REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-250/2025-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Krajačić, odvjetnica u Zaboku, K. Š. Đalskog 4 , protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, Trg Drage Iblera 10/VII, radi utvrđenja ništenosti i isplate, nakon 12. prosinca 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužitelju PF iznos od 4.659,10 EUR, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužitelju PF iznos od 2.910,61 EUR, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužitelju PF troškove parničnog postupka u iznosu od 3.299,70 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 15. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 21. srpnja 2006. sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207116963, radi adaptacije kuće, a temeljem ugovora tuženik mu je stavio na raspolaganje iznos od 146.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj je naveo da se prema odredbi čl. 2. ugovora o kreditu obvezao platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, a obračunata je u CHF mjesečno i sadržana u anuitetima. Naveo je da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima i obračunatima u početnom otplatnom planu. Tužitelj smatra da je odredba čl. 1. ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče promjenjivosti kamatne stope ništetna, jer je promjena ugovorne kamate učinjena ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je prouzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj je naveo da ni na koji način nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamatne stope, niti provjeriti pravilnost promjene jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija, a tuženik za to nije tražio tužiteljevu suglasnost. Tužitelj je naveo da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, pa mu kao takva nije bila razumljiva kao prosječnom potrošaču.

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojima je utvrđeno da su banke, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrditi egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj ne jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na šte tu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredba tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

1. 3. Kako je odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05. – u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, tužitelj tvrdi da mu je tuženik dužan vratiti sve što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj pri tome smatra da je valjana jedino početna ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje i ugovoreni tečaj važeći na dan isplate kredita, odnosno smatra mjerodavnim početni mjesečni anuitet.

1. 4. Tužitelj je naveo da je s tuženikom 2. veljače 2016. sklopio dodatak ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro te ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog i promjenjivog dijela. Tužitelj smatra da neovisno o provedenoj konverziji kredita, ima i nadalje pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer mu sklapanjem dodatka ugovoru nije podmiren dug koji je nastao uslijed ništetnih ugovornih odredbi. Naveo je da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan niti ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima iz čl. 326. st. 2. ZOO-a, koji u ovom slučaju nisu ispunjeni. Tužitelj zaključno smatra da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite njega kao potrošača jer sklapanjem dodatka ugovoru nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

1. 5. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. te je zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 44.721,86 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa anuiteta, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenih zahtjeva, tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata te je istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

2. 2. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev tuženik je naveo da je isti usmjeren na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. ugovora o kreditu i to na način da se traži utvrđenje ništetnosti tužiteljeve obveze da uopće plati bilo kakvu kamatu, a kako se radi o bitnom sastojku ugovora, utvrđenje ništetnosti takve ugovorne odredbe imalo bi za posljedicu ništetnost cijelog ugovora. Osim toga, utvrđenje ništetnosti tako formulirane odredbe imalo bi za posljedicu i ništetnost odredbe da je kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%, što nikako ne predstavlja ništetnu odredbu.

2. 3. Nadalje, tuženik je istaknuo činjenicu da je predmetni kredit konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te da su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije te da su iste iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita. Napomenuo je da je tuženik prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka, što je i učinio te je takvo mišljenje objavio na svojim mrežnim stranicama, slijedom čega na strani tuženika postoji presumpcija da je izračun konverzije izvršen u skladu sa zakonom. Tuženik je naveo da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju te da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kad je tužitelju ponudio mogućnost konverzije, koju mu banka nije mogla uskratiti, a tim pravnim odnosom stranke su po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dodatak ugovoru o kreditu uključivao je promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu, koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, zatim utvrđenje p reostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR i sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Tuženik tvrdi da su dodatkom ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što isključuje pravo tužitelja da nakon provedene konverzije traži povrat stečenoga bez osnove pozivajući se na ugovor o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten novom zakonitom osnovom (EUR ugovorom), temeljem kojeg je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U nastavku postupka tuženik se pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, doneseno u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019 te na pravno shvaćanje prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također je tužitelju osporio svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora te je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 22. listopada 2023. postavio kondemnatorne tužbene zahtjeve na isplatu iznosa od 4.659,10 eura i na isplatu iznosa od 2.910,61 eur, a tuženik se protivio preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

5. 1. Točkom I. presude poslovni broj P-311/2019 od 11. travnja 2024., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-188/2025 od 22. svibnja 2025., pravomoćno je utvrđeno da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu, koji glasi: "redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.". Presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-188/2025 od 22. svibnja 2025. također je pravomoćno utvrđeno da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača i da je svrha tog ugovora bila potrošačka, da je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na tužiteljevoj strani i da je neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Također je pravomoćno odlučeno da je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021.

5. 2. U nastavku postupka nakon ukidnog dijela drugostupanjske odluke ostalo je za odlučiti o osnovanosti i visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 5-43 i 53-70 spisa, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 99 -105 spisa, pročitao je izvadak iz obrtnog registra i dokumentaciju na str. 145-160 spisa, pročitao je iskaz tužitelja na zapisniku o glavnoj raspravi od 6. rujna 2023. te je izvršio uvid u dopunski nalaz i mišljenje financijskog vještaka na stranicama br. 179-189 spisa.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

8. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu (str. 5-17 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 31. srpnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a solemniziran je kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz [adresa] pod brojem Ou- 663/2006. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 146.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obvezao kredit vratit i uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Redovna kamata je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Otplata kredita ugovorena je na rok od 30 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 731,96 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Namjena kredita ugovorena je za adaptaciju kuće.

9. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (36-42 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 2. veljače 2016., a solemniziran je istoga dana kod javnog bilježnika Vlaste Podgajskog iz [adresa] pod brojem OV-1412/16. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 134.221,09 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 936.966,83 kn. Također je utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate je manji od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, a manjak na dan 30. rujna 2015. iznosi 7.410,98 kn. Također je ugovoreno da će kreditor uzeti u obzir sve uplate izvršene od 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru te će za njihov učinak povećati ili smanjiti iznos utvrđene razlike (u ovom slučaju manjka).

10. 1. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje kuće. Sa svojim ocem je došao u banku tražeći kredit te je želio dobiti kredit u kunama, ali mu je djelatnik banke rekao da takav kredit ne može dobiti već da traženi iznos kredita može dobiti samo s valutnom klauzulom u CHF-u, gdje je bila nešto niža kamatna stopa. Iz komunikacije s djelatnikom banke zaključio je da banka forsira plasiranje kredita s valutnom klauzulom u CHF-u jer su se tijekom razgovora u banci više puta spominjali CHF, niža kamatna stopa kod takve vrste kredita, manji iznos mjesečnog anuiteta i sl. On je na kraju odlučio prihvatiti takav kredit. Za kamatnu stopu mu je rečeno da će ista biti niža nego kod druge vrste kredita, ali se ne sjeća da mu je bilo što drugo objašnjeno u vezi te kamatne stope. Cijeli iznos kredita potrošio je na kuću i to mu nije bilo dovoljno da kuću uredi za stanovanje. Tijekom 2008. došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koji su u početku iznosili nešto više od 3.000,00 kn, da bi na kraju narasli preko 6.000,00 kn, a njegova plaća je iznosila između 4.000,00 do 5.000,00 kn te je pored redovnog posla trebao raditi još dva dodatna posla kako bi mogao otplaćivati kredit i imati dovoljno sredstava za životne troškove obitelji, koja se u međuvremenu povećala jer je imao troje maloljetne djece. Zbog toga je dva puta od banke tražio moratorij na otplatu kredita. Konverziju kredita je prihvatio, s time da mu je banka konverziju ponudila na način da mu je istu zapravo "gurnula pod nos", ne zna zbog kojih razloga su banke počele nuditi konverziju, smatra da je to moguće bilo zbog toga što je Hrvatska postala članica Europske unije. Formalno mu je rečeno da ima mogućnost izbora prihvatiti konverziju kredita ili ne, ali je stekao dojam da je banci bilo u interesu da konverziju prihvati kako bi dalje bio u kreditnoj obvezi i plaćao joj kamate. Kredit još uvijek otplaćuje i redovito dobiva obavijesti banke o dospijeće slijedećeg mjesečnog anuiteta. Odgovarajući na pitanje tuženika, izjavio je da je na adresi u [adresa] mjesec dana imao otvoren obrt, ne sjeća se kada je istoga otvorio, moguće da je to bilo prije sklapanja ugovora o kreditu, ali zbog financijskih problema obrt je poslovno bio aktivan svega mjesec dana, nakon čega je zaključio da mu se ne isplati obavljati tu djelatnost te je obrt zatvorio.

10. 2. Tuženik je prigovorio iskazu tužitelja u dijelu koji se odnosi na vrijeme osnivanja i zatvaranja obrta i na pravilnost provedene konverzije kredita, međutim navedeni prigovori na tužiteljev iskaz nisu više odlučni za donošenje odluke jer je u dosadašnjem tijeku postupka pravomoćno utvrđen tužiteljev status potrošača i potrošačka svrha ugovora o kreditu, a također i pravna valjanost dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija kredita, koju tužitelj nije niti osporio.

11. 1. Uvidom u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da su Zagrebačka banka d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 31. srpnja 2006. sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj 32071116963 sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 146.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, rok otplate je ugovoren na 30 godina, otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje. Prema prijepisu izračuna konverzije s prometom po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. listopada 2006., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu, te je ugovorena otplata mjesečnih anuiteta iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit je isplaćen 11. kolovoza 2006., s kojim danom je srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,621088 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 146.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 674.678,85 kn. Prema obavijestima o promjenama kamatne stope, ista se mijenjala kako slijedi: 4,50 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., 5,15 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008., 5,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009., 6,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010., 5,50 % godišnje za anuitet s dospijećem 1. prosinca 2010., 6,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011., 5,25 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014., 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna.

11. 2. U nastavku nalaza vještak je prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim osnovnim elementima: glavnica u iznosu od 146.000,00 CHF, fiksna stopa ugovornih kamata 4,50 % te je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveza tužitelja i to: prvo razlike u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm'), zatim je razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB-a na dan plaćanja svake pojedine obveze (stupac 'p'). Vještak je prikazao obračun zateznih kamata na razlike anuiteta od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. U skladu s odredbom čl. 11.d ZID ZPK/15 vještak je za obveze plaćene nakon 27. siječnja 2015. primijenio tečaj od 6,39 kn za 1 CHF.

11. 3. Temeljem takvog nalaza vještak je iznio mišljenje, iz kojeg proizlazi da je ugovoreni iznos kredita od 146.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 674.678,85 kn, a da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2006.) do konca izračuna, koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.828,70 CHF, odnosno 36.028,60 kn (iskazano prema tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze). Zatezne kamate na razlike anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. iznose ukupno 22.194,69 kn.

11. 4. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju financijskog vještaka navodeći da su izračuni iz nalaza irelevantni s obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izražen u odluci poslovni broj P1/2019 od 4. ožujka 2020. Također je naveo da izračun nije matematički i pravno ispravan jer da vještak nije na ispravan način simulirao moratorije po inicijalnom otplatnom planu. Naveo je da je tužitelj u razdoblju od 1. prosinca 2010. do 30. lipnja 2011. ugovorio moratorij na način da je naknada za morator ij pripisana ostatku glavnog duga, a iznosila je 3,50%, odnosno 4.791,02 CHF. Naknada za moratorij po inicijalnom otplatnom planu iznosila bi 4.727,10 CHF, a simulacija moratorija po inicijalnom otplatnom planu također je utjecala na povećanje anuiteta s tadašnjih 731,95 CHF na 757,58 CHF. Naveo je da je tužitelj u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2012. ugovorio moratorij na način da je naknada za moratorij pripisana ostatku glavnog duga, prema Odluci banke iznosila je 2,50%, a obračunata je u visini od 2,47%, odnosno u iznosu od 3.495,12 CHF. Naknada za moratorij po inicijalnom planu iznosila bi 3.446,72 CHF, a simulacija moratorija po inicijalnom otplatnom planu također je utjecala na povećanje anuiteta s tadašnjih 757,58 CHF na 776,30 CHF.

11. 5. U dopunskom nalazu i mišljenju od 29. rujna 2023. financijski vještak je naveo da u predmetu nisu bili priloženi ugovori o moratorijima na koje se tuženik poziva, a isti nisu dostavljeni u spis niti nakon tuženikovog prigovora na nalaz i mišljenje. Naveo je da iz Izračuna konverzije na str. 55– 61 spisa proizlazi da je za iznose koji su po moratorijima pripisani glavnom dugu navedeno „Pripis naknade/kamate“, a u naknadno dostavljenom prometu po kreditu na str. 147– 160 spisa je navedeno „Pripis redovne kamate glavnici“. Naveo je stoga da bez ugovora o moratorijima nije mogao znati je li po istima ugovorena određena fiksna naknada ili se radi o pripisu redovnih kamata ostatku glavnog duga. Prema tome, za prvi moratorij u razdoblju od anuiteta s dospijećem 1. 1. 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. 6. 2011. do iznosa 4.791,02 CHF (koji odgovara iznosu iz tuženikova obračuna konverzije, prometa po kreditu kao i tuženikova podneska) došao je na način da je obračunao redovne kamate na preostali glavni dug prije početka moratorija. S obzirom da je dobiveni iznos odgovarao iznosu iz tuženikova obračuna konverzije, vještak je na isti način simulirao i inicijalni otplatni plan. Nadalje, za drugi moratorij u razdoblju od anuiteta s dospijećem 1. 8. 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. 7. 2012. vještak je do iznosa 3.495,12 CHF (koji odgovara iznosu iz tuženikova obračuna konverzije, prometa po kreditu kao i tuženikova podneska) došao na način da je izračunao udio tog iznosa u iznosu preostalog glavnog duga prije moratorija odnosno 3.495,12 / 141.493,30 = 2,47 % te je na isti način simulirao iznos iz inicijalnog otplatnog plana odnosno 138.127,44 (preostali dio glavnog duga prije moratorija) x 2,47 % = 3.411,98 CHF. Vještak je naveo da je prema tome i za prvi, i za drugi moratorij primijenio isti način obračuna u inicijalnom otplatnom planu koji je koristio u stvarno primijenjenom otplatnom planu, ali s obzirom da nije imao uvjete iz prvog moratorija (da se radi o naknadi na moratorij, a ne obračunu redovnih kamata za vrijeme moratorija), nastale su razlike o kojima govori tuženik. U skladu s navedenim, vještak je napravio novi izračun prema navodima tuženika te je obračunao naknade na oba moratorija u visini kako je to naveo tuženik. Osim toga, dobivene iznose prikazao je i u valuti EUR. Temeljem svega navedenog, vještak je dao mišljenje prema kojemu je ugovoreni iznos od 146.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 674.678,85 kn, odnosno 89.545,27 EUR. Ako se na iznos ostatka glavnog duga za prvi moratorij obračuna naknada u visini od 3,50%, a za drugi moratorij u visini od 2,47% i pripišu ostatku glavnog duga, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.678,99 CHF, odnosno 35.104,11 kn (iskazano prema tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze), odnosno 4.659,10 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Zatezne kamate na razlike anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. iznose ukupno 21.930,18 kn, odnosno 2.910,61 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa).

11. 6. Nakon dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka i njegovog očitovanja na primjedbe tuženika na matematički izračun iz osnovnog nalaza i mišljenja, stranke više nisu imale primjedbi na novi matematički izračun.

11. 7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije i u skladu sa zadatkom suda. Izračun i metodologija vještačenja jasno su prikazani u nalazu , a dopunskim vještačenjem vještak je otklonio matematičke prigovore tuženika na osnovni nalaz i mišljenje.

12. Tužitelj je temeljem dopunskog nalaza i mišljenja vještaka postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 4.659,10 EUR, koji se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta i proizlaze iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita u odnosu na kamatnu stopu od 4,50% koja je vrijedila u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj je također postavio zahtjev za isplatu iznosa od 2.910,61 EUR, koji se odnosi za izračunate zatezne kamate na razlike anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope za razdoblje od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015.

13. 1. U postupku nakon donošenja ukidnog rješenja suda drugog stupnja stranke nisu iznosile nove činjenice, pa tako niti o kamatnoj stopi kakva bi bila kod kredita s valutnom klauzulom u eurima i kakvi bi bili ostali uvjeti takvog ugovora o kreditu. Stranke nisu predlagale niti novo financijsko vještačenje s načinom izračuna prema uputi suda drugog stupnja (utvrditi iznos glavnice koji je dan tužitelju na ime kredita, taj iznos vezati uz valutu EUR i kamatnu stopu pripadajućoj tim vrstama ugovora (eventua lno bez promjenjivosti) te utvrditi koliko je tužitelj isplatio tuženiku po osnovnom ugovoru i potom ako postoji razlika imajući u vidu sklopljeni dodatak kao prihvat konverzije, obvezati tuženika da plati tu razliku).

13. 2. Vezano uz uputu suda drugog stupnja u pogledu načina izračuna tužiteljeve tražbine, odnosno postojanja i visine eventualne razlike između tužiteljeve obveze po simuliranom ugovoru s valutnom klauzulom u eurima u odnosu na predmetni ugovor o kreditu, ovaj sud smatra da bi taj izračun u bitnome predstavljao isti izračun koji je napravljen prilikom konverzije kredita prema odredbama ZID ZPK/15, s jedinom razlikom u tome što bi se trebala primijeniti kamatna stopa eventualno bez promjenjivosti. Ovaj sud također smatra da bi se takav izračun temeljio na pretpostavkama, a ne na stvarnim činjenicama jer tuženik nije dokazao da bi tužitelj uopće bio kreditno sposoban dobiti kredit s valutnom klauzulom u eurima u željenom iznosu i kakvi bi bili uvjeti takvog ugovora, a pogotovo kakva bi bila kamatna stopa na kredit s valutnom klauzulom u eurima. Kako je pravomoćno utvrđeno da je ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope bila ništetna, za izračun tužiteljeve tražbine mjerodavna je inicijalna kamatna stopa iz predmetnog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u od 4,50% godišnje, s kojom je tužitelj bio upoznat i na koju je pristao sklapanjem ugovora. Sva daljnja povećanja kamatne stope temeljila su se na ništetnoj ugovornoj odredbi, pa je više plaćene iznose uslijed povećanja kamatne stope tuženik stekao bez valjane pravne osnove.

13. 3. Obveza hrvatskih sudova je da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezine pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005 godine. U predmetima C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredbi suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. 4. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Temeljem navedene zakonske odredbe, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje mu je tužitelj platio uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, a iznosila je 4,50% godišnje.

13. 5. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, a u ovom predmetu je sud o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi pravomoćno odlučio deklaratornim dijelom ranije prvostupanjske presude.

14. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati ili manjku utvrđenom konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR.

14. 2. Nadalje, odredbe ZID ZPK/15 propisuju ugovorni odnos koji je između potrošača kao korisnika kredita i banke kao kreditora nastao temeljem ugovora o kreditu, a obveza restitucije nema pravnu osnovu u pravnom poslu, već u izvanugovornom obveznom odnosu prema pravnom institutu stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora. Ugovornim odredbama ne može se osnažiti ono što je od početka bilo ništetno i što nema pravni učinak, pa tuženik neosnovano tvrdi da je sklapanjem dodatka ugovoru tužitelj izgubio pravo na restituciju preplaćenih iznosa uslijed ništetnih ugovornih odredbi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi je osnovno pravo potrošača u slučaju nepoštenosti odredbi u potrošačkim ugovorima, a ako bi se to pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim zakonskim odredbama, slijedom čega je zakonodavac, ako je smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju zbog nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, a što nije učinio. Odredbama ZID ZPK/15 propisane su pretpostavke i postupak provođenja konverzije i iste ne spominju nepoštenost i ništetnost odredbi osnovnih ugovora o kreditu i pravo korisnika kredita na restituciju kao posljedicu ništetnosti tih odredbi. Naprotiv, iz odredbi toga zakona proizlazi da je svrha njegovog donošenja bila zaštita potrošača od rastućeg tečaja CHF-a, a ne saniranje ništetnosti pojedin ih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora koji su bili predmet kolektivnog spora. U vrijeme sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji kredita, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14. i 110/15.), koji u odredbi čl. 41. st. 1. propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem tog zakona ili zakona kojima se štite prava potrošača, a odredbom čl. 41. st. 2. toga zakona propisano je da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ne postoji pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem tog sporazuma potrošač, ovdje tužitelj, odrekao prava na potpunu restituciju. Predmet odredbi ZID ZPK/15 nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, pa se niti u tom smislu ne može smatrati da se sklapanjem istoga potrošač bilo čega odrekao, a naročito novčane tražbine koja nije bila predmet konverzije i nije ulazila u izračun iste. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu promijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita te se nije radilo o sklapanju novog ugovora, a čak i kad bi se smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo zapreke za utvrđenje ništetnosti odredbi tog ugovora.

14. 3. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 (RFErste Bank Hungary Zrt.) od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju nepoštene ugovorne odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz takve odluke proizlazi da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u takvo njegovo pravo i neovisno o tome što je odredbama ZID ZPK/15 potrošaču kao korisniku CHF kredita dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

14. 4. Tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan, što tužitelj nije niti osporavao, ali po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

14. 5. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita, odnosno temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

15. 1. Iz dodatka ugovoru o kreditu utvrđeno je da istim nije utvrđeno postojanje preplate u smislu da bi zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF bio veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, već je naprotiv utvrđen manjak uplaćenih iznosa po kreditu u CHF do konverzije u odnosu na kreditnu obvezu po eurskom kreditu. Iz navedenog proizlazi da tužitelj nije niti djelomično obeštećen provedenom konverzijom, kako u pogledu glavne tražbine u vidu preplaćenih anuiteta uslijed ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i u pogledu sporedne tražbine u vidu zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete od dana plaćanja istih tuženiku, pa do konverzije, odnosno do 30. rujna 2015.

15. 2. Kako je tuženik bio nesavjesna ugovorna strana time što je u ugovor o kreditu unio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu , temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a dužan je tužitelju platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno od dana primitka uplate preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta.

16. Kao što je to već pravomoćno utvrđeno drugostupanjskom odlukom, neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga u odnosu na tužiteljev zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi rok zastare počeo je teći od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu predana sudu 10. lipnja 2019., do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev - 2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a tužitelj bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati za točan opseg i iznos svoje tražbine, da bi ju mogao precizno istaknuti u tužbi. Sud stoga smatra da je podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka roka zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva te da zastara niti u odnosu na taj dio zahtjeva nije nastupila.

17. Osnovan je stoga tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 4.659,10 EUR, koji se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta CHF kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata koje su na navedene preplaćene iznose mjesečnih anuiteta izračunate i prikazane u apsolutnom iznosu od dana plaćanja istih do konverzije 30. rujna 2015., a iznose 2.910,61 EUR.

18. 1. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 .) te je tuženiku koji je izgubio parnicu naloženo da tužitelju naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

18. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 4. rujna 2019., 29. ožujka 2022., 18. kolovoza 2023. i 22. listopada 2023. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 1. rujna 2025. po tbr. 8./3. u visini od 50 bodova,

- za zastupanje na ročištima 1. listopada 2019., 6. rujna 2023., 7. prosinca 2023., 22. veljače 2023., 9. listopada 2025. i 12. prosinca 2025 . po tbr. 9./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 1150 bodova ili 2.300,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 575,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužitelja iznose 2.875,00 eura.

18. 3. Troškovima zastupanja tužitelja po punomoćniku dodani su troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 424,70 eura, pa tužiteljevi ukupni parnični troškovi iznose 3.299,70 eura.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 15. siječnja 2026.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda Županijskom sudu u Splitu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Kristina Krajačić, Zabok, K. Š. Đalskog 4

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Trg Drage Iblera 10/VII