REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-760/2022-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Patriziji Muždeka Funčić, u pravnoj stvari tužitelja RI-TELEFAX d.o.o., Rijeka, Trg Riječke rezolucije 5, OIB: 25128946075, zastupan po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika OPATIJA-GRADNJA d.o.o., Matulji, Frlanska cesta 3, OIB: 23286023165, zastupan po punomoćniku Frani Dobroviću, odvjetniku u Rijeci, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika uz punomoćnike, 15. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Maria Brajdića, sa sjedištem u [adresa], poslovni broj Ovrv-1675/2021, UPP/OS-OVR-70/2021, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku OPATIJA-GRADNJA d.o.o., Matulji, Frlanska cesta 3, OIB: 23286023165, isplatiti tužitelju RI-TELEFAX d.o.o., Rijeka, Trg Riječke rezolucije 5, OIB: 25128946075, iznos od 62.271,71 EUR[1] /469.186,20 kn, u roku od 15 dana.

II. Djelomično se ukida citirani platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.558,14 EUR/11.739,83 kn, zajedno sa zateznom kamatom.

r i j e š i o  j e

I. Radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja (tužitelja) RI- TELEFAX d.o.o., Rijeka, Trg Riječke rezolucije 5, OIB: 25128946075, spram protivnika osiguranja (tuženika) OPATIJA-GRADNJA d.o.o., Matulji, Frlanska cesta 3, OIB : 23286023165, u iznosu od 62.271,71 EUR, određuje se

prethodna mjera

na način da se zabranjuje svim bankama kod kojih se vodi račun ili nalaze novčana sredstva protivnika osiguranja (tuženika), da po nalogu protivnika osiguranja ili treće osobe isplate sa bilo kojeg računa protivnika osiguranja iznos za koji je određena ova prethodna mjera i to tako što se nalaže Financijskoj agenciji da dade nalog bankama za izvršenje ovog rješenja o prethodnoj mjeri, počevši od banke koja vodi najranije otvoreni račun, prema podacima iz jedinstvenog registra računa, a ako osnova za plaćanje ne bude izvršena na novčanim sredstvima po svim računima protivnika osiguranja, da se provede osiguranje na novčanim sredstvima.

Ovo rješenje o osiguranju dostavit će se Financijskoj agenciji na provedbu.

Provedbom prethodne mjere predlagatelj osiguranja (tužitelj) stječe založno pravo na novčanim sredstvima protivnika osiguranja za koje je određena zabrana isplate.

Iznos novčanih sredstava protivnika osiguranja za koje je određena zabrana isplate ne može se prenijeti s tog računa dok zabrana traje, osim radi namirenja potraživanja predlagatelja osiguranja.

Ova prethodna mjera bit će na snazi do proteka roka od 15 dana nakon dana nastupanja uvjeta za ovrhu po presudi u ovom postupku.

Financijska agencija postupa po ovom rješenju te će isto provesti bez predujma naknade za provedbu, sukladno odredbi čl. 22. st. 3. toč. 8. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj: 68/18., 2/20., 47/20., 46/20., 83/20. i 133/20.).

II. Nalaže se tuženiku OPATIJA-GRADNJA d.o.o., Matulji, Frlanska cesta 3, OIB: 23286023165, naknaditi tužitelju RI-TELEFAX d.o.o., Rijeka, Trg Riječke rezolucije 5, OIB:25128946075, parnični trošak u iznosu od 9.540,50 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka i to za iznos od 6.220,61 EUR, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, kao ovrhovoditelj, 23. studenog 2021. podnio protiv tuženika, kao ovršenika, prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi isplate iznosa od 62.271,71 EUR/469.186,20 kn i ovršnog troška iz razloga što tuženik nije podmirio svoje dugovanje. Odlučujući od prijedlogu za ovrhu javni bilježnik Mario Brajdić, sa sjedištem u [adresa], donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-1675/2021, UPP/OS-OVR-70/2021 od 20. siječnja 2022., a po prigovoru tuženika postupak je nastavljen kao po povodom prigovora protiv platnog naloga.

2. Tuženik je u pravovremenom prigovoru protiv rješenja o ovrsi osporio osnovanost osnove i visinu potraživanje te je istaknuo prigovor zastare potraživanja.

3. Rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Povrv-146/2022 od 4. svibnja 2022. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-1675/2021, UPP/OS-OVR-70/2021 od 20. siječnja 2022., kojeg je donio javni bilježnik Mario Brajdić sa sjedištem u [adresa], u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene radnje te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Općinski sud u Rijeci, rješenjem poslovni broj Povrv-146/2022 od 22. rujna 2022. se oglasio stvarno nenadležnim te je predmet ustupio nadležnom Trgovačkom sudu u Rijeci.

5. Podneskom od 27. veljače 2023. tužitelj se očitovao na prigovor tuženika protiv rješenja o ovrsi, kao i na dosadašnji tijek postupka, navodeći da je tuženik netočno naveo da iako postoji ugovorni/poslovni odnos među strankama, da je isti u cijelosti podmirio sve obveze u utuženom iznosu, kao i da u prilog svojih tvrdnji isti nije dostavio ikakve dokaze. Nadalje je naveo da su parnične stranke bile dugogodišnji poslovni suradnici između kojih da je godinama vladalo međusobno povjerenje i uvažavanje, a iz kojeg razloga da je tužitelj temeljem uzastopnih ugovora o zajmu i pozajmicama u vremenskom razdoblju od 2011. do 2013. tuženiku pozajmio ukupan iznos od 750.000,00 kn s pripadajućom ugovornom kamatom. Tako navodi da je temeljem ugovora o kratkoročnom financijskom kreditu od 14. lipnja 2011. tuženiku odobrio kratkoročni financijski kredit u iznosu od 450.000,00 kn s danom povrata 30. rujna 2011., uz godišnju kamatu od 12% dok da je temeljem ugovora o zajmu od 15. lipnja 2012. tuženiku pozajmio iznos od 50.000,00 kn s danom povrata 30. lipnja 2012. uz godišnju kamatu od 8%. Temeljem ugovora o pozajmici br. 2 od 14. rujna 2012. navodi da je tuženiku pozajmio iznos od 200.000,00 kn uz godišnju kamatu od 8%, dok da je temeljem ugovora o pozajmici br. 3 od 3. lipnja 2013. tuženiku pozajmio iznos od 50.000,00 kn uz godišnju kamatu od 8%, oboje s danom povrata pozajmljenog iznosa 31. prosinca 2013. Unatoč ugovorenim uvjetima iz navedenih ugovora, kao i dugogodišnjem poslovnom odnosu, tužitelj je naveo da mu tuženik nikada nije vratio pozajmljene iznose glavnica, kao niti iznose na ime ugovornih kamata, a koje kamate potražuje u predmetnom postupku.

5.1. Stoga, tužitelj navodi da prema tuženiku ima dospjelo i nepodmireno potraživanje u ukupnom iznosu od 469.186,20 kn/62.271,71 EUR na ime ugovornih kamata, sve sukladno odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik da unatoč stalnim obećanjima i potvrđivanjima izvadaka iz poslovnih knjiga (IOS-a) te pripadajućih računa na kojima su prikazane stavke dugovanja na ime glavnice i ugovorenih kamata, niti jedno od utuženih potraživanja nije podmirio tužitelju. Glede istaknutog prigovora zastare tuženika, tužitelj navodi da je isti neosnovan, sve temeljem odredbe čl. 240. st. 1. ZOO-a, obzirom na činjenicu da je tuženik više puta jasno, decidirano i nedvosmisleno priznao postojanje predmetnog dugovanja. Tužitelj je također naveo da tijekom trajanja poslovnog odnosa tuženiku redovito slao račune, kao i izvatke iz poslovnih knjiga na ime predmetnog dugovanja iz kojih da su bile razvidne pravne osnova obračunavanja, konačni iznosi potraživanja, kao i datumi dospijeća svakog pojedinog potraživanja. Unatoč nepostupanju po preuzetim obvezama iz navedenih ugovora, tužitelj navodi da je tuženik svaki zaprimljeni račun, kao i izvadak iz poslovnih knjiga, potvrdio i ovjerio pečatom društva te potpisom osobe ovlaštene za zastupanje, bez ikakvog prigovora na stanje dugovanja. U predmetnom podnesku tužitelj je podnio i prijedlog za određivanje mjere osiguranja sve temeljem odredbe čl. 501.a. ZPP-a.

6. Podneskom od 10. ožujka 2023. tuženik je naveo da je između istih stranaka u tijeku i spor pred Trgovačkim sudom u Rijeci, poslovni broj P-738/2022, u kojem tužitelj da pokušava ishoditi od tuženika povrat zajma, kao i da pokušava prikazati da je tužitelj tuženiku dao pozajmice u ukupnom iznosu od 700.000,00 kn, a na koje da je još obračunao i zatezne kamate koje sada potražuje u predmetnoj parnici. Nadalje je naveo da tuženik nije dobio, kao što nije niti tražio predmetne pozajmice, pa stoga da tužitelju ne duguje utužene kamate. Također, tuženik je naveo kako su parnične stranke doista dugi niz godina bile osobe od povjerenja, ali da u konkretnom slučaju predmetni ugovori o zajmu, na koje se tužitelj poziva pa tako i obračun kamata, jesu fiktivni (prividni) ugovori i po njegovom tumačenju kao takvi ništavi, jer da se iza njih krije sasvim drugi sadržaj i sasvim druge namjere stranaka. Tuženik potom obrazlaže da su parnične stranke planirale zajedno ući u posao izgradnje stanova, o čemu da su intenzivno pregovarali prije sklapanja predmetnih ugovora o zajmu, kao i da je u to vrijeme tuženik bio vlasnik nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] koja je vrijedila više milijuna kuna. S druge strane, navodi da je tužitelj imao novčana sredstva dovoljna za izgradnju stanova na toj atraktivnoj nekretnini, slijedom čega da su dogovorili poslovnu suradnju na način da tuženik uloži svoju nekretninu, a tužitelj svoja novčana sredstva, a što da je rezultiralo osnivanjem zajedničkog društva OPATIJSKE VILE d.o.o., Opatija. Tuženik je potom naveo da je tužitelj kao protunaknadu za dobivene poslovne udjele u navedenom zajedničkom društvu tuženiku iste otplaćivao te da je među tim iznosima bio i iznos povodom kojeg je u tijeku parnični postupak pred ovim sudom poslovni broj P-738/2022, kao i iznos na kojeg je sada tužitelj obračunao kamate. Pritom je naglasio da je od tužitelja dobio i druge iznose i to znatno više od 750.000,00 kn, sve u skladu sa početnim dogovorom da tuženik uložio u posao svoju nekretninu, a tužitelj da u taj posao uloži novčana sredstva. Kako su za predmetni posao bila potrebna velika sredstva, tuženik je naveo da je na zamolbu tužitelja iznose prikazivao kao pozajmicu. U konačnici je naveo da tužitelju nije trebao vratiti nikakvu pozajmicu, već da je upravo tužitelj za 25.500 svojih poslovnih udjela u društvu OPATIJSKE VILE d.o.o., njemu isplaćivao ulog putem pozajmica. Također ističe da sama kamata, kada bi i postojala, da je ništetna i kao takva zelenaška pa da se iz navedenog razloga ima smatrati kako nije niti ugovorena.

7. Podneskom od 3. svibnja 2023. tužitelj se očitovao na navode tuženika te je istaknuo kako isti pokušava provući tezu da su ugovorne kamate na pozajmice, a koje su predmet ovog parničnog postupka, prividni pravni poslovni koje su stranke zaključile, a sve vezano uz njihove poslovne odnose u trgovačkom društvom OPATIJSKE VILE d.o.o. Tužitelj nadalje ističe kako nije točan navod tuženika da su poslovni kontakti između parničnih stranaka započeli u vezi gradnje na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], već da se početkom 2010. tuženik obratio tužitelju sa zahtjevom za pozajmicu iz kojeg razloga se je za ukupni iznos ugovorio zalog na predmetnoj nekretnini tuženika, kao i ugovornu kamatu, slijedom čega su predmetni iznosi bili isplaćeni tuženiku, založno pravo upisano u zemljišne knjige, kao što su bile izdane i zadužnice radi dodatnog osiguranja potraživanja. Navodi da je točno da su trgovačko društvo OPATIJSKE VILE d.o.o. osnovale parnične stranke u svibnju 2010., svaki sa udjelom uplaćenim u cijelosti u novcu u visini od 10.000,00 kn, da bi godinu dana kasnije tuženik u navedeno trgovačko društvo unio predmetnu nekretninu po procijenjenoj vrijednosti od 10.200.000,00 kn. Također je naveo da su 14. lipnja 2011. stranke zaključile ugovor o cesiji i to tužitelj kao cedent, tuženik kao cesus i društvo OPATIJSKE VILE d.o.o. kao cesionar te da je upravo tim pravnim poslom podmirena obveza tuženika spram tužitelju s osnova pozajmica iz 2010., (koje nisi predmet spora), kao i obveza tužitelja prema tuženiku da ga isplati za 50% procijenjene vrijednosti nekretnine unesene u trgovačko društvo OPATIJSKE VILE d.o.o. Sukladno navedenom, tužitelj navodi da su parnične stranke, kao članovi zajedničkog društva, bile vlasnici udjela u visini koja odgovara 50% vrijednosti temeljenog kapitala svaki. Iz vremenskog tijeka navedenih poslova tužitelj navodi kako je jasno da ništa nije nudio tuženiku u ožujku 2010., već upravo suprotno da je tuženik od tužitelj 2010. tražio i dobio pozajmicu u ukupnom iznosu od 5.000.000,00 kn te na ime osiguranja povrata zajma je isti izdao zadužnice i dopustio upis založnog prava u korist tužitelja. Stoga, navodi da tvrdnja tuženika da tužitelj nije platio naknadnu za vrijednost nekretnine unesene u temeljni kapital zajedničkog društva je netočna te je također istaknuo da je sam tuženik u svojim poslovnim knjigama proveo knjiženje cesije od 14. lipnja 2011.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 62.271,71 EUR na temelju vjerodostojne isprave i to izvadaka iz otvorenih stavaka, a koji se odnosi na ugovorne kamate, (ne zatezne kamate kako to pogrešno smatra tuženik), sve temeljem zaključenih ugovora o kratkoročnom financijskom kreditu, zajmu i pozajmici br. 2. i br. 3.

9. Među strankama nije sporno da su iste bile u dugogodišnjem poslovnom odnosu, kao i činjenica da su iste zaključile ugovore o kratkoročnom financijskom kreditu, zajmu i pozajmici br. 2. i br. 3. u razdoblju od 2011. do 2013. Međutim, sporna je osnovanost osnove, odnosno činjenica jesu li predmetni ugovori prividni pravni poslovni te činjenica jesu li ugovorne kamate koje su predmet utuženog potraživanja zelenaške. Sporna je osnovanost istaknutog prigovora zastare utuženog potraživanja, kao i visina tužbenog zahtjeva.

10. Na temelju ocjene svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; dalje: ZPP), sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

11. U dokaznom postupku sud je proveo dokaze uvidom u materijalnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu, izvršio je uvid u spise ovoga suda pod poslovnim brojem P-738/2022, P-565/2023 te Povrv-82/2023, zatražio je podatak od nadležne Porezne uprave je li tuženik u svojim poslovnim knjigama evidentirao račune koji su navedeni u IOS-u te je li koristio odbitak pretporeza po istima, također proveo je dokaz saslušanjem svjedoka FV i EV te je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje.

12. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. veljače 2025. stranke su suglasno izjavile da nema potrebe za saslušanjem prokurista tužitelja ĆV te zastupnika po zakonu tuženika ŠV, kao i da sud koristi iskaze navedenih osoba u predmetu koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-738/2022. Također, stranke su suglasno predložile da se u daljnjem tijeku postupka saslušaju svjedoci FV i EV.

13. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. travnja 2025., a na kojem je bio prisutan zastupnik po zakonu tuženika uz punomoćnika, isti je na upit suda iskazao da ne osporava da je na dostavljenim IOS-ima njegov potpis kao zastupnika po zakonu tuženika.

14. Rješenjem posl.br. P-760/2022-20 od 24. siječnja 2025., ovaj sud je po prijedlogu tužitelja kao predlagatelja osiguranja odredio prethodnu mjeru radi osiguranja njegove novčane tražbine spram protivnika osiguranja kao tuženika u iznosu od 62.271,71 EUR. Prije donošenja navedenog rješenja, ovaj sud je dopisom od 30. listopada 2024. te ponovno 16. siječnja 2025. od nadležnog Ministarstva financije, Porezne uprave, Područni ured Rijeka, Ispostava Opatija tražio podatak je li protivnik osiguranja u svojim poslovnim knjigama evidentirao utužene račune (presliku kojih je dostavio uz dopis) te podatak je li po istim računima koristio odbitak pretporeza. Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Rijeka, Ispostava Opatija je svojim dopisom koji je ovaj sud zaprimio 22. siječnja 2025., KLASA: 410-01/24-01/256, URBROJ: 513-07-08-02/24-2, obavijestio ovaj sud da je protivnik osiguranja kao porezni obveznik utužene račune uredno evidentirao u konto kartici za predmetnog dobavljača, dok da odbitak pretporeza prema priloženim računima nije niti mogao koristiti, budući da je riječ o računima koji su oslobođeni od plaćanja PDV-a, sve temeljem odredbe čl. 40. st. 1. Zakona o PDV-u. Navedeno rješenje od 24. siječnja 2025. ukinuto je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 910/2025 od 6. ožujka 2025.

15. Uvidom u izvadak iz otvorenih stavki na dan 23. siječnja 2017., proizlazilo bi da tuženik tužitelju duguje iznos od 245.186,20 kn, dok iz izvatka iz otvorenih stavki od 3. svibnja 2018., bi proizlazilo da isti duguje iznos od 301.186,20 kn. Uvidom u izvadak iz otvorenih stavki na dan 31. prosinca 2018. proizlazilo bi da tuženik duguje tužitelju iznos od 357.186,20 kn, potom iz izvatka iz otvorenih stavki na dan 31. prosinca 2019. bi proizlazilo da tuženik tužitelju duguje iznos od 413.186,20 kn te u konačnici, iz izvoda otvorenih stavki na dan 31. prosinca 2020., proizlazilo bi da tuženik tužitelju duguje iznos od 469.186,20 kn. Također, sud je utvrdio da su svi dostavljeni IOS-a ovjereni pečatom tuženika i potpisom osobe ovlaštene za zastupanje tuženika.

16. Uvidom u ugovor o kratkoročnom financijskom kreditu, sud je utvrdio da je isti zaključen 14. lipnja 2011. kojim tužitelj, kao kreditor, odobrava kratkoročni financijski kredit tuženiku, kao korisniku kredita, u iznosu od 450.000,00 kn uz godišnju kamatu od 12%, koji iznos dospijeva istekom ugovorenog roka, a najkasnije 30. rujna 2011.

17. Uvidom u ugovor o zajmu, sud je utvrdio da je isti zaključen 15. lipnja 2012. kojim tužitelj, kao zajmodavac, pozajmljuje tuženiku, kao zajmoprimcu, iznos od 50.000,00 kn uz kamatnu stopu od 8%, koji iznos dospijeva istekom ugovorenog roka, a najkasnije 30. lipnja 2012.

18. Uvidom u ugovor o pozajmici br. 2, sud je utvrdio da je isti zaključen 14. rujna 2012. kojim tužitelj, kao zajmodavac, pozajmljuje tuženiku, kao zajmoprimcu, iznos od 200.000,00 kn, uz kamatnu stopu od 8%, koji iznos dospijeva istekom ugovorenog roka, a najkasnije 31. prosinca 2013.

19. Uvidom u ugovor o pozajmici br. 3, sud je utvrdio da je isti zaključen 3. lipnja 2013. kojim tužitelj, kao zajmodavac, pozajmljuje tuženiku, kao zajmoprimcu, iznos od 50.000,00 kn, uz kamatnu stopu od 8%, s dospijećem vraćanja zajma do 31. prosinca 2013.

20. Uvidom u ugovor o cesiji, zaključenog između tužitelja kao cedenta, tuženika kao cesusa, te društva OPATIJSKE VILE d.o.o. kao cesionara, dana 14. lipnja 2011., proizlazilo bi da je tužitelj ustupio svoje potraživanje koje ima spram tuženika u iznosu od 5.100.707.71 kn, te da ustupanjem svojeg potraživanja tužitelj podmiruje svoju obvezu za ulaganje u udjelu prema cesionaru OPATIJSKE VILE d.o.o. Slijedom iznijetog, sud je tvrdnju tuženika da je putem pozajmica tužitelj zapravo njemu isplaćivao poslovne udjele u zajedničkom društvu, utvrdio u cijelosti neosnovanom.

21. Iz iskaza svjedokinje FV, saslušane na ročištu održanom 23. travnja 2025. (stranica 432-433 spisa), proizlazilo bi da je istoj poznat predmet spora, budući da je ista vodila poslovne knjige tužitelja te je obračunavala utuženu ugovornu kamatu svake godine jednom godišnje. Svjedokinja je navela kako se sjeća da se radilo o ugovorima o zajmu koje da ona nije osobno sastavljala već je iste dobila, a koliko se sjeća da je glavnica iznosila cca 700.000,00 kn. Obračunate kamate da su se knjižile, nakon čega da su slali IOS-a na ovjeru koji su bili potvrđeni pečatom i potpisom tuženika, a iz kojeg razloga da je u svezi svega navedenog komunicirala sa knjigovođom te direktoricom tuženika. Također, iz iskaza svjedokinje, proizlazilo bi da joj nitko nikada nije osporio obračun kamata. Prema njezinim saznanjima predmetni ugovori o pozajmici da su bili važeći, obzirom da se je novac uplaćivao sa žiro računa tužitelj na žiro račun tuženika, kao i da ista nema saznanja da li su parnične stranke imale nekih drugih namjera. Proizlazilo bi nadalje da je kamate obračunavala, knjižila te potom uprihodila te da je u konačnici na istu plaćen porez na dobit. U konkretnom slučaju, proizlazilo bi da se ugovorna kamata isključivo obračunavala na glavnicu, odnosno da se nikada nije obračunava kamata na kamatu te da su se predmetne ugovorne kamate obračunavale svake godine. Kada se svjedokinji predočio IOS iz spisa, ista je iskazala da su upravo ti iznosi obračunate kamate koje bi ona iz svojeg programa slala g. ĆV, a s kojim je surađivala dugi niz godina još od 2001. Proizlazilo bi da je g. ŠV vidjela jednom te da ima saznanja da je bila zaključena cesija glede terena u Opatiji, odnosno da bi bila riječ o poslovnim udjelima te da je za iste isplaćen iznos od 5.000.000,00 kn.

22. Iz iskaza svjedoka EV, saslušanog na ročištu održanom 23. travnja 2025. (stranica 434-435 spisa), proizlazilo bi da je istom poznat predmet spora obzirom je bio poslovni partner s parničnim strankama, slijedom čega ima saznanja o dugovanju, budući da su za parnične stranke to bili otvoreni razgovori. Također, proizlazilo bi da u razgovorima u kojima je on sudjelovao da g. ŠV nikada nije tvrdio da to ne bi bila pozajmica ili da on to ne bi bio dužan vratiti, kao što ima i saznanja da je isti ponekad spominjao mogućnost kompenzacije koja se u konačnici nije realizirala, iako da je g. ĆV rado prihvatio i tu opciju povrata duga. Iz iskaza svjedoka bi proizlazilo kako isti ima saznanja da se radi o dugovanju u iznosu od 700.000,00 kn i to od kada je stupio u poslovne odnose sa strankama još 2014., slijedom čega je naveo i da je on osobno pokušao pomiriti te snage u duhu dobrih partnera, međutim, da navedeno nije uspjelo. Detalje glede predmetnog dugovanja da ne bi znao, obzirom da se radilo o dugovanju koje je nastalo prije nego li je on stupio u poslovne odnose sa parničnim strankama, kada su isti bilo poslovni partneri u omjeru od 50%. U poslovni odnos da je ušao nakon razgovora sa g. ŠV, slijedom čega je on imao udio od 5% u društvu OPATIJSKE VILE d.o.o., a koje da je kupio za iznos od 250.000,00 kn od g. ŠV. Također bi proizlazilo da je prvi dio njegovih poslovnih udjela od 2.5% bio ravnopravno ponuđen svim članovima društva, kao i drugi dio od 2,5%, a da je smisao bio da izađe iz društva zbog narušenih odnosa parničnih stranaka te iz razloga da sačuva vrijednost novca kojeg je uložio.

23. Iskaze saslušanih svjedoka sud je u cijelosti prihvatio kao istinite, budući su isti međusobno podudarni te u skladu sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Osim toga, svjedoci su na uvjerljiv i životan način opisali tijek međusobne suradnje i komunikacije glede predmeta spora, kao i proceduru tužitelja prilikom obračuna ugovornih kamata. Ujedno, prilikom ocjene iskaza navedenih svjedoka, valja istaći da ovaj sud nije imao razloga posumnjati u vjerodostojnost istih, budući isti nemaju interesa glede predmeta spora.

24. Budući da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva, kao i činjenicu da je tvrdio da se radi o zateznim kamatama, sud je prihvatio tužiteljev prijedlog te je rješenjem od 8. svibnja 2025. odredio izvođenje dokaznog postupka vještačenjem po vještaku financijske struke te je vještakinji predmetnim rješenjem naloženo utvrditi da na temelju predmetnih ugovora izvrši obračun ugovornih kamata (zbroj), kao i da nakon dospijeća ugovornih kamata izračuna zateznu kamatu na svotu dospjelih, a neisplaćenih ugovornih kamata za svaku utuženu godinu.

25. Slijedom iznijetog, sudska vještakinja je postupila sukladno rješenju te je u svom nalazu i mišljenju od 4. srpnja 2025. (stranica 461-466 spisa), izvršila izračun ugovornih kamata prema priloženim ugovorima i ostaloj mjerodavnoj dokumentaciji u spisu te je utvrdila da iznos dospjelih ugovornih kamata (zbroj) ukupno iznosi 469.186,68 kn/62.271,77 EUR, sve iskazano u Tablici 1., dok je svotu ukupnih zateznih kamata od dospijeća svakog računa za ugovornu kamatu do dana izrade nalaza i mišljenja izračunala u iznosu od 241.787,94 kn/32.090,77 EUR. U svom nalazu i mišljenju vještakinja je ujedno navela da u priloženoj dokumentaciji i obračunima tužitelja nije uključen obračun ugovorne kamate za razdoblje od 14. lipnja 2011. do 30. lipnja 2012., kao i da je tužitelj prilikom obračuna ugovornih kamata temeljem zaključenog ugovora o kratkoročnom financijskom kreditu od 14. lipnja 2011. primjenjivao kamatnu stopu od 8 %, umjesto ugovorene kamatne stope od 12 %.

26. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje, dok se je podneskom od 1. kolovoza 2025. tuženik očitovao na isti, slijedom čega je sudska vještakinja pristupila na ročištu održano 9. prosinca 2025. radi usmenog obrazlaganja svog nalaza i mišljenja. Međutim, na predmetnom ročištu tuženik nije imao pitanja za sudsku vještakinju, kao što nije niti imao primjedbi na matematički izračun ugovornih kamata već je ustrajao na tvrdnji da su predmetni ugovori fiktivni te je istaknuo sudu kako isti prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, nije vezan obrazloženjem pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Rijeci posl.br. P-738/2022, a koja odluka se odnosi na isplatu glavnicu. Ujedno je naveo da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Pž-1297/2025 izveo pravnu vratolomiju utvrdivši da je promemoriom iz 2013. prekinuta zastara za tražbinu utuženu 2022., kao i da je protiv te drugostupanjske odluke podnesen prijedlog za dopuštenje revizije.

27. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje jer je isti sačinjeni prema pravilima struke te je isti stručno obrazložen. Također, vještakinja je u svom nalazu i mišljenju detaljno odgovorila na postavljenu zadaću te obzirom da stranke nisu imale ikakvih pitanja niti primjedbi, iste nisu dovele u sumnju ova utvrđenja niti kompetencije vještakinje.

28. Glede tvrdnje tuženika da predmetni ugovori o kratkoročnom financijskom kreditu, zajmu i pozajmici br. 2. i br. 3., zaključeni u razdoblju od 2011. do 2013. predstavljaju prividni pravni posao, valja istaći da sud u ovoj parnici radi isplate ugovornih kamata neće ponovno ispitivati pitanje prividnosti predmetnih ugovora jer je o tom pitanju već odlučeno presudom ovoga suda posl.br. P-738/2022, a koja presuda je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-1297/2025 od 23. rujna 2025. Stoga, kako je u ranijem postupku koji se vodio pred ovim sudom pod posl.br. P-738/2022 tužitelju pravomoćno dosuđena glavnica te je ocijenjeno pitanje ne/prividnosti predmetnih ugovora, valja istaći da je navedena tvrdnja tuženika o prividnosti irelevantna u predmetnom postupku koji se vodi radi isplate ugovornih kamata.

29. Obzirom da bi iz navoda tuženika tijekom ovog postupka proizlazilo da isti smatra da je predmet utuženog potraživanja zatezna kamata, valja istaći da tužitelj u konkretnom predmetu potražuje ugovorne kamate. Naime, bitna razlika između ugovornih i zateznih kamata je u tome što ugovorne kamate teku i u slučaju kad dužnik nije u zakašnjenju sa ispunjenjem svoje obveze, dok zatezne kamate nastaju na temelju prisilnog propisa i teku samo ako dužnik dospije u zakašnjenje, bez obzira da li je to ugovoreno. Propisi o zateznoj kamati su prinudni propisi, time da zatezna kamata pripada vjerovniku od dana dospijeća (zakašnjenja dužnika) do isplate, dok ugovorna kamata u pravilu pripada vjerovniku od dana sklapanja ugovora pa do njenog dospijeća te obveza plaćanja ugovorne kamate nastaje samo ako dužnik takvu obvezu prihvati pravnim poslom (ugovorom). Nadalje, ugovorna kamata ugovorena godišnje dospijeva istekom svake godine, ako ugovorom nije drugačije ugovoreno te predstavljaju potraživanja koja u pravilu zastarijevaju u roku od tri godine, ukoliko ne dođe do prekida zastare. Nakon dospijeća ugovorne kamate, vjerovnik ima pravo zahtijevati zateznu kamatu na iznos dospjele, a neisplaćene ugovorne kamate, međutim, tužitelj u predmetnom postupku potražuje isključivo iznos dospjelih ugovornih kamata za pojedine godine.

30. Također, tvrdnju tuženika da je utužena kamata zelenaška, ovaj sud je utvrdio neosnovanom, budući da iz provedenog postupka nije utvrđeno postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 329. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.), a niti je na postojanje tih pretpostavki tijekom postupka tuženik uopće upućivao. Također, valja istaći da sama visina kamate od 8 % u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora u razdoblju od 2011. do 2013. , nije bila neuobičajena u odnosima zajma izvan bankarskog sustava.

31. Nadalje, sukladno odredbi čl. 240. st. 1. ZOO-a zastara se prekida priznanjem duga. Polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u više njegovih odluka (npr. broj Rev-523/11-2 od 23.4.2014., Rev-877/11- 2 od 20.5.2014., Rev-259/14-2 od 23.5.201.8. i dr.), prema kojemu priznanje duga kojim se zastarijevanje prekida mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog roka te uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje, ovaj sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje da je ovjerenim i potpisanim IOS-ima od strane osoba ovlaštene za zastupanje, odnosno otadašnjeg zastupnika po zakonu tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika, tome nedvojbeno udovoljeno.

32. Budući da među strankama nije sporna činjenica potpisa predmetnih IOS- a, (koju činjenicu je na ročištu održanom 23. travnja 2025. potvrdio sam zastupnik po zakonu tuženika), sud je utvrdio da je dug priznala ovlaštena osoba pravne osobe, a u tom smislu se je izjasnila i sudska praksa. Tako je primjerice odlukom VTS RH poslovni broj Pž-2503/01 od 16. travnja 2002. zauzet pravni stav da se "priznanje duga može učiniti potvrđivanjem izvoda iz otvorenih stavki, koji su potpisali zastupnici obaju trgovačkih društava, te koji izvod je ovjeren pečatom od strane obiju stranaka."

33. Odredbom čl. 228. st. 1. ZOO-a propisano je da međusobne tražbine iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, a st. 2. istog članka propisano je da zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Nadalje, odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

34. Sukladno odredbi čl. 245. st. 1. i 2. ZOO-a, nakon prekida, zastara počinje teći iznova i to od dana priznanja duga. Budući da je tuženik u konkretnom slučaju višekratno priznavao utuženo potraživanje i to potpisivanjem te pečatom ovjerenih IOS-a i to 31. prosinca 2012., 28. veljače 2014., 29. travnja 2015., 31. prosinca 2015., 18. siječnja 2017., 31. prosinca 2017., 31. prosinca 2018., 31. prosinca 2019. te 31. prosinca 2020., time je zastara ponovno prekinuta te je novi zastarni rok počeo teći od dana posljednjeg priznavanja. Kako je prijedlog za ovrhu podnesen 23. studenog 2021. temeljem IOS-a od 31. prosinca 2020., istaknuti prigovor zastare tuženika sud je ocijenio neosnovanim, budući je prijedlog za ovrhu podnesen unutar novog zastarnog roka koji je, kao što je već navedeno, počeo teći posljednjim priznanjem duga.

35. Na tužitelju je bilo da u postupku dokaže da je nekom radnjom došlo do prekida zastare, što je isti u konkretnom slučaju i dokazao, budući da je na dostavljenim IOS-a su jasno naznačeni dokumenti, iznosi svakog pojedinog računa, rokovi dospijeća i datumi izdavanja te je jasno naznačen tužitelj kao vjerovnik i tuženik kao dužnik. Tuženik je svojim potpisom (i pečatom) jasno potvrdio usklađenost otvorenih stavki između dva poslovna subjekta. Nikakvo osporavanje iskazanog stanja nije upisano u navedenom dokumentu te je navedenu odlučnu činjenicu potvrdio i sam zastupnik po zakonu tuženika u svom iskazu danog u postupku koji se vodio pred ovim sudom posl.br. P-732/2022.

36. Slijedom iznijetog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te platni nalog iz rješenja o ovrsi održao na snazi te tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa od 62.271,71 EUR, sve sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

37. Na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskog odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. usvojen je zaključak da se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude.

38. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

39. Odluka iz toč. I. izreke rješenja donesena je primjenom odredbe čl. 501.a ZPP-a. Naime, da bi se ispunile pretpostavke za određivanje prethodne mjere prema navedenoj odredbi ZPP-a dovoljno je da je predlagatelj (tužitelj) postojanje svoje tražbine učinio vjerojatnim, odnosno da ne postoji veća vjerojatnost da će protivnik osiguranja (tuženik) uspjeti u sporu. U konkretnom slučaju, a s obzirom na to da je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev, izvjesno je da ne postoji veća vjerojatnost uspjeha u ovom sporu na strani protivnika osiguranja (tuženika). Slijedom navedenog, ostvarene su pretpostavke za pružanje pravne zaštite predviđene odredbom članka 501.a ZPP-a.

40. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj koji je u cijelosti uspio u sporu u kojem je zastupan po punomoćniku odvjetniku ima pravo na naknadu troškova sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23; dalje: Tarifa) i to prema vrijednosti predmeta spora i to za sastav podneska i prijedloga za određivanje prethodne mjere od 27. veljače 2023. te podneska od 3. svibnja 2023., svaki u iznosu od 995,00 EUR, (Tbr. 8. toč. 1.), trošak zastupanja na ročištima održanim 15. ožujka 2023., 30. listopada 2024., 11. veljače 2025., 23. travnja 2024. i 9. prosinca 2025., svaki u iznosu od 995,00 EUR, (Tbr. 9. toč. 1)., odnosno ukupno iznos od 4.975,00 EUR i trošak PDV-a 25% u iznosu od 1.243,75 EUR (Tbr. 46.),

41. Također, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18. i 51/23.) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19. i 92/21.) te trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 1.100,00 EUR, što zajedno sa troškom ovršnog postupka u iznosu od 1.558,14 EUR, sveukupno iznosi 9.540,50 EUR.

42. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka nije osnovan. Naime, tužitelju ne pripada nagrada za sastav podneska od 23. ožujka 2023. budući isti ne prileži spisu, kao niti trošak za sastav podneska od 3. studenog 2024. te 29. listopada 2025. jer istima dostavlja adrese za predložene svjedoke i presudu VTS-a posl.br. 1297/2025, slijedom čega navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka.

43. Slijedom navedenog, sud je obvezao tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 9.540,50 EUR, dok je u preostalom dijelu i to za iznos od 6.220,61 EUR, odbio kao neosnovan te je odlučio kao u toč. III. izreke rješenja.

Napominje se da su novčani iznosi u odluci dvojno iskazani u valuti eura i kune, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 57/22. i 88/22.).

Rijeka, 15. siječnja 2026.

Sutkinja

Patrizia Muždeka Funčić

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od petnaest dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).