. ZZP/03 i člankom 96. ZZP/09, koji su bili na snazi u spornom periodu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.
22. Stoga, opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje. S obzirom na utvrđenja u ovom postupku iz kojih, po ocjeni ovoga suda, nedvojbeno proizlazi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveznog prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorna odredba u pogledu određivanja naknade za obradu i odobrenje kredita, nepoštena, a time i ništetna. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti i tu odredbu ugovora kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz nje proizlaze, a o kojoj on, kako je utvrđeno, nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga ova odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
23.Slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz članka 10. predmetnog ugovora o kreditu, sud je utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.
24.Uzimajući u obzir da tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj na ime naknade za obradu zahtjeva i odobrenja kredita platio u iznosu od 2.930,02 kn dana 26. siječnja 2005., uzimajući u obzir odredbu članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO), navedeni iznos tuženik je dužan tužitelju vratit s obzirom da je isti primio ne temelju ništetne ugovorne odredbe.
25.Tužitelju je na isti priznata zakonska zatezna kamata sukladno traženu tužitelja od dana 27. siječnja 2005., a pri tome uzimajući u obzir da je predmetna naknada naplaćena 26. siječnja 2005. s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je predmetna odredba ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznos koje je stekao nepoštenim postupanjem prilikom ugovaranja naknade za obradu zahtjeva i odobrenja kredita od dana stjecanja, te je visina kamatne stope određena sukladno članku 29. stavak 2. i 8. ZOO.
26.Uzimajući u obzir sve navedeno sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, te je odlučio kao u točki II izreke presude.
27.U odnosu na prigovor zastre tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
28.S obzirom da je ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.
29.Punomoćnik tužitelja potraživao je troškove i to za sastav tužbe 200,00 eura, za pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita 50,00 eura, za obrazložene podneske od 19. siječnja 2024., 13. svibnja 2024., te 3. srpnja 2025., iznos od po 200,00 eura za svaki podnesak, za zastupanje na ročištu 13. ožujka 2025. i 28. svibnja 2025. iznos od 200,00 eura za svako ročište, te ponovno za zastupanje na ročištu 28. svibnja 2025. iznos od 200,00 eura za , za ročište radi objave presude iznos od 100,00 eura što ukupno čini iznos od 1.550,00 eura, na ime PDV-a iznos od 387,50 eura, sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od 132,72 eura, te na ime predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje iznos od 250,00 eura, a što sveukupno čini iznos od 2.320,22 eura.
30.Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora koju je sud utvrdio, kao i da se vrijednost predmeta spora mjerodavna za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku u konkretnom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu, a takvo stajalište proizlazi i iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x- 155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003.), sud je u pogledu zatraženih troškova tužitelja utvrdio da istome kao osnovan pripada trošak za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura temelje tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje Tarifa), za pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita prama u iznosu od 50,00 eura temeljem tbr. 36. točka 3. Tarife, za obrazložene podneske od 19. siječnja 2024., i 3. srpnja 2025. iznos od 100,00 eura za svaki podnesak temeljem tbr. 8. točka 1. Tarife, za zastupanje na ročištima 13. ožujka 2025. i 28. svibnja 2025. iznos od po 100,00 eura za svako ročište, te za pristup ročištu za objavu presude iznos od 50,00 eura temeljem tbr. 9. točka 3. Tarife, što ukupno čini iznos od 550,00 eura, na ime PDV-a iznos od 137,50 eura, odnosno ukupno 687,50 eura. Sud je utvrdio da su navedeni troškovi bili potrebni, te je stoga temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a naložio tuženiku da plati trošak tužitelju u navedenom iznosu sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 15. siječnja 2026. pa do isplate uzimajući u obzir odredbu članka 151. ZPP-a, dok je visina kamatne stope određena prema članku 29. ZOO-a i stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude, a pri tome uzimajući u obzir da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.
31.Sud nije kao osnovani priznao zatraženi trošak za obrazloženi podnesak od 15. svibnja 2024. (list 372-373) u kojem je tužitelj naznačio kao vrijednost spora iznos od 1.327,23 eura, te je zbog omaške u pisanju u točki I tužbenog zahtjeva naznačio broj članka ugovora. Uzimajući u obzir da je navedenu vrijednost spora mogao naznačiti prilikom podnošenja tužbe jer se nisu promijenile nikakve okolnosti koje bi utjecale da istu naznači u iznosu kako ju je naznačio naknadno, kao i da je zbog svoje omaške propustio navesti broj članka ugovora, sud je utvrdio da se radi o podnesku za koji ne može obvezati tuženika da nadoknađuje trošak istoga tužitelju, već su troškovi podneska nastali krivnjom samog punomoćnika tužitelja. Nadalje, punomoćnik tužitelja je dva puta zatražio trošak zastupanja na ročištu 28. svibnja 2025., te mu je sud priznao nagradu samo za jedno ročište. Isto tako za tužitelja nije nastala obveza plaćanja sudske pristojbe koju tužitelj potražuje u iznosu od 132,27 eura jer sud uvidom u spis nije utvrdio da je ista plaćena, te za tužitelja nije niti nastala obveza plaćanja iste s obzirom da je tužitelj temeljem članka 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) oslobođen od plaćanja sudske pristojbe. Tužitelj neosnovano potražuje trošak predujama za vještačenje u iznosu od 250,00 eura jer će isti biti vraćen tužitelju s obzirom da nije provedeno vještačenju u ovom postupku.
32.Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci odluke.
U Daruvaru 15. siječnja 2026.
Sudac
Damir Palatinuš
P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. Odvjetničko društvo Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb
