REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 83 P-4028/2024-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I tužiteljice AL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], II tužiteljice IL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] tužitelja UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Vinku Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925 iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupan po punomoćnici Katarini Krvavica, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika OL, odvjetničke vježbenice, dana 15. siječnja 2026.,

p r e s u d i o je:

I./ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 02041, sklopljenog dana 28. travnja 2008. između tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. kao davatelja kredita i prednika tužitelja NL kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredba točke II. Ugovora u dijelu kojom je određen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.249,68 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja te odredba točke III. Ugovora povezano sa točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica: CHF-2008-I-02 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u iznosu od 245,15 CHF, plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja.

II./ Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da tužiteljima AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 3.428,92 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos, i to:

- na iznos od 0,70 eur od 24.6.2008. do isplate,

- na iznos od 1,33 eur od 14.8.2008. do isplate,

P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 - 56

- na iznos od 1,54 eur od 15.10.2008. do isplate,

- na iznos od 6.75 eur od 14.11.2008. do isplate,

- na iznos od 9,20 eur od 15.12.2008. do isplate,

- na iznos od 3,55 eur od 15.1.2009. do isplate,

- na iznos od 17,71 eur od 16.2.2009. do isplate,

- na iznos od 18,81 eur od 23.3.2009. do isplate,

- na iznos od 12,84 eur od 15.4.2009. do isplate,

- na iznos od 14,55 eur od 15.5.2009. do isplate,

- na iznos od 15,10 eur od 15.6.2009. do isplate,

- na iznos od 12,40 eur od 17.7.2009. do isplate,

- na iznos od 13,16 eur od 17.8.2009. do isplate,

- na iznos od 11,91 eur od 31.8.2009. do isplate,

- na iznos od 11,91 eur od 15.10.2009. do isplate,

- na iznos od 10,49 eur od 16.11.2009. do isplate,

- na iznos od 13,35 eur od 15.12.2009. do isplate,

- na iznos od 12,45 eur od 15.1.2010. do isplate,

- na iznos od 15,67 eur od 15.2.2010. do isplate,

- na iznos od 16,82 eur od 15.3.2010. do isplate,

- na iznos od 17,74 eur od 15.4.2010. do isplate,

- na iznos od 19,56 eur od 17.5.2010. do isplate,

- na iznos od 22,92 eur od 16.6.2010. do isplate,

- na iznos od 25,20 eur od 16.7.2010. do isplate,

- na iznos od 28,81 eur od 16.8.2010. do isplate,

- na iznos od 30,86 eur od 15.9.2010. do isplate,

- na iznos od 33,70 eur od 15.10.2010. do isplate,

- na iznos od 32,65 eur od 15.11.2010. do isplate,

- na iznos od 34,21 eur od 15.12.2010. do isplate,

- na iznos od 41,86 eur od 14.1.2011. do isplate,

- na iznos od 41,53 eur od 15.2.2011. do isplate,

- na iznos od 41,10 eur od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 44,92 eur od 31.3.2011. do isplate,

- na iznos od 40,25 eur od 30.4.2011. do isplate,

- na iznos od 44,75 eur od 31.5.2011. do isplate,

- na iznos od 52,17 eur od 30.6.2011. do isplate,

- na iznos od 63,06 eur od 31.7.2011. do isplate,

- na iznos od 70,36 eur od 31.8.2011. do isplate,

- na iznos od 56,79 eur od 30.9.2011. do isplate,

- na iznos od 51,88 eur od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 51,94 eur od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 55,59 eur od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 58,89 eur od 31.1.2012. do isplate,

- na iznos od 59,96 eur od 29.2.2012. do isplate,

- na iznos od 58,89 eur od 31.3.2012. do isplate,

- na iznos od 59,96 eur od 30.4.2012. do isplate,

- na iznos od 58,12 eur od 31.5.2012. do isplate,

- na iznos od 57,57 eur od 30.6.2012. do isplate,

- na iznos od 59,45 eur od 31.7.2012. do isplate,

P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 - 56

- na iznos od 59,60 eur od 31.8.2012. do isplate,

- na iznos od 53,23 eur od 30.9.2012. do isplate,

- na iznos od 58,03 eur od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 58,63 eur od 30.11.2012. do isplate,

- na iznos od 58,11 eur od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 52,43 eur od 31.1.2013. do isplate,

- na iznos od 55,05 eur od 28.2.2013. do isplate,

- na iznos od 55,55 eur od 31.3.2013. do isplate,

- na iznos od 58,54 eur od 30.4.2013. do isplate,

- na iznos od 52,09 eur od 31.5.2013. do isplate,

- na iznos od 52,54 eur od 30.6.2013. do isplate,

- na iznos od 53,43 eur od 31.7.2013. do isplate,

- na iznos od 52,99 eur od 31.8.2013. do isplate,

- na iznos od 54,69 eur od 30.9.2013. do isplate,

- na iznos od 56,21 eur od 31.10.2013. do isplate,

- na iznos od 56,29 eur od 30.11.2013. do isplate,

- na iznos od 58,15 eur od 31.12.2013. do isplate,

- na iznos od 56,30 eur od 31.1.2014. do isplate,

- na iznos od 58,83 eur od 28.2.2014. do isplate,

- na iznos od 60,36 eur od 31.3.2014. do isplate,

- na iznos od 59,10 eur od 30.4.2014. do isplate,

- na iznos od 57,04 eur od 31.5.2014. do isplate,

- na iznos od 57,98 eur od 30.6.2014. do isplate,

- na iznos od 59,18 eur od 31.7.2014. do isplate,

- na iznos od 59,93 eur od 31.8.2014. do isplate,

- na iznos od 59,98 eur od 30.9.2014. do isplate,

- na iznos od 61,08 eur od 31.10.2014. do isplate,

- na iznos od 62,78 eur od 30.11.2014. do isplate,

- na iznos od 62,78 eur od 31.12.2014. do isplate,

- na iznos od 59,28 eur od 31.1.2015. do isplate,

- na iznos od 59,27 eur od 28.2.2015. do isplate,

- na iznos od 59,27 eur od 31.3.2015. do isplate,

- na iznos od 59,27 eur od 30.4.2015. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. godine, sa zateznom kamatom, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna .

P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 - 56

III./ Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, da tužiteljima AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati troškove parničnog postupka od 5.105,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna .

IV./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

r i j e š i o j e:

Dozvoljava se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelja u podnesku od 22.05.2025. na iznos od 3.428,92 EUR sa pripadajućim zatezanim kamata.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su zakonski nasljednici i univerzalni pravni slijednici NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao davateljem kredita dana 28. travnja 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 02041, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.249,68 CHF obračunato prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja, u svrhu financiranja troškova kupnje osobnog automobila. Sastavni dio ugovora su bili Uvjeti ugovora o kreditu, Inačica CHF-2008-I-02 (Uvjeti ugovora). Točkom III Ugovora određen je mjesečni obrok kredita u iznosu od 245,15 CHF. Točkom 5.1. Uvjeta ugovora određeno je da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb za CHF, vrijedećem na dan plaćanja. Točkom 11.3. Uvjeta ugovora u slučaju spora određena je mjesna nadležnost suda u Zagrebu. U trenutku isplate kredita prodajni tečaj švicarskog franka Raiffeisenbank Austria d.d. je u odnosu na hrvatsku kunu bio 4,512286, no isti je vrlo brzo porastao te je prednik tužitelja zbog rasta tečaja većinu vremena plaćao osjetno veće mjesečne iznose u odnosu na početno stanje. Prednik tužitelja je navedeni kredit u cijelosti otplatio krajem travnja 2015. godine. Navedeni ugovor o kreditu prednik tužitelja i tuženik su sklopili u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je profesionalno društvo za poslove financijskog i operativnog leasinga, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te jednostranoj promjeni kamatne stope, na koji način je doveo prednika tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je istaknuo kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na kredite u EUR i samo do određenog roka, kod prednika tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je prednika tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 - 56

tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora namjerno propustio obavijestiti prednika tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik predniku tužitelja nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Tužiteljica je kao supruga pok. NL dobro upoznata sa navodima iz točaka 2.1. - 2.2. tužbe jer je ista sa svojim pokojnim suprugom bila prisutna sastancima NL sa tuženikom, njih dvoje su međusobno razgovarali o uvjetima kredita i on joj je prenio sve relevantne informacije koje je njemu tuženik prezentirao. I tužiteljica je bila prisutna i prilikom potpisivanja i ovjere ugovora kod javnog bilježnika. Prednik tužitelja je sa osnova rasta tečaja CHF u odnosu na HRK, kredit preplatio za iznos od ukupno 26.040,00 kn, uvećano za zatezne kamate od svake pojedine mjesečne preplate pa do dana plaćanja. Tužitelji ukazuju kako oni kao univerzalni nasljednici iza korisnika kredita nesporno imaju pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP- a za tužbu za utvrđenje (toč. I tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističu ništetnost neograničeno. Nadalje, tužitelji ističu kako je odredbom čl. 81. st.1. ZPP/03 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF riječ je o nepoštenim ugovornim odredbama koje su predniku tužitelja nametnute jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Dodatno, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile ni jasne ni lako razumljive ni lako uočljive. Naime, navedene odredbe su se nalazile u Uvjetima ugovora, bile su napisane jako sitnim slovima, dok u glavnom ugovoru o tome uopće nije bilo podataka. Stoga navedene ugovorne odredbe predniku tužitelja kao prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, radi čega se na te ugovorne odredbe temeljem čl. 84. ZPP/03 može primijeniti test nepoštenosti. Dakle tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije prednika tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja. Tuženik je prednika tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarski francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je tuženik prednika tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za prednika tužitelja kao korisnika kredita. Stoga prednik tužitelja kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao, odnosno morao znati. Budući da prednik tužitelja nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, on niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao prednika tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženik je prednika tužitelja P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 - 56

izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za prednika tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzulom. Dakle tuženik nije postupio obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu prednika tužitelja i bila je značajna. Iz svega gore navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO-a. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužiteljima sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO-a) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1015. ZOO-a), slijedom čega su tužitelji ovlašteni postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pa slijedom navedenog, a prema konačnom zahtjevu iz podneska od 20.05.2025. tužitelji potražuju od tuženika isplatu iznosa iz točke II izreke presude po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 16.249,68 CHF sa zateznom kamatom na od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, uz prethodno utvrđenje ništetnim odredbi čl. II i III predmetnog Ugovora o kreditu u kojima je plaćanje vezano za valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari, tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tuženika. Naime, tuženik ističe da se u konkretnom slučaju na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok. U bitnome, zahtjev tužitelja predstavlja zahtjev za povratom plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je zadnja rata Ugovora o kreditu broj 02041 isplaćena 15.04.2015. godine, a tužba je podnesena tek 24.04.2020.g., sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik također osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Opreza radi, tuženik osporava tvrdnju tužitelja da bi odredbe predmetnog Ugovora o kreditu bile nepoštene, odnosno ništetne u djelu u kojem je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF-u. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, tužitelj je u potpunosti u krivu kad navodi kako tuženik nije s njim pojedinačno pregovarao prilikom sklapanja ugovora te kako mu nije uopće ukazao na sklapanje valutne klauzule u švicarskim francima. Takva je tvrdnja u potpunosti promašena zato što je cijela poanta kod sklapanja tog ugovora bila u tome da tuženik želi sklopiti ugovor s valutnom klauzulom upravo u švicarcima, za razliku od ugovora s valutnom klauzulom u eurima. Dakle, nije točno da nije znao niti mogao imati saznanja o predmetnoj klauzuli. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe predmetnog Ugovora u djelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Bez obzira što u konkretnom slučaju nisu ispunjeni osnovni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti predmetnih odredbi, tuženik u cijelosti osporava da bi takve odredbe bile protivne načelu savjesnosti i poštenja ili da bi uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Sasvim su paušalne i neosnovane tvrdnje tužitelja da bi ugovaranje valutne klauzule u predmetnom ugovoru bile nepoštene, neodredive, izazivale neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača te kao takve ništetne i bez pravnog učinka. Za takvu P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 - 56

netočnu i paušalnu tvrdnju, tužitelj uopće nije iznio adekvatne dokaze i tvrdnje te se u biti sve svodi na rekla-kazala metodu tužitelja. Nadalje, tužitelji, kao nasljednici ne mogu i ne znaju reći na koji način je i u kojim okolnostima sklopljen predmetni ugovor budući da nisu prisustvovali pregovorima oko sklapanja predmetnog ugovora. Tuženik posebno naglašava da u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora nije imao, niti je mogao imati saznanja o kretanju tečaja CHF-a u odnosu na domaću valutu te se stoga osporavaju svi navodi tužitelja da je valutna klauzula ugovorena s ciljem ostvarivanja profita. Svakako, notorna je činjenica da tuženik nema nikakvog utjecaja na kretanje tečaja CHF-a u odnosu na HRK. Isto tako, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, tuženiku je ponuđeno i sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u EUR-ima, stoga su netočne tvrdnje da je tužitelju kao potrošaču nametnuta valutna klauzula u CHF-u. Kao dokaz da je tuženik sklapao ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, u privitku se dostavlja jedan takav ugovor, sklopljen 04.07.2007.g. Dakle, tužitelj je imao pravo izbora glede financiranja motornog vozila te je upravo tužitelj izabrao ugovor s valutnom klauzulom u CHF-u. Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužitelja o „zloporabi“ instituta valutne klauzule te o nepoštenosti odredbi predmetnog Ugovora u cijelosti su netočne i paušalne. Tuženik opetovano ističe da je prilikom sklapanja, ali i tijekom izvršavanja prava i obveza iz predmetnog Ugovora postupao u dobroj vjeri i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te nije uskratio tužitelju niti jedno pravo u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. U konkretnom slučaju nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, što je vidljivo je iz okolnosti da je predmetni Ugovor uredno i pravovremeno izvršen od strane tužitelja kao potrošača, a da pritom tijekom trajanja ugovora nije podnio niti jedan prigovor tuženiku kao trgovcu. Stoga, budući da osnovna tvrdnja tužitelja o nepoštenosti odredbi predmetnog Ugovora nije točna, posve je jasno da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, pa se predlaže odbiti isti. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu P-1946/20 od 20. travnja 2023. kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi čl. II i III predmetnog ugovora o kredita po osnovi valutne klauzule, te naložio tuženiku da isplatu tužitelju po osnovi ništetnih odredbo o valutnoj klauzuli iznos od 3.428,92 EUR/25.835,17 kn sa pripadajućom zateznim kamatama za period od 24.06.2008. do 30.04.2015., te za isplatu parničnog troška od 3.428,92 EUR/25.835,17 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je odbio tuženika u cijelosti sa zahtjevom za isplatu parničnog troška.

4. Županijski sud u Zagreb rješenjem Gž-39609/23 od 28.05.2024. ukinuo je prethodno navedenu presudu ovog suda i predmet vratio na ponovno suđenje.

5. U obrazloženju istog rješenja stoji Ispitujući prvostupanjsku presudu povodom žalbe tuženika u granicama razloga navedenih u žalbi valja reći da tuženik osnovano ukazuje kako nema mjesta izravnoj primjeni utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom posl. br. P-1401/12 jer se taj postupak odnosio na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji su ugovorili kredite u valuti švicarskog franka (Chf) s tuženicima u tom postupku kao kreditorima i to: I-tuženikom Zagrebačka banka d.d., II-tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., III-tuženikom Erste & Steiermärkische d.d., IV-tuženikom Raiffeisenbank Austrija d.d., V-tuženikom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., VI-tuženikom Otp banka Hrvatska d.d., VII-tuženikom Societe Generale-Splitska banka d.d. i VIII- tuženikom Sberbank d.d. (ranije: Volksbank d.d.). S obzirom na to da se ovdje radi o ugovoru o kreditu s tuženikom koji kao tuženik nije bio obuhvaćen i nije sudjelovao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P.1401/12, treba reći da se učinci odluka donesenih u navedenom P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 - 56

kolektivnom sporu ne odnose na ugovorni odnos s ovdje tuženikom. No u tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. te čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07, dalje: ZZP/07) koje su za predmetni ugovor od 28. travnja 2008. mjerodavne po načelu tempus regit actum, i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO). Prema čl. 96. st. 2 ZZP/07 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca odnosno tuženika. Uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. ZZP/07, prema čl. 87. ZZP/07 nepoštenom se može, između ostalih, smatrati odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom; odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora. Budući da je predmetni ugovoru o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju kojeg je pripremio i predložio tuženik, primjenom čl. 96. st. 2. ZZP/07 smatra se da se o valutnoj klauzuli u Chf nije pregovaralo, pri čemu tuženik nije dokazao suprotno a na njemu je prema čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret tog dokaza. U svom sadržaju odredba o valutnoj klauzuli u Chf predstavlja odredbu koju je dopušteno ocjenjivati jer ona, suprotno čl. 99. ZZP/07 nije jasna ni lako razumljiva niti je lako uočljiva. U čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Bez obzira što su odredbe čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP/07 kao i odredbe čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO bile važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora a prisilno pravne naravi su i kao takve su obvezivale tuženika, potrebno je utvrditi je li spornom odredbom o valutnoj klauzuli u Chf, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovana značajna neravnoteža na štetu prednika tužitelja. Ovo stoga jer se smatra nepoštenom ona odredba koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O tome je li sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu na štetu prednika tužitelja kao potrošača a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, u presudi suda prvog stupnja nisu dani razlozi jer u tom smislu nije proveden test nepoštenosti. Zbog navedene bitne povrede odredaba postupka prvostupanjska se presuda ne može ispitati i stoga je primjenom čl. 369. st. 1. ZPP odlučeno kao u stavku I izreke ove presude. Posljedično će odluka o naknadi parničnog troška ovisiti o odluci u ponovljenom suđenju tako da je valjalo primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP ukinuti i odluku o naknadi parničnog troška iz stavka III i IV izreke prvostupanjske presude. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke zahvaćene bitnom povredom odredaba parničnog postupka te će u skladu s pravilima o teretu dokazivanja utvrditi odlučno činjenično stanje i pri donošenju nove odluke ocijeniti i ostale navode iz žalbe tuženika.

6. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu 00702 (list 29-32 spisa), pročitao financijskio vještvo dipl. oec. Darka Prpića (list 59-82 spisa) kao i dopunu vještačenja (list 98-105 spisa), te iksaz I tužitelja i P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 - 56

svjedoka ZL (list 155-156 i 157-158 spisa), te ivod iz sudske prakse (list (list 257-270 spisa).

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

8. Iz rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Dražena Oreškoviča iz Nove Gradiške O-400/19 od 11.04.2019.,u koji je sud izvršio uvid (list 9-10 spisa), proizlazi da su tužitelji pravni slijednici pok. NL iz [adresa], čime je otklonjen prigovor aktivne legitimacije tužitelja, te je među strankama nesporno da je prednik tužitelja dana 28.04.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 02041 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tuženiku kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 16.249,68 CHF prema prodajnom tečaju za devize RBA banke d.d. Zagreb važećim da dan plaćanja za kupnju vozila uz nominalnu godišnju kamatnu stopu od 7,00% uz mjesečni anuitet od 245,15 CHF, a sve sukladno odredbama Uvjeta Ugovora koji su sastavni dio Ugovora o kreditu.

9. Točkom 5.1. Uvjeta ugovoreno je da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize RBA d.d. Zagreb, za CHF, vrijedećem na dan plaćanja.

10. U ovom postupku tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba točke II. Ugovora u dijelu kojom je određen iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.249,68 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja te odredba točke III. Ugovora povezano sa točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu Inačica: CHF-2008-I-02 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 84 mjesečnih obroka u iznosu od 245,15 CHF, plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za razdoblje od lipnja 2008. do travnja 2015. Sporno je i radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom Ugovoru, te je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te je li nastupila zastara potraživanja.

11. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe da on nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača tzv. Udruge Franak koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka, pa stoga smatra da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutne nikakve veze sa tuženikom iz razloga što on nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, ali isto tako i iz razloga što on nije banka.

12. Nadalje u odnosu na ništavost odredbi o valutnoj klauzuli potrebno je navesti da iako predmetni Ugovor sklopljen između stranaka nosi naziv "Ugovor o kreditu", prema čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) koja se primjenjuje u konkretnom slučaju, ovaj sud je utvrdio da se ne radi o Ugovoru o kreditu jer u skladu s navedenom odredbom davatelj kredita može biti samo banka, što tuženik nedvojbeno nije, već se radi o ugovoru o potrošačkom zajmu.

13. Vezano za odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, ističe se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 -56

postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima pa time ni pravo osobe da pred nadležnim sudom pokrene postupak radi utvrđivanja ništetnosti odredbe sklopljenog ugovora i za vraćanje primljenog po osnovi te odredbe ugovora.

14. Osnovana je tvrdnja da se presuda iz potrošačkog spora ne može primijeniti u konkretnoj situaciji jer tuženik nije jedna od banaka (tuženika) iz predmetnog kolektivnog spora, no, ništetnost ugovorne odredbe potrebno je ocijeniti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja.

15. Nesporno je da tuženik nije banka, ali je trgovačko društvo koje se bavi financiranjem i to putem zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje"), što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužiteljica potrošač te se u konkretnom slučaju na njihov odnos primjenjuje kako ZOO, tako i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP). Također tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje, ….") komunicira s bankama, a uostalom i osnovala ga je banka tj. Porsche Bank Aktiengesellschaft, Austrija, i s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužiteljice koja je fizička osoba, koja svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 -56

tog članka propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

17. U svom iskazu I tužiteljica navodi kako je njezin pok. suprug NL predmetni ugovor zaključio u poslovnici tuženika u [adresa], a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od cca 16.000,00 CHF za kupnju vozila. On je u cijelosti otplatio predmetni kredit. U ponudi nisu bili krediti u nekoj drugoj valuti, te mu je sugerirano da podigne kredit u CHF iz razloga što se isti pokazao najpovoljniji. On je pročitao ugovor prije potpisivanja. Ne sjeća se iznosa rate i koliko je ista iznosila nakon povećanja. Ne zna da li je mogao pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. On je vozilo koristio u privatne svrhe. On nije bio vlasnik obrta ili tvrtke. Da li su mu pojašnjavane pojedine odredbe ugovora nije joj poznato. Pojašnjava da je u ovom kreditu posredovala auto kuća u [adresa] "Auto Zubak", gdje je suprugu sugerirano da je kredit u CHF najpovoljniji. Nitko mu nije pojašnjavao rizike ove valute, a to zna jer sam bila prisutna kod kupnje. Ne sjećam se da li je sa suprugom bila prisutna kod javnog bilježnika. U Auto kući sa suprugom je bila cca 3 puta. Suprug je tada razgovarao i o vozilu i o uvjetima kreditiranja. Suprug se nije interesirao o nekom drugom kreditu.

18. U svom iskazu svjedok SL navodi kako je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio djelatnik sestrinske firme tuženika iako je radio u samom tuženiku na kraće vrijeme vanjske službe. U konkretnom slučaju kupac je došao u auto kuću Auto Zubak u [adresa] , a on je inače radio edukaciju prodavača. U to vrijeme prodavači su kupcu koji se odlučio za određeno vozilo imali mogućnost ponuditi kredit u CHF i EUR. U to vrijeme kredit u CHF je bio povoljniji zbog niže kamate te je bila jednostavnija kreditna sposobnost stranke. Klijent je kod pregovora o valuti kredita u pravilu od prodavača mogao dobiti isplatnu tablicu cijelog kredita, a od klijenta su se uzimali još podaci o roku otplate i mogućnosti učešća. U to vrijeme svi su krediti bili promjenjivi sukladno odlukama o kamatnim stopama banke, a klijentu nisu potrebno razjašnjavane odredbe o promjeni kamatne stope, a niti o valutnoj klauzuli. Klijent je imao mogućnost u periodu od 30 dana ili do ovjere ugovora kod javnog bilježnika isti iščitati i odustati od njega te informirati se o značaju svake pojedine odredbe. Ugovor je tipski te stranka nije mogla pregovarati o visini kamatne stope. Ugovorena kamata sadrži LIBOR koji je promjenjiv, tečaj CHF koji je promjenjiