Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

P-1944/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Jariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 11. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja MR i punomoćnika tuženika SR, **.**.2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju AR isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredaba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope i ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 8.055,87 eura (slovima: osamtisućapedesetpeteura osamdesetsedamcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 25,82 eura od 1. studenog 2007.,

- na iznos od 26,05 eura od 1. prosinca 2007.,

- na iznos od 26,07 eura od 1. siječnja 2008.,

- na iznos od 26,50 eura od 1. veljače 2008.,

- na iznos od 50,43 eura od 1. ožujka 2008.,

- na iznos od 51,10 eura od 1. travnja 2008.,

- na iznos od 49,60 eura od 1. svibnja 2008.,

- na iznos od 49,09 eura od 1. lipnja 2008.,

- na iznos od 49,76 eura od 1. srpnja 2008.,

- na iznos od 48,68 eura od 1. kolovoza 2008.,

- na iznos od 48,82 eura od 1. rujna 2008.,

- na iznos od 49,53 eura od 1. listopada 2008.,

- na iznos od 53,79 eura od 1. studenog 2008.,

- na iznos od 50,65 eura od 1. prosinca 2008.,

- na iznos od 54,11 eura od 1. siječnja 2009.,

- na iznos od 54,56 eura od 1. veljače 2009.,

- na iznos od 54,79 eura od 1. ožujka 2009.,

- na iznos od 54,21 eura od 1. travnja 2009.,

- na iznos od 54,12 eura od 1. svibnja 2009.,

- na iznos od 53,22 eura od 1. lipnja 2009.,

- na iznos od 52,43 eura od 1. srpnja 2009.,

- na iznos od 71,26 eura od 1. kolovoza 2009.,

- na iznos od 72,02 eura od 1. rujna 2009.,

- na iznos od 71,57 eura od 1. listopada 2009.,

- na iznos od 71,11 eura od 1. studenog 2009.,

- na iznos od 72,09 eura od 1. prosinca 2009.,

- na iznos od 73,01 eura od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 73,98 eura od 1. veljače 2010.,

- na iznos od 73,70 eura od 1. ožujka 2010.,

- na iznos od 75,35 eura od 1. travnja 2010.,

- na iznos od 74,90 eura od 1. svibnja 2010.,

- na iznos od 75,72 eura od 1. lipnja 2010.,

- na iznos od 92,81 eura od 1. srpnja 2010.,

- na iznos od 88,45 eura od 1. kolovoza 2010.,

- na iznos od 104,79 eura od 1. rujna 2010.,

- na iznos od 96,17 eura od 1. listopada 2010.,

- na iznos od 89,69 eura od 1. studenog 2010.,

- na iznos od 109,39 eura od 1. prosinca 2010.,

- na iznos od 95,37 eura od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 87,19 eura od 1. veljače 2011.,

