Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-251/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Robertu Demo odvjetniku iz OD Juranović i dr. j.t.d. Nova Gradiška, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaić odvjetniku iz Osijeka, radi stjecanja bez osnove i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 1. prosinca 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i zamjenikom punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 da tužitelju VP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stjecanja bez osnove isplati ukupan iznos od 2.143,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. 07. 2015.g. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015.g. do 31.12.2022.g. po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to kako slijedi:

- na iznos od 1,18 Eur od 10.04.2007.g. do isplate

- na iznos od 3,63 Eur od 10.11.2008.g. do isplate

- na iznos od 8,57 Eur od 10.12.2008.g. do isplate

- na iznos od 19,30 Eur od 12.01.2009.g. do isplate

- na iznos od 23,40 Eur od 10.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 28,42 Eur od 10.03. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 19,61 Eur od 10.04. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 18,04 Eur od 11.05. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 17,15 Eur od 10.06. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 18,93 Eur od 10.07. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,38 Eur od 10.08. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,99 Eur od 10.09. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 14,23 Eur od 12.10. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,69 Eur od 10.11. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,28 Eur od 10.12. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 21,00 Eur od 11.01. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 24,75 Eur od 10.02. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 23,96 Eur od 10.03 2010.g. do isplate,

- na iznos od 27,15 Eur od 12.04. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 31,75 Eur od 10.05. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 35,84 Eur od 10.06. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 43,69 Eur od 12.07. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 36,02 Eur od 10.08. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 55,52 Eur od 10.09. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 45,29 Eur od 11.10. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 47,27 Eur od 10.11. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 55,76 Eur od 10.12. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 66,98 Eur od 10.01. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 54,36 Eur od 10.02. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 58,28 Eur od 10.03. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 52,74 Eur od 11.04. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 65,27 Eur od 10.05. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 73,87 Eur od 10.06. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 77,76 Eur od 11.07. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 121,10 Eur od 10.08. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 80,00 Eur od 12.09. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 73,87 Eur od 10.10. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 75,38 Eur od 10.11. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 74,82 Eur od 12.12. 2011.g. do isplate,

- na iznos od 80,17 Eur od 10.01. 2012.g. do isplate

- na iznos od 83,91 Eur od 10.02. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 85,06 Eur od 12.03. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 82,33 Eur od 10.04. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 83,78 Eur od 10.05. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 85,28 Eur od 11.06. 2012.g. do isplate,

- na iznos od 83,58 Eur od 10.07. 2012.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana od presuđenja.

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 da tužitelju VP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.058,25€ sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje teku od presuđenja 15. siječnja 2026. do isplate, u roku od 15 dana od dana presuđenja.

III Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog tužitelj se odbija.

IV Tužitelj VP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], po zakonu je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 13.4.2023. utužio tuženika radi stjecanja bez osnove i isplate. U tužbi navodi da je temeljem Ugovora o kreditu br.:47188/06 od 18.07.2006.g. koji je sklopljen u Novoj Gradiški između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, korisniku kredita 20.07.2006.g. isplaćen kredit u iznosu od 20.270,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja. U čl. 10. toč. a) podtoč.1. Ugovora ugovoren je način otplate tako što se otplaćuje u 72 mjesečna anuiteta i to 71 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 344,76 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 344,96 CHF, zatim je u toč. c) kao dan dospijeća određen svaki 10. u mjesecu te je u toč. d) ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

Ubrzo nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate rata u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Tužitelj je unatoč promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao obveze otplate kredita. te je kredit u cijelosti otplatio.

Dana 14. 06. 2018.g. Visoki trgovački sud RH donio je presudu br.: 43 Pž-6632/2017- 10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br.:P-1401/12 od 4. 07. 2013.g. u toč.7. izreke u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu “Potrošač“ sudjelovao kao sedmotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 1.10.2004.g. do 31.12.2008.g. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.:P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl.502.c. ZPP. Presuda Visokog trgovačkog suda RH br.: 43 Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018.g. te presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br.:P-1401/12-2 od 4.07.2013.g. poznate su sudu.

Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF u razdoblju od mjeseca siječnja 2008.g. do zaključno s mjesecom srpanj 2012.g. nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti na ime otplaćenih anuiteta jer je tužitelj nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu tuženiku uplaćivao veće iznose anuiteta od iznosa kojeg je bio dužan plaćati prema tečaju koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita i po kojemu mu je isplaćen kredit. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi:

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 18.07.2006.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (19.07.2006.g.), a tužba je podnesena tek 11.04.2023.g. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g

U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a).

Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 20.270,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora za CHF. Odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Sporna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva pa sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Ako sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a i tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“

Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a koja neravnoteža mora biti značajna.

Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Tuženik je kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule i svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Tuženik je pravnog shvaćanja da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju pa predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a uvidom u ugovor o kreditu od 18.7.2006., u početni otplatni plan, u stvarni otplatni plan, u dopis punomoćnika tužitelja pravnom predniku tuženika od 24.3.2023. i presliku povratnice, u odgovor pravnog prednika tužene od 3. travnja 2023., u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u pismeni nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak od 5.3.2024., u usmeno očitovanje vještaka na ročištu od 1.12.2025., u iskaz saslušanog tužitelja AP.

4. Tužitelj VP iskazao je da je u 2006.g. podigao nenamjenski kredit u iznosu od 20.270,00CHF. U vrijeme podizanja kredita a i danas je aktivni vojnik u sustavu MORH-a. Kredit je podigao u Splitskoj banci u Novoj Gradišci. Takav nenamjenski kredit je digao iz razloga jer mu je hitno trebao novac za kupovinu namještaja za kuću koju je obnovio a na drugi način novac nije mogao pribaviti. Prednost tog kredita u CHF je bila u tome što je djelatnica banke kredit obradila i kredit je bio gotov u roku od 2 dana a novac je dobio u roku d 3-4 dana. U tom kreditu mu je bilo bitno kolika je mjesečna rata kojom će moći uredno otplaćivati kredit a djelatnik banke mu je savjetovao kredit vezan za CHF koji je u to vrijeme bio stabilan. Nije mogao očekivati da će doći do naglog rata tečaja CHF i da će se rata kredita povećati kako se povećala. Kredit je otplatio u ugovorenom roku od 6 godina iako se rata povećala i u vrijeme otplate kredita nije bila mogućnost konverzije. Po struci je kovinotokar i ne razumije puno financijske izraze navedene u ugovoru o kreditu kojeg je pročitao a vjerovao je djelatniku banke i postupio je prema naputku istog da se radi o najpovoljnijem kreditu u vremenu kada je isti podizao. Nije išao u druge banke gledati uvjete dobivanja kredita već je čuo za takav povoljan kredit kod Splitske banke, raspitao se i u roku od tjedan dana se odlučio za taj kredit koji je jako brzo dobio nakon što ga je zatražio. Pročitao je ugovor i djelatnica banke mu je objasnila na koliko godina se diže i kolika mu je mjesečna rata i on je želio da bude što manji broj godina otplate a to je u ugovoru i navedeno da je otplata na 6 godina sa mjesečnom ratom koju je mogla podnijeti njegova plaća. Nije se sa nikim savjetovao prilikom podizanja kredita već je išao u banku gdje su i drugi dizali kredit i gdje je kredit bio povoljniji nego u njegovoj matičnoj banci Zagrebačkoj banci. Tužitelj iskazuje da je pri podizanju kredita postupao po uputi djelatnice banke koja je tužitelju ponudila samo ovaj kredit kao najpovoljniji kredit banke i on joj je vjerovao jer su i drugi prijatelji tu digli takav kredit.

5. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku financijske struke Borisu Belunjak. Vještak Boris Belunjak je u pismenom nalazu od 5.3.2024. (str. 59-93 spisa) izvještačio preplatu anuiteta po osnovi primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita u odnosu na tečaj isplate i iznos CHF-a na dan isplate kredita, odnosno isplaćenog kredita u kunama.

Na ročištu od 1. prosinca 2025. financijski vještak Boris Belunjak iskazao je da ostaje u cijelosti kod svog pismenog nalaza od 4.3.2024. u kojem nalazu su izračunate valutne razlike u otplati kredita prema prodajnom tečaju Splitske banke d.d. Split na dane dospijeća plaćanja a u odnosu na kupovni tečaj za devize Splitske banke d.d. na dan isplate kredita 20.7.2006.g. U izračunu su obračunate realizirane tečajne razlike za cjelokupnu otplatu kredita, a napominje da kredit nije konvertiran iz valute CHF u valutu EUR. Izračunate valutne razlike izračunate su primarno u koloni 6 u kojem su uključeni primarno izračunati i više i manje plaćeni iznosi. U koloni 6A utvrđeni su iznosi u kojem su uzete u obzir ukupne razlike do visine plaćenog (prebijani iznosi manje plaćenog)i izračunati su pojedinačno po mjesečnim anuitetima u ukupnom iznosu od 16.449,75kn a preračunati u tablici 7 u koloni 10 u eure pojedinačno, a ukupno iznose 2.183,26€ a za cjelokupno razdoblje otplate kredita. Utuženi iznos od 2.143,34€ je sadržan u iznosu iz kolone 10 i dio je ukupnog iznosa od 2.183,26€.

6. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje samo preplatu više plaćenog iznosa temeljem primjene valutne klauzule. Preplata više plaćene otplaćene glavnica zbog primjene tečaja CHF za kune na dan dospijeća plaćanja iznosi uslijed rasta tečaja CHF iznos od 2.209,00€ koji iznos je preplaćen dok je zbog pada tečaja CHF tužitelj platio manji iznos od 25,74€ iz čega proizlazi sveukupna razlika plaćenog zbog primjene tečaja CHF za kune u iznosu od 2.183,26€ koja je nastala zbog primjene ništene odredbe o valutnoj klauzuli (str. 66 spisa).

Tužitelj prihvaća ovako dan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, na isto nema primjedbi niti ima pitanja za sudskog vještaka, pa podneskom od 15.3.2024. (str. 97) precizira tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 2.143,34€ koji se potražuje u točki 1. izreke preciziranog tužbenog zahtjeva na ime pretplate razlike zbog primjene valutne klauzule. Iako je pretplata tužitelja po nalazu vještaka 2.209,00€ tužitelj je priznao iznose potplata od 25,74€ koje je odbio od izvještačenog iznosa preplate pa je utužena razlika preplate u iznosu od 2.143,34€.

U utuženom iznosu nisu uzete preplate za razdoblje od 8. mjeseca 2006. do 3. mjeseca 2007. koji mjesečni iznosi su zastarjeli te ih je tužitelj izostavio iz utuženog iznosa pa potražuje iznos od 2.143,34€ koji je manji od iznosa koji se dobije kada se iznos potplate od 25,74€ odbije od izvještačene preplate od 2.209,00€.

Tužitelj je pri preciziranju tužbenog zahtjeva uzeo u obzir izvještačenu potplatu te nije potraživao mjesečne iznose preplate za navedeno razdoblje od 8 mjeseca 2006. do 3. mjeseca 2007. pa je mjesečne iznose razlike preplata potraživao na način kako je to navedeno u preciziranom tužbenom zahtjevu.

7. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun iz pismenog nalaza financijskog vještaka no i dalje se protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj u ovom predmetu. Tuženik se protivi načinu obračuna zateznih kamata na utužene iznose koji se potražuje od dana otplatnog anuiteta a ne od pravomoćnosti odluke kojom se odredbe u pogledu načina obračuna u CHF valuti utvrđuju ništetnim pa bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate od trenutka nepoštenosti odnosno od pravomoćnosti presude u parnici "potrošač" na koju se tužitelj poziva.

Tuženik se protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj u svome zahtjevu te se podneskom od 21. studenog 2025. ne protivi povlačenju tužbenog zahtjeva za iznos od 227,77€ ali potražuje parnični trošak za povučeni iznos sukladno čl. 154 st. 2 ZPP- a. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka.

8. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu od 18.7.2006. na iznos od 20.270,00 eura u kunskoj protuvrijednosti

- da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da tužitelj otplaćuje mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora

9. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U smislu odredbe čl.502.a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Među strankama je sporno da li se o odredbama članaka Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo iako tužena banka tvrdi da su odredbe sklopljenog ugovora o kreditu jasne, lako razumljive te da su donesene na temelju važećih akata i isprava tužene.

U smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

Sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl. 272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

13. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze.

14. Tužitelj nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe primjene valutne klauzule i na njenu rizičnost. Kraj naprijed iznijetih utvrđenja u postupcima po kolektivnoj tužbi, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza je vidljivo da isti nije na objektivan način bio upozoren na rizik ugovaranja i primjene valutne klauzule pri podizanju kredita. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. a u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute… Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

16. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, a saslušanje tužitelja je potvrdilo tvrdnje iste da ugovorena valutna klauzula nije na razumljiv način niti predočena niti objašnjenja tužitelju pri ugovaranju predmetnog ugovora o kreditu.

17. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017- 10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, kao stručne osobe, to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Banke su, a u konkretnom slučaju tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

18. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope nego ugovorne odredbe koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ocijeniti kako, zašto te kojim smjerom će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

19. Slijedom prednje navedenog izvjesno je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 18.7.2006. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak, nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih. Tužitelj tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora koja ugovara primjenu valutne klauzule jer je u pogledu takvog utvrđenja već pravomoćno donesena odluka u kolektivnom sporu u kojem je tuženi bio sudionik. U rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno govori kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje ZZP) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a isti stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III2233/2019 od 10. lipnja 2020.

20. Tužitelj je aktivno legitimiran za podnošenje ovakve tužbe jer je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta te je ovlašten da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. U trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava. Iz spomenute odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.

21. Tužitelj ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o kreditu od 18.7.2006. gdje je kao fizička osoba sklopio ugovor o nenamjenskom kreditu. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupovine namještaja za kuću u kojoj stanuje.

22. Prema odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavak 2. istoga članka navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđene iznose od dana kada je iste iznose tuženik stekao.

23. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na isplatu novčanog iznosa stečenog temeljem stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare i u ovom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok.

24. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 13.4.2023. pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare jer tužitelj potražuje iznos preplate temeljem primjene valutne klauzule.

26. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Protivno tvrdnjama tuženika za tužitelja ne bi nastupila zastara podnošenja tužbe niti da je istu podnio nakon proteka roka od 5 godina po pravomoćnosti donesene presude u slučaju "Franak" pod uvjetom da tužitelj u tužbenom zahtjevu traži i utvrđenje ništetnosti pravnog posla temeljem kojeg potražuje vraćanje stečenog bez osnove.

27. Sud je nakon provedenog financijskog vještačenja utvrdio da je došlo do preplate mjesečnih anuiteta uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita u iznosu od 2.209,00 € za cijelo razdoblje otplate kredita odnosno da je sveukupna razlika plaćenog zbog primjene tečaja CHF za kune 2.183,26 € a koji iznos se dobiva kada se od sveukupne razlike više plaćenog oduzme iznos potplate zbog primjene tečaja CHF za kune u iznosu od 25,74 € a kako je to navedeno u pismenom nalazu financijskog vještaka od 5.3.2024. (str. 66 spisa). Vještak je izračunao da je potplata manje plaćenih iznosa zbog valutnog utjecaja iznos od 25,74€ a koju potplatu je tužitelj uzeo u obzir prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva te tužitelj uzima u obzir izvještačenu potplatu a ne potražuje niti izvještačenu preplatu za razdoblje od 8. mjeseca 2006. do 3. mjeseca 2007. koji su mjesečni iznosi u zastari te ih je tužitelj izostavio iz utuženog iznosa pa potražuje iznos od 2.143,34€. Sud prihvaća tumačenja iznesena u sudskoj praksi u kojima se obrazlaže kako istu potplatu tj. razliku manje plaćenog tuženik ne može potraživati u ovom postupku a napose ukoliko nije stavljen prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev u iznosu koji je utvrdio financijski vještak u svom nalazu a koju potplatu je tužitelj priznao te za isti iznos potplate snizio tužbeni zahtjev za utuženo razdoblje.

Sud smatra da je nalaz dan stručno i objektivno te da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja.

28. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja utuženi iznos od 2.143,34€, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO –a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen a kako je to navedeno u izreci ove presude.

29. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a te temeljem odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa ) a prema vrijednosti spora u tužbi od 2.371,11€ a po preciziranom tužbenom zahtjevu od 15.3.2024. u iznosu od 2.143,34€ te zatraženim troškovima stranaka (str. 177 i 178 spisa). Tužitelj je u cijelosti uspio sa preciziranim tužbenim zahtjevom kojeg je snizio za iznos od 227,77€ u odnosu na v.p.s. iz tužbe. Tužitelj prilikom podnošenja tužbe nije mogao precizno naznačiti utuženi iznos sve do provedenog financijskog vještačenja i dostavljenog pismenog nalaza.

30. Tužitelju su kao potrebni priznati zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00€ (Tbr.7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 12.12.2023. i 1.12.2025. u iznosu od po 200,00€ za svako ročište (Tbr.9/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude 15.1.2026. u iznosu od 100,00€ (tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 20.6.2023. i 15.3.2024. i 26.11.2025. u iznosu od 200,00€ za svaki podnesak (Tbr.8/1 Tarife), a što ukupno daje zbroj od 1.300,00 € na koji iznos tužitelju pripada PDV od 325,00 € što daje zbroj od 1.625,00 €. Tužitelju je priznat trošak plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 398,17€ i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 35,08€ što ukupno daje zbroj od 2.058,25€ koliko je tužena dužna naknaditi tužitelju troškova parničnog postupka.

31. Sud nije prihvatio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška za povučeni iznos od 227,77€, a obzirom da se radi o sniženju tužbenog zahtjeva za iznos za koji je tužbeni zahtjev snižen nakon provedenog financijskog vještačenja. Tužitelj nije precizno mogao naznačiti točan iznos preplate koja se u ovom predmetu potražuje pa je na istom bila odluka da u tužbi stavi veći iznos zbog čega je pri preciziranju morao povući dio istoga ili je mogao staviti manji iznos u kojem slučaju bi se pri preciziranju tužbeni zahtjev morao povećati, a kojem povećanju bi se tužena strana mogla opet protiviti. Kako je tužitelj djelomično povukao iznos tužbenog zahtjeva od 227,77€ , a kojem povlačenju se tuženik nije protivio sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu parničnog troška za povučeni iznos jer je isti i zatražen nakon proteka zakonskog roka od 30 dana u kojem se naknada troška za povučeni odnosno sniženi dio tužbenog zahtjeva i mogla tražiti. Tužena je sa 18.3.2024., preuzela podnesak od 15.3.2024. sa preciziranim tužbenim zahtjevom, a tek je u podnesku od 21.11.2025. (str. 154 spisa), zatražena naknada parničnog troška za povučeni i sniženi dio tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivio i osnovi i visini tužbenog zahtjeva pa je trošak parničnog postupka radi provođenja dokaza u pretežnom dijelu nastao iz razloga protivljenja tuženika i osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Iz tog razloga je tuženik u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva jer se radi o neznatno sniženom iznosu u odnosu na preostali tužbeni zahtjev sa kojim je tužitelj uspio u cijelosti.

32. Tužitelj je odbijen sa zatraženim parničnim troškom na ime konferencije sa strankom u iznosu od 100,00€ temeljem tbr. 31 OT te troška pribave isprave za stranku prema tbr. 36 OT u iznosu od 50,00€ a obzirom da isti trošak pribave nije prezentiran a nije priznat trošak konferencije obzirom da na postojeću sudsku praksu.

33. Tužitelj je po zakonu temeljem čl. 10 st. 20 ZOSP-a (Narodne novine 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 15. siječnja 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Robert Demo

2. Odvj. Belizar Tomaić