Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika t.d. VALAMAR RIVIERA d.d., OIB 36201212847, iz [adresa], zastupanog p.p. GB, dipl. iur. i dr., radnicima kod tuženika i MB, odvjetniku u [adresa], radi nalaganja sklapanja ugovora i dr., nakon glavne rasprave zaključene dana 4. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 15. siječnja 2026.

r i j e š i o j e

Tužba se smatra povučenom u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati u periodu od 01.01.2015. do 08.01.2017., zatim za period od 09.01.2017. do 15.11.2017., za period od 13.03.2018. do 05.11.2018. isplati iznos od ______________ kn, zajedno sa zateznom kamatom koja teče po pojedinim iznosima kako slijedi: ________________, ______________, itd."

p r e s u d i o j e

I Odbijaju se tužbeni zahtjevi koji glase:

"Tuženik je u obvezi tužitelju isplatiti božićnicu za 2018. u iznosu od 1.700,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.12.2018. pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 50.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 8 dana."

II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

III Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. travnja 2019. podnio tužbu u kojoj tvrdi da su tužitelj i tuženik sklopili sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje ugovor o sufinanciranju troškova doprinosa produženog mirovinskog osiguranja za stalnog sezonca koji da je kod istog poslodavca radio u sezoni klasa: 103-05/16-01/1338, ur.br. 2168-27-08/2-16-6 od 29. prosinca 2016. Temeljem takvog ugovora Zavod da se obvezao za stalnog sezonca poslodavcu refundirati troškove obveznih doprinosa u najdužem trajanju od 6 mjeseci, računajući od dana stjecanja svojstva osiguranika produženog mirovinskog osiguranja, i to u iznosima u visini od 100 % troškova za prva tri mjeseca, te u visini od 50 % troškova za sljedeće razdoblje, a u najdužem trajanju od 3 mjeseca (čl. 2. ugovora). Nadalje, u čl. 5. ugovora poslodavac da se obvezao za stalnog sezonca po isteku razdoblja od najduže 12 mjeseci od dana stjecanja svojstva osiguranika produženog mirovinskog osiguranja osigurati zapošljavanje u statusu stalnog sezonca naredne 3 godine (čl. 5. ugovora), dok da je stalni sezonac u obvezi prihvatiti ponuđeno zaposlenje kod poslodavca u naredne 3 sezone (čl. 7. ugovora). Temeljem ugovora naprijed opisanog, poslodavac, a sada tuženik da je sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove sa radnikom, a sada tužiteljem, za period od 09. siječnja 2017. do 15. studenog 2017., zatim, za period o 13. ožujka 2018. do 05. studenog 2018. U vremenskim razdobljima od 25. studenog 2016. do 08. siječnja 2018., te od 16. studenog 2017. do 12. ožujka 2018. tužitelj da je bio prijavljen na produženo osiguranje za stalne sezonske radnike. Po isteku ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove dana 05. studenog 2018. tuženik da nije tužitelja prijavio na produženo osiguranje za stalne sezonske radnike, već da je samo izvršio odjavu sa mirovinskog osiguranja, bez da je o tome obavijestio tužitelja. Nakon prestanka označenog ugovora, tužitelj da je od strane tuženika primio Odluku o trajanju i korištenju godišnjeg odmora, Potvrdu odjave sa zdravstvenog osiguranja, Potvrdu o prestanku osiguranja pri HZMO, te Potvrdu o vrsti poslova koje je radnik obavljao i trajanju radnog odnosa. Početkom veljače 2019. tuženik da je pozvao tužitelja na razgovor, te ga izvijestio da će mu ponuditi sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme za period od 01. svibnja 2019. do 30. rujna 2019. Ugovor kojeg da je tužitelj primio da je imao sljedeći naslov – Ugovor o radu (na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova) od 01. svibnja 2019. Takav ugovor tužitelj da je odbio potpisati iz razloga što da mu je tuženik bio dužan ponuditi ugovor o radu (na neodređeno vrijeme za obavljanje stalnih sezonskih poslova), a bilo da je dogovoreno da će s radom započeti u mjesecu ožujku. Nakon upućenog prigovora tuženika radi kršenja već preuzetih obveza, tuženik da je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o radu (na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova) za period od 18. ožujka 2019. do 30. rujna 2019., uz uvjet probnog rada u trajanju od 30 dana. Tužitelj da je dana 11. ožujka 2019. pribavio potvrdu HZMO-a o evidenciji staža u kojoj da je utvrdio da ga tuženik nakon isteka ugovora o radu (na određeno vrijeme za obavljanje stalnih sezonskih poslova) dana 05. studenog 2018. nije prijavio na produženo osiguranje za stalne sezonske radnike. Zbog navedenog da se obratio odvjetniku radi savjetovanja i podnošenja zahtjeva za zaštitu prava radnika. Zahtjev za zaštitu prava radnika da je upućen tuženiku preporučenom poštom dana 14. ožujka 2019., a tuženik da je zahtjev primio dana 19. ožujka 2019. Tuženik da je svoje očitovanje na podnesen zahtjev za zaštitu radnika sačinio dana 28. ožujka 2019., a tužitelj da je istog primio 02. travnja 2019. Tužitelj da je u međuvremenu bio primoran prihvatiti sklapanje ugovora o radu (na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova) od 18. ožujka 2019. do 30. rujna 2019., međutim, u odnosu na iznesen zahtjev za zaštitu prava radnika u odnosu na označeni ugovor, tužitelj da ima pravni interes svoja prava ostvarivati u sudskom postupku. Sukladno čl. 9. ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove od 13. ožujka 2018. tuženik da je bio u obvezi prijaviti radnika i za njega uplaćivati doprinos za produženo mirovinskog osiguranje počevši od idućeg dana od dana prestanka ugovora, pa sve do početka rada tužitelja po novom ugovoru o radu na određeno vrijeme u narednoj sezoni. Uplatu doprinosa tuženik da je u obvezi izvršiti do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec. Nadalje, u čl. 10. istog ugovora da je određeno da je tuženiku obveza ponuditi sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova u narednoj sezoni najkasnije do 01. travnja sljedeće godine, dok da je tužitelj u obvezi o ponuđenom se izjasniti najkasnije u roku od 8 dana od dana primitka ponude, te se obvezuje stupiti na rad na dan određen u ponudi. Iz navedenog da je očito da tuženik nije ispoštovao svoju obvezu, a tužitelj da je bio primoran prihvatiti ugovor o radu (na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova) od 18. ožujka 2019. Obzirom na izneseno tužitelju da nisu isplaćeni doprinosi za produženo mirovinsko osiguranje, pa da stoga tužitelj potražuje isplatu doprinosa za produženo mirovinskog osiguranje za period od 06. studenog 2018. do 17. ožujka 2019. u ukupnom iznosu od 3.812,81 kn, kao i zakonsku zateznu kamatu na pojedine iznose kako slijedi: za 24 dana mjeseca studenog 2018. iznos od 698,54 kn sa zateznom kamatom od dana 16. prosinca 2018. pa do isplate, za mjesec prosinac 2018. iznos od 873,16 kn sa zateznom kamatom od 16. siječnja 2019. pa do isplate, za mjesec siječanj 2019. iznos od 873,16 kn sa zateznom kamatom od 16. veljače 2019. pa do isplate, za mjesec veljaču 2019. iznos od 873,16 kn sa zateznom kamatom od 16. ožujka 2019. pa do isplate, za 17 dana mjeseca ožujka 2019. iznos od 494,79 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16. travnja 2019 pa do isplate. Tužitelj da također nije primio božićnicu za 2018. u iznosu od 1.700,00 kn, pa da stoga potražuje iznos od 1.700,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća 16. prosinca 2018. pa do isplate. Kao stalni sezonac tužitelj da je početkom 2018. putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje primao novčanu pomoć tako da je dana 22. prosinca 2017. primio iznos od 1.989,75 kn, dana 10. siječnja 2018. iznos od 3.979,50 kn, dana 08. veljače 2018. iznos od 3.979,50 kn, odnosno, ukupno da je primio iznos od 9.948,75 kn. Zbog propusta tuženika što tužitelja nije prijavio u vidu stalnog sezonca krajem 2018. i početkom 2019., tužitelj da nije primio naknadu u vidu naknade za stalne sezonce u iznosu od 3.183,60 kn za 24 dana studenog 2018., iznos od 3.979,50 kn za prosinac 2018., iznos od 3.979,50 kn za siječanj 2019., iznos od 3.979,50 kn za veljaču 2019., te za 18 dana ožujka 2019. iznos od 2.387,70 kn, odnosno, tužitelj da je pretrpio štetu zbog izgubljene dobiti u iznosu od 17.509,80 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom. Tužitelj da je prema sklopljenim ugovorima o radu na određeno vrijeme obavljao posao "vozač linijskog transfera" pri čemu da je njegovo uobičajeno radno vrijeme bilo od 07,00 sati ujutro do 24,00 sati navečer. U međuvremenu da je bio obvezan biti dežuran u smislu da je bio prisiljen biti dostupan putem telefona u svako doba dana i noći, što da je vidljivo iz putnih naloga potpisanih njegovom rukom. Tužitelju da je bilo poznato da su na označeno radno mjesto pored njega bili zaposleni i drugi radnici, međutim, njima da se poštivalo radno vrijeme i slobodni dani u tjednu, a tužitelja da se prisiljavalo da pored svojeg posla obavlja i njihov posao. Na te okolnosti tužitelj da je usmenim putem obavještavao svog nadređenog, međutim, umjesto zaštite da je doživljavao razne neugodnosti u smislu omalovažavanja i zastrašivanja, tako da je isti nastavio raditi i postupati po nalogu sebi nadređenog. Rezultat navedenog da su bili i prijevremeni raskidi ugovora krajem sezone. Osim navedenog, tužitelj da je trpio i kršenje njegovih prava u smislu da je bi prisiljen raditi i poslove koji da nisu bili u opisu njegovog radnog mjesta poput čišćenja okoliša, održavanja zgrada (ličenje i sl., čišćenje itd.) koja da su u vlasništvu tuženika. Tužitelj napominje da je u tijeku treće sezone svog rada kao vozač linijskog transfera, kada da je tuženik zaposlio još 3 radnika i uzeo još 2 kombija na istim poslovima, te sezone odradio više kilometara nego svi ostali vozači i vozila zajedno, što da je vidljivo iz njihovih putnih naloga. Sve gore navedene činjenice, kao i zbog činjenica označenih ranije u tužbi, a koje da je tuženik s namjerom prouzročio, kod tužitelja da su izazvale znatan stres i nemir zbog čega da se tužitelj osjećao neugodno, ljuto, nemirno, anksiozno, da ima probleme sa spavanjem, da je osjećao poteškoće u svakodnevnom obavljanju životnih aktivnosti. Tužitelju da nisu dostupni kolektivni ugovor tuženika iz razloga što da tuženik nema kolektivni ugovor objavljen na svojim internet stranicama, niti da je isti dostupan na oglasnoj ploči društva na način da bi radnik svakodnevno imao uvid u kolektivni ugovor. Nadalje, tužitelj da nije u mogućnosti pribaviti evidenciju radnika iz koje da će biti vidljivo koliko je tužitelj proveo vremena – sati na poslu, niti u mogućnosti pribaviti putne naloge iz kojih da će biti vidljivo koliko je tužitelj proveo na radu, ukoliko evidencija radnika ne odgovara odrađenim satima. Na temelju svega navedenog, tužitelj je, pozivajući se na čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku, predložio da sud donese rješenje sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku da za sud i tužitelja dostavi sljedeću dokumentaciju: kolektivni ugovor društva Valamar d.o.o. koji je bio na snazi u periodu kada je tužitelj radio, odnosno, u periodu od 09. siječnja 2017. do 05. studenog 2017., kao i u periodu od 13. ožujka 2018. do 05. studenog 2018., te za period od 18. ožujka 2019. do dana podnošenja tužbe, podatke iz evidencije radnika koji se odnose na tužitelja u periodu kada je tužitelj radio, odnosno u periodu od 09. siječnja 2017. do 05. studenog 2017., kao i u periodu od 13. ožujka 2018. do 05. studenog 2018., te za period od 18. ožujka 2019. do dana podnošenja tužbe, putne naloge koje je tužitelj potpisao u vremenu obavljanja poslova "vozač linijskog transfera", odnosno, u periodu od 09. siječnja 2017. do 05. studenog 2017., kao i u periodu od 13. ožujka 2018. do 05. studenog 2018., te za period od 18. ožujka 2019. do dana podnošenja tužbe, po potrebi i drugu dokumentaciju koja će biti potrebna knjigovodstvenom – financijskom vještaku radi obračuna prekovremenih sati." Tužitelj je zatražio da se, nakon dostave tražene dokumentacije i nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, kao i medicinskog vještačenja, te nakon što se provede dokazni postupak, donese presuda sljedećeg sadržaja: "1. Poništava se ugovor o radu (na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova) sklopljen između tužitelja i tuženika dana 18. ožujka 2019. 2. Nalaže se tuženiku da sa tužiteljem sklopi ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove, jer će u protivnom takav ugovor zamijeniti ova presuda u roku od 8 dana, i to sljedećeg sadržaja: Na temelju čl. 16. Zakona o radu (NN 93/14 i 127/17, dalje u tekstu: Zakon) i čl. 16. Kolektivnog ugovora Valamar Riviera d.d., te na temelju nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja i, s time u svezi, korištenja mjere aktivne politike zapošljavanja HZZ "stalni sezonac", ugovorne strane: Valamar Riviera d.d. sa sjedištem u [adresa], zastupano po punomoćniku – direktoru Sektora ljudskih potencijala (dalje u tekstu: poslodavac) i OB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: radnik), sklapaju dana 18.03.2019. ovaj: Ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove Članak. 1. Ugovor o radu sklapa se na određeno vrijeme radi obavljanja sezonskih poslova vozač linijskog transfera. Specifikacija poslova iz prethodnog stavka, radnih zadataka i odgovornosti nalazi se u zasebnom dokumentu naziva "Katalog poslova". Potpisom ovog ugovora radnik izjavljuje da je upoznat sa sadržajem poslova koje će obavljati. Radnik se obvezuje obavljati i druge poslove prema usmenim ili pisanim nalozima poslodavca, a koji su u skladu s naravi i vrstom posla za koje je zasnovao radni odnos. Radnik se obvezuje preuzete poslove obavljati prema Standardima operativnih procedura (SOP) i uputama poslodavca, preuzimajući obvezu promicanja dobrih poslovnih običaja i ponašanja utvrđenih Etičkim kodeksom poslodavca, s kojima će radnik biti upoznat početkom rada, te njihovim eventualnim izmjenama tijekom rada. Članak 2. Poslove iz prethodnog članka radnik će obavljati u Rapcu, odnosno, u mjestima gdje se nalaze njegove izdvojene organizacijske jedinice ili u mjestima u kojega, zbog potrebe posla uputi poslodavac. Članak 3. Radnik se obvezuje s radom započeti dana 18.03.2019. Ovaj ugovor se sklapa na određeno vrijeme u trajanju od 18.03.2019. do 30.10.2019. Članak 4. Radnik će raditi puno radno vrijeme u trajanju od 40 sati tjedno. Raspored i trajanje dnevnog i tjednog radnog vremena utvrđuje odlukom poslodavac ili po njemu ovlaštena osoba u skladu s kolektivnim ugovorom i zakonom. Članak 5. Za obavljanje poslova iz čl. 1. ovog ugovora, ugovorne strane sporazuma ugovaraju mjesečnu osnovnu plaću radnika u bruto (1) iznosu od 6.462,34 kn. Osnovna plaća uvećava se za svaku navršenu godinu radnog staža radnika za 0,5 % godišnje. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da su u mjesečnoj plaći radnika iz st. 1. ovog članka sadržani svi Zakonom o radu, kolektivnim ugovorom koji obvezuje poslodavca odnosno aktima poslodavca predviđeni dodaci na plaću kao i naknade plaće (osim naknade za bolovanje koja će se obračunavati i isplaćivati radniku sukladno odredbama kolektivnog ugovora i Zakona o zdravstvenom osiguranju) te se ti dodaci i naknade neće posebno obračunavati. Radnik ima pravo na ostale primitke (u novcu ili u naravi) utvrđene kolektivnim ugovorom, odnosno, odlukom poslodavca. Poslodavac je dužan isplaćivati plaću/naknadu plaće radniku za razdoblje, na način i u vrijeme utvrđeno kolektivnim ugovorom, najkasnije do 15-tog u mjesecu za rad izvršen u prethodnom mjesecu, kada mu je dužan uručiti obračun plaće. Ugovorne strane sukladno utvrđuju da se iznos isplaćene plaće, dodatne nagrade, drugi primitci i naknade plaće smatraju poslovnom tajnom. Članak 6. Stjecanje prava, trajanje i korištenje dnevnog, tjednog i ostalih odmora, te dopusta radnika za vrijeme trajanja ovog ugovora utvrđeno je kolektivnim ugovorom, odnosno, aktom poslodavca, zakonom, odlukom uprave poslodavca ili po njoj ovlaštenoj osobi, te sporazumom zaključenim između poslodavca i radničkog vijeća. Ugovorne strane su suglasne da ukoliko radnik zbog potrebe posla ne bude upućen na korištenje godišnjeg odmora do isteka ovog ugovora, stečeno pravo na godišnji odmor radnik će ostvariti na način što će mu se za dane godišnjeg odmora produžiti radni odnos. Članak 7. Radnik je obvezan čuvati u potpunoj tajnosti sve poslovne informacije i interne podatke poslodavca i njegovih poslovnih partnera, na način kako je uređeno i definirano Zakonom o zaštiti tajnosti podataka ili dr. propisom. Obaveza čuvanja poslovne tajne vrijedi za vrijeme trajanja i nakon prestanka radnog odnosa. Radnik je dužan svrsishodno koristiti i čuvati opremu, sredstva, radnu odjeću i obuću, dokumentaciju i druge stvari koje mu je poslodavac stavio na raspolaganje i/ili za koje ga je materijalno zadužio, te ih mora najkasnije na dan prestanka ovog ugovora vratiti poslodavcu u stanju u kakvom ih je primio (uzimajući u obzir redovnu uporabu opreme i sredstava za rad). Radnik koji namjerno ili iz krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, obvezan je sukladno kolektivnom ugovoru istu naknaditi. Za vrijeme važenja ovog ugovora radnik ne smije, bez pisanog odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun sklapati poslove i/ili baviti se poslovima iz djelatnosti poslodavca niti u prostorijama i prostorima poslodavca obavljati poslove za svoj ili tuđi račun. U slučaju privremene nesposobnosti za rad, radnik je dužan u roku od 24 sata obavijestiti poslodavca, a najkasnije u roku od 3 dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu, o privremenoj nesposobnosti za rad i njenom očekivanom trajanju. Čl. 8. Ovaj ugovor može se otkazati na način, uz otkazni rok i uz uvjete te razloge kako je to utvrđeno kolektivnim ugovorom, zakonom i ovim ugovorom. Ugovorne strane suglasno ugovaraju da u slučaju da radnik otkaže ovaj ugovor i/ili prestane raditi prije isteka zakonom propisanog otkaznog roka, isti se obvezuje poslodavcu nadoknaditi štetu u visini paušalnog iznosa naknade štete utvrđene kolektivnim ugovorom za takav slučaj, s tim da poslodavac može zahtijevati i naknadu u visini stvarno nastale štete. Ukoliko radnik otkaže ovaj ugovor prije završetka potrebe za obavljanje poslova iz ovog ugovora ili mu ugovor bude otkazan (izvanredno ili redovno zbog skrivljenog ponašanja) ili ne započne s radom kod poslodavca, radnik se obvezuje vratiti – refundirati, najkasnije na dan prestanka radnog odnosa, plaćeni iznos troškova osiguranja nove i produženja valjanosti postojeće sanitarne iskaznice, kao i pohađanja tečaja tzv. "higijenskog minimuma" ukoliko je na isto bio upućen od strane poslodavca. Članak 9. Po prestanku ovog ugovora, kako je to utvrđeno u čl. 3. st. 2. ugovora, poslodavac će prijaviti radnika i za njega uplaćivati doprinos za produženo (mirovinsko) osiguranje počevši od idućeg dana od dana prestanka ovog ugovora pa sve do početka rada radnika po novom ugovoru o radu na određeno vrijeme u narednoj sezoni. Uplatu doprinosa iz ovog stavka poslodavac će izvršiti do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec. Ukoliko radnik u tom vremenu bude u radnom odnosu kod drugog poslodavca, dosadašnji poslodavac se obvezuje prijavu i uplatu doprinosa izvršiti samo za vrijeme u kojem radnik nije bio u radnom odnosu već je uredno prijavljen kod Zavoda za zapošljavanje. Ako radnik, u vremenu utvrđenom u prethodnom stavku, zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca, isti se obvezuje najkasnije do dana zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca, obavijestiti dosadašnjeg poslodavca o svom novom radnom statusu. Ukoliko radnik u vremenu iz st. 1. ovog članka, s novim poslodavcem sklopi Ugovor o radu na neodređeno ili na određeno vrijeme koji ugovor traje i za vrijeme sezone iz st. 1. ovog članka, radnik se obvezuje povratiti – refundirati dosadašnjem poslodavcu iznos sredstava za uplaćene doprinose za produženo osiguranje koji su temeljem ovog ugovora za njega do tada plaćeni. Članak 10. Poslodavac se obavezuje radniku ponuditi sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova u narednoj sezoni najkasnije do 01. travnja sljedeće godine. Radnik se obvezuje o ponudi iz st. 1. ovog članka, izjasniti u roku od 8 (osam) dana od dana primitka ponude, te se obvezuje stupiti na rad na dan određen u ponudi. Ako radnik neopravdano odbije ponudu za sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova u narednoj sezoni ili se u roku iz st. 2. ovog članka ne izjasni o ponudi (u kojem slučaju će se smatrati da je odbio ponudu), danom odbijanja ponude odnosno istekom roka za prihvaćanje ponude, poslodavac će prestati uplaćivati doprinos za produženo osiguranje i s tim danom odjaviti osiguranje radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje. U slučaju iz prethodnog stavka ovog članka, prestaju sve obveze poslodavca utvrđene ovim ugovorom, s tim da poslodavac ima pravo od radnika tražiti povrat sredstava za uplaćene doprinose. Članak 11. Izuzetno od odredbe čl. 9. st. 1. i 10. st. 1. ovog ugovora, ukoliko poslodavac, radi organizacijskih, poslovnih i dr. razloga i okolnosti koje nisu postojale u trenutku zaključenja ugovora, ne bude u mogućnosti radniku u narednoj sezoni ponuditi novi ugovor na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove, o navedenom će obavijestiti radnika, a doprinos za produženo osiguranje za radnika uplaćivat će do dana utvrđenog u obavijesti, a najduže do 31.03. sljedeće godine, kada će i odjaviti to osiguranje radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da u slučaju iz ovog stavka prestaju sva prava i obveze ugovornih strana utvrđena ovim ugovorom, kao i da radnik nema pravo potraživati od poslodavca naknadu bilo koje eventualne štete. U slučaju iz st. 1. ovog članka, poslodavac će nastojati ponuditi radniku ugovor na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova za koje bude imao potrebu, bez preuzimanja obveze iz čl. 9. i 10. ovog ugovora. Članak 12. Potpisom ovog ugovora radnik izjavljuje da mu je poslodavac prije sklapanja ovog ugovora omogućio, kao i da se on upoznao sa propisima i kolektivnim ugovorom, odnosno aktima poslodavca kojima su uređena prava, obveze i odgovornosti radnika, te da je upoznat s organizacijom i zaštitom zdravlja i sigurnosti na radu. Članak 13. Mjerodavne su samo izmjene i dopune ovog ugovora o kojima se ugovorne strane sporazume u pisanom obliku. Eventualne sporove koji nastanu u provedbi ovog ugovora ugovorne strane rješavat će sporazumno, u protivnom ugovaraju nadležnost stvarno nadležnog suda prema mjestu sjedišta poslodavca. Članak 14. Potpisom ugovornih strana ugovor se smatra sklopljenim, a stupa na snagu danom otpočinjanja rada. Ovaj ugovor prestaje istekom roka utvrđenog u čl. 3. st. 2. ovog ugovora, ukoliko ugovorne strane aneksom ovog ugovora ne dogovore drugačije, s time da se odredbe čl. 9. do 11. ovog ugovora primjenjuju bez obzira na njegov pristanak. Ovaj ugovor sklopljen je u 3 (tri) istovjetna primjerka, od kojih radnik zadržava 1 (jedan), a poslodavac 2 (dva) primjerka. Ugovorne strane izjavljuju da su pročitale i razumjele ovaj ugovor, te ga u znak suglasnosti i prihvata prava i obveza iz istog vlastoručno potpisuju. 3. Tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi doprinose za produženo mirovinsko osiguranje za period od 06.11.2018. do 17.03.2018. u ukupnom iznosu od 3.812,81 kn, kao i zakonsku zateznu kamatu na pojedine iznose od dana dospijeća pa do isplate kako slijedi: za 24 dana mjeseca studenog 2018. iznos od 698,54 kn sa zateznom kamatom od dana 16.12.2018, pa do isplate, za mjesec prosinca 2018. iznos od 873,16 kn sa zateznom kamatom od dana 16.01.2019. pa do isplate, za mjesec siječanj iznos od 873,16 kn sa zateznom kamatom od dana 16.02.2019. pa do isplate, za mjesec veljaču 2019. iznos od 873,16 kn sa zateznom kamatom od dana 16. ožujka 2019. pa do isplate, za 17 dana mjeseca ožujka iznos od 494,79 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.04.2019. pa do isplate, sve u roku od 8 dana. 4. Tuženik je u obvezi tužitelju isplatiti božićnicu za 2018. u iznosu od 1.700,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.12.2018. pa do isplate, sve u roku od 8 dana. 5. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati u periodu od 09.01.2017. do 15. 11.2017., zatim za period od 13.03.2018. do 15.11.2018. isplati iznos od kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče po pojedinim iznosima kako slijedi: itd., sve u roku od 8 dana. (Tužitelj da će određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to tijekom postupka odredi nadležni sud, u kojem slučaju je, sukladno odredbama čl. 186.b st. 4. i 5. Zakona o parničnom postupku, ovlašten iznova naznačiti vrijednost predmeta spora). 6. Tuženik je u obvezi tužitelju isplatiti naknadu štete u vidu izgubljene naknade – pomoći koju je tužitelj trebao ostvariti putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u vidu korištenja mjere STSNP (stalni sezonac) i to u ukupnom iznosu od 17.509,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom po pojedinom iznosu od dana dospijeća pa do dana isplate, kako slijedi: za mjesec studeni 2018. iznos od 3.183,60 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.12.2018. pa do isplate, za mjesec prosinac 2018. iznos od 3.979,50 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.01.2019. pa do isplate, za mjesec siječanj 2019. iznos od 3.979,50 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.02.2019. pa do isplate, za mjesec veljaču 2019. iznos od 3.979,50 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.03.2019. pa do isplate, za mjesec ožujak 2019. iznos od 2.387,70 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.04.2019. pa do isplate, sve u roku od 8 dana. 7. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 50.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 8 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kako po osnovu, tako i po visini. Tuženik ne spori navode tužitelja da je tužitelj bio kod njega zaposlen tijekom 2017. na određeno vrijeme od 13.03.2017. do 08.12.2017., temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove, te ponovno od 13.03.2018. do 05.11.2018., kao i da je u vremenskom razdoblju od 25.11.2016. do 08.01.2017., te od 16.11.2017. do 12.03.2018. bio prijavljen na produženo mirovinsko osiguranje, kao i da je uvjet za stalnog sezonca bio da tužitelj ostane na radu najmanje 6 mjeseci, koji da je uvjet tužitelj ispunio obzirom da mu je radni odnos u navedenim godinama temeljem ugovora o radu sklopljenom na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove vozač linijskog transfera, trajao i duže od toga. Obzirom da je tijekom 2018. menadžment tuženika imao više pritužbi na odnos tužitelja prema radu, koji da je ocijenjen kao vrlo konfliktan (sukob sa taksistom na aerodromu Pula prilikom preuzimanja gostiju tuženika, sukob sa kolegama na recepciji hotela i neprimjerena komunikacija pred gostima, zbog čega da je od nadređenog rukovoditelja dobio usmenu opomenu, da bi pisanu obavijest o istom "narančasti karton" odbio potpisati), kao i okolnost smanjenja potreba njegovog posla (5 mjeseci), što da mu je sve kroz povratni feedback na godišnjem ocjenjivanju prije prestanka rada u sezoni 2018. jasno komunicirano i nedvojbeno rečeno da isti nije predložen u mjeru "stalni sezonac" za godinu 2019., te da tijekom zime 2018./2019. neće ostvariti pravo na produženo mirovinsko osiguranje, kao ni pravo na naknadu za nezaposlenu osobu putem HZZ-a, već da mu se može pružiti prilika za sezonski rad u 2019., pod uvjetima značajnog poboljšanja komunikacije i stava prema radu. Istekom radnog odnosa dana 05.11.2018. tuženik da je odjavio tužitelja kod HZMO-a, a dokumentacija da je upućena tužitelju na kućnu adresu, u zakonskom roku, pri čemu da je tuženik uputio tužitelja da se radi ostvarenja eventualnih prava za vrijeme nezaposlenosti prijavi HZZ-u, čime da je poslodavac u cijelosti ispunio svoju obvezu iz radnog odnosa tužitelja kod tuženika, koji da je prestao. Pritom, obzirom da tuženik po završetku radnog odnosa nije izvršio prijavu tužitelja na produženo mirovinsko osiguranje, tuženik da nije ni mogao podnijeti zahtjev HZZ-u za sufinanciranje doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje, pa da nije bilo ni zakonske osnove da HZZ tužitelju utvrdi pravo na novčanu pomoć. Osim toga, osoba koju poslodavac prijavi na produženo mirovinsko osiguranje da se ne može prijaviti u evidenciju nezaposlenih osoba HZZ-a, što da nije bio slučaj kod tužitelja. Slijedom navedenog da ne postoji pravni osnov temeljem kojeg bi tužitelj retroaktivno sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove u 2019., kako da tužitelj predlaže u tužbi, te da se tuženik protivi prijedlogu tužitelja da se već sklopljeni ugovor o radu na određeno vrijeme poništi i zamjeni istim. Kako da je tužitelj već prije prestanka radnog odnosa nedvojbeno i sa sigurnošću znao da nije predložen za mjeru "stalni sezonac" za 2019., te da po prestanku radnog odnosa tuženik nije u obvezi, niti namjerava sklopiti ugovor o sufinanciranju produženog mirovinskog osiguranja sa HZZ-om, kao i da nije u obvezi nuditi tužitelju nikakav novi ugovor o radu, tvrdnja tužitelja da mu je radi toga nastala materijalna šteta da nije osnovana. Pri tome da nije osnovana ni tvrdnja tužitelja da je tuženik prekršio odredbe ugovora o radu. Naime, tužitelj da svjesno izbjegava priznati to što da je potvrdio svojim potpisom na ugovoru o radu, da je znao i da mu je u cijelosti bila poznata odredba čl. 11. st. 1. ugovora o radu u kojem da se navodi: "Izuzetno od odredbe čl. 9. st. 1. i 10. st. 1. ovog ugovora, ukoliko poslodavac, radi organizacijskih, poslovnih i dr. razloga i okolnosti koje nisu postojale u trenutku zaključenja ugovora ne bude u mogućnosti radniku u narednoj sezoni ponuditi novi ugovor na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove, o navedenom će obavijestiti radnika, a doprinos za produženo osiguranje za radnika uplaćivat će do dana utvrđenog u obavijesti, a najduže do 31.03. sljedeće godine, kada će i odjaviti to osiguranje radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da u slučaju iz ovog stavka prestaju sva prava i obveze ugovornih strana utvrđena ovim ugovorom, kao i da radnik nema pravo potraživati od poslodavca naknadu bilo koje eventualne štete." Slijedom navedenog, tuženik da je pravovremeno i jasno, prije zaključenja radnog odnosa sa danom 05.11.2018. obavijestio tužitelja da nije predložen za mjeru "stalni sezonac", te da ga po zaključenju radnog odnosa neće prijaviti na produženo mirovinsko osiguranje tijekom zime 2018./2019., čime da su, po zaključenju radnog odnosa dana 05.11.2018., prestala sva prava i obveze ugovornih strana iz predmetnog ugovora o radu, a time i pravo tužitelja potraživati od tuženika naknadu bilo koje eventualne štete. Nadalje, netočan da je i navod da je tužitelj bio primoran sklopiti s tuženikom ugovor o radu na određeno vrijeme, tim više što mu je tuženik najprije ponudio početak rada sa 01.05.2019. (kada da uobičajeno nastane potreba za prijevozom), a nakon više sastanaka sa tužiteljem i njegovih pritisaka, prijetnji tužbom i inzistiranja za ranijim početkom rada, tuženik da je pristao sklopiti ugovor o radu s tužiteljem na određeno vrijeme, počevši od 18.03.2019. Pri tome da je tužitelju naglašeno da će do 01.05.2019. obavljati druge poslove sukladno i usmenim nalozima poslodavca, što da je tužitelj primio na znanje i svojim potpisom ugovora suglasno prihvatio. Slijedom navedenog da nisu točni navodi tužitelja vezani za to, obzirom da je tužitelj i ranije zbog nedostatka poslova prijevoza tijekom ožujka i travnja 2017., pa tako i 2018., osobno inzistirao i tražio da mu se daju i drugi poslovi (čišćenje, ličenje i sl.) kako bi mogao ostvariti puni mjesečni fond sati, a često da su mu se, kada da nije bilo potrebe za njegovim radom, davali i dani tjednog odmora, koje da je onda isti nadoknađivao (kompenzirao) kasnije, kako ne bi bio u minusu sa satima. Pri tome da nije dolazilo ni do kakvog omalovažavanja ni zastrašivanja tužitelja, a tužiteljev fond sati da je iznosio 40 sati tjedno, te da stoga nije točan navod tužitelja da je radio prekovremeno. Osim toga, na svakoj platnoj listi koja da se uručila tužitelju prilikom isplate plaće da se nalazio i broj evidentiranih sati rada, tako da je tužitelj u svakom trenutku imao i znao točnu evidenciju istih. Kako da navodi u tužbi, tužitelj da je, kada nije imao posla, stalno uspoređivao i analizirao procese rada u njegovom profitnom centru sa procesom rada u drugim profitnim centrima, stalno da je imao primjedbe, te da mu je smetalo kako drugi rade, pri čemu da uopće nije gledao sebe i svoj rad, iako da je znao i morao znati da poslodavac isključivo samostalno utvrđuje svoj organizacijski ustroj, organizacijske i radne cjeline, strukturu i broj zaposlenih i uvjete rada koje radnici moraju ispunjavati za obavljanje pojedinog posla. Pri tome da nije točna ni tvrdnja tužitelja da mu nije bio dostupan kolektivni ugovor tuženika. Naime, tužitelj da je kod tuženika ostvario preko 8 godina radnog staža. Svaki put prilikom sklapanja ugovora o radu u Sektoru ljudskih potencijala tuženika (tzv. "kadrovska služba") tužitelju da je pružena mogućnost uvida u kolektivni ugovor koji da je poslodavac u obvezi staviti na uvid radniku prilikom sklapanja ugovora o radu, primjerak kojeg da se cijelo vrijeme nalazi ukoričen na pultu prijemne kancelarije, na kojem da se i potpisuju ugovori o radu, a da je bio i dostupan i u objektu u kojem da je tužitelj radio i trenutno radi. Osim toga, tužitelj da je često, za vrijeme dok da nije vozio, prenosio internu poštu i pri tome da je redovito prolazio kroz "kadrovsku službu" (udaljenu manje od 50 m od hotela u kojem da je radio), te da je u više navrata govorio da će sjesti i na miru detaljno proučiti odredbe kolektivnog ugovora. Stoga da nije točna tvrdnja tužitelja da mu nije bio dostupan kolektivni ugovor, pri čemu da, suprotno tvrdnji tužitelja, tuženik nije u obvezi objaviti kolektivni ugovor na internetskim stranicama. Osim toga, netočna da je tvrdnja tužitelja da mu nije isplaćena božićnica za 2018. Naime, ista da mu je isplaćena dana 14.12.2018. pod nazivom "Nagrada za radne rezultate" u iznosu od 1.400,00 kn, sve u skladu sa dogovorom tuženika sa sindikatima u vezi isplate božićnice za 2018. kojom da je utvrđeno da se navedeni iznos isplaćuje za ostvareni godišnji fond sati u rasponu između 1219-1740 sati. Pravo na isplatu nagrade u visini 1.700,00 kn tužitelj da bi imao da je ostvario 1741 sati i više, što da ovdje nije slučaj. Isto tako, neosnovana da je tvrdnja tužitelja da trpi neimovinsku štetu uslijed pretrpljenih duševnih boli zbog stresa i šoka, te povreda prava osobnosti, budući da ga je tuženik pravovremeno obavijestio, a tužitelj da je u potpunosti bio upoznat sa njegovim daljnjim statusom nakon prestanka ugovora o radu i zaključenja radnog odnosa dana 05.11.2018. Osim toga, netočna da je i tvrdnja tužitelja da ga je tuženik prisiljavao na obavljanje tih i drugih poslova. Da je to točno i da je tužitelj zaista doživio povredu prava osobnosti, isti da je znao da ima zakonsku mogućnost uložiti pisanu pritužbu tuženiku, što da isti nikada nije učinio. Osim toga, ukoliko je točno to što tužitelj navodi glede svog zdravstvenog stanja isti da je bio u obvezi prilikom sklapanja ugovora o radu za obavljanje poslova vozača linijskog transfera u 2019., odmah obavijesti tuženika o bolesti i drugoj okolnosti koja ga onemogućuje ili ometa u obavljanju navedenih poslova za koje sklapa ugovor o radu ili koja ugrožava život ili zdravlje osoba u njegovoj radnoj okolini uzimajući u obzir okolnost da prilikom obavljanja poslova kombijem prevozi do 8 osoba i da je odgovoran za siguran prijevoz istih, što da uz ovakvu navodnu dijagnozu nikako nije smio prešutjeti tuženiku, dovodeći u opasnost život i zdravlje ljudi kao i imovinu i reputaciju tuženika. Iako da je tužitelj u periodu od 05.11.2018. do 18.03.2019. bio na više sastanaka sa tuženikom, nikada da na tim sastancima nije iznio da ima zdravstvenih problema, a najmanje ne ovakvih kakve da navodi u tužbi, radi kojih da bi bilo vrlo upitno, a vjerojatno i nemoguće, obavljati poslove vozač linijskog transfera, tako da tuženik, da je znao, ne bi pristao na sklapanje ugovora o radu za te poslove. Slijedom navedenog, tuženik se protivi prijedlogu za dostavljanje medicinske dokumentacije i provođenje medicinsko psihijatrijskog vještačenja tužitelja. Kako da je temeljem naprijed navedenog tuženik pravovremeno obavijestio tužitelja, koji da je znao da nakon 05.11.2018. nije predložen za mjeru "stalni sezonac" za 2019., te da neće imati pravo na produženo mirovinsko osiguranje tijekom zime 2018./2019., kao ni na naknadu putem HZZ-a, kako da je tuženik isplatio tužitelju božićnicu za 2018., te kako da tužitelj nikad nije upozorio tuženika na povredu prava osobnosti niti da ima zdravstvenih problema, tuženik smatra tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, pa predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Nakon što je tuženiku ovosudnim pravomoćnim rješenjem posl. br. 28 Pr-16/2019-6 od 23. srpnja 2019. naloženo da u roku od 30 dana dostavi: 1. kolektivni ugovor tuženika koji je bio na snazi u periodu od 09. siječnja 2017. do 15. studenog 2017. i u periodu od 13. ožujka 2018. do 05. studenog 2018., 2. podatke iz evidencije radnika koji se odnose na tužitelja za period od 09. siječnja 2017. do 15. studenog 2017. i za period od 13. ožujka 2018. do 05. studenog 2018., 3. putne naloge koje je tužitelj potpisao u vremenu obavljanja poslova "vozač linijskog transfera" za period od 09. siječnja 2017. do 15. studenog 2017. i za period od 13. ožujka 2018. do 15. studenog 2018., tuženik je određenom roku dostavio sudu: 1. kolektivni ugovor Valamar Riviera d.d. od 01.10.2014., s aneksima od br. I-V, koji je bio na snazi u traženom periodu (s napomenom da osim što da je tužitelj imao u svakom trenutku pristup kolektivnom ugovoru u Sektoru ljudskih potencijala, te na oglasnoj ploči u sjedištu poslodavca, pristup kolektivnom ugovoru da mu je bio u svakom trenutku omogućen i u uredu direktora njegovog matičnog PC Valamar Sanfior, te da je obavijest o pristupu informacijama bila izvješena na oglasnoj ploči PC-a), 2. preslike radnih lista tužitelja – dnevne evidencije sati radnika – za period 09.01.2017. -15.11.2017. i 13.03.2018. – 05.11.2018., 3. preslike putnih naloga od 19.05.2017., 06.06.2017., 13.06.2017., 25.06.2017., 25.06.2017., 13.06.2017., 08.07.2017., 24.07.2017., 31.07.2017., 28.08.2017., 01.09.2017., 17.09.2017., 30.09.2017., 06.10.2017., 28.06.2018., 30.07.2018., 19.08.2018., 29.08.2018., 29.08.2018. i 29.09.2018. Tuženik je tom prilikom naveo da obavještava sud da je u međuvremenu izrekao tužitelju dvije mjere i to: 17.05.2019. obavijest o povredi radne obveze (tzv. "narančasti karton") upućen tužitelju preporučenom pošiljkom s povratnicom na adresu prebivališta, nakon što da je odbio potvrditi primitak iste, a zbog nepravilnosti i samovoljnog postupanja tužitelja protivno zaprimljenim uputama recepcije prilikom transfera gostiju, nakon čega da je tuženik gostima morao stornirati dio računa na ime troškova transfera, dana 26.07.2019. pisano upozorenje, upućeno tužitelju preporučenom pošiljkom s povratnicom na adresu prebivališta, a zbog nedostavljanja potvrde liječnika o očekivanom stanju privremene nesposobnosti za rad (bolovanje) ni nakon više telefonskih poziva tuženika, te odgovora tužitelja da će iste dostaviti. Slijedom naprijed navedenog, ovo da je još jedan dokaz da je tuženik prije zaključenja radnog odnosa sa danom 05.11.2018. točno procijenio tužitelja i njegove radne sposobnosti, a osobito njegov odnos prema radu i nadređenima, kada da je obavijestio tužitelja da nije predložen za mjeru "stalni sezonac", te da ga po zaključenju radnog odnosa neće prijaviti na produženo mirovinsko osiguranje tijekom zime 2018./2019. Isto da potvrđuje i to što da je tužitelj (uz dužno poštovanje prema tužitelju) već 2 mjeseca na bolovanju, čime da je došlo do poremećaja procesa rada kod tuženika, što da potvrđuje to što da je tuženik već naveo u odgovoru na tužbu, da je tužitelj svjesno u razgovorima s tuženikom prešutio svoje ozbiljno zdravstveno stanje, koje da prema čl. 24. ZOR-a nikako nije smio prešutjeti tuženiku prilikom sklapanja ugovora o radu dana 18.03.2019., što da bi se vrlo lako moglo protumačiti i kao namjera tužitelja da opstruira normalan rad – poslovanje tuženika. Temeljem naprijed navedenog, tuženik navodi da i nadalje smatra tužbu i tužbeni zahtjev neosnovanima, pa predlaže njihovo odbijanje.

4. Ovosudnim rješenjem posl. br. 28 Pr-16/2019-8 od 16. rujna 2019., uz dostavu dokumentacije koju je tuženik dostavio sudu, tužitelj je pozvan da u roku od 30 dana od dana primitka ovog rješenja određeno postavi tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati.

5. Tužitelj je na to naveo da dokumentacija koju je tuženik dostavio – preslike radnih lista, te putni nalozi vozača koje da je tužitelj navodno potpisao nisu navodno vjerodostojna isprava. Tužitelj da je pregledao dokumentaciju, te utvrdio da većinu radnih lista nije on potpisao, te da se na listama ne nalazi njegov potpis. U pogledu putnih naloga jasno da je vidljivo da iste on nije potpisao. Tužitelj smatra da je tuženik sačinio lažne isprave, sve u cilju zadovoljenja forme koju da zahtijeva Zakon o radu, a posebno inspekcija rada. Tužitelj da je prilikom obavljanja poslova – vozača linijskog transfera u automobilu kojeg da je koristio imao knjigu vožnji, koju da je uredno ispunjavao prilikom svake vožnje i u nju unosio relaciju koju da je odvozio, kao i vrijeme koje da je bilo potrebno za vožnju. Tužitelj da je krajem svakog mjeseca odnosio liste iz knjige zaposlenici tuženika – tajnici glavnog direktora, DB, koja da je liste pohranila. Prema saznanju tužitelja i kazivanju DB, ista da je dokumentaciju predala CB, šefici recepcije Hotela Sanfior u Rapcu i to nakon početka pogoršanja odnosa između tuženika i tužitelja. Nikakve druge putne naloge tužitelj da nije nikada primio niti potpisao. Dakle, putni nalozi dostavljeni u sudski spis da nisu u skladu sa knjigom vožnji i listama koje da je vodio tužitelj, pa samim time da se ne mogu smatrati vjerodostojnom dokumentacijom. Zbog navedenog, tužitelj predlaže da se tuženika obveže na dostavu knjige vožnje i listi iz knjiga vožnji, odnosno, obrazaca koje da je neko vrijeme štampala DB i davala tužitelju na ispunjavanje, koja dokumentacija da je bila u vozilu kojeg da je tužitelj koristio za obavljanje redovnih poslovnih zadataka, i to za svaku godinu počevši od 2015. Ukoliko tuženik ne dostavi traženu dokumentaciju ili ako se iz iste utvrdi da je dokumentacija dostavljena po tuženiku lažna, tužitelj da će nadležnom državnom odvjetništvu podnijeti kaznenu prijavu zbog počinjenja kaznenog djela – izdavanja lažne isprave. Tužitelj da je državnom inspektoratu uputio predstavku dana 24.04.2019. vezano za povrede obveza iz radnog odnosa od strane tuženika. Temeljem provedenog nadzora inspektor rada da je utvrdio nepravilnosti (u privtku da se dostavlja dopis državnog inspektorata od 20.09.2019.). Tužitelj da je svoju tužbu i tužbeni zahtjev temeljio na periodu kada da je imao sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme za stalne sezonce za godine 2017., 2018. i 2019. Tužitelj da je, međutim, u 2015. imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme za poslove vozača linijskog transfera za period od 11.06.2015. do 31.10.2015., a isti ugovor da je imao sklopljen i za 2016. U 2015. i 2016. tužitelj da je u društvu Valamar Riviera d.d. bio jedini radnik zaposlen na radnom mjestu – vozač linijskog transfera, te da je u odnosu na razdoblje koje da je već obuhvaćeno tužbom bio na raspolaganju tuženiku 24 sata tijekom dana da bi se u više navrata vraćao na posao i na redovne vožnje i po pozivima recepcija svih Valamarovih hotela u Rapcu. Pri tome da je svakodnevno radio dvokratno, trokratno i prekovremeno. Zbog navedenog tužitelj proširuje tužbu i tužbeni zahtjev i za period za 2015. i 2016., obzirom da je zastara isplate i naknade štete u radnim odnosima 5 godina, tako da tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati glasi: "Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati u periodu od 01.01.2015. do 08.01.2017., zatim za period od 09.01.2017. do 15.11.2017., te za period od 13.03.2018. do 05.11.2018. isplati iznos od kn zajedno sa zakonskom kamatom koja teče po pojedinim iznosima kako slijedi: , , itd." Predlaže sud da pozove tuženika da dostavi u sudski spis ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen sa tužiteljem za 2016., jer da tužitelj istog ne može pronaći u svojoj dokumentaciji. Tužitelj da je u historijatu tužbe iznio razdoblje zbog kojeg smatra da su mu povrijeđena prava iz radnog odnos, jer da je tijekom 2015. i 2016. bio izložen velikom naporu i stresu. Zbog dobro obavljenih radnih zadataka tuženik da je tužitelju ponudio ugovor za stalne sezonce na tri godine. Tijekom 2017. tuženik da je kupio 2 nova kombija i zaposlio još 3 vozača linijskih transfera. Na kraju sezone 2017., tužitelj da je utvrdio da je sam napravio sa svojim vozilom više kilometara nego 2 vozila i 3 vozača zajedno. Nakon što da je tuženiku, odnosno, direktoru EB ukazao na teškoće u organizaciji rada i količini izvršenih posla, počeli da su i tužiteljevi problemi koji da su kulminirali tijekom 2018., te doveli do nezakonito raskinutog trogodišnjeg ugovora. Prema tome, tužitelj da je u periodu od 2015. do 2019. bio u konstantnom psihofizičkom stresu, zbog čega da i danas osjeća posljedice, pa smatra da mu je povrijeđeno njegovo pravo osobnosti, zbog čega da i potražuje naknadu neimovinske štete. Tužitelj ne osporava navode tuženika da mu je na zahtjev bio dostupan kolektivni ugovor, međutim, kada da je putem punomoćnika zatražio da mu se dostavi preslika kolektivnog ugovora, to da mu je odbijeno s napomenom da to može učiniti u uredima tuženika. Tužitelj smatra da je to bio dodatan pritisak na njega, jer da mu nije dozvoljeno da se sa kompletnom dokumentacijom konzultira sa odvjetnikom radi zaštite svojih prava izvan sjedišta, odnosno, poslovnih prostorija tuženika. U pogledu narančastih kartona, tužitelj smatra da su isti u cijelosti neosnovani, jer da tužitelj nije kršio obveze iz radnog odnosa. Iz svega iznesenog da je vidljivo da tuženik želi prikazati tužitelja kao neodgovornog i lošeg radnika, međutim, činjenica da je da je tužitelj savjesno i uredno obavljao svoje poslovne zadatke, a to da proizlazi i iz činjenice da je tuženik sa tužiteljem produžavao ugovore o radu kroz cijelo razdoblje od 2015. do 2019. Tužitelj da je prethodno u društvu tuženika radio oko 25 godina na radnom mjestu recepcioner i nikada da nije imao primjedbe za svoj rad. Tužitelju da je naloženo rješenjem suda posl. br. Pr-16/2019-8 od 16.09.2019. da u roku od 30 dana postavi tužbeni zahtjev. Zbog gore iznijetih razloga, tužitelj da nije u mogućnosti to učiniti, jer da je potrebno pribaviti još i podatke iz evidencije radnika za godinu 2015., 2016., te 2019., a svakako da je potrebno zatražiti knjigu vožnji i liste iz knjiga vožnji tužitelja koje da je sam tužitelj vlastoručno i svakodnevno ispunjavao i predavao krajem mjeseca nadređenoj radnici DB. Liste da se odnose na vozilo za koje da je bio zadužen Renault JL Trafic reg. oznake [registarska oznaka]. Nakon što da se pribavi sva dodatna dokumentacija i nakon što da se u sudskom postupku obavi financijsko-računovodstveno vještačenje, tužitelj da će biti u mogućnosti označiti tužbeni zahtjev, a sve kako i da je označeno u historijatu tužbe.

6. U svojoj replici tuženik navodi da u potpunosti smatra neosnovanim navode tužitelja da dokumentacija (radne liste i putni nalozi) koje je tuženik dostavio sudu nisu vjerodostojne isprave, odnosno, da je tuženik sačinio lažne isprave. Tuženik da je svaki mjesec uredno tužitelju isplatio plaću, te na neisplaćene plaće, naknade plaće, isplate po putnim nalozima, kao i na evidentirane sate, tužitelj da tijekom rada nikada nije prigovorio tuženiku. Da je bilo što tuženik pogrešno evidentirao ili isplatio tužitelju isti da bi odmah reagirao i vjerojatno podnio zahtjev za zaštitu prava, što da tužitelj nikad nije učinio. Slijedom navedenog, tuženik smatra da nema osnova za pokretanje bilo kakvog postupka pred državnim odvjetništvom, niti potrebe saslušavati predložene svjedoke. Što se tiče predstavke Državnom inspektoratu i traženja tužitelja da sud izvrši uvid u spis o izvršenom nadzoru od strane inspektora rada, tuženik da isto ne smatra potrebnim, obzirom da je tuženik identičnu dokumentaciju koju je dostavio inspekciji rada, dostavio i sudu. To što da se u dopisu Državnog inspektorata navodi da su utvrđene nepravilnosti da ne znači da su iste takve prirode da povlače za sobom bilo kakvu odgovornost tuženika, pa se tuženik protivi bilo kakvoj insinuaciji od strane tužitelja i prejudiciranju istih. Tuženik se u cijelosti protivi neosnovanom prijedlogu tužitelja za proširenje tužbe i tužbenog zahtjeva na godine 2015. i 2016., kada da tužitelj nije bio u statusu stalnog sezonca, već da je tužitelj bio u statusu sezonskog radnika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, pa tuženik ne smatra potrebnim pribavljati navedenu dokumentaciju, obzirom da ista nije relevantna. Netočan da je navod da je tužitelju na bilo koji način povrijeđeno pravo osobnosti. Naime, Zakon o radu i kolektivni ugovor tuženika da točno propisuju proceduru u slučaju kada radnik smatra da je mu je povrijeđeno pravo osobnosti kada da je dužan u roku od 15 dana od učinjene povrede zatražiti od ovlaštene osobe poslodavca zaštitu povrijeđenog prava, na što da je ovlaštena osoba poslodavca dužna u roku od 8 dana provesti postupak i utvrditi da li je došlo do povrede prava osobnosti radnika. Obzirom da tužitelj nikad nije podnio tuženiku bilo kakav zahtjev za zaštitu osobnosti, to da tuženik, slijedom navedenog, ponovno ističe, kao i u odgovoru na tužbu, da je njegovo potraživanje neimovinske štete po toj osnovi u cijelosti neosnovano. Što se tiče dostupnosti kolektivnog ugovora, tužitelj da je u cijelosti potvrdio tvrdnje tuženika, da je kolektivni ugovor cijelo vrijeme bio dostupan tužitelju. To što da tuženik nije mogao udovoljiti zahtjevu da mu napravi presliku kolektivnog ugovora, to da je uobičajena praksa kod tuženika. Naime, tuženik da zapošljava u sezoni i do 7.000,00 radnika, pa kada bi ga radnici tražili presliku kolektivnog ugovora, to da bi postao ozbiljan trošak tuženika. Stoga, tuženik da omogućava svakom radniku, pa tako i tužitelju, uvid u kolektivni ugovor, u svakom trenutku u poslovnim prostorima poslodavca, a presliku da dostavlja jedino po nalogu suda ili drugog nadležnog tijela, što da je jasno dano do znanja tužitelju i njegovom odvjetniku prilikom razgovora kod tuženika, kada da mu je predloženo da izvrši uvid u kolektivni ugovor, uz opasku da ga ne može fizički iznositi iz poslovnih prostora tuženika. Iako da tuženik nije imao primjedbi na tužiteljev rad, imao da je brojne primjedbe na njegovu svadljivu narav. Iako da je tužitelju poznato da je isključivo poslodavac taj koji utvrđuje svoj unutarnji ustroj zajedno sa brojem radnika koje planira zaposliti na određenoj poziciji, tužitelj da se stalno nepotrebno i neopravdano opterećivao unutarnjom organizacijom tuženika, te analizom osnovanosti kupovanja vozila i zapošljavanja. Upravo to da mu je bila jedna od mana, što da je stalno bio opterećen organizacijom rada kod tuženika, kada da se prošle godine posvađao sa taksistom, da bi se nakon toga posvađao sa osobljem drugog hotela tuženika (nakon čega da nije htio potpisati primitak pisane opomene poslodavca "narančastog kartona"). Navedeno da je na kraju rezultiralo time da je tuženik pravovremeno obavijestio tužitelja da u 2019. ne namjerava s istim sklopiti ugovor o radu za stalne sezonske poslove, već samo i isključivo ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova. Nakon što da je s tužiteljem dana 18. ožujka 2019. sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova, na rok do 30. ožujka 2019., tužitelj da je ponovno bio opomenut "narančastim kartonom", kada da je postupao protivno nalogu tuženika i svojevoljno bez znanja i odobrenja ovlaštene osobe tuženika spajao transfere po svom osobnom nahođenju (što da je rezultiralo reklamacijom i povratom novca gostima). Stoga, nijekanje tužitelja da nije bilo povreda radnih obveza s njegove strane da nije točno, pa slijedom navedenog tuženik smatra da nema potrebe za dostavom bilo kakve dodatne dokumentacije, kao ni saslušanja drugih vozača kod tuženika. Nadalje, tuženik da, ponovno naglašava, da je tužitelj učinio ozbiljan propust, kada da je kod sklapanja ugovora o radu svjesno prešutio te propustio obavijestiti tuženika da ima ozbiljnih zdravstvenih poteškoća, što da mu je bila zakonska obveza, pa da je tuženiku ova važna okolnost bila ranije poznata, isti da ne bi vjerojatno uopće bio sklapao sa tužiteljem ugovor o radu za poslove vozač linijskog transfera, a obzirom na odgovornost za zdravlje i sigurnost osoba koje je prevozio, kao i ostalih sudionika u prometu. Slijedom navedenog, tuženik ponovno naglašava neosnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, pa predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

7. Tužitelj je predložio da se tuženiku, kako bi tužitelj mogao određeno postaviti tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati, naloži da dostavi sljedeće isprave: ugovor o radu za 2015., 2016., putne radne listove za 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019., radne liste za 2015., 2016. i 2019. i putne naloge za 2015., 2016. i 2019.

8. Nakon što je tuženik, po pozivu suda, dostavio ugovor o radu za tužitelja od 11. lipnja 2015., s odlukom o trajanju godišnjeg odmora od 31. listopada 2015., ugovor o radu tužitelja od 19. ožujka 2016., s aneksom broj 1 od 01. lipnja 2016. i odlukom o trajanju godišnjeg odmora od 31. listopada 2016., putne radne listove za 2017., 2018. i 2019., radne liste za 2015., 2016. i 2019., putne naloge za 2015., putne naloge za 2016. i putni nalog za 2019., sud je, uz dostavu ovih isprava tužitelju, ovosudnim rješenjem posl. br. 28 Pr-16/2019-20 od 06. ožujka 2020. pozvao tužitelja da, u roku od mjesec dana, određeno postavi tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati. Sud je tim rješenjem upozorio tužitelja – ne postupi li u određenom roku po pozivu, smatrat će se da je tužba povučena u odnosu na navedeni tužbeni zahtjev.

9. Prije proteka navedenog roka, tužitelj je naveo da se na predmetni slučaj imaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o radu i drugih podzakonskih akata kojima da je uređeno pravno pitanje evidencije radnika i radnog vremena. Sukladno čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o radu tuženik da je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, te ta evidencija da mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu. Pravilnikom kojeg da donosi nadležni ministar da su propisani sadržaj i način vođenja evidencije radnika i radnog vremena. Sukladno čl. 5. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, obveza da je poslodavca tj. ovdje tuženika da čuva evidenciju o radnicima kao dokumentaciju trajne vrijednosti. Sukladno čl. 8. st. 1. i 2. navedenog Pravilnika poslodavac da je dužan voditi i posebne podatke o radnom vremenu od kojih ovisi ostvarenje pojedinih prava iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom (noćni rad, smjenski rad, prekovremeni rad i dr.). Prema odredbi čl. 10. Pravilnika poslodavac da mora tu evidenciju voditi za obračunsko razdoblje koje je utvrđeno za isplatu plaće. Prema odredbi čl. 14. st. 2. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, poslodavac da je dužan evidencije iz čl. 8. Pravilnika (evidencija o radnom vremenu, pa i u slučaju prekovremenog rada) čuvati najmanje 6 godina. I odredbom čl. 34. st. 3. Kolektivnog ugovora, koji da se primjenjuje u predmetnom slučaju, da proizlazi da se kontrola početka i završetka radnog vremena obavlja na način koji određuje poslodavac tj. ovdje tuženik. Prema ugovorima o radu koje da je tužitelj zaključio s tuženikom da proizlazi da raspored i trajanje radnog vremena utvrđuje odlukom poslodavac tj. ovdje tuženik. Kako da mjerodavnim Kolektivnim ugovorom i ugovorima o radu koje da je zaključio tužitelj s tuženikom nije u vezi čuvanja evidencije radnika i radnog vremena drugačije ugovoreno, to da se u predmetnom slučaju imaju primijeniti navedene odredbe Zakona o radu i Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnom vremenu, iz čega da proizlazi zaključak da su pravno neosnovani navodi tuženika da se putni radni listovi po zakonu moraju čuvati 2 godine. Ukoliko se tuženik poziva na čl. 4. t. 46. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (NN 41/2018), iz te odredbe da također proizlazi da se putni radni list mora čuvati najmanje 2 godine. Tužitelj smatra da se na predmetni slučaj ne primjenjuje Zakon o prijevozu u cestovnom prometu, jer da se ovdje ne radi o obavljanju djelatnosti javnog prijevoza putnika i tereta, te da se taj zakon ne može primijeniti, već da se imaju primijeniti navedene odredbe Zakona o radu i Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnom vremenu, te odredbe Koletivnog ugovora i ugovora o radu. Dakle, putni radni listovi o evidenciji radnog vremena koje da je tužitelj proveo na radu kod tuženika tijekom 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. da dokazuju količinu radnog vremena koje da je tužitelj tijekom navedenog razdoblja proveo radeći kod tuženika u smislu navedenih odredbi iz područja radnog prava i tu da je količinu potrebno precizno utvrditi kako bi tužitelj mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev za isplatu odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati. Razmatrajući putni radni list s aspekta knjigovodstvene struke, tužitelj smatra da su putni radni listovi sukladno čl. 8. i 10. Zakona o računovodstvu i knjigovodstvene isprave, a time i dokaz o nastanku poslovnih događaja koji da su se odvijali u navedenom vremenskom periodu, te koji da su temelj za unos podataka u poslovne knjige poslodavca, odnosno, ovdje tuženika. U smislu navedenih odredbi Zakona o računovodstvu, putni radni listovi da su kombinirane vjerodostojne isprave, jer da sadrže nalog za izvršenje zadatka, ali i potvrdu da je neki zadatak izvršen. Kontrola knjigovodstvenih isprava da se provodi u računovodstvu, a provode da je osobe koje da su internim aktom poslodavca ovlaštene. Provodi da se na način da se po nalogu ovlaštene osobe poslodavca knjiže podaci iz knjigovodstvene isprave (putnog radnog lista) u odgovarajuće poslovne knjige, koje da se sukladno čl. 10. Zakona o računovodstvu moraju čuvati najmanje 11 godina. Tužitelj da je postupio u potpunosti sukladno čl. 34. t. 3. Kolektivnog ugovora, jer da je po nalogu tuženika osobno i ručno vodio za 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. evidenciju radnog vremena – putni radni list kojeg da je stalno imao u službenom vozilu, te da je istog ispunjavao na početku vožnje kada da bi upisivao vrijeme polaska i relaciju, te da je vožnju zaključio vremenom dolaska na način da je upisivao vrijeme dolaska i kilometražu sa službenog vozila. Stoga, tužitelj smatra da je tuženik još u obvezi čuvati sve putne radne listove koje da je tužitelj vodio i predao tuženiku, te da su ti putni radni listovi vjerodostojne knjigovodstvene isprave na temelju kojih da se može utvrditi ukupno provedeno radno vrijeme tužitelja kod tuženika u navedenom periodu i konačno utvrditi broj odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati koje da tuženik duguje tužitelju. Kako da iz očitovanja tuženika proizlazi da je tuženik u obvezi čuvati putne radne listove 2 godine, to da je takvo postupanje tuženika o čuvanju putnih radnih listova protivno navedenim zakonskim odredbama. Naslovni sud da je na ročištu održanom 11. veljače 2020. naložio tuženiku da u roku od 20 dana dostavi sljedeće isprave: ugovore o radu sklopljene s tužiteljem za 2015. i 2016., putne radne listove za 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019., te putne naloge za 2015., 2016. i 2019. Naslovni sud da je rješenjem od 05. ožujka 2020. pozvao tužitelja da u roku od mjesec dana od primitka rješenja postavi određen tužbeni zahtjev, vezano za isplatu odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati, te upozorio tužitelja da ukoliko tako ne postupi u određenom roku, da će se smatrati da je tužitelj povukao taj tužbeni zahtjev. Tužitelj ističe da iz podneska tuženika od 02. ožujka 2020. i iz dokumentacije koja mu je dostavljena od strane suda razvidno da tuženik nije u cijelosti postupio po rješenju suda od 11. veljače 2020. Tuženik da je dostavio ugovore o radu (na određeno vrijeme) za 2015. i 2016. i aneks ugovora o radu (na određeno vrijeme) od 19. ožujka 2016., koje da tužitelj ne osporava. Tužitelj da je za razliku od tuženika postupio u potpunosti sukladno čl. 34. t. 3. Kolektivnog ugovora, jer da je po nalogu tuženika osobno i ručno vodio za 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. evidenciju radnog vremena – putni radni list, kojeg da je imao stalno u službenom vozilu, te da je istog ispunjavao na početku vožnje kada da bi upisivao vrijeme polaska i relaciju, te da je vožnju zaključio vremenom dolaska na način da je upisivao vrijeme dolaska i kilometražu sa službenog vozila. Tužitelj da je putne radne listove osobno vodio i predavao na kraju svakog mjeseca po nalogu tuženika djelatnici tuženika NB. Sve putne radne listove NB da je predala VB. Tuženik da je to učinio nespornim na ročištu 11. veljače 2020. Tuženik da nije postupio po rješenju suda, jer da nije dostavio sudu putne radne listove za 2015. i 2016. To da je razvidno iz samog podneska tuženika, a i iz dokumentacije koju da je dostavio sudu. Tuženik da je dostavio dokumentaciju – radne liste za 2015. i 2016., ali da nije dostavio izvorne putne radne listove za 2015. i 2016., pa da stoga tužitelj ne može usporediti dokumentaciju koju da je tuženik dostavio za 2015. i 2016. sa putnim radnim listovima koje da je tužitelj vodio i predao tuženiku, jer da iste tuženik nije dostavio po nalogu suda. Takvim ponašanjem tuženik da uskraćuje tužitelju pravo da može postaviti određeni tužbeni zahtjev za 2015. i 2016., te da iz takvog ponašanja tuženika proizlazi da je namjera tuženika usmjerena na odugovlačenje ovog postupka, čime da tuženik kontinuirano nanosi tužitelju štetu. Za dokumentaciju koju da je tuženik dostavio za 2017. tužitelj ističe da je iz evidencije tuženika razvidno da se potpisi i upisani sati navodno provedeni na radu za tužitelja ne poklapaju sa putnim radnim listovima i s predanim parkirnim karticama, te da potpisi na toj dokumentaciji u većini nisu potpisi tužitelja, iz čega da proizlazi zaključak da takva evidencija ne odražava pravo stanje, odnosno, da ne sadrži u potpunosti točne i istinite (vjerodostojne) podatke o radnom vremenu tužitelja kod tuženika tijekom 2017. Tužitelj izričito tvrdi da je 2015., 2016. i 2017. njegovo radno vrijeme počinjalo u 07,00 sati, a što da mu je tijekom 2018. i 2019. onemogućeno od strane tuženika. Tužitelj da je uz putni radni list, svaki put kada da je trebalo čekati goste, plaćao parking svojim novcem, parkirne kartice predavao više puta mjesečno NB, kako bi mu se refundirao trošak na kraju mjeseca. Tuženik da je dostavio putni radni list za 2018., te da tužitelj istog ne osporava, jer da je to evidencija radnog vremena koju da je on vodio za 2018. i istu potpisivao. Tužitelj da je pored putnog radnog lista za 2018. vodio i svoju evidenciju sati, koju da je također uz putni radni list predao tuženiku, iz razloga kako da bi dokazao da tuženik ne vodi dokumentaciju sukladno mjerodavnim propisima, te da tuženik kao poslodavac postupa prema tužitelju drugačije nego što postupa prema drugim zaposlenicima zaposlenim na istom radnom mjestu u drugim objektima, a zbog čega da je došlo do nesuglasica između tužitelja i tuženika. Sve to da se može utvrditi uvidom u njihove putne radne listove i radne liste. Razvidno da je da su potpisi na putnom radnom listu za 2018. vlastoručni potpisi tužitelja, te da se ti potpisi vidno razlikuju od potpisa evidencije radnog vremena za 2017., koju da je dostavio tuženik. Evidencija koju da je vodio tužitelj za 2018. da se podudara s putnim radnim listom i s parkirnim karticama Aerodroma Pula koje da je dostavio tuženik. Tužitelj da nije vodio, niti potpisivao naloge za službeno putovanje ili putne naloge, te da one koje da je tuženik dostavio nije nikada niti vidio, a niti o njima imao saznanja, te da je iste netko drugi potpisivao u njegovo ime tj. potpisivao u ime tužitelja. Tužitelj napominje da je dokumentacija – svi nalozi za službeno putovanje (ako su to putni nalozi koje da je tuženik bio obvezan dostaviti po nalogu suda) koja da je dostavljena sudu tužitelju nepoznata, jer da istu nije nikada vidio, niti istu potpisao, a iz iste da je razvidno da je tuženik u tim nalozima naveo ime tužitelja. Tužitelj da o toj dokumentaciji nije imao nikakvih saznanja do sada, dok da nije izvršio uvid u iste, nakon što da su predani sudu. Tužitelj izričito tvrdi da on nije potpisivao te naloge, te da sve dostavljene naloge osporava. Kako da je tuženik samo djelomično postupio po rješenju suda, te kako da je dostavio i dokumentaciju koja da ne odražava pravo stanje, to da tužitelj ne može postupiti po rješenju suda i postaviti točno određeni tužbeni zahtjev. Kako da tužitelj osporava i sve naloge za službeno putovanje, to da iz tog razloga tužitelj ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, pa tužitelj smatra da su sve navedene bitne činjenice zapravo prethodno pitanje koje da se mora riješiti, da bi tužitelj mogao postaviti točno određen tužbeni zahtjev, te da se sporne činjenice (prethodno pitanje) može riješiti samo financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem. Tužitelj da je o predmetnom slučaju već pokrenuo postupak protiv tuženika kod Inspekcije rada, a za što da je po saznanju tužitelja tuženik sankcioniran. Tužitelj da će pokrenuti i druge odgovarajuću postupke za zaštitu svojih prava kod nadležnih institucija da se utvrdi da li je tuženik i kazneno odgovoran za svoje postupanje prema tužitelju. Stoga, tužitelj predlaže da se u ovom postupku najprije provede financijsko – knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom vještaku financijsko – knjigovodstvene struke, da se naloži vještaku da izvrši uvid u svu dokumentaciju koju da je tuženik dostavio sudu i da se omogući vještaku da izvrši uvid u svu knjigovodstvenu dokumentaciju tuženika, koja da se odnosi na tužitelja za 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. (s time da je teret dokaza tuženika da dostavi izvorne putne radne listove za 2015., 2016., a budući da je tuženik i sam učinio nespornim da je tužitelj vodio putne radne listove i iste predavao djelatnici tuženika NB, a ona VB, iz čega da je razvidno da bi tuženik morao imati u svojoj evidenciji radnika i radnog vremena te putne radne listove, te budući da je tuženik kao poslodavac obvezan čuvati tu evidenciju sukladno navedenim zakonskim odredbama, te da vještak utvrdi koja je vjerodostojna dokumentacija na temelju koje tužitelj može postaviti svoj zahtjev za period (2015., 2016., 2017., 2018. i 2019.) kao i da utvrdi koji iznos pripada tužitelju za navedeni period na ime odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati. Tužitelj predlaže da se kao vještak odredi knjigovodstveni servis CT-CON d.o.o. financije i računovodstvo Viškovo, Gornji Jugi 3, 51216, odnosno, sudski vještak Darinka Cimera.

10. Tuženik je naveo da je tužiteljev čin, kojim je opozvao punomoć ranijem odvjetniku i za zastupanje opunomoćio novog odvjetnika, samo logičan nastavak njegovog ponašanja na pripremnom ročištu održanom u ovom postupku dana 11. veljače 2020., kada da je tužitelj, bez obzira na upozorenje suda, stalno upadao u riječ svojem tadašnjem zastupniku, pa tako i tuženiku, što da samo dokazuje tvrdnju tuženika da je tužitelj osoba izuzetno svadljive naravi, radi čega da ga je, prije isteka njegovog ugovora o radu krajem 2018., tuženik pravovremeno obavijestio da s njim u sezoni 2019. ne namjerava više sklopiti ugovor o radu za stalne sezonske poslove. Naime, mjera "stalni sezonac" da je vrsta benefita kojim da tuženik, kao poslodavac, u suradnji s HZZ-om, nastoji stimulirati radnika na što dulji ostanak u radnom odnosu uz korištenje mjera HZMO i HZZ u produženom mirovinskom osiguranju, kako bi radnik što lakše prebrodio period kada nije u radnom odnosu. Pri tome da poslodavac, ukoliko nije zadovoljan sa kvalitetom i efikasnošću određenog radnika, te njegovim ponašanjem, itekako mora razmisliti i odlučiti da li će i nadalje stimulirati i nagrađivati takvog radnika ili će u mjeru uključiti drugog radnika čija je kvaliteta i efikasnost u radu te ponašanje, na puno višem nivou od, primjerice, tužiteljevog. Što se tiče navoda tužitelja da putni radni list ima status računovodstvene dokumentacije i da se treba čuvati 11 godina, isto da nije točno. Naime, kao što da je tuženik već naveo, tuženik da je u sklopu svoje ugostiteljske djelatnosti, a za potrebe gostiju, njegovih ugostiteljskih objekata za smještaj, obavljao i povremeni prijevoz putnika u unutarnjem cestovnom prometu, sukladno čl. 46. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, za što da je ishodio valjanu licenciju. Vezano uz obavljanje ove vrste prijevoza, tuženik da je, sukladno st. 9. navedenog članka, popunjavao i putne listove sukladno podzakonskom propisu – Pravilniku o putnom listu, prema kojem da ima obvezu čuvanja istog najamnje dvije godine nakon obavljenog prijevoza. Slijedom navedenog, kako da tuženik u trenutku podnošenja tužbe nije bio u obvezi više čuvati putne radne listove iz 2016. i 2015., to da nije točan ni navod tužitelja da tuženik nije dostavio sudu svu traženu dokumentaciju, o čemu da se tuženik već i očitovao. Osim toga, kako da je već naveo u dosadašanjem postupku, tuženik se protivi tužiteljevom prijedlogu proširenja tužbenog zahtjeva na 2015. i 2016. Nadalje, što se tiče putnih naloga, kako da je tuženik već naveo u odgovoru na tužbu i kasnije, da bi tužitelj mogao refundirati troškove parkinga i sl. koje da je platio "iz svog džepa", isti da je morao popuniti putni nalog i uz isti priložiti sve račune. Kako da je popunjavanje elektroničkog obrasca putnog naloga složeno, tužitelj da bi sve račune za protekli mjesec, na kraju mjeseca, predavao čega da je putni nalog upućivan u sektor financija i računovodstva koji da je vršio isplatu na račun tužitelja. Da je sve ispravno i pravovremeno popunjeno da se vidi i iz priloženih putnih naloga, kao i činjenice da su isti uredno isplaćeni tužitelju, što da se može vidjeti i iz mjesečnih isplatnih lista, na što da tužitelj nikad nije imao primjedbi. Stoga da nisu točni navodi tužitelja da nikad nije vidio, niti imao saznanja o putnim nalozima, obzirom da ih je i sam potpisivao. Iako da je tužitelj protiv tuženika pokrenuo inspekcijski postupak, navod da je tuženik sankcioniran da nije točan, što da sud može provjeriti u svakom trenutku. Tuženik se protivi i navodima tužitelja da nije ispravno vodio evidencije, što da nije točno. Naime, tuženik da ponovno ističe da je s tužiteljem sklopio tzv. bruto ugovor o radu, gdje da je za tužitelja ugovorena samostalnost u određivanju radnog vremena, obzirom da su u ugovorenoj plaći, koja da je ugovorena u apsolutnom bruto iznosu, bili sadržani i svi dodaci na plaću na koje da je tužitelj po kolektivnom ugovoru imao pravo (noćni rad, rad u drugoj smjeni, rad nedjeljom i blagdanom, prekovremeni rad), kao i da je popis radnih mjesta sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima za koja se sklapa bruto ugovor bio sadržan u privitku kolektivnog ugovora kao sastavni dio istog. Kolektivni ugovor prvookrivljenik da je sklopio sa sindikatima, te upoznao i radničko vijeće sa popisom poslova sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima, za koje da se sklapao bruto ugovor, između ostalog i za poslove vozača linijskog transfera, na koje da radničko vijeće nije imalo primjedbi. Što se tiče načina vođenja evidencije, u čl. 14. Pravilnika da je dozvoljeno da se evidenciju o radnom vremenu može voditi u pisanom ili u elektroničkom obliku. Informatički program HrNet, kojeg da prvookrivljenik koristi više godina, zbog specifičnosti bruto ugovora i samostalnosti u utvrđivanju radnog vremena da nije u mogućnosti obrađivati takav specifičan način ručnog vođenja evidencije, pa da se vodi ugovoreni 40-satni radni tjedan, ali da se i nadalje paralelno vode pomoćne evidencije i u pisanom obliku, sve kako radnici na takvim pozicijama ne bi slučajno bili zakinuti. S tim u vezi, radnik da je, osim sa pomoćnim ručno vođenim evidencijama koje da je sam popunjavao i potpisivao, bio upoznat i sa paralelno vođenim osnovnim elektroničkim evidencijama (radnim listama) na temelju kojih da mu je obračunavana i isplaćivana plaća, te da nikad nije imao primjedbi na način obračuna plaće, što da je potvrdio svojim potpisom na elektroničkim evidencijama, tako da ni u ranijim inspekcijskim nadzorima kod tuženika, inspekcija rada nikada nije imala primjedbi na takav način vođenja evidencija radnog vremena. Da je takav način vođenja evidencija radnog vremena moguć i dozvoljen, te da nije u suprotnosti sa Zakonom i podzakonskim propisima, da potvrđuje i nedavno službeno mišljenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava od 21. listopada 2019., objavljeno u stručnom časopisu Radno pravo br. 11/19 od studenog 2019. Slijedom navedenog, tuženik da i nadalje tvrdi da je ispravno vodio svu radno-pravnu dokumentaciju u skladu sa sklopljenim ugovorima o radu tužitelja, da je tužitelju u cijelosti i uredno isplatio sve plaće i naknade plaće. Tuženik se protivi predloženom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju. Tuženik ponovno naglašava neosnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, te predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

11. Činjenice i dokaze koje je tužitelj iznio, odnosno, predložio tijekom glavne rasprave, sud, sukladno čl. 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), nije uzeo u obzir, jer tužitelj ni ne tvrdi da te činjenice i dokaze, bez svoje krivnje, nije mogao iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

12. Ovosudnom pravomoćnom djelomičnom presudom posl. br. 28 Pr-16/2019-34 od 09. srpnja 2020. odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: "Poništava se ugovor o radu (na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova) sklopljen između tužitelja i tuženika dana 18.03.2019."

Ovosudnom pravomoćnom djelomičnom presudom posl.br. 28 Pr-16/2019-51 od 01. srpnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku da sa tužiteljem sklopi ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove, jer će u protivnom takav ugovor zamijeniti ova presuda u roku od 8 dana, i to sljedećeg sadržaja: Na temelju čl. 16. Zakona o radu (NN 93/14 i 127/17, dalje u tekstu: Zakon) i čl. 16. Kolektivnog ugovora Valamar Riviera d.d., te na temelju nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja i, s time u svezi, korištenja mjere aktivne politike zapošljavanja HZZ "stalni sezonac", ugovorne strane: Valamar Riviera d.d. sa sjedištem u [adresa], zastupano po punomoćniku – direktoru Sektora ljudskih potencijala (dalje u tekstu: poslodavac) i OB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: radnik), sklapaju dana 18.03.2019. ovaj: Ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove Članak. 1. Ugovor o radu sklapa se na određeno vrijeme radi obavljanja sezonskih poslova vozač linijskog transfera. Specifikacija poslova iz prethodnog stavka, radnih zadataka i odgovornosti nalazi se u zasebnom dokumentu naziva "Katalog poslova". Potpisom ovog ugovora radnik izjavljuje da je upoznat sa sadržajem poslova koje će obavljati. Radnik se obvezuje obavljati i druge poslove prema usmenim ili pisanim nalozima poslodavca, a koji su u skladu s naravi i vrstom posla za koje je zasnovao radni odnos. Radnik se obvezuje preuzete poslove obavljati prema Standardima operativnih procedura (SOP) i uputama poslodavca, preuzimajući obvezu promicanja dobrih poslovnih običaja i ponašanja utvrđenih Etičkim kodeksom poslodavca, s kojima će radnik biti upoznat početkom rada, te njihovim eventualnim izmjenama tijekom rada. Članak 2. Poslove iz prethodnog članka radnik će obavljati u Rapcu, odnosno, u mjestima gdje se nalaze njegove izdvojene organizacijske jedinice ili u mjestima u kojega, zbog potrebe posla uputi poslodavac. Članak 3. Radnik se obvezuje s radom započeti dana 18.03.2019. Ovaj ugovor se sklapa na određeno vrijeme u trajanju od 18.03.2019. do 30.10.2019. Članak 4. Radnik će raditi puno radno vrijeme u trajanju od 40 sati tjedno. Raspored i trajanje dnevnog i tjednog radnog vremena utvrđuje odlukom poslodavac ili po njemu ovlaštena osoba u skladu s kolektivnim ugovorom i zakonom. Članak 5. Za obavljanje poslova iz čl. 1. ovog ugovora, ugovorne strane sporazuma ugovaraju mjesečnu osnovnu plaću radnika u bruto (1) iznosu od 6.462,34 kn. Osnovna plaća uvećava se za svaku navršenu godinu radnog staža radnika za 0,5 % godišnje. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da su u mjesečnoj plaći radnika iz st. 1. ovog članka sadržani svi Zakonom o radu, kolektivnim ugovorom koji obvezuje poslodavca odnosno aktima poslodavca predviđeni dodaci na plaću kao i naknade plaće (osim naknade za bolovanje koja će se obračunavati i isplaćivati radniku sukladno odredbama kolektivnog ugovora i Zakona o zdravstvenom osiguranju) te se ti dodaci i naknade neće posebno obračunavati. Radnik ima pravo na ostale primitke (u novcu ili u naravi) utvrđene kolektivnim ugovorom, odnosno, odlukom poslodavca. Poslodavac je dužan isplaćivati plaću/naknadu plaće radniku za razdoblje, na način i u vrijeme utvrđeno kolektivnim ugovorom, najkasnije do 15-tog u mjesecu za rad izvršen u prethodnom mjesecu, kada mu je dužan uručiti obračun plaće. Ugovorne strane sukladno utvrđuju da se iznos isplaćene plaće, dodatne nagrade, drugi primitci i naknade plaće smatraju poslovnom tajnom. Članak 6. Stjecanje prava, trajanje i korištenje dnevnog, tjednog i ostalih odmora, te dopusta radnika za vrijeme trajanja ovog ugovora utvrđeno je kolektivnim ugovorom, odnosno, aktom poslodavca, zakonom, odlukom uprave poslodavca ili po njoj ovlaštenoj osobi, te sporazumom zaključenim između poslodavca i radničkog vijeća. Ugovorne strane su suglasne da ukoliko radnik zbog potrebe posla ne bude upućen na korištenje godišnjeg odmora do isteka ovog ugovora, stečeno pravo na godišnji odmor radnik će ostvariti na način što će mu se za dane godišnjeg odmora produžiti radni odnos. Članak 7. Radnik je obvezan čuvati u potpunoj tajnosti sve poslovne informacije i interne podatke poslodavca i njegovih poslovnih partnera, na način kako je uređeno i definirano Zakonom o zaštiti tajnosti podataka ili dr. propisom. Obaveza čuvanja poslovne tajne vrijedi za vrijeme trajanja i nakon prestanka radnog odnosa. Radnik je dužan svrsishodno koristiti i čuvati opremu, sredstva, radnu odjeću i obuću, dokumentaciju i druge stvari koje mu je poslodavac stavio na raspolaganje i/ili za koje ga je materijalno zadužio, te ih mora najkasnije na dan prestanka ovog ugovora vratiti poslodavcu u stanju u kakvom ih je primio (uzimajući u obzir redovnu uporabu opreme i sredstava za rad). Radnik koji namjerno ili iz krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, obvezan je sukladno kolektivnom ugovoru istu naknaditi. Za vrijeme važenja ovog ugovora radnik ne smije, bez pisanog odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun sklapati poslove i/ili baviti se poslovima iz djelatnosti poslodavca niti u prostorijama i prostorima poslodavca obavljati poslove za svoj ili tuđi račun. U slučaju privremene nesposobnosti za rad, radnik je dužan u roku od 24 sata obavijestiti poslodavca, a najkasnije u roku od 3 dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu, o privremenoj nesposobnosti za rad i njenom očekivanom trajanju. Čl. 8. Ovaj ugovor može se otkazati na način, uz otkazni rok i uz uvjete te razloge kako je to utvrđeno kolektivnim ugovorom, zakonom i ovim ugovorom. Ugovorne strane suglasno ugovaraju da u slučaju da radnik otkaže ovaj ugovor i/ili prestane raditi prije isteka zakonom propisanog otkaznog roka, isti se obvezuje poslodavcu nadoknaditi štetu u visini paušalnog iznosa naknade štete utvrđene kolektivnim ugovorom za takav slučaj, s tim da poslodavac može zahtijevati i naknadu u visini stvarno nastale štete. Ukoliko radnik otkaže ovaj ugovor prije završetka potrebe za obavljanje poslova iz ovog ugovora ili mu ugovor bude otkazan (izvanredno ili redovno zbog skrivljenog ponašanja) ili ne započne s radom kod poslodavca, radnik se obvezuje vratiti – refundirati, najkasnije na dan prestanka radnog odnosa, plaćeni iznos troškova osiguranja nove i produženja valjanosti postojeće sanitarne iskaznice, kao i pohađanja tečaja tzv. "higijenskog minimuma" ukoliko je na isto bio upućen od strane poslodavca. Članak 9. Po prestanku ovog ugovora, kako je to utvrđeno u čl. 3. st. 2. ugovora, poslodavac će prijaviti radnika i za njega uplaćivati doprinos za produženo (mirovinsko) osiguranje počevši od idućeg dana od dana prestanka ovog ugovora pa sve do početka rada radnika po novom ugovoru o radu na određeno vrijeme u narednoj sezoni. Uplatu doprinosa iz ovog stavka poslodavac će izvršiti do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec. Ukoliko radnik u tom vremenu bude u radnom odnosu kod drugog poslodavca, dosadašnji poslodavac se obvezuje prijavu i uplatu doprinosa izvršiti samo za vrijeme u kojem radnik nije bio u radnom odnosu već je uredno prijavljen kod Zavoda za zapošljavanje. Ako radnik, u vremenu utvrđenom u prethodnom stavku, zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca, isti se obvezuje najkasnije do dana zasnivanja radnog odnosa kod drugog poslodavca, obavijestiti dosadašnjeg poslodavca o svom novom radnom statusu. Ukoliko radnik u vremenu iz st. 1. ovog članka, s novim poslodavcem sklopi Ugovor o radu na neodređeno ili na određeno vrijeme koji ugovor traje i za vrijeme sezone iz st. 1. ovog članka, radnik se obvezuje povratiti – refundirati dosadašnjem poslodavcu iznos sredstava za uplaćene doprinose za produženo osiguranje koji su temeljem ovog ugovora za njega do tada plaćeni. Članak 10. Poslodavac se obavezuje radniku ponuditi sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova u narednoj sezoni najkasnije do 01. travnja sljedeće godine. Radnik se obvezuje o ponudi iz st. 1. ovog članka, izjasniti u roku od 8 (osam) dana od dana primitka ponude, te se obvezuje stupiti na rad na dan određen u ponudi. Ako radnik neopravdano odbije ponudu za sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova u narednoj sezoni ili se u roku iz st. 2. ovog članka ne izjasni o ponudi (u kojem slučaju će se smatrati da je odbio ponudu), danom odbijanja ponude odnosno istekom roka za prihvaćanje ponude, poslodavac će prestati uplaćivati doprinos za produženo osiguranje i s tim danom odjaviti osiguranje radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje. U slučaju iz prethodnog stavka ovog članka, prestaju sve obveze poslodavca utvrđene ovim ugovorom, s tim da poslodavac ima pravo od radnika tražiti povrat sredstava za uplaćene doprinose. Članak 11. Izuzetno od odredbe čl. 9. st. 1. i 10. st. 1. ovog ugovora, ukoliko poslodavac, radi organizacijskih, poslovnih i dr. razloga i okolnosti koje nisu postojale u trenutku zaključenja ugovora, ne bude u mogućnosti radniku u narednoj sezoni ponuditi novi ugovor na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove, o navedenom će obavijestiti radnika, a doprinos za produženo osiguranje za radnika uplaćivat će do dana utvrđenog u obavijesti, a najduže do 31.03. sljedeće godine, kada će i odjaviti to osiguranje radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da u slučaju iz ovog stavka prestaju sva prava i obveze ugovornih strana utvrđena ovim ugovorom, kao i da radnik nema pravo potraživati od poslodavca naknadu bilo koje eventualne štete. U slučaju iz st. 1. ovog članka, poslodavac će nastojati ponuditi radniku ugovor na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova za koje bude imao potrebu, bez preuzimanja obveze iz čl. 9. i 10. ovog ugovora. Članak 12. Potpisom ovog ugovora radnik izjavljuje da mu je poslodavac prije sklapanja ovog ugovora omogućio, kao i da se on upoznao sa propisima i kolektivnim ugovorom, odnosno aktima poslodavca kojima su uređena prava, obveze i odgovornosti radnika, te da je upoznat s organizacijom i zaštitom zdravlja i sigurnosti na radu. Članak 13. Mjerodavne su samo izmjene i dopune ovog ugovora o kojima se ugovorne strane sporazume u pisanom obliku. Eventualne sporove koji nastanu u provedbi ovog ugovora ugovorne strane rješavat će sporazumno, u protivnom ugovaraju nadležnost stvarno nadležnog suda prema mjestu sjedišta poslodavca. Članak 14. Potpisom ugovornih strana ugovor se smatra sklopljenim, a stupa na snagu danom otpočinjanja rada. Ovaj ugovor prestaje istekom roka utvrđenog u čl. 3. st. 2. ovog ugovora, ukoliko ugovorne strane aneksom ovog ugovora ne dogovore drugačije, s time da se odredbe čl. 9. do 11. ovog ugovora primjenjuju bez obzira na njegov pristanak. Ovaj ugovor sklopljen je u 3 (tri) istovjetna primjerka, od kojih radnik zadržava 1 (jedan), a poslodavac 2 (dva) primjerka. Ugovorne strane izjavljuju da su pročitale i razumjele ovaj ugovor, te ga u znak suglasnosti i prihvata prava i obveza iz istog vlastoručno potpisuju."

Ovosudnom pravomoćnom djelomičnom presudom posl. br. 28 Pr-16/2019-61 od 04. svibnja 2023. odbijeni su tužbeni zahtjevi koji glase: "Tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi doprinose za produženo mirovinsko osiguranje za period od 06.11.2018. g. do 17.03.2018. g. u ukupnom iznosu od 3.812,81 kn, kao i zakonsku zateznu kamatu na pojedine iznose od dana dospijeća pa do isplate kako slijedi: za 24 dana mjeseca studenog 2018. g. iznos od 698,54 kn sa zateznom kamatom od dana 16.12.2018. g. pa do isplate; za mjesec prosinac 2018. g. iznos od 873,16 kn sa zateznom kamatom od dana 16.01.2019. g. pa do isplate; za mjesec siječanj 2019. g. iznos od 873,16 kn sa zateznom kamatom od dana 16.02.2019. g. pa do isplate; za mjesec veljaču 2019. g. iznos od 873,16 kn sa zateznom kamatom od dana 16.03.2019. g. pa do isplate; za 17 dana mjeseca ožujka 2019. g. iznos od 494,79 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.04.2019. g. pa do isplate; sve u roku od 8 dana. Tuženik je u obvezi tužitelju isplatiti naknadu štete u vidu izgubljene naknade – pomoći koju je tužitelj trebao ostvariti putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u vidu korištenja mjere STSNP (Stalni sezonac) i to u ukupnom iznosu od 17.509,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom po pojedinom iznosu od dana dospijeća pa do dana isplate, kako slijedi: za mjesec studeni 2018. g. iznos 3.183,60 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.12.2018. g. pa do isplate; za mjesec prosinac 2018. g. iznos od 3.979,50 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.01.2019. g. pa do isplate; za mjesec siječanj 2019. g. iznos od 3.979,50 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.02.2019. g. pa do isplate; za mjesec veljaču 2019. g. iznos od 3.979,50 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.03.2019. g. do isplate; za mjesec ožujak 2019. g. iznos od 2.387,70 kn sa zateznom kamatom od dana dospijeća 16.04.2019. g. pa do isplate; sve u roku od 8 dana."

13. Što se tiče tužbenog zahtjeva opisanog u dispozitivu rješenja, tužitelj taj zahtjev nije postavio određeno, u smislu da nije odredio njegovu visinu.

Prema čl. 186.b st. 3. ZPP-a u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno, koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno, istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno, tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

Stupnjevita tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (čl. 186.b ZPP-a) na način da je prihvat manifestacijskog zahtjeva (čl. 325.a ZPP-a ) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se određivanje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanjem pregleda imovine i obveza.

Tužitelj je, kao što je izloženo, tokom postupka, kako bi mogao određeno postaviti ovaj tužbeni zahtjev, zatražio da se tuženiku naloži da dostavi sljedeće isprave: ugovor o radu za 2015. i 2016., putne radne listove za 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019., radne listove za 2015., 2016. i 2019. i putne naloge za 2015., 2016. i 2019.

Tuženik je dostavio sudu sve ove isprave (293-437), osim putnih radnih listova za 2015. i 2016. godinu. Prema tome, vezano za period koji se odnosi na 2017., 2018. i 2019., tuženik je dostavio sve isprave koje je tužitelj zatražio za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Posljedično, u odnosu na navedeni period, tužitelj je dobio podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva.

Što se tiče putnih radnih listova za 2015. i 2016., iz navoda tuženika iznijetih tokom postupka ne proizlazi da tuženik iste ne želi dati tužitelju premda njima raspolaže, već da tužitelj više ne raspolaže tim ispravama, jer ih nije sačuvao.

Prema čl. 7. st. 3. Pravilnika o putnom listu (NN 57/08 i 55/19) prijevoznik je dužan čuvati putne listove najmanje dvije godine nakon obavljenog prijevoza. Budući da je, u odnosu na 2015. i 2016. godinu, taj rok protekao završetkom 2017., odnosno, 2018. godine, to tuženik spomenute isprave nakon toga više nije bio dužan čuvati. Posljedično, nema osnove za zaključak da tuženik ove isprave ne želi dati tužitelju, premda istima raspolaže, te je tuženik, i u odnosu na period koji se odnosi na 2015. i 2016. godinu, dobio podatke za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva.

Zbog toga je, kao što je izloženo, a u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP-a, rješenjem posl. br. 28 Pr-16/2019-20 od 05. ožujka 2020. tužitelj pozvan da, u roku od mjesec dana, određeno postavi ovaj tužbeni zahtjev. Tužitelj je, kao što je rečeno, tim rješenjem upozoren ne postupi li po pozivu suda, smatrat će se da je tužba povučena u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev (čl. 109. st. 4. ZPP-a).

Iz ranije izloženog je vidljivo da je tužitelj predložio da se odredi financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja "koja je vjerodostojna dokumentacija na temelju koje tužitelj može postaviti svoj zahtjev za period (2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. g.)" i utvrđenja "koji iznos pripada tužitelju za navedeni period na ime odrađenih, a neisplaćenih prekovremenih sati."

Sud nije prihvatio ovaj prijedlog tužitelja, jer se, u smislu citiranog čl. 186.b st. 4. ZPP-a, radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, vještačenje može provesti samo o podacima koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a što konkretno nije slučaj (stav u tom pravcu postoji i u pravnoj teoriji, npr. Pravno mišljenje o stupnjevitoj tužbi pravnog fakulteta u Zagrebu, katedre za građansko procesno pravo od 01. lipnja 2020.)

Nadalje, tužitelj je taj koji je u utuženom periodu odradio prekovremene sate (za koje tvrdi da su mu neisplaćeni), pa bi morao znati koliko je to prekovremenih sati odradio i kada, što je temelj za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva po toj osnovi.

Kako tužitelj u određenom roku nije postupio po pozivu suda (nije određeno postavio ovaj tužbeni zahtjev), to je, u smislu čl. 109. st. 4. ZPP-a, odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

14. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se tužitelj poziva, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

U parničnom postupku se činjenice utvrđuju sa stupnjem izvjesnosti, u smislu da uvjerenje suda o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

15. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o sufinanciranju troškova doprinosa produženog mirovinskog osiguranja za stalnog sezonca koji je kod istog poslodavca radio u sezoni od 29. prosinca 2016. (13-14), ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove od 9. siječnja 2017. (15-16), ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove od 13. ožujka 2018. (17-18), ugovor o radu (na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova) od 18. ožujka 2019. (26) , ugovor o radu (na određeno vrijeme) od 11. lipnja 2015. (294), ugovor o radu (na određeno vrijeme) od 19. ožujka 2016. (296), aneks broj 1. ugovoru o radu (na određeno vrijeme) od 19. ožujka 2016., od 01. lipnja 2016. (297), presliku isplatne liste (46) i isprave (50-269 i 295, 298-437). Saslušani su svjedoci EB i VB, predloženi po obje stranke, te ZB i KB, predloženi po tuženiku. Saslušan je tužitelj.

Nije saslušana svjedokinja DB, predložena po tužitelju, jer su činjenice, radi utvrđenja kojih je ova svjedokinja predložena, među strankama nesporne.

Što se tiče svjedokinja HB i FB, predloženih po tužitelju, prema čl. 153. st. 1. ZPP-a, stranka je dužna po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza, a prema st. 3. istog članka sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. Sud je pozvao tužitelja da unaprijed, u određenom roku, na račun suda položi novčani iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu saslušanja navedenih svjedokinja (prema čl. 249. st. 1. ZPP-a svjedok ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova za prehranu i prenoćište, te na naknadu izmakle zarade), s upozorenjem na pravne posljedice ukoliko to ne učini. Tužitelj nije u određenom roku na račun suda položio novčani iznos potreban za podmirenje troškova spomenutih svjedokinja, pa je sud, sukladno čl. 153. st. 3. ZPP-a odustao od saslušanja ovih svjedokinja.

Nije saslušana svjedokinja ČB, predložena po tužitelju, jer po navodu samog tužitelja, ista zbog zdravstvenih razloga nije u mogućnosti pristupiti na sud na saslušanje.

Nije saslušan zakonski zastupnik tuženika, jer se, iako pozvan, nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.

16. Uvidom u ugovor o radu (na određeno vrijeme) od 11. lipnja 2015. utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao poslodavac i tužitelj, kao radnik. Ugovor je sklopljen na određeno vrijeme, zbog privremenog povećanja opsega posla, u trajanju od 11. lipnja 2015. do 31. listopada 2015. Ugovorom je ugovoreno da će radnik obavljati poslove vozača linijskog transfera.

Uvidom u ugovor o radu (na određeno vrijeme) od 19. ožujka 2016. i aneks broj 1. ugovora o radu (na određeno vrijeme) od 19. ožujka 2016., od 01. lipnja 2016., utvrđeno je da su dana 19. ožujka 2016. tuženik, kao poslodavac i tužitelj, kao radnik, sklopili ugovor o radu (na određeno vrijeme). Ugovoreno je da će radnik obavljati poslove linijskog transfera, te da se ugovor o radu sklapa na određeno vrijeme u trajanju od 19. ožujka 2016. do 31. listopada 2016.

Uvidom u ugovor o sufinanciranju troškova doprinosa produženog mirovinskog osiguranja za stalnog sezonca koji je kod istog poslodavca radio u sezoni od 29. prosinca 2016. utvrđeno je da su navedenog datuma tužitelj i tuženik sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje sklopili ovaj ugovor, koji ima oznaku: klasa: 103-05/16-01/1338, ur. br.: 2168-27-08/2-16-6. To među strankama ni nije sporno.

Među strankama je nesporno da se temeljem tog ugovora Hrvatski zavod za zapošljavanje obvezao za stalnog sezonca, poslodavcu refundirati troškove obveznih doprinosa u najdužem trajanju od 6 mjeseci, računajući od dana stjecanja svojstva osiguranika produženog mirovinskog osiguranja, i to u iznosima u visini od 100% troškova za prva tri mjeseca, te u visini od 50% troškova za sljedeće razdoblje, a u najdužem trajanju od 3 mjeseca (čl. 2. ugovora). Nadalje, nesporno je da se u čl. 5. ugovora poslodavac obvezao za stalnog sezonca po isteku razdoblja od najduže 12 mjeseci od dana stjecanja svojstva osiguranika produženog mirovinskog osiguranja, osigurati zapošljavanje u statusu stalnog sezonca naredne 3 sezone (čl. 5 ugovora), dok je stalni sezonac u obvezi prihvatiti ponuđeno zaposlenje kod poslodavca u naredne 3 sezone (čl. 7. ugovora).

Uvidom u ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove od 09. siječnja 2017. i ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove od 13. ožujka 2018., utvrđeno je da su ovi ugovori sklopljeni između tužitelja, kao poslodavca i tuženika, kao radnika.

Nesporno je da je tuženik, kao poslodavac, ove ugovore o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove sa tužiteljem, kao radnikom, sklopio za period od 09. siječnja 2017. do 15. studenog 2017. i za period od 13. ožujka 2018. do 05. studenog 2018.

Nesporno je da su ovi ugovori sklopljeni temeljem ugovora o sufinanciranju troškova doprinosa produženog mirovinskog osiguranja za stalnog sezonca koji je kod istog poslodavca radio u sezoni od 29. prosinca 2016.

Iz ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove od 13. ožujka 2018. je utvrđeno da je čl. 9. st. 1. ovog ugovora ugovoreno da će tuženik prijaviti tužitelja i za njega uplaćivati doprinos za produženo (mirovinsko) osiguranje počevši od idućeg dana od dana prestanka ovog ugovora, pa sve do početka rada tuženika po novom ugovoru o radu na određeno vrijeme u narednoj sezoni, s tim da će uplatu ovog doprinosa tuženik izvršiti do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec. Čl. 10. st. 1. i 2. ovog ugovora tuženik se obvezao tužitelju ponuditi sklapanja novog ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova u narednoj sezoni najkasnije do 01. travnja slijedeće godine, a tuženik se obvezao o ponuđenom se izjasniti u roku od 8 dana od dana primitka ponude, te se obvezao stupiti na rad na dan određen u ponudi.

Nesporno je da je u vremenskim razdobljima od 25. studenog 2016. do 8. siječnja 2017., te od 16. studenog 2017. do 12. ožujka 2018. tužitelj bio prijavljen na produženo osiguranje za stalne sezonske radnike.

Nesporno je da, po isteku ugovora o radu na neodređeno vrijeme za stalne sezonske poslove dana 05. studenog 2018., tuženik nije tužitelja prijavio na produženo osiguranje za stalne sezonske radnike, već je samo izvršio odjavu sa mirovinskog osiguranja, bez da je o tome obavijestio tužitelja, te da je nakon prestanka označenog ugovora, tužitelj od strane tuženika primio Odluku o trajanju i korištenju godišnjeg odmora, Potvrdu odjave sa zdravstvenog osiguranja, Potvrdu o prestanku osiguranja pri HZMO, te Potvrdu o vrsti poslova koje je radnik obavljao i trajanju radnog odnosa. Drugim riječima, tužitelj nije predložen za mjeru stalnih sezonaca za zimu 2018./2019. i 2019.

Nesporno je da su stranke 18. ožujka 2019. sklopile ugovor o radu (na određeno vrijeme za obavljanje sezonskih poslova).

Uvidom u ovaj ugovor utvrđeno je da je isti sklopljen za razdoblje od 18. ožujka 2019. do 30. rujna 2019.

Uvidom u presliku isplatne liste (46) utvrđeno je da je tuženiku dana 14. prosinca 2018. isplaćena "Nagrada za radne rezultate" u iznosu od 1.400,00 kn.

Prema iskazu svjedoka EB, u bitnom, isti je više od 20 godina zaposlen kod tuženika. U svom radu je surađivao sa tužiteljem, na način da mu je bio nadređeni. Tužitelja se nije prisiljavalo da obavlja poslove svojih kolega. Nitko ga nije ni omalovažavao ni zastrašivao. Nikada nije bio prisiljen raditi poslove koji nisu bili u opisu njegovog radnog mjesta. Tužitelju je za 2018. isplaćena božićnica s tim da se ona nije tako zvala. Sa tužiteljem je bio ugovoren tzv. bruto ugovor kojim su bili obuhvaćeni svi poslovi koje je obavljao.

Prema iskazu svjedokinje VB, u bitnom, ista je više od 20 godina zaposlena kod tuženika. Tužitelju je bila neposredno nadređena. Tuženika nije nitko ni omalovažavao ni zastrašivao. Tužitelj nije bio prisiljen obavljati druge poslove. Svjedokinja misli da je tužitelj imao tzv. bruto ugovor i da su mu svi dodaci na plaću bili uključeni u fiksnu plaću jer se nisu posebno plaćali.

Prema iskazu svjedokinje ZB, u bitnom, ista je od 2007. do 2020. radila kod tuženika. U mirovinu je otišla s radnog mjesta voditeljice razvoja ljudskih potencijala. U svom radu je imala kontakta s tužiteljem. Ista ne zna da li je tužitelj imao veće radno opterećenje nego što je bilo predviđeno njegovim ugovorom o radu. Ne zna da li je tužitelj obavljao poslove izvan poslova njegovog radnog mjesta. Ne može reći da je kod tužitelja primijetila ogorčenost zbog ponašanja njegovih nadređenih prema njemu. Kada su ugovarani uvjeti rada i plaća za tužiteljevo radno mjesto, ugovoreno je da će svi dodaci na plaću biti uključeni u fiksnu plaću.

Prema iskazu svjedokinje KB, ista je od 2008. godine zaposlena kod tuženika. Ista je u jednom periodu bila nadređena tužitelju, ali ne neposredno nadređena, jer je između njih postojala osoba koja je tužitelju bila neposredno nadređena. Tužitelj je obavljao rad u radnom vremenu u skladu s njegovim ugovorom o radu. U vrijeme dok mu je svjedokinja bila nadređena tužitelja nitko nije omalovažavao, zastrašivao, niti na bilo što prisiljavao. Nije čula da ga je ni nakon toga netko omalovažavao, zastrašivao ili na bilo što prisiljavao u poslu. Nije vidjela, ali je moguće da je, nakon što mu je prestala biti nadređena, tužitelj obavljao i neke druge poslove.

Prema iskazu tužitelja, u bitnom, dok je radio kod tuženika bio je omalovažavan i zastrašivan. Često se je spominjalo "ako nećeš raditi kako ti je naloženo, možeš ići kući", to posebno od šefice recepcije. To baš nije bilo prisiljavanje, ali je bilo ono kao što je prije rekao. Zadnju godinu rada mu je prezentirano da je manje vožnji, pa je radio druge poslove, kao što je čišćenje ptičjih govana u atriju hotela i slično. To ne smatra omalovažavanjem, jer je svaki posao vrijedan i častan, ali to je bilo tako. Do sukoba i ove tužbe je došlo zbog toga što je tužitelj jednog dana u jutarnjim satima, kada je imao slobodan dan, bio pozvan da preveze jednog gosta iz hotela do rive. Kada je došao u hotel po tog gosta, zatekao je tamo i drugog vozača, pitao ga šta on tu radi, a ovaj mu je rekao da radi tek od 8,00 sati, čime tužitelj želi reći da se njegovo radno vrijeme nije poštivalo. Tada je tužitelj htio razgovarati sa dva direktora hotela, ali ga nisu htjeli primiti, kao i sa njegovim direktorom, ali ga nije bilo. Potom je jednog gosta morao hitno voziti u Zagreb, a kada se vratio čekala ga je pisana opomena da je uvrijedio šeficu recepcije u hotelu, koju tog dana ne da nije vidio, već s njom nije ni kontaktirao. Nakon toga mu je aneksom skraćen ugovor o radu, a potom nije sklopljen novi ugovor. Potom je za vrijeme rada kod tuženika dobio još jednu opomenu pred otkaz, bez razloga i to samo dva dana nakon što je te godine ponovno počeo sa vožnjama, prije čega je radio druge poslove. Tužitelj misli da se svjesno izbjegavalo davati mu vožnje. Na kraju 2017., koje godine je tuženik zaposlio još tri vozača i nabavio još dva kombija, tužitelj je imao duplo više vožnji nego ova tri vozača i dva kombija zajedno.

Činjenica da je tuženiku dana 14. prosinca 2018. isplaćena "Nagrada za radne rezultate" u iznosu od 1.400,00 kn, da je prema iskazu EB, koji je o tome dao neposredno uvjerljiv iskaz na koji nije bilo prigovora, tužitelju za 2018. isplaćena božićnica s time da se ona nije tako zvala, te da ni sam tužitelj u svom iskazu ne iskazuje da mu za 2018. nije isplaćena božićnica, ne pružaju osnovu za utvrđenje da tužitelju nije isplaćena spomenuta božićnica. Posljedično, ne postoji, u smislu čl. 9. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), obveza tuženika na isplatu spomenute božićnice tužitelju.

Prema čl. 111. st. 1. Zakona o radu (dalje:ZR), ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Prema st. 2. istog članka pravo na naknadu štete iz st. 1. ovog članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

Prema čl. 1045. st. 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Sama šteta se, sukladno čl. 1046. ZOO-a, može manifestirati i kao povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Prema čl. 19. st. 2. ZOO-a pod pravima osobnosti u smislu ovog zakona razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

Odgovornost za štetu može biti izvanugovorna, kada je šteta nanesena građanskim deliktom ili ugovorna, kada je šteta nanesena povredom ugovorne obveze.

Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su: 1. subjekti obveznog odnosa, 2. štetna radnja štetnika, 3. šteta, 4. uzročna veza i 5. protupravnost.

Kod ugovorne odgovornosti za štetu, oštećenik mora, osim općih pretpostavki odgovornosti za štetu, dokazati još dvije – postojanje ugovora, odnosno, ugovorne obveze i povredu te obveze.

Tužitelj se u tužbi poziva na to da je prilikom rada doživljavao razne neugodnosti u smislu omalovažavanja i zastrašivanja, te da je bio prisiljen raditi i poslove koji nisu bili u opisu njegovog radnog mjesta, poput čišćenja okoliša, održavanja zgrada u vlasništvu tuženika.

Kao što je izloženo, prema iskazu tužitelja, tužitelj je bio omalovažavan i zastrašivan. S druge strane prema iskazima svjedoka EB, VB i KB, tužitelja nitko nije ni omalovažavao ni zastrašivao, niti prisiljavao raditi poslove koji nisu bili u opisu njegovog radnog mjesta. Iz ostalih dokaza predloženih radi utvrđenja ovih činjenica, a koji su podobni za utvrđenje istih, ne proizlazi da je tužitelj bio omalovažavan, zastrašivan, niti prisiljavan na bilo što.

Iz rečenog je vidljivo da su iskazi tužitelja, s jedne strane, te spomenutih svjedoka, s druge strane, međusobno u kontradikciji. Sud nije utvrdio nikakve činjenice po osnovu kojih bi nekih od iskaza ocijenio vrijednosno negativnim. Tužitelj je trebao dokazati činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev za naknadu štete, pa tako i štetnu radnju tuženika (da ga je tuženik omalovažavao i zastrašivao, te prisiljavao raditi poslove izvan opisa njegovog radnog mjesta). Kod iznesenog stanja stvari, sud nije mogao sa stupnjem izvjesnosti (o čemu je ranije bilo govora) formirati uvjerenje o toj činjenici, pa je o njenom postojanju, a temeljem čl. 221.a ZPP-a, zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja. U svjetlu ovog instituta sud je mišljenja kako tužitelj nije dokazao spomenutu štetnu radnju tuženika, pa nedostaje jedna od općih pretpostavki odgovornosti za štetu. Posljedično, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete od tuženika.

Slijedom svega iznijetog odlučeno je kao u toč. I dispozitiva presude.

17. Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.

Tužitelj je u cijelosti izgubio ovu parnicu, pa bi bio dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženik je zatražio troškove zastupanja na ročištu 4. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura.

Prema čl. 155. st. 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

Tuženik je na ročištu 4. prosinca 2025. bio zastupan po svoja dva radnika, koja su po zvanju diplomirani pravnici, te po odvjetniku. Tuženik je do tada, tokom cijele parnice, bio zastupan samo po svojim radnicima, po profesiji diplomiranim pravnicima. To upućuje na zaključak da zastupanje tuženika na zadnjem ročištu i po odvjetniku nije bilo potrebno za vođenje ove parnice, odnosno, da troškovi zastupanja njegovog odvjetnika nisu bili potrebni za vođenje ove parnice.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.

18. Tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. rujna 2025. bio naveo da zahtijeva da se dotadašnji postupak poništi prema čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, jer da svatko ima pravo na pravično suđenje. Naveo je da njegov punomoćnik na prvom ročištu nije znao raspravljati ni o jednoj točki tužbe koju da je napisao i predao i o kojoj da nije imao pojma o čemu se radi. Zbog toga da mu je opozvana punomoć. Tužitelj je zatražio da se nakon poništenja dosadašnjeg postupka u nastavku raspravlja o teškom mobingu do tog dana. Zatražio je da se ovaj postupak poništi i ponovi.

Jedno od načela hrvatskog parničnog procesnog prava je načelo zakonitosti. Ovo načelo znači da što u procesnom pravu nije predviđeno, to u parničnom postupku nije dopušteno.

ZPP ne predviđa poništenje i ponavljanje parničnog postupka u toku, pa ni zbog razloga na koje se poziva tužitelj. Zbog toga je, na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. rujna 2025., spomenuti prijedlog tužitelja odbijen.

U Poreču-Parenzo, 15. siječnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte