Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-333/2024-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Matea Bojanić Kožul, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 20. studenoga 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja, Radijane Trobonjača, odvjetnice iz Opatije, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi od 15. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se da su ništetne i bez pravnog učinka:
Odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 306-205/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20. travnja 2007. zaključenog između tužitelja LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditora (ranije Hypo Alpe – Adra Bank d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, (Podružnica Rijeka, Jadranski trg 3), solemniziranog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, pod posl. br. Ov- 19253/2007 dana 23. svibnja 2007. i to u dijelu:
"Na iznos kredita iz čl. 2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate ........ dekurzivno godišnje....Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu. ...... Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan plaćanja. ... " Odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 306-205/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20. travnja 2007. zaključenog između tužitelja LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditora (ranije Hypo Alpe – Adra Bank d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, (Podružnica Rijeka, Jadranski trg 3), solemniziranog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, pod posl. br. Ov- 19253/2007 dana 23. svibnja 2007. i to u dijelu:
..."Kredit se otplaćuje u 60 (šezdeset) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 3.151,68 CHF (slovima: tritisućestopedesetjedan švicarski franak i 68/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan plaćanja. .................. ".
II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 306-205/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20. travnja 2007. zaključenog između tužitelja LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditora (ranije Hypo Alpe – Adra Bank d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, (Podružnica Rijeka, Jadranski trg 3), solemniziranog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, pod posl. br. Ov-19253/2007 dana 23. svibnja 2007. izmijenjena Aneksom br. 1. Ugovoru o kreditu broj: 306-205/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 30. svibnja 2007. zaključenog između tužitelja LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditora (ranije Hypo Alpe – Adra Bank d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, (Podružnica Rijeka, Jadranski trg 3) solemniziranog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, pod posl. br. Ov-19253/2007 dana 30. svibnja 2007. i to u dijelu:
"…Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 166.000,00 CHF (stošezdesetšestisuća švicarski franaka).""
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 19.666,15 EUR (devetnaest tisuća šeststo šezdeset i šest eura i petnaest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate za razdoblje od 7. kolovoza 2007. do 30. prosinca 2007. teku po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. teku po stopi od 14 % godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. teku po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, a od 01. siječnja 2016. pa do 30. lipnja 2016. teku po stopi od 8,05 % godišnje a od 01. srpnja 2016. pa do 31.prosinca 2016. teku po stopi od 7,88 % godišnje, od 1.siječnja 2017. pa do 30. lipnja 2017. teku po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. pa do 31. prosinca 2017. teku po stopi od 7,41 % godišnje, od 1. siječnja 2018. pa do 30. lipnja 2018. teku po stopi od 7,09 % godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. teku po stopi od 6,82 % godišnje, od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 01. srpnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30 % godišnje, od 01. siječnja 2020. godine pa do 30. lipnja 2020. teku po stopi od 6,11 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2020. pa do 31. prosinca 2020. teku po stopi od 5,89 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2021. pa do 30. lipnja 2021. teku po stopi od 5,75 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2021. pa do 31. prosinca 2021. teku po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2022. pa do 30. lipnja 2022. teku po stopi od 5,49% godišnje, a za razdoblje od 1. srpnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. teku pod stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 30. lipnja 2023 teku po stopi od 5,50 % godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. teku po stopi od 7% godišnje, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:
- na iznos od 12,13 eura od dana
07.08.2007
- na iznos od 19,48 eura od dana
31.08.2007
- na iznos od 0,22 eura
od dana
02.10.2007
- na iznos od 0,16 eura
od dana
01.11.2007
- na iznos od 0,03 eura
od dana
03.12.2007
- na iznos od 20,40 eura od dana
04.01.2008
- na iznos od 33,45 eura od dana
31.01.2008
- na iznos od 66,28 eura od dana
03.03.2008
- na iznos od 82,93 eura od dana
31.03.2008
- na iznos od 22,65 eura od dana
05.05.2008
- na iznos od 17,11 eura od dana
31.05.2008
- na iznos od 39,96 eura od dana
30.06.2008
- na iznos od 6,40 eura
od dana
31.07.2008
- na iznos od 13,63 eura od dana
02.09.2008
- na iznos od 28,22 eura od dana
30.09.2008
- na iznos od 176,66 eura od dana
31.10.2008
- na iznos od 77,28 eura od dana
01.12.2008
- na iznos od 205,78 eura od dana
31.12.2008
- na iznos od 226,09 eura od dana
31.01.2009
- na iznos od 242,29 eura od dana
03.03.2009
- na iznos od 210,37 eura od dana
31.03.2009
- na iznos od 209,44 eura od dana
04.05.2009
- na iznos od 177,88 eura od dana
31.05.2009
- na iznos od 149,81 eura od dana
30.06.2009
- na iznos od 160,03 eura od dana
03.08.2009
- na iznos od 172,59 eura od dana
31.08.2009
- na iznos od 159,94 eura od dana
03.10.2009
- na iznos od 156,38 eura od dana
31.10.2009
- na iznos od 184,37 eura od dana
30.11.2009
- na iznos od 206,94 eura od dana
31.12.2009
- na iznos od 239,48 eura od dana
31.01.2010
- na iznos od 228,28 eura od dana
05.03.2010
- na iznos od 275,41 eura od dana
31.03.2010
- na iznos od 267,51 eura od dana
30.04.2010
- na iznos od 283,86 eura od dana
31.05.2010
- na iznos od 414,21 eura od dana
05.07.2010
- na iznos od 356,45 eura od dana
04.08.2010
- na iznos od 490,64 eura od dana
06.09.2010
- na iznos od 452,82 eura od dana
30.09.2010
- na iznos od 405,01 eura od dana
02.11.2010
- na iznos od 504,96 eura od dana
03.12.2010
- na iznos od 641,43 eura od dana
04.01.2011.
- na iznos od 555,48 eura od dana
04.02.2011
- na iznos od 570,42 eura od dana
02.03.2011
- na iznos od 544,25 eura od dana
31.03.2011
- na iznos od 566,83 eura od dana
04.05.2011
- na iznos od 729,86 eura od dana
31.05.2011
- na iznos od 682,41 eura od dana
04.07.2011
- na iznos od 897,22 eura od dana
31.07.2011
- na iznos od 845,97 eura od dana
01.09.2011
- na iznos od 6.634,75 eura od dana
12.09.2011.
u roku 15 dana, dok se odbija zahtjev tužitelja radi isplate zateznih kamata:
- na iznos od 12,13 eura od dana 31.07.2007 do 05.08.2007
- na iznos od 0,22 eura od dana 30.09.2007 do 01.10.2007
- na iznos od 0,16 eura za dan 31.10.2007 - -
- na iznos od 0,03 eura od dana 30.11.2007 do 02.12.2007
- na iznos od 20,40 eura od dana 31.12.2007 do 03.01.2008
- na iznos od 66,28 eura od dana 29.02.2008 do 02.03.2008
- na iznos od 22,65 eura od dana 30.04.2008 do 04.05.2008
- na iznos od 13,63 eura od dana 31.08.2008 do 01.09.2008
- na iznos od 77,28 eura za dan 30.11.2008 - -
- na iznos od 242,29 eura od dana 28.02.2009 do 02.03.2009
- na iznos od 209,44 eura od dana 30.04.2009 do 03.05.2009
- na iznos od 160,03 eura od dana 31.07.2009 do 02.08.2009
- na iznos od 159,94 eura od dana 30.09.2009 do 02.10.2009
- na iznos od 228,28 eura od dana 28.02.2010 do 04.03.2010
- na iznos od 414,21 eura od dana 30.06.2010 do 04.07.2010
- na iznos od 356,45 eura od dana 31.07.2010 do 03.08.2010
- na iznos od 490,64 eura od dana 31.08.2010 do 05.09.2010
- na iznos od 405,01 eura od dana 31.10.2010 do 01.11.2010
- na iznos od 504,96 eura od dana 30.11.2010 do 02.12.2010
- na iznos od 641,43 eura od dana 31.12.2010 do 03.01.2011.
- na iznos od 555,48 eura od dana 31.01.2011 do 03.02.2011
- na iznos od 570,42 eura od dana 28.02.2011 do 01.03.2011
- na iznos od 566,83 eura od dana 30.04.2011 do 03.05.2011
- na iznos od 682,41 eura od dana 30.06.2011 do 03.07.2011
- na iznos od 845,97 eura za dan 31.08.2011 - -
- na iznos od 6.634,75 eura od dana 30.09.2011 do 11.09.2011.
IV. Nalaže se tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 6.926,27 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 15. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadnom troška odbija, kao neosnovan.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 334,28 eura s pripadajućim zateznim kamatama.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita (kreditor) zaključio u Rijeci dana 20. travnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 306- 205/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (u daljnjem tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je dana 23. svibnja 2007. solemniziran po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, pod posl.br. Ov- 19253/2007. Dana 30.05.2007. stranke su zaključile Aneks br.1. Ugovoru o kreditu broj 306-205/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziranom istog dana po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću. Tuženik je od trenutka sklapanja narečenih ugovora, temeljem odluke Skupštine društva od 14. lipnja 2016. izmijenio odredbe čl. 1. i 2. Statuta društva od 23. prosinca 2015., uslijed čega se izmijenila tvrtka/naziv društva iz Hypo-Alpe Adria Bank d.d. u Addiko Bank d.d.. Predmetnim Ugovorom tužitelju je, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 2 istog odobren stambeni kredit u iznosu od 166.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja kroz 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 3.151,68 CHF obračunatih po srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan plaćanja (članak 4. Ugovora). Odredbom čl. 3. Ugovora određeno je da se na citirani iznos kredita obračunavaju kamate, odnosno kamatna stopa od 5,25 % dekurzivno godišnje. Ujedno je, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 6. Ugovora, određeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu navedene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, dakle, jednostrano. Tužitelj, je u cijelosti otplatio potrošački kredit i to prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa ovaj postupak nije obuhvaćen pitanjima vezanim za eventualna obeštećenja uslijed konverzije. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepoštene su, a samim time i de lege lata ništetne. Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. Prije zaključenja spornog ugovora, pa ni u trenutku zaključenja tužitelju kao potrošaču nisu od strane tuženika na adekvatan način prikazani svi aspekti i rizici ugovaranja CHF valutne klauzule, tečaj kojega se u vrijeme zaključenja ugovora nalazio blizu svojih povijesnih minimuma, te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku (kao trgovcu) s obzirom da predmet njegova poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Naime, tuženiku je moralo biti poznato da iz ocjene Izvršnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) od 4. lipnja 2007. g. proizlazi da je tada slabi tečaj CHF-a tek privremenog karaktera, da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama Istočne Europe gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu. Zbog navedenog je MMF podržao strogi nadzor takvih udruženja da bi se ograničili rizici. Osim toga, prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženik nije obavijestio tužitelja da Hrvatska narodna banka (HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF, a kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio o postojećim stadijima MMF— a u kojima je već tada bio predviđen porast CHF-a nakon uvođenja eurozone. Ovdje svakako valja ukazati kako je na dan isplate kredita srednji tečaj HNB-a za CHF-a iznosio oko 4,415, a da bi potom narastao čak i do preko 6,5 što je za posljedicu imalo značajno povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tuženik je svjesno i namjerno prezentirao tužitelju CHF kao stabilnu valutu, bez predviđanja njegova rasta iako je ubrzo nakon početne otplate anuitet značajno porastao. Tuženik, je dakle, prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to konkretno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih stranaka i jednakosti činidbi, a sve navedeno je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, na teret i štetu tužitelja kao potrošača. Naime, nije razumno za očekivati da bi tužitelj zaključio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnošću da mu anuitet toliko naraste, odnosno da je u trenutku zaključenja ugovora mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno rizike koje navedeno za sobom povlači. Čak štoviše i sam Ustavni sud RH u svojoj odluci U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. u bitnome u odnosu na valutnu klauzulu iznosi shvaćanje kako „u duhu prava EU“, nije dovoljno da su institut valutne klauzule potrošači prepoznali i da im je bio dovoljno poznat, već da su ga mogli razumjeti i predvidjeti sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, tim više jer su u ugovoru o kreditu bili opterećeni s dva bitna elementa – valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu obuhvaćene terminom nepoštenih ugovornih odredbi, tada definitivno ne bi na razini države bile donijete odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jednako tako Banke, konkretno i tuženik ne bi sukladno ZID ZPK pozivale potrošače na konverziju kredita tj. promjenu ugovorne odredbe kojom se odobrava zajam denominiran u CHF u EUR- o. Stav o ništetnosti valutne klauzule pored spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, tužitelj dodatno argumentira zauzetim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iskazanom u odluci Rev – 2221/2018 od 3. rujna 2019. te odlukom Europskog suda u Luxemburgu primjerice Presuda suda (drugo vijeće) od 20. rujna 2017.godine u predmetu Ruxandra JK i dr. protiv Banca Romaneasca a prema Direktivi 93/13/EEZ. Slijedom svega iznesenog u historijatu ove tužbe, tužitelj smatra da je predmetni kredit pretplatio za ukupan iznos od 152.671,47 kn. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 152.671,47 kn (što sada prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 euro, ustanovljenom Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.) iznosi 20.262,99 eura.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku jer da u konkretnom slučaju odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene. Tuženik smatra da ugovorna odredba u valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer se o njoj pojedinačno pregovaralo, a i da se nije pojedinačno pregovaralo ta odredba da ne uzrokuje neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača jer visina anuiteta ovisi o kretanju tečaja, koji može rasti ali i padati. Nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Osim toga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva odredba o predmetu ugovora zbog čega tuženik smatra da nije potrebno ocjenjivati da li je ista poštena. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Istaknuo je i prigovor zastare te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i tužitelja obveže da tuženiku naknadi parnični trošak.
3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev radi isplate na način da potražuje isplatu iznos od 150.693,21 kn (20.000,43 eura) sa zateznim kamatama i troškovima postupka.
4. Sud je o tom tužbenom zahtjevu donio presudu poslovnog broja P-1543/2020- 32 od 29. ožujka 2022. kojom je isti prihvatio (osim u dijelu zahtjeva za isplatom zateznih kamata) i koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-538/2022-4 od 22. studenoga 2022., no po reviziji tuženika protiv navedene odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovnog broja Rev 21/2024-2 od 23. siječnja 2024. ukinuo presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici broj GŽ-538/2022-4 od 22. studenoga 2022. i presudu Općinskog suda u Rijeci broj P- 1543/2020-32 od 29. ožujka 2022. te je predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da su nižestupanjski sudovi, time što su odbili dokazni prijedlog radi saslušanja djelatnice revidenta na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornim odredbama, povrijedili pravo tuženice na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP te se pozvao na sljedeći zaključak: "Protivan je odredbi čl. 81. st. 4. ZZP kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi."
5. U ponovnom postupku tužitelj je po provedenom dopunskom financijskom vještačenju iznova specificirao tužbeni zahtjev radi isplate tako da konačno potražuje isplatu iznosa od 19.666,15 eura sa zateznim kamatama, kako je to navedeno u izreci presude.
6. Budući da je taj zahtjev snižen u odnosu na ranije postavljeni, valjalo je primijeniti pravila o povlačenju tužbe. Tuženik je na djelomično povlačenje tužbe pristao, pa je pozivom na članak 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a) odlučeno kao u izreci rješenja.
7. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te isplatu iznosa od 19.666,15 eura na ime razlike promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, sve s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Pri tome, tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz presude kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovno broja P-1402/12 od 4. srpnja 2013.
8. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 306- 205/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 20. travnja 2007., izmijenjen Aneksom br. 1. Ugovoru o kreditu broj: 306-205/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 30. svibnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu, list 8- 18 spisa), specifikaciju uplata (list 20-21 spisa), otplatni plan (list 22-23 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 24 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 27-33 spisa) Obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 275-284 spisa), pregled prometa za klijenta (list 285-290 spisa), izvršen je uvid u ovosudni predmet P-2046/2016, saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.
9. Sud nije proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je potvrdio predmetni Ugovor o kreditu jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i dr.). Nije proveden niti dokaz uvidom u reklame i brošure tuženika te u izjavu SKĐ, jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti. Nije proveden dokaz uvidom u kamatne stope na kunske kredite jer predmet ovog postupka nije kunski kredit. Nije proveden ni dokaz saslušanjem svjedoka DK jer je od tog dokaza tuženik odustao. Konačno, nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka VK, kojeg je predložio tužitelj, jer su činjenice o kojima je taj dokaz predložen (da je odredba o valutnoj klauzuli konkretnog ugovora nepoštena) utvrđene na temelju drugih provedenih dokaza, a tuženik, na kome je o tome teret dokaza, nije dokazao suprotno. Nije proveden ni dokaz saslušanjem svjedoka AK na okolnost preliminarnog izračuna tužiteljevog potraživanja, jer je visina zahtjeva utvrđena na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka.
10. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
11. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev-2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke, među kojima i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), te je odlučio da se revizije odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP.
12. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Ta se odredba primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je na snazi od 1. rujna 2019., a tužba je podnesena 13. lipnja 2023. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njezin konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
13. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
14. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 20. travnja 2004. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 166.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 5 godina,
– da je kredit odobren kao namjenski, za kupnju kuće (članak 2. Ugovora o kreditu),
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te u članku 4. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 3.151,68 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, a u članku 3. da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.
15. Tužitelj je iskazao da su mu sredstva bila potrebna za kupnju obiteljske kuće. Ta kuća se uvijek koristila isključivo samo za njegove potrebe i potrebe njegove obitelji, odnosno tamo su živjeli. Nikada se nije koristila u gospodarske svrhe. Odabrao je ovaj kredit kao najpovoljniji. Tako je taj kredit nuđen i prezentiran. Ne sjeća se da su ga u banci upozoravali na razlike u rizicima kredita sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na eure. Nije bilo govora o politici Hrvatske narodne banke vezane za zaštitu tečaja kune u odnosu na CHF naspram eura. Nije upozoren na rizike odnosno na mogućnosti ovakvog porasta tečaja. Da je to znao nikada sebe niti svoju obitelj ne bi izložio takvom riziku. Uzeli su kredit s kraćim razdobljem otplate upravo kako bi što prije platiti dug i nije bilo govora da bi se u tom razdoblju moglo dogoditi ovo što se na kraju dogodilo. Anuitet je s početnih 13.000,00 kuna porastao na čak 23.000,00 kuna, a u razdoblju od jedne godine redovne uplate iznos glavnice nije smanjen ni za kunu. Sadržaj ugovora je u cijelosti bio pripremljen od strane banke i nije se moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je pročitao prije nego što ga je potpisao i to u onom dijelu koji mu je bio važan, a to je iznos kredita, rok otplate i visina anuiteta. Sadržaj tog ugovora nije ukazivao na mogući porast anuiteta koji se dogodio. Prema podacima koje mu je banka predočila za iznos kredita od 100.000,00 eura u protuvrijednosti CHF je bio dužan vratiti 113.000,00 eura i to su podaci a kojima je raspolagao. Niti javni bilježnik ga nije upozoravao o rizicima kredita sa valutnom klauzulom u CHF.
16. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao istinit, jer je logičan i životan i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF (o kojima će nastavno biti više riječi). Nadalje, iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti.
17. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
18. Naime, tužitelj je navedeni ugovor zaključio kao fizička osoba, za osobne potrebe (kupnju nekretnine stambene namjene) pa se radi o potrošačkom ugovoru. Na to nedvojbeno upućuje i sadržaj članka 2. Ugovora u kojem je navedeno da se radi o stambenom kreditu. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se obveze vraćanja kredita vezuju uz tečaj švicarskog franka iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
20. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za njega proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja.
21. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koja je k tome i značajna, jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
22. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
23. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
24. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
25. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Javni bilježnik, dakle, pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa činjenica solemnizacije nema nikakav utjecaj na obaviještenost tužitelja o spornim odredbama Ugovora.
26. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Ništetni dio odredaba Ugovora, kojim je određeno da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan plaćanja, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje tečaj u vrijeme isplate kredita, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao, na ugovorni odnos se primjenjuje upravo taj tečaj sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim.
27. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš, koja je utvrdila postojanje preplate u iznosu od 20.000,43 eura, dok je u dopunskom nalazu i mišljenju utvrdila preplatu u iznosu od 19.666,15 eura. Prema nalazu i mišljenju vještaka prvi izračun predstavlja preplatu u koji su uključene i tečajne razlike po osnovi kamatne stope (jer se prema ugovoru i kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja). Dopunski izračun predstavlja preplatu u koju nisu uključene tečajne razlike po osnovi kamatne stope, a taj je zadatak dan vještaku jer je tužitelju u predmetu koji se kod ovog suda vodio pod poslovnim brojem P-2046/2016 radi utvrđenja ništetnosti odredbe istog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate po toj osnovi već dosuđen iznos koji su uključene i tečajne razlike po osnovi kamatne stope.
28. Citirani Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a vještak je u pisanom očitovanju i usmeno na raspravi argumentirano i razumljivo otklonio sve tuženikove prigovore i pojasnio je kako je došao do izračuna od 19.666,15 eura.
29. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, u utuženom iznosu od 19.666,15 eura (što tužitelj i potražuje) zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka. Tužitelj je isplatu zateznih kamata zahtijevao od dana dospijeća, no na istu ima pravo od dana plaćanja, pa mu je tako i dosuđeno, a u preostalom dijelu, za razdoblje od dospijeća do plaćanja, zahtjev za isplatom zateznih kamata je odbijen.
30. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja (25. studenoga 2020.) nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
31. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe sadržane u dijelu odredbe članka 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „…Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 166.000,00 CHF (stošezdesetšestisuća švicarski franaka)." Tom odredbom naveden je iznos kredita koji je odobren tužitelju uz primjenu valutne klauzule u CHF po tečaju važećem na dan korištenja kredita. Budući da je u tijeku ovog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju taj tečaj bio poznat i da je na njega pristao (jer su mu se njegove obveze prikazale upravo s obzirom na taj tečaj), radi se jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi, kako gramatički (jezično) tako i sadržajno, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Osim toga, tijekom cijelog postupka tužitelj svoj zahtjev radi isplate temelji upravo na razlici između anuiteta kojeg je plaćao prema tečaju važećem na dan plaćanja i tečaja važećeg na dan korištenja kredita, a kojeg je sud i prihvatio, pa bi stoga i u tom smislu bilo proturječno utvrditi ništetnost odredbe koja se veže upravo na tečaj važeći na dan korištenja kredita.
32. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu te u pretežitom dijelu sa svojim restitucijskomm zahtjevom, odnosno tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sud odlučio da je tuženik tužitelju dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 500,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife),
– sastav podneska od 29. srpnja 2021. kojim se očitovao na odgovor na tužbu 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife),
– sastav podneska od 7. siječnja 2022. kojim se očitovao na nalaz vještaka 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife),
– sastav obrazloženog podneska od 7. veljače 2022. kojim se očitovao na nalaz vještaka 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife),
– sastav podneska od 3. svibnja 2024. kojim je tužbeni zahtjev izrazio u valuti euro 50,00 eura (Tbr. 8. t. 4. Tarife),
– sastav obrazloženog podneska od 29. rujna 2025. kojim je specificirao tužbeni zahtjev po nalazu vještaka 500,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife),
– zastupanje na ročištima održanim 31. svibnja 2021., 30. kolovoza 2021., 14. veljače 2022., 6. svibnja 2024., 27. svibnja 2024., 29. rujna 2025. i 20. studenoga 2025. 500,00 eura po radnji (Tbr. 9. t. 1. Tarife)
što ukupno iznosi 6.050,00 eura. Tužitelju su priznati i troškovi vještačenja u iznosu od 425,63 eura, kao i troškovi preliminarnog obračuna u iznosu od 79,63 eura prema priloženom računu jer bez toga nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev. Tužitelju je odmjeren i plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 124,54 eura i na presudu u iznosu od 246,47 eura. Sveukupno radi se o iznosu od 6.926,27 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a u svezi Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22.).
33. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 18. lipnja 2021. kojim je obavijestio sud da je platio predujam za vještačenje jer je dokaz o uplati mogao dostaviti i bez da o tome sastavlja podnesak, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka. Isto vrijedi i za podnesak od 26. kolovoza 2021. (kojim obavještava sud da je dostavio dokumentaciju).Nije mu priznat niti trošak za sastav prijedloga od 21. prosinca 2021. za odgodu ročišta za koji nije zaprimio poziv, jer se to ročište i tako ne bi održalo zbog neuredne dostave poziva, pa ni to nije bio trošak potreban za vođenje postupka. Spisu nije priložena žalba tužitelja od 29. ožujka 2023., pa stoga nema pravo na naknadu troška za tu radnju. Konačno, tužitelj nije pristupio na ročište za objavu odluke pa nema pravo na naknadu tog troška.
34. Ističe se i to da je tužitelj snizio tužbeni zahtjev odnosno povukao tužbu za iznos od 334,28 eura. Tuženik je na povlačenje pristao, a ujedno je zatražio naknadu troška. Prema odredbi članka 158. stavak 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci naknaditi parnične troškove. Međutim, u svezi sniženog tužbenog zahtjeva tuženik nije poduzeo posebne parnične radnje, već je parnične radnje u pogledu kojih zahtijeva naknadu troška poduzeo u odnosu na cjelokupni tužbeni zahtjev. Budući da, stoga, tužitelju nisu nastali nikakvi troškovi vezani za djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva, njegov je zahtjev odbijen, kao neosnovan.
U Opatiji 15. siječnja 2026.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