- na iznos od 88,38 eura od 1. ožujka 2011.,

- na iznos od 82,51 eura od 1. travnja 2011.,

- na iznos od 84,33 eura od 1. svibnja 2011.,

- na iznos od 104,30 eura od 1. lipnja 2011.,

- na iznos od 107,11 eura od 1. srpnja 2011.,

- na iznos od 120,56 eura od 1. kolovoza 2011.,

- na iznos od 112,73 eura od 1. rujna 2011.,

- na iznos od 100,52 eura od 1. listopada 2011.,

- na iznos od 100,20 eura od 1. studenog 2011.,

- na iznos od 98,87 eura od 1. prosinca 2011.,

- na iznos od 103,30 eura od 1. siječnja 2012.,

- na iznos od 108,18 eura od 1. veljače 2012.,

- na iznos od 108,33 eura od 1. ožujka 2012.,

- na iznos od 105,26 eura od 1. travnja 2012.,

- na iznos od 106,51 eura od 1. svibnja 2012.,

- na iznos od 108,33 eura od 1. lipnja 2012.,

- na iznos od 106,36 eura od 1. srpnja 2012.,

- na iznos od 106,54 eura od 1. kolovoza 2012.,

- na iznos od 104,72 eura od 1. rujna 2012.,

- na iznos od 101,35 eura od 1. listopada 2012.,

- na iznos od 105,45 eura od 1. studenog 2012.,

- na iznos od 106,94 eura od 1. prosinca 2012.,

- na iznos od 106,34 eura od 1. siječnja 2013.,

- na iznos od 100,35 eura od 1. veljače 2013.,

- na iznos od 104,51 eura od 1. ožujka 2013.,

- na iznos od 105,46 eura od 1. travnja 2013.,

- na iznos od 103,59 eura od 1. svibnja 2013.,

- na iznos od 98,07 eura od 1. lipnja 2013.,

- na iznos od 94,63 eura od 1. srpnja 2013.,

- na iznos od 97,67 eura od 1. kolovoza 2013.,

- na iznos od 99,77 eura od 1. rujna 2013.,

- na iznos od 105,12 eura od 1. listopada 2013.,

- na iznos od 102,18 eura od 1. studenog 2013.,

- na iznos od 103,49 eura od 1. prosinca 2013.,

- na iznos od 104,45 eura od 1. siječnja 2014.,

- na iznos od 92,08 eura od 1. veljače 2014.,

- na iznos od 94,08 eura od 1. ožujka 2014.,

- na iznos od 92,95 eura od 1. travnja 2014.,

- na iznos od 90,82 eura od 1. svibnja 2014.,

- na iznos od 89,83 eura od 1. lipnja 2014.,

- na iznos od 90,17 eura od 1. srpnja 2014.,

- na iznos od 92,68 eura od 1. kolovoza 2014.,

- na iznos od 95,25 eura od 1. rujna 2014.,

- na iznos od 94,95 eura od 1. listopada 2014.,

- na iznos od 96,20 eura od 1. studenog 2014.,

- na iznos od 98,04 eura od 1. prosinca 2014.,

- na iznos od 97,18 eura od 1. siječnja 2015.,

- na iznos od 98,19 eura od 1. veljače 2015.,

- na iznos od 98,11 eura od 1. ožujka 2015.,

- na iznos od 98,04 eura od 1. travnja 2015.,

- na iznos od 97,95 eura od 1. svibnja 2015.,

- na iznos od 97,88 eura od 1. lipnja 2015.,

- na iznos od 97,80 eura od 1. srpnja 2015.,

- na iznos od 97,72 eura od 1. kolovoza 2015.,

- na iznos od 97,64 eura od 1. rujna 2015.,

i to po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju AR isplati na ime razlike preplaćene glavnice kredita iznos od 3.521,17 eura (slovima: tritisućepetstodvadesetjedaneurosedamnaestcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju AR isplati na ime nezakonito utvrđenog manjka u konverziji iznos od 325,95 eura (slovima: tristodvadesetpeteuradevedesetpetcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

IV/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju AR naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.068,96 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 15. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužitelj odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj je naveo da je s tuženikom kao davateljem kredita 20. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 74.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50 % godišnje. Tužitelj ističe da mu tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje predmetnog Ugovora ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Smatra da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj navodi i da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Navodi da je sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Navodi da je 29. prosinca 2015. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Smatra da mu tuženik unatoč provedenoj konverziji nije u cijelosti vratio preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi, odnosno da je tuženik zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli neosnovano stekao iznos od najmanje 53.000,00 kuna, dok je zbog pogrešno utvrđenog iznosa nove glavnice tužitelja dodatno oštetio za najmanje još 28.000,00 kuna. Stoga navodi da mu je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da donese odluku kao u izreci s tim što je visinu tužbenog zahtjeva postavio u iznosu od 81.000,00 kuna (10.750,55 eura).

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare i promašene aktivne legitimacije. Osporava status tužitelja kao potrošača. Navodi da je konverzija predmetnog kredita napravljena na temelju očitovanja volje tužitelja, dakle po njegovom slobodnom izboru i to sukladno svim procedurama i uvjetima koje je zakonodavac propisao Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015, u nastavku: ZIDZPK/15). Smatra da su sklapanjem konverzije tužitelj i banka riješili svoje pravne odnose prije i poslije konverzije i to na način propisan zakonom, te da je tuženik sve uplate tužitelja uzeo u obzir prilikom izrade konverzije odnosno da ih je uračunao za otplatu usporednog kredita u eurima. Ako je tužitelj smatrao da mu bilo koji uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, navodi da isti nije trebao pristati na konverziju. Poziva se na odluku VSRH Gos-1/2019 iz koje proizlazi da je sporazum o konverziji, koji je sklopljen sukladno odredbama ZIDZPK/15 valjan i da proizvodi pravne učinke zbog čega smatra da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu odnosno da je raniji ugovor o kreditu prestao postojati zbog čega tužitelj više nema pravo na nikakvo novčano potraživanje. Uzimajući u obzir sve navedeno, predložio je sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

2.1. Neosnovano tuženik osporava status tužitelja kao potrošača. Ovo stoga što je odredbom čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je stambenim kreditom kupio stan u kojem je živio, da se u tom stanu nije bavio nikakvim obrtom ili nekom drugom poslovnom djelatnošću, da stan nije iznajmljivao, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača.

2.2. Sud smatra neosnovanim i tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije jer da se iz prometa po kreditu ne mogu sve uplate povezati s tužiteljem. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita bio ugovorna strana u predmetnom obvezno pravnom odnosu, isti je aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Dakle, tužitelj je u svojstvu korisnika kredita sklopio ugovor o kreditu pa je on, kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa, aktivno legitimiran zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita. Odnos između tužitelja i eventualno trećih osoba ne tiče se tuženika kao kreditora, pa je pravno i neodlučno je li anuitete kredita otplaćivao tužitelj ili neka treća osoba.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 3206076678/2006 (list 4- 8 spisa), prikaz efektivne kamatne stope (list 9-14 spisa), promet po kreditu (list 15-20 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (list 22-27 spisa), pregled promjene kamatne stope (list 21 spisa), izračun konverzije (list 42-53, 129-131 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog (list 132-152 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja AR (list 196 spisa).

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 20. siječnja 2006. s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 3206076678/2006 kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju stana i refinanciranje postojećeg kredita u iznosu od 74.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje;

- da se kredit otplaćuje 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju

HNB-a važećem na dan plaćanja,

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.;

-da su tužitelj i tuženik 29. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran;

-da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 40.669,03 eura, da tužitelju konverzijom nije priznata nikakva preplata već da je utvrđen manjak u iznosu od 2.616,35 kuna.

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 3206076678/2006 i Dodatka Ugovoru o kreditu.

6. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 3206076678/2006 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.1. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.3. Imajući na umu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.4. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi kupovine stana i refinanciranja postojećeg kredita, da je u tom stanu živio, da se u njemu nije bavio nikakvom poslovnom djelatnošću, niti da je imao obrt, a niti da ga je iznajmljivao, da je kredit uzeo u valuti CHF iz razloga što su mu u banci rekli da je to najbolje i najpovoljnije. Misli da je on prvo tražio kredit u kunama i misli da su mu u banci tada rekli da nemaju kunske kredite. U banci mu nitko nije objašnjavao što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, niti su mu išta govorili o riziku tečaja CHF, a ni on sam od sebe također ništa nije znao o tome. Iskazao je da je Ugovor o kreditu sastavila banka i da ga je pročitao prije potpisivanja. Njega je samo zanimao rok otplate i iznos mjesečne rate. S bankom nije mogao pregovarati u vezi pojedinih odredbi Ugovora. Sjeća se da mu je početna rata bila oko 1.600,00 kuna, a da je narasla na oko 2.400,00 kuna. Nije znao da bi mu se rata mogla mijenjati. Da mu je netko u početku rekao da postoji mogućnost ovolikog rasta, sigurno ne bi uzeo taj kredit. Išao je u banku pitati zašto mu toliko rate rastu, ali mu nisu dali nikakvo objašnjenje nego su rekli da je to tako. Kod javnog bilježnika mu također nitko ništa nije objašnjavao u vezi kredita. Na konverziju je pristao jer su u to vrijeme svi pristajali na konverziju, a i čuo je da je to za njega dobro. Predmetni kredit još uvijek otplaćuje.

9.1. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama.

9.2. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

9.3. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

10. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 11. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO).

11. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 30. siječnja 2006., da je tečaj na dan korištenja bio 4,742389, te da je rok otplate 30 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,50%. Vještak je u nalazu naveo da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja do 30. rujna 2015. u iznosu 5.359,92 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- negativna razlika kamata iznosi 877,54 eura

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja do 30. rujna 2015. u iznosu 2.695,95 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju;

- negativne tečajne razlike iznose 663,44 eura;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;

- da je izračunom konverzije utvrđeno da je tužitelj uplatio manje po navedenom kreditu u odnosu na iznos kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima dakle, da je tužitelj dodatno terećen za utvrđeni manje plaćeni iznos u konverziji od 325,95 eura;

- da razlika između nove nedospjele euro glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 3.521,17 eura.

11.1. Stranke su na ročištu 11. prosinca 2025. (list 197 spisa) suglasno navele da nemaju dodatnih pitanja za vještaka i da istoga nije potrebno usmeno saslušavati na ročištu.

11.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i argumentirano odgovorio na sva postavljena pitanja koja su mu dana u zadatak, tim više što ni stranke u konačnici nisu imale primjedbe na matematički izračun vještaka.

12. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je na ime preplaćenih iznosa kredita potraživao iznos od 8.055,87 eura (preplata po osnovi preplaćenih kamata 5.359,92 eura + preplata po osnovi preplaćenog tečaja 2.695,95 eura) + manjak utvrđen konverzijom 325,95 eura + razlika preplaćene glavnice 3.521,17 eura, sve sa zateznim kamatama.

12.1. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je istu dopustio budući da se radi o tzv. nepravoj preinaci tužbe sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a kada tužitelj o stvarnoj visini svog tužbenog zahtjeva nije mogao znati prije provedenog vještačenja.

12.2. Neosnovan je prigovor tuženika o zastari preinačenog dijela tužbenog zahtjeva jer se ne radi o novom zahtjevu, nego o zahtjevu usklađenom s nalazom i mišljenjem vještaka po istoj činjeničnoj osnovi kao u tužbi, a čijim je podnošenjem prekinuta zastara. Stoga, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tako i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5).

13. Prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, sud nije uzeo u obzir razdoblje u kojem su razlike anuiteta bile negativne odnosno razdoblje u kojem je tečaj CHF na dan dospijeća bio manji u odnosu na tečaj koji je važio prilikom isplate kredita, što u ovom konkretnom slučaju iznosi 663,44 eura, kao ni razdoblje u kojem je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope, što u ovom konkretnom slučaju iznosi 877,54 eura, jer tuženik u odnosu na tzv. negativne razlike nije postavio točno određeni protutužbeni zahtjev niti je istakao prigovor radi prebijanja ili prijeboja već je samo paušalno naveo da bi se iznosi preplate trebali umanjiti za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika (tako i VSRH u odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.), a u odnosu na navedeni iznos tužitelj nije ništa ni stekao pa da bi trebao vratiti tuženiku.

14. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa iz točke I/-III/ izreke neovisno o izvršenoj konverziji.

14.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

14.2. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije kojeg sadržavaju odredbe ZIDZPK/15. Tako je u čl. 19.c. propisan način izračuna konverzije kredita u kojem stoji da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Prema navedenom izračunu, banka je konverziju napravila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita. Da bi uopće mogla napraviti konverziju, banka je prvo napravila projekciju kredita u eurima odnosno kakav bi taj kredit bio da je otpočetka bio u eurima (stabilna valuta koju štiti HNB), s tim što je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Znači banka je smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada. Na taj način je banka dalje utvrđivala je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Ako bi se utvrdilo da je potrošač bio u preplati, ta preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije računala, a niti je utvrdila do tada preplaćene iznose po kamati i valuti, već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, da bi u konačnici preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavljala bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači još bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.

14.3. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

14.4. S obzirom na prethodno navedeno, prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14.5. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da u ovom konkretnom predmetu tužitelju nije utvrđena preplata priznata konverzijom, već da mu je konverzijom utvrđen manjak. Postojanje manjka u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje manjka posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

14.6. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi kao u točkama I/ do III/ izreke, a koji se iznos odnosi na preplatu po osnovi preplaćenih kamata u iznosu 5.359,92 eura i preplatu po osnovi preplaćenog tečaja u iznosu 2.695,95 eura, što ukupno iznosi 8.055,87 eura (točka I/ izreke). Budući da tuženik konverzijom nije priznao preplatu tužitelju nego da je izračunao manjak u iznosu 325,95 eura za koji je tužitelj dodatno terećen, isti je također dosuđen tužitelju jer je i za taj iznos vještačenjem utvrđeno da tužitelj konverzijom nije dobio punu restituciju (točka III/ izreke). U odnosu na razliku nove nedospjele glavnice u iznosu 3.521,17 eura, sud je utvrdio da je ista zapravo posljedica ništetene odredbe o valutnoj klauzuli što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka koji navodi da je razlika u novoj nedospjeloj glavnici kredita nastala kao posljedica toga što je tuženik na dan 30. rujna 2015. novu nedospjelu glavnicu nakon konverzije računao prema tečaju na dan 30. rujna 2015. umjesto prema realiziranom otplatnom planu, dakle prema tečaju koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita. Stoga je sud tužitelju dosudio i preplaćenu razliku glavnice kao i točki II/ izreke.

15. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu. Budući da je tužitelj preplaćene iznose kamate i tečaja potraživao od dana preplate svakog pojedinog iznosa, sud mu je zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i tečaja dosudio kako je i tražio, dok mu je zatezne kamate na utvrđeni manjak i razliku preplaćene glavnice dosudio od 1. listopada 2015. do isplate.

16. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, sud mu je dosudio trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 2.068,96 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 100 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 19. srpnja 2022., 9. kolovoza 2023. 100 bodova svaki prema T.br. 8.t.1. sastav podneska od 6. lipnja 2025. 25 bodova prema T.br. 8.t.4., zastupanje na ročištima 17. listopada 2024. i 11. prosinca 2025. 100 bodova svaki prema T.br.9.t.1., zastupanje na ročištu 3. listopada 2022. 25. bodova prema T.br.9.t.5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 275,00 eura. Sud je priznao tužitelju i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 153,96 eura, te trošak vještačenja u iznosu 540,00 eura. U odnosu na podnesak od 9. lipnja 2025. (zapravo 6. lipnja 2025.), sud tužitelju nije priznao trošak kao za sastav obrazloženog već za sastav tzv. "ostalog" podneska budući da se u istome tužitelj ne očituje na nalaz i mišljenje vještaka u smislu iznošenja obrazloženih primjedbi nego zapravo usklađuje (prepisuje) svoj tužbeni zahtjev sukladno matematičkom izračunu u nalazu i mišljenu vještaka. Sud tužitelju nije priznao trošak podneska od 19. svibnja 2025. (zapravo 16. svibnja 2025.) budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice, a u navedenom podnesku tužitelj u većem dijelu ponavlja sve što je već ranije naveo u podnesku od 9. kolovoza 2023. Nije mu dosuđen ni trošak pristupa na ročište za objavu presude jer će o tom trošku sud odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena.

Osijek, 15. siječnja 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika