Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-1116/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužiteljice FŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Saši Kačeru, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 5. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Ivane Husić, odvjetnice u OU kod Saše Kačera, odvjetnika iz Čakovca i zamjenika punomoćnika tuženika OŽ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, te objave presude 15. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice sukladno podnesku tužiteljice zaprimljenom 6. veljače 2025. kojim uređuje tužbeni zahtjev.

i  p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici FŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 7.096,79 EUR (sedam tisuća devedeset šest eura i sedamdeset devet centi) zajedno sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate po stopi do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa razlike glavnice od 2.110,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Zagreb d.d. Zagreb naknaditi trošak parničnog postupka tužiteljici FŽ u iznosu od 1.308,66 EUR (tisuću tristo osam eura i šezdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2026. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnica kredita sklopila sa tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu partija br. 7103635990 od 17. svibnja 2007. g. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca dana 21. svibnja 2007. na iznos od 55.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, time da navodi da se obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, a koji kredit je uzela radi dovršenja kuće u [adresa], sa rokom otplate od 25 godina, odnosno tražbina tuženika dospijeva najkasnije dana 17. svibnja 2033. godine. U članku 7. Ugovora o kreditu utvrđena je otplata kredita prema kojoj se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja za CHF, a koji dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Prvi anuitet iznosio je 302,91 CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora. U ugovoru o kreditu navodi se da je tužiteljici bio odobren kredit uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i na dan sklapanja ovog ugovora o kreditu prema članku 2. iznosila je 4,5% godišnje. Dakle, tužiteljica se obvezala tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 55.000 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Budući da je dana 30. rujna 2015. stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje ZIDZPK) tuženik je jedino u svrhu ispunjenja njegovih zakonskih obveza propisanim tim zakonom pristupio potpisivanju Dodatku ugovora o kreditu temeljem ZIDZPK konverzija kredita uz kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 23. veljače 2016. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Sande Jalšovec iz Čakovca 7. ožujka 2016. U skladu sa ZID ZPK-om mijenjale su se odredbe ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te se postiže sporazum o raspolaganju pretplatom izračunate od strane tuženika zbog provedene konverzije. U članku 8. dodatka ugovora o kreditu navodi se da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita iznosi 27.492,40 EUR, a koju je tužiteljica dužna platiti tuženiku zajedno sa redovnom kamatom sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te odluku broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navodi da prilikom sklapanja ugovora o kreditu parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica mogla utjecati na odredbu ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, niti je tužiteljica mogla ocijeniti zašto, kada i kako će se iznos te stope mijenjati, nisu joj objašnjeni koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja kreditnog razdoblja, radi čega su navedene odredbe ugovora ništetne. Tužiteljica nije mogla utjecati niti na sadržaj odredbi o valutnoj klauzuli, a niti u samom ugovoru nisu objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi prosječan potrošač mogao razumjeti posljedice koje proizlazi iz tako ugovorene obveze, a tuženik tužiteljicu nije informirao o svim rizicima koje sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu prihvaća. Stoga su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli također ništetne. Navodi da izvršenom konverzijom tužiteljica nije izgubila pravni interes za utvrđenjem ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu te da je po osnovi tih ništetnih odredbi ugovora preplatila svoju obvezu za iznos od 38.320,28 KN / 5.085,98 EUR koji iznos potražuje od tuženika i radi čega je podnijela tužbu za isplatu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava zahtjev za isplatu tužitelja te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja navodeći da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po predmetnom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio u slučaju da je njezin zahtjev osnovan, a što osporava. Tuženik ističe prigovor zastare tražbine tužiteljice smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok jer da se radi o postupku naknade štete, a rok zastare da teče od svakog pojedinog više plaćenog iznosa, a kako je tužba podnijeta 12. lipnja 2019. to da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Nadalje, stranke da su 23. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, te su tim Aneksom stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, te da je glavni cilj tim zakonom propisano da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulo u EUR. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Sklopljenim Aneksom između stranaka da je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca te tužiteljica nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti tražiti obeštećenje s te osnove. Naime, tužiteljica da je prihvatom konverzije pristala biti korisnicom kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa i više se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora jer se taj spor odnosi samo na CHF korisnike kredita glede kojih nije sklopljen ugovor o konverziji. Time da tužiteljica uopće ne osporava da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK. Zaključno, tuženik navodi da prema ZIDZPK i pravnim stajalištima izraženim u odluci VSRH Gos-1/19 proizlazi da dodatak ugovoru o kreditu zaključen između ovdje stranaka proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je, da je tim dodatkom ugovoru stvorena pravna osnova koja uporište ima u prisilnom propisu i uspostavlja ravnotežu između tužiteljice i tuženika, te da tužiteljica kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove, radi čega predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužiteljica u podnesku od 24. studenoga 2020., između ostalog, navodi da osporava sve navode tuženika koji su u suprotnosti sa dosadašnjim navodima tužiteljice. Navodi da tuženik neosnovano ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice s obzirom da su sve uplate vršene od strane tužiteljice i to najprije na način da je poslodavac, kod kojeg je bila zaposlena, direktno uplaćivao tuženiku u ime i za račun tužiteljice potrebne iznose na ime anuiteta predmetnog kredita i to za razdoblje od svibnja 2007.g. sve do kolovoza 2010.g., što je vidljivo iz obračuna plaća tužiteljice koje tužiteljica dostavlja, te naglašava da je tužiteljica dio obračuna plaća izgubila, no da je jasno da su uplate za svo navedeno razdoblje vršene na identičan način. Od rujna 2010.g. pa na dalje tužiteljica je ugovorila plaćanje trajnim nalogom, a što je i vidljivo u "Prometi po kreditu", koji se nalazi u spisu. Tužiteljica se u odnosu na prigovor zastare tuženika poziva na Odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17 od 20.03.2018., te Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.. Ističe da sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev te da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZPK ne uređuje odnos konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

4. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 6. veljače 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na isplatu te je povećala tužbeni zahtjev na iznos od 9.206,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate kako je to u svom nalazu izrazio vještak. Unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) dopustio te odlučio kao u izreci rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

5. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to Ugovor o kreditu broj: 7103635990 od 17. svibnja 2007., te Dodatak ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016., otplatnu tablicu, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, obavijest o promjeni kamatnih stopa, izračun konverzije kredita, informativni sažetak izračuna konverzije, pregled otvorenih stavki po kreditu, promet po kreditu, prijedlog izmjene ugovora o kreditu, izračun preplate sastavljen od Centra poslovnih analiza d.o.o., račun Centra poslovnih analiza d.o.o., izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita sastavljen od KPMG Croatia d.o.o. za reviziju, potvrde o plaći tužiteljice, proveo je financijsko knjigovodstveno vještačenje, saslušao je svjedoka LŽ i tužiteljicu, te je pročitao nalaz i mišljenje sudskog vještaka Vlaste Santo Olđa.

6. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora je novčano potraživanje tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, te kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika.

8. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s tuženikom 17. svibnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: 7103635990 i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, uz namjenu kredita - dovršenje kuće u [adresa], te Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos 55.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za chf važećem na dan korištenja kredita, da je člankom 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje, da je člankom 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je Dodatkom Ugovoru o kreditu od 23. veljače 2016. utvrđeno nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđeno da je na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 27.492,40 EUR, te da je utvrđen preplaćeni iznos u iznosu od 16.444,15 KN.

9. Sporna je među strankama aktivna legitimacija tužiteljice, da li tužiteljica ima pravni interes potraživati ikakvu isplatu budući da je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu, te da li je nastupila zastara potraživanja, a sporna je i osnova potraživanja tužiteljice u smislu da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke ništetne te da li tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora.

10. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. Odredbom iz članka 26. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 17. svibnja 2007. tuženik – banka, davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je 1.- tužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je 1.- tužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

16. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

17. Svjedok LŽ naveo je da je tužiteljici i njemu bio potreban novac za nadogradnju kuće koju je supruga kasnije naslijedila od svojih roditelja. Naveo je da je prije sklapanja ugovora o kreditu više puta sa suprugom odlazio u poslovnicu tuženika te im je tada nuđen kredit sa valutnom klauzulom u švicarcima iako su postojali i drugačiji ugovori sa drugim valutnim klauzulama odnosno (euro). Osobna bankarica supruge najviše im je sugerirala da sklope ugovor sa valutnom klauzulom vezanom uz CHF jer je takav kredit za njih bio najpovoljniji, a s obzirom na to da je supruga bila klijent banke tuženika, poznavala je savjetnicu koja je pripremala sam ugovor o kreditu radi čega nisu niti tražili u drugim bankama drugačije kredite već su vjerovali zaposlenici tuženika. Prije sklapanja ugovora rečeno im je da se isti sklapa vezano za tečaj CHF, da je isplata u kunama, da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je moguće da će kamate varirati, ali da će se anuiteti povećavati maksimalno 20,00 do 30,00 kuna ili da će biti i manji od početnog anuiteta. Sklopili su ugovor sa otplatnim planom na 25 godina, te je ugovorena i hipoteka na toj predmetnoj kući na koju su morali pristati roditelji supruge. Početni anuitet iznosio je otprilike 1.400,00 KN, a kasnije kada su anuiteti porasli isti su dosezali i 2.300,00 KN. Svjedok se zajedno sa suprugom raspitivao o tome da se promijeni način otplate te im je tada rečeno da je moguće izvršiti promjenu, ali samo na način da se sklopi novi ugovor o kreditu gdje bi on bio korisnik kredita i to na način da se cijela otplata kredita vrši iznova, a to je podrazumijevalo trošak nove procjene nekretnine, naknadu za prijevremeno zatvaranje postojećeg kredita, ponovni trošak kod javnog bilježnika, a što je sve zajedno njima bilo potpuno neisplativo jer se radilo o visokim troškovima. Kredit je otplaćivala tužiteljica i to preko plaće putem poslodavca, a kasnije je ugovoren trajni nalog. Naknadno su izvršili konverziju kredita i to onakvu kako je to predložila banka tuženika te se radilo o sistemu uzmi ili ostavi, a s obzirom na to da je konverzijom bila predviđena otplata kredita u nižim anuitetima od dotadašnjih zapravo nisu niti imali drugog izbora nego pristati na takvu konverziju. Prilikom sklapanja i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti bankarica tuženika niti netko drugi u banci nije ih upozorio na postojanje rizika kod sklapanja ovakvog tipa ugovora, odnosno u to vrijeme nisu bili upoznati s mogućnošću da bi rate kredita mogle toliko rasti. Samu odredbu kojom se ugovara valutna klauzula on je razumio otprilike, ali ne u cijelosti te nije smatrao da bi se moglo dogoditi da zbog te odredbe rate kredita budu toliko visoke kao što su bile, a ugovor je od strane banke već bio unaprijed pripremljen te im je isti u par koraka protumačila bankarica. Naveo je da je tužiteljica također pročitala ugovor o kreditu prije njegova potpisivanja, zatim da prilikom konverzije kredita 2016. godine njegova supruga nije mogla utjecati na pojedine odredbe dodatka ugovoru, te je bio prisutan kod potpisivanja ugovora o konverziji kredita. Svjedok je naveo da im prilikom sklapanja ugovora nisu prikazivani nikakvi grafovi niti im je bilo što objašnjavano u smislu rasta tečaja strane valute, a s obzirom na to da su bankaricu već duže poznavali, a ona im je imala namjeru ishoditi "dobar" kredit, oni su joj vjerovali. Naveo je da u trenutku kada je tužiteljica sklapala dodatak ugovoru o kreditu kojim je ugovorena konverzija kredita više nije imao povjerenja u banku, međutim radilo se o situaciji kada im se pružala mogućnost da im se bitno smanji rata kredita sklapanjem takve konverzije pa su na to pristali iako nisu bili sigurni da će se time u potpunosti obeštetiti.

18. Budući da je svjedok iskazivao uvjerljivo, životno i logično sa mnogo detalja, sud je njegov iskaz u cijelosti našao vjerodostojnim, a iskaz ovog svjedoka potvrđuje i iskaz tužiteljice.

19. Tužiteljica je navela da su samom potpisivanju ugovora prisustvovali njeni roditelji i ona. Ugovor je prije potpisivanja pročitala no ne sjeća se da li je isti i razumjela. Navela je da je ona došla tražiti kredit i da je predočila za što joj je isti potreban, a nakon čega joj je rečeno da je upravo ovaj kredit za nju najpovoljniji, odnosno s obzirom na to da je već otplaćivala prijašnji kredit nije mogla niti ostvariti drugačiji ugovor nego upravo ovakav sa valutnom klauzulom u CHF. Nitko im nije niti ponudio da sklope ugovor sa klauzulom u eurima, a moguće da takav ugovor ne bi niti mogli ostvariti, dok im ugovor u kunama nije nitko ponudio, samo se nudio ovaj u švicarcima. Navela je da je već otprije imala jedan ugovor sa valutnom klauzulom u eurima u istoj banci te kod tog kredita čija je otplata bila otprilike 15 godina, rata kredita nikada nije rasla već se ista i smanjivala ovisno o rastu ili padu eura. S obzirom na to da je bila klijentica banke tuženika od kad se zaposlila s 18 godina te s obzirom na to je već imala ranije iskustvo sa kreditom te je stoga i poznavala bankaricu tuženika, iako ne i osobno, bankarici i banki je vjerovala kada su joj predočavali da je upravo taj kredit vezan uz CHF najpovoljniji za njih te nije mislila da će se rate kredita toliko mijenjati. Da je to znala unaprijed takav kredit ne bi nikad uzela. Razmišljala je sa suprugom i o tome da on uzme kredit sa valutnom klauzulom u eurima, međutim on je tada radio u Austriji te nije imao uvjete za uzimanje takvog kredita radi toga što bi za ishođenje kredita morao imati još i dodatna sredstva osiguranja odnosno jamce ili sudužnike. Kada im je ponuđena konverzija kredita istu su prihvatili upravo takvu kakva im je ponuđena jer im je u tom trenutku to odgovaralo budući da je ona tada bila na rodiljnom dopustu te im se nakon konverzije rata kredita smanjila na iznos od oko 100,00 eura i takvu su ratu otplaćivali oko godinu i pol. Kredit je otplaćivala osobno putem plaće preko poslodavca, a jedan period oko godinu dana je bila na burzi te je tada ugovorila trajni nalog. Ugovor o kreditu i ugovor o konverziji je sastavila bankarica te tužiteljica nije imala nikakvi utjecaj na sadržaj odredbi ugovora. Navela je da je ona pitala u banci da li može utjecati na odredbe ugovora no da joj je rečeno da može ili prihvatiti ili ne prihvatiti isti, zatim da je čula što znači valutna klauzula, ali nije znala da bi moglo doći to te situacije, naročito s obzirom na to da je već imala ranije ugovor o kreditu, da je imala je povjerenje u bankaricu te je smatrala da će i otplata ovog kredita teći na isti način kao i onog prethodnog.

20. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti našao vjerodostojnim jer je iskazivala izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužiteljici kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužiteljice proizlazi da je bila svjesna da se njezina obveza veže uz valutu švicarskog franka iako joj nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba, niti su se iste posebno pojašnjavale. Također, sud je našao iskaz tužiteljice podudarnim sa iskazom svjedoka stoga ga i u cijelosti prihvaća.

21. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužiteljica kao stranka nije mogla pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi, dakle niti o odredbi članka 2., niti o odredbi iz članka 10. ugovora jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika pa tužiteljica nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora, a isto tako, tužiteljica nije mogla niti pregovarati o pojedinim odredbama Dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljicom niti da su tužiteljici sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (a predmetni ugovor sklopljen je 17. svibnja 2007.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te odredbe kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.

23. Glede prigovora tuženika da tužiteljica nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužiteljica prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale neotplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljica obeštećena glede utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužiteljica ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 17. svibnja 2007. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisno o odluci banke i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

24. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužiteljice podnesena je 12. lipnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

25. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zbog čega je utvrđeni iznos od 7.096,79 EUR, koji je tužiteljica platila više zbog primjene tih ništetnih odredbi u odnosu na iznos koji je trebala platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez osnove. Zahtjev tužiteljice za isplatu (restitucijski zahtjev) je u biti posljedica utvrđenja dijela odredbi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetnima. Stoga se ovdje ukazuje kako je tuženik, iznos preplaćen od strane tužiteljice plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o ugovorenoj kamati promjenjivoj odlukom kreditora i sukladno ništetnoj odredbi o plaćanju anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, stekao bez osnove.

26. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo- Olđa od 2. siječnja 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužiteljica platila primjenom početne ugovorene kamatne stope od 4,50 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužiteljica platila primjenom srednjeg tečaja HNB za CHF prema HRK na dan isplate kredita 24. svibnja 2007. (4,426595 KN za CHF), odnosno da je u razdoblju od 24. svibnja 2007. do 1. siječnja 2014. zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u razdoblju od 1. srpnja 2007. do 1. rujna 2015. tužiteljica preplatila iznos od 6.489,87 EUR, a kada se na taj iznos obračuna zatezna kamata za razdoblje od dana preplate do 30. rujna 2015., koja je utvrđena u iznosu od 2.789,44 EUR, te kada se od tog ukupnog zbroja oduzme iznos preplate utvrđene Dodatkom ugovoru o kreditu od 2.182,52 EUR, tada ukupan iznos preplate umanjen za preplatu utvrđenu u konverziji iznosi 7.096,79 EUR. Sudska vještakinja je postupivši po nalogu suda prikazala i iznos glavnice na dan konverzije, koliko bi iznosila po početno ugovorenoj kamati i tečaju te uz uračunavanje svih izvršenih uplata, te usporedno iznos glavnice koji je tuženik utvrdio prilikom konverzije kredita, te koliko iznosi preplata utvrđena u konverziji te je zaključila kako i ovdje postoji razlika u iznosu od 15.899,09 KN / 2.110,17 EUR.

27. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda.

28. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica je dostavila očitovanje 6. veljače 2025. iz kojeg proizlazi da je u cijelosti suglasna s istim, time da je ujedno uskladila tužbeni zahtjev te s osnova preplate zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu potražuje ukupan iznos od 9.206,96 EUR (7.096,79 EUR + 2.110,17 EUR), smatrajući da pravo na preplatu zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu obuhvaća i pravo na isplatu iznosa razlike između glavnice koliko bi iznosila na dan konverzije po početno ugovorenoj kamati i tečaju te uz uračunavanje svih izvršenih uplata, i iznosa glavnice koji je tuženik utvrdio prilikom konverzije kredita.

29. Tuženik je u podnesku od 11. veljače 2025. naveo da ne osporava matematički izračun sudskog vještaka, no da osporava osnovu potraživanja tužiteljice. Ističe, da je sud, ako zahtjev nađe osnovanim, dužan uzeti u obzir i razdoblja u kojima je tužiteljica plaćala manje iznose na ime nižeg tečaja CHF i nižih kamata od početno ugovorenih. Ponavlja ranije istaknute prigovore, da je ugovor o kreditu čije odredbe tužiteljica smatra ništetnim, prestao postojati sklapanjem konverzije, te da je Dodatkom Ugovoru o kreditu stvorena nova pravna osnova, te da stoga nalaz vještaka uopće nije relevantan za odluku u ovom postupku, a ujedno tuženik osporava status potrošača tužiteljici. U podnesku od 14. siječnja 2025., nakon što je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev, tuženik se usprotivio povećanju tužbenog zahtjeva, te istaknuo prigovor zastare.

30. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok nije uvažio ove prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno. Prema tome, kako tuženik zapravo nije prigovorio konkretnom nalazu i mišljenju vještaka, već nalogu suda koji je zadan vještaku, sud je isti ocijenio neosnovanim.

31. Nije osnovan prigovor aktivne legitimacije tužiteljice koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu budući da iz dokaznog postupka proizlazi kako je tužiteljica sama otplaćivala sve anuitete predmetnog krdita i to ili putem poslodavca ili putem trajnog naloga, te se ovi navodi tuženika ocjenjuju paušalnim.

32. Glede prigovora tuženika da je u slučaju da sud nađe tužbeni zahtjev osnovanim u obzir valjalo uzeti i plaćanja tužiteljice kada su se anuiteti plaćali po tečaju CHF nižem od početno ugovorenog i kamati nižoj od početno ugovorene valja reći da prema izračunu sudskog vještaka koji je tužiteljica prihvatila u cijelosti proizlazi da su u obzir uzeta i navedena razdoblja te su isti iznosi uračunati u iznose utvrđene preplate. Stoga je i ovaj prigovor tuženika neosnovan. Vezano za navode tuženika kojim tužiteljici osporava status potrošača valja reći da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, a u dokaznom postupku utvrđeno kako je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao potrošač s namjenom da se sredstva ostvarena istim utroše za nadogradnju kuće za stanovanje, a ne za financiranje ikakve poslovne djelatnosti dok tuženik nije ničime dokazao niti doveo u sumnju da su sredstva utrošena za neku drugu namjenu.

33. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platila više, i to iznos od 6.489,87 EUR s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, na koji iznos obračunata zatezna kamata od preplate do 30. rujna 2015. iznosi 2.789,44 EUR, a uračunavajući konverzijom utvrđenu preplatu od 2.182,52 EUR, ukupan iznos preplate iznosi 7.096,79 EUR, te na koji iznos zatezna kamata teče od 1. listopada 2015. do isplate, kako je to naznačeno u vještačkom nalazu.

34. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

36. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče, dakle od 1. listopada 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

37. Tužiteljica je podneskom od 6. veljače 2025. precizirala tužbeni zahtjev tako što je zatražila i dosudu razlike glavnice u iznosu od 2.110,17 EUR kako je to ranije opisano. Međutim, prema stavu ovoga suda tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike glavnice tj. razlike iznosa ostatka glavnice na dan 30. rujna 2015. (koji je utvrđen Dodatkom Ugovoru o kreditu u iznosu od 27.492,40 EUR) i iznosa ostatka glavnice prema početnom otplatnom planu primijenom tečaja na dan isplate kredita jer je iznos ostatka glavnice utvrđen Dodatkom Ugovoru o kreditu posljedica sporazuma stranaka, a tužiteljica nije dokazala da su te odredbe ništetne niti je sud našao da postoje neki od razloga ništetnosti. Visinu glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Dodatka ugovorne strane su međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača pa ona ni nije obuhvaćena razlogom ništetnosti niti je to tužiteljica tijekom postupka dokazala. Stoga je sud taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

38. Kako je tužiteljica u sporu u djelomično uspjela sud joj je priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podnesaka od 16. srpnja 2019. kojim specificira tužbeni zahtjev nakon dostave dokumentacije tuženika, podnesak od 30. lipnja 2019., podnesak od 6. veljače 2025., u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife za svaki podnesak, trošak zastupanja na ročištima 6. srpnja 2020., 24. svibnja 2023., 3. prosinca 2025. u zatraženim iznosima od po 250,00 EUR za svako ročište prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat joj je trošak financijsko knjigovodstrvenog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu, no ne u zatraženom iznosu od 94,66 EUR koliko je tužiteljica platila, već u iznosu od 53,09 EUR koliko je bila dužna platiti sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi) budući da je to trošak koji je bio potreban za vođenje parnice. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 1. srpnja 2020., budući da takav ne postoji u spisu predmeta, niti trošak podneska od 18. veljače 2025. budući da sud isti ne nalazi potrebnim za vođenje parnice jer u istome tužiteljica navodi sudsku praksu na koje je ukazala i ranije tijekom postupka. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 2.203,09 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a. Kako je tužiteljica u sporu uspjela sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 7.096,79 EUR, što u odnosu na zahtijevani iznos od 9.206,96 EUR čini 77,08 % uspjeha, a dio tužbenog zahtjeva je odbijen, taj dio predstavlja uspjeh tuženika, izraženo postotkom tuženik je, dakle uspio u sporu 22,92 %. Kada se od postotka uspjeha tužitelja oduzme iznos postotka uspjeha tuženika preostaje iznos od 54,16 %. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 eur sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 16. veljače 2021., 27. ožujka 2024. i 5. prosinca 2025. u zatraženim iznosima od po 250,00 EUR za svako ročište prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Nadalje, priznat je trošak sastava podnesaka od 23. studenoga 2020. u kojem se očituje na navode iz odgovora na tužbu, podnesak od 11. travnja 2023. kojim se očituje na zahtjev suda o predloženom vještačenju, podnesak od 6. veljače 2025., kojim precizira tužbeni zahtjev nakon vještačenja, u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife za svaki podnesak. Priznat je i trošak predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eur koliko je isti i plaćen, trošak izrade izračuna tražbine tužiteljice prije podnošenja tužbe sastavljenog po vještaku Centar poslovnih analiza d.o.o., u iznosu od 82,95 EUR, koji trošak sud smatra svrsishodnim i potrebnim za vođenje ove parnice jer bez tog vještačenja tužiteljica ne bi mogla postaviti određen tužbeni zahtjev. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, dalje: ZOSP), u iznosu od 97,29 EUR koji iznos je tužiteljica podmirila prilikom podnošenja tužbe dok joj nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da je sukladno odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. ZOSP istog troška pristojbe oslobođena. Sud nije priznao trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR budući da istome nitko nije pristupio pa navedeni trošak tužiteljici nije niti nastao. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 2.330,24 EUR, a s obzirom na postignut uspjeh u parnici, tuženik joj je dužan nadoknaditi 54,16% tog iznosa, što čini iznos od 1.308,66 EUR. Dosuđeni trošak tuženik je dužan podmiriti u roku od petnaest dana sukladno članku 328. st. 2. ZPP-a. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 15. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćniku Saši Kačeru, odvjetniku iz Čakovca, ĐŽ

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6