REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-160/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari ŠP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Pintarić Josip, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 02. prosinca 2025.god. u nazočnosti tužitelja ĐP osobno, punomoćnice tužitelja Peharda Mateje, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, dana 15. siječnja 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 8. Ugovor o kreditu broj 146- 16/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog dana 19.01.2005.g., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec dana 22.01.2005.g., pod posl.br. OU-70/05-1, u dijelu koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŠP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan novčani iznos od 109,23 EUR-a ( stoidevet eura i dvadesetitri centa ), zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana 19.06.2014.g. pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR (tisućustodvadesetipet eura ), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj ĐP (dalje: tužitelj) je dana 16. svibnja 2025.god. podnio tužbu protiv tuženika, koja je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-160/2025. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita i založni dužnik, zaključio s prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu 146-16/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, i to dana 19. siječnja 2005. godine. Odredbom čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed, a u st. 1. da u tom slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit, dana 15.05.2018.g. izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita, a prema pregledu prometa za klijenta izdanog od strane tuženika, dana 18. lipnja 2014.g., istome je naplaćen trošak iz čl. 8. predmetnog Ugovora u iznosu od tada 822,97 HRK (hrvatskih kuna, što je sada iznos od 109,23 EUR-a, i to bez ikakvog posebnog obrazloženja ili pozivanja na odluku i parametre na temelju kojih je takva izlazna naknada određena. Dakle tužitelj je prijevremeno otplatio predmetni kredit, a tuženik je temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu a zbog prijevremene otplate kredita naplatio tužitelju naknadu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika.

2. Tužitelj smatra da je člankom 8. tipskog Ugovora o kreditu tuženik tužitelju nametnuo obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita koju je obračunao sukladno Odluci o naknadama za usluge. Pozivaju se na odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ( ZOO ), te odredbe čl. 322., čl. 323.i 324. ZOO-a. Slijedom navedenog tužitelji ističu kako je tuženik protivno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima čl. 8. Ugovora o kreditu obvezao tužitelje na plaćanje protuzakonite naknade Slijedom navedenog tužitelji ovom tužbom traže da sud uz utvrđenje ništetnosti čl. 8. Ugovora o kreditu obveže tuženika i na vraćanje iznosa plaćene naknade u iznosu od 109,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate jer se radi o protuzakonito naplaćenoj taksi.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se tužitelj poziva na čl. 8. Ugovora o kreditu, a kojom je uređena prijevremena otplata kredita i naplata naknade, i da je ista ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Tuženik smatra da da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbiSukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Stoga tuženik smatra da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istojda je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno.

4. Tuženik ističe kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako postoji protuteža pravu tuženika da naknadu naplati u slučaju da se tužitelj, isključivo svojom dispozicijom, odluči koristiti pravom da učini kredit dospjelim, izmjeni izvorno ugovoreni rok i način otplate, a da je nesporno kako tuženik u tom slučaju trpi i štetu i troškove ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Poziva se na čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima i čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelje na naknadu troškova tuženiku.

5. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

6. Po prigovoru tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora ( VPS ) ovaj sud je dana 03. rujna 2025.god. donio Rješenje da je VPS u ovom postupku 1.327,22 EUR, sve sukladno čl. 40. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), kako je pobliže navedeno u tom rješenju, te je odlučeno da sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

7. Na ročištu održanom dana 02. prosinca 2025.god. tužitelj je ostao kod svih navoda. Tuženik nije pristupio na to ročište, ali je u pisanom podnesku naveo da ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda.

8. Na tom ročištu je sud utvrdio da je tuženik u odgovoru na tužbu na stranici broj 2 (dva) da visina i datum naplaćene naknade nije sporna. Nakon toga je punomoćnica tužitelja odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

9. Stoga je sud na tom ročištu održanom 02. prosinca 2025.god., s obzirom da stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga, nakon saslušanja tužitelja, na tom ročištu još izvršio uvid u dokumnetaciju, te je glavnu raspravu zaključio.

10. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u dopis – podatke (list 6 spisa), solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 7-16 spisa), pregled prometa za klijenta (list 17- 27 spisa), specifikaciju uplata (list 29-32 spisa), odluku o naknadama za usluge (list 51-73 spisa), sudsku praksu (list 74-126 spisa), izjavu (list 127-129 spisa), sudsku praksu (list 130-139 spisa), izjavu (list 140-143 spisa), sudsku praksu (list 144-149 spisa), podatke o kamatama (list 150 spisa), sudsku praksu (list 157-169 spisa), te se vrši uvid u cjelokupni ovosudni spis broj P-151/2024 (raniji broj: P-335/2020), te je saslušan tužitelj ĐP, kao stranka u svrhu dokazivanja.

11. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

12. U čl. 2. st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

15. Nije sporno da su da je tužitelj ĐP kao korisnik kredita i založni dužnik, zaključio s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu 146- 16/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 19. siječnja 2005. godine. Taj ugovor je kao sudužnik i založni dužnik potpisala i MP. Kredit je uzet u visini od 40.900,00 CHF (švicarski franak ) s rokom otplate od 120 mjeseci.

16. Nije sporno da je odredbom čl. 8. tog Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. Također je ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.

17. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te isplata iznosa od 109,23 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

18. Nije sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio taj kredit, dana 18. lipnja 2014.god. što je vidljivo iz dokumnetacije samog tuženika naziva "Pregled prometa za klijenta" pod "naplata troška", kao i iz Potrvde tuženika od dana 11. travnja 2025.god. predane uz tužbu. U odgovoru na tužbu tuženik je taj iznos i naplatu tog iznosa učinio nespornim.

19. Dakle, tužitelj je tuženiku prijevremeno otplatio predmetni kredit, a tuženik je temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu zbog prijevremene otplate kredita naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 822,97 HRK (hrvatskih kuna ), što je sada prema fiksnom tečaju konverzije temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH iznos od 109,23 EUR i to dana 18. lipnja 2014. god.

20. Tijekom postupka je tuženik učinio nespornim da je taj iznos naplaćen tužitelju kod prijevremene otplate kredita.

21. Tužitelj je protiv tuženika u svezi istog Ugovora o kreditu već kod ovoga suda vodio parnični postupak, pod brojem P-151/2024 (raniji broj P-335/2020 ), koji je pravomoćno okončan i u kojem postupku je utvrđeno da je ovdje tužitelj potrošač. Taj postupak se vodio radi utrđenja ništetnim drugih ugovornih odredbi tog ugovora koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule, te isplate na osnovu preplaćenih iznosa s ta dva osnova, dakle spor se vodio u svezi drugih odredbi tog istog ugovora.

22. Sporno je da li se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi i da li stoga tuženik tužitelju treba vratiti što je primio temeljem te ništetne odredbe ugovora o kreditu s osnova naplaćene tzv. izlazne naknade zbog prijevremenog raskida ugovora o kreditu.

23. Čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; 114/22, 156/22, 155/23- dalje: ZOO) propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je sukladno st. 2. dužan o tome obavijestiti banku te temeljem st. 3. da je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U st. 4. pak je navedeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

24. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'' broj: 96/03 – dalje ZZP).

25. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Odredbom stavka 2. istoga članka ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

27. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

28. Prema odredbi članka 85. ZZP-a ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

29. Treba navesti kako odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ.

30. Drugim riječima, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

31. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelji imaju pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

32. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

33. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

34. Prema shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi od 3. lipnja 2010., Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, t. 32. i presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula Š i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, t. 43., uvjeti o kojima ovisi je li ugovorna odredba nepoštena trebaju se utvrđivati na pojedinačnoj osnovi od slučaja do slučaja. Također, prema presudi Europskog suda u predmetu FP v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11 od 14. ožujka 2013. test poštenja iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 u sebi sadrži dva zasebna ali usko povezana testa – "test znatne neravnoteže" i "test savjesnosti i poštenja – odnosno test potencijalnog ugovora". Stoga su nacionalni sudovi prvo dužni utvrditi da li ugovorna odredba uzrokuje „znatnu neravnotežu“ u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to na način da razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile, a drugo i nakon toga, sukladno točki 69. iste presude, utvrditi da li je takva znatna neravnoteža protivna uvjetu dobre vjere na način da procijeni je li trgovac, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora (tzv. test potencijalnog ugovora).

35. Dakle, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36. U svezi saslušanja svjedoka tuženika (banke ) sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III-1593/2021, U-III-1730/2022 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke u ovakvim postupcima.

37. Sud pisani iskaz svjedokinje SP i svjedoka UP ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, sve temeljem čl. 235. i čl. 243. Zakona o parničnom postupku, a isti nisu niti sudjelovali izravno u pregovaranju tužitelja i banke ( tuženika ) o dobivanju spornog kredita, niti pak su navedeni kao potpisnici u ugovoru o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

38. Stoga je sud u ovom postupku proveo samo dokaze uvidom u dokumentaciju, saslušanjem svjedoka kojeg je predložio tužitelj i saslušanjem tužitelja.

39. Tužitelj ĐP, je u iskazu izjavio da je njegova adresa je ista kao i u vrijeme sklapanja spornog kredita. 2005. je trebao kredit za kupnju stana. Kredit je uzeo u tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank koja je sada Addiko bank i kredit je uzeo u valuti CHF na 10 (deset) godina. Prilikom sklapanja tog ugovora niti kod razgovora o tom kreditu mu u banci uopće nisu govorili o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti za plaćanje naknade za otplatu kredita. Pročitao je taj ugovor. S obzirom na njegovu plaću bilo mu je bitno kolika je kamata, kolika je rata, odnosno anuitet, tako da plaćanje njegova plaća može podnijeti. Nije u tom ugovoru primijetio da piše nekakva naknada. Niti javni bilježnik uopće nije govorio o nikakvoj naknadi. Banka mu je ponudila taj ugovor o kreditu i samo takav je on mogao potpisati. Kredit je otplaćivao i onda u 2014. godini su imali u kućanstvu neke novce, pa je otišao u banku i rekao da želi otplatiti taj kredit u cijelosti, a to je bilo u šestom mjesecu 2014. U banci su mu rekli koliko je još dužan i onda su tome pridodali još i tu izlaznu naknadu što je tada bilo oko 822,00 kune i onda je taj ukupni iznos platio, makar ga je čudilo zašto to banka naplaćuje, a to joj je posao. Koliko mu je točno banka naplatila te izlazne naknade je predao potvrdu uz tužbu, koju potvrdu je izdala sama banka. Taj stan koji je kupio od tog kredita je obiteljski stan od 37 ili 38 m2, za kupnju je imao dio novaca, a za dio je uzeo ovaj kredit. Taj stan nikada nije dan u najam. U tom stanu nikada nije obavljana kakva poslovna djelatnost. Prilikom sklapanja tog ugovora nije mogao pregovarati oko bilo koje ugovorne odredbe, nije se moglo o ničemu pregovarati, a najveću pozornost je obratio koja je kamata, koji je iznos kredita i koji je anuitet otplate..

40. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

41. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana ( sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

42. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

43. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

44. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

45. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istih utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bilo u dovoljnoj mjeri informiran o tome što znači da će banka u slučaju prijevremene konačne otplate zaračunati taksu sukladno jednostranoj odluci banke tj. Odluci o naknadama tadašnje Hypo Alpe Adria Bank d.d., a o kojoj se odredbi očito nije pojedinačno pregovaralo, niti pak je tužitelj kao korisnik kredita uopće mogao utjecati na tu ugovornu odredbu.

46. Sud je utvrdio je ugovor o kreditu pisan na obrascu banke (sada tuženika ), te očito tužitelju nije dana mogućnost neposrednog uvida u ugovor prije samog potpisivanja, već je tužitelj sa sadržajem ugovora i to tek u djelomičnom opsegu bili upoznat kod prezentacije ugovora od strane javnog bilježnika.

47. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na obrascu sa oznakom Hypo Alpe Adria Bank d.d. ( pravni prednik ovdje tuženika ), da se taksa (naknada ) koju je banka ovlaštena zaračunati u slučaju prijevremene otplate kredita određuje jednostranom Odlukom o naknadama koju je donio tuženik, te da tužitelj nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, to sud zaključuje da se o odredbi članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

48. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina takse tako da je ovdje tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati.

49. Takva odredba ugovora prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ) kao i odredba prema kojoj su se tužitelji obvezali platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke (ovdje tuženika ) o naknadama.

50. O toj odredbi ugovora o kreditu se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika (banke ) te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP.

51. Dakle, o spomenutoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa je takva odredba nerazumljiva iz razloga što je visina naknade (takse) definirana općim uvjetima ugovora te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

52. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, ovaj sud zaključuje da odredba čl. 8. predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

53. Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti Odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

54. U pogledu saslušanja djelatnika tuženika je već naprijed obrazloženo da isti dokaz neposrednim salušanjem nije niti predložen, a da se njihova pisana izjava ne može koristiti u ovom postupku. Osim toga od sklapanja spornog ugovora o kreditu sada prošlo skoro od dvadeset godina ( isti je sklopljen 2005.god. ), pa zbog proteka vremena djelatnik tuženika koji je radio na obradi kredita, isti se ne može sjetiti konkretnog ugovora, već bi iskazivao općenito o načinu postupanja banke, pa i to zbog proteka vremena isti više ne može znati, što je životno i logično s obzirom na njegov posao i činjenicu da svakodnevno ima kontakt sa više klijenata banke i sa više vrsta ponuda i ugovora, a kako je već sud utvrdio da se radi o tzv. tipskom ugovoru sačinjenog na obrascu same banke, očito je da je takva odredba već bila sastavni dio ugovora i da sukladno poslovanju tuženika kao banke korisnici kredita i/ili sudužnici nisu mogli utjecati na sadržaj iste, isto kako nisu mogli utjecati i na druge odredbe npr. visini kamate, vrsti kamate, vezanosti otplate uz tečaj, trajanju i načinu otplate, već su samo mogli prihvatiti ono što im je banka ponudila. Isto je životno i logično jer banka uvijek u ponudi ima nekoliko vrsta kredita, uvjeti su jasno određeni odlukom banke, a onda se u konkretnom ugovoru samo mijenjaju osobni podaci korisnika i iznosi kredita koje uzimaju.

55. Valja istači da sukladno sudskoj praksi i to Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine, kojom presudom je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana i glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

56. Iako se navedena presuda ne odnosi na ništetnost obračunate naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, istom presudom je na str. 58. u odnosu na navode banke koje su tvrdile da su se zaduživale u inozemstvu sklapajući ugovore s valutnom klauzulom CHF, pri čemu je od strane Visokog trgovačkog suda objašnjeno da navedeno ništa ne mijenja što se tiče njihovog odnosa s inozemnim bankama, jer su za svoj rizik znale, što je najbitnije, a taj rizik su u konačnici u cijelosti prebacile na potrošače u Republici Hrvatskoj, bez da su to potrošači znali.

57. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u Zaključku od 05. studenog 2020.god. naveo da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

58. Tuženik smatra da se u ovoj spornoj ugovornoj odredbi ne radi o naknadi, već o naknadi štete koju mu tužitelj treba naknaditi zbog prijevremene otplate kredita.

59. Tijekom ovog postupka je u svezi tog dokaznog prijedloga tuženika sud donio posebno Rješenje s detaljnim obrazloženjem zašto se takav dokazni prijedlog ne prihvaća, pa se sada isto ne ponavlja.

60. Samo se dodatno ističe da da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja je nastala davatelju kredita, dakle radi se o ugovornoj odgovornosti za štetu. Sud smatra da prijevremena otplata kredita od strane korisnika kredita niti ne predstavlja nikakvu protupravnu radnju prema općim pravilima o odgovornosti za štetu.

61. Uostalom, opće je poznata činjenica da banka u slučaju prijevremene otplate kredita, prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg onda odmah može dalje ulagati (plasirati ) i tako ostvarivati dobit, dobiva i udio kamata, pa stoga za banku niti ne može nastupiti šteta jer novac dobije prije na daljnje raspolaganje nego je očekivala.

62. Čak i da je tuženiku šteta nastala, što očito nije, ta šteta nije tužitelju obračunata kao šteta već je isključivo na temelju same dokumentacije tuženika, koja je ovjerena i potpisana od strane odgovornih osoba tuženika, obračunata u vidu naknade (tzv. takse kako je navedeno u samom ugovoru o kreditu ) za prijevremeno zatvaranje kredita.

63. Još je važno istači da tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično. Priložio je određenu dokumnetaciju, ali istom se ne dokazuje da je upravo u konkretnom slučaju tuženik imao kakve točno specificirane troškove, zbog prijevremene otplate kredita. Već je naprijed navedeno i kakvo je stajalište sudske prakse u pogledu navedenog. Spornom ugovornom odredbom tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine takse-naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, što očito nije učinio. Dakle, sud zaključuje da se ne radi o nikakvoj naknadi štete, a tuženik kao banka je u trenutku sklapanja spornog ugovora bio u boljoj poziciji u odnosu na tužitelje kao potrošače. Ugovor o kreditu je pisan na obrascu tuženika (pravnog prednika ), isti je imao na raspolaganju stručne (pravne i financijske ) službe, te je onda u konkretni ugovor morao jasnije navesti što će sve korisnik kredita (ovdje tužitelj ) biti dužan platiti banci u slučaju prijevremenog raskida ugovora.

64. Sud je mišljenja da se odnos između tuženika i drugih banaka ne može i ne smije stavljati na teret primatelju kredita kao potrošaču. Ono što je propisano odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, uopće niti ne spada u odnos koji bi postojao između banke i potrošača, već interni odnos između banke i njezine druge banke (kod koje se zadužio ), koji za potrošača kao primatelja kredita ne smije imati nikakve štetne posljedice. Naime, čl. 1024. ZOO je izričito ugovoreno pravo davatelja kredita na obračun naknade stvarne štete od korisnika kredita u slučaju prijevremene otplate kredita. Poziva se na odredbu čl. 1068. st. 4. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da u slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen, a šteta za koju tuženik tvrdi da je pretrpio prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja svodi se upravo na taj iznos.

65. Točno je da i čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 ) izrijekom predviđa pravo vjerovnika na pravednu i objektivnu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita.

66. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o naknadi, a ne o naknadi štete, a koja naknada je jasno i nedvosmisleno utvrđena obračunom samog tuženika koji je dan tužitelju, radi se o Obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 18. lipnja 2014. god., iz koje obavijesti jasno i nedvosmisleno proizlazi o naknadi za prijevremeni povrat u valuti tada HRK (hrvatske kune ) i to u iznosu od 822,97 HRK, što je sada u valuti eur iznos od 109,23 EUR-a. Iz sadržaja tog dijela ugovora jasno proizlazi da se radi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a također i iz kasnijih dokumenta izdanih od strane tuženika, posebice iz Dopisa-Potvrde tuženika od 11. travnja 2025.god. i iz pregled prometa po kreditu proizlazi kako se radi baš o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koja je u dokumnetima tuženika nazvana kao "naplata troška", odnosno "nakanada za prijevremenu otplatu kredita".

67. U čl. 8. Ugovora o kreditu broj 146-16/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, nije ugovorena naknada štete u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, nego je ugovoreno da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama za usluge tadašnje Hypo Alpe-Adria bank d.d.

(pravnog prednika ovdje tuženika ).

68. Stoga da je tuženik doista imao bilo kakvu namjeru tužitelju kao primatelju kredita prilikom prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita zaračunavati naknadu štete sukladno odredbi čl. 1024. tada, a budući da je tuženik (prednik ) kao banka sam sastavljao ugovor i radi se o tipskom ugovoru, takvu odredbu trebao sam tuženik odrediti u čl. 8. Ugovora. Međutim, tuženik je očito ugovorio i zaračunava samo naknadu zbog prijevremene otplate kredita, a sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (pravni prednik tuženika ), a ne sukladno stvarno pretrpljenoj šteti Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (pravni prednik tuženika ) već zbog prijevremenog zatvaranja kredita. Iz izvedenog slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate ( neostvarene kamate ).

69. Budući da je sud utvrdio da naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita čini nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja (neostvarene kamate), takva ugovorna odredba je u smislu čl. 322. st. 1. ZOO suprotna prisilnim propisima odnosno ništetna je, jer je suprotna čl. 1024. st. 4. ZOO i čl. 6. ZOO odnosno načelu zabrane zlouporabe prava, jer se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a tužiteljima je ovakvom naplatom naknade otežano ispunjenje ugovora prije roka, što je njihovo zakonsko pravo.

70. Stoga je stav suda da je tuženik naplatom naknade za prijevremeni povrat kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, te da ta povreda povlači za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

71. Stoga sud smatra da se na okolnost je li prijevremenom otplatom kredita tuženiku nije nastala šteta jer se tuženikova tvrdnja svodi na izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita od strane tužitelja, a već je obrazloženo da sud smatra da se uopće ne radi o naknadi štete.

72. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj, kao potpisnik ugovora, zatražio utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 146-16/2005 od 19. siječnja 2005. god. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je u čl. 8. ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. trebalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

73. Tužitelj je zatražio i vraćanje iznosa takse - naknade koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, i prema kojoj u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana duguje drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a u ovom slučaju dijela ugovora, osim ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, što u ovoj parnici nije slučaj.

74. S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 8. u dijelu koji se odnosi na naplatu takse u slučaju prijevremene otplate kredita utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

75. Dakle, po mišljenju suda, tuženik je dužan vratiti tužitelju primljenu taksu – naknadu naplaćenu za prijevremeni raskid ugovora o kreditu, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

76. Sud u dokaznom postupku nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja visine naknade (takse ), kako je već obrazloženo, jer je iznos iste jasno vidljiv iz predane dokumentacije, a taj iznos je tuženik tijekom postupka učinio nespornim.

77. Dakle, radi se o nespornom iznosu od tada 822,97 HRK (hrvatskih kuna ), što je sada iznos od 109,23 EUR, a koliko je tuženik prilikom prijevremenog zatvaranja odnosno povrata kredita od 18. lipnja 2014. god. zaračunao tužitelju i koji je iznos je tužitelj prema potvrdi i platio.

78. Tužitelj je zatražio vraćanje sada u valuti EUR s obzirom da je sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH sada ta valuta važeća u RH, što je pravilno i što je sud u cijelosti prihvatio.

79. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos takse-naknade (koja je naplaćena 18. lipnja 2016.god. ), s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika jer se radi o nepoštenom stjecatelju.

80. Tužitelj je na taj iznos zatražio isplatu zatezne kamate propisane zakonom, što je u skladu s odredbom čl. 22. st. 4. ZOO-a prema kojoj se odredbe ZOO-a o kamatama primjenjuju na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena, što znači da su kamate jednake bez obzira da li je glavnica izražena u kunama ili stranoj valuti pa je zahtjev tužitelja i u ovom dijelu u cijelosti osnovan.

81. Tužitelj je u tužbi zatražio isplatu zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i što je trebalo prihvatiti.

82. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom.

83. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora ( rješenjem suda u iznosu od 1.327,22 EUR ) i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23) posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

84. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe (tbr.7. toč.1.) ukupno 200,00 EUR, sastav podneska od 11.07.2025.god. (tbr. 8/1 ) ukupno 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 15.10.2025.god. (tbr.9/1) ukupno 200,00 EUR, zastupanje na ročištu 02. 12.2025.god. (tbr.9/1) ukupno 200,00 EUR i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/3 ), te ukupno iznosi 900,00 EUR te je uvećan za pripadajući PDV (Tbr. 42) u iznosu od ukupno 225,00 EUR.

85. Tužitelju nije priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu jer iste nije niti platio, a tužitelj je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi i na tužbu i na presudu, jer je istim propisano u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, te sukladno odredbama ZOSP, a kako je tužba podnesena dana 16. svibnja 2025.god., dakle nakon te izmjene, tužitelj nije dužan platiti pristojbu niti na tužbu niti na presudu.

86. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.125,00 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

87. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 15. siječnja 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja Pintarić Josip, odvjetnik iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba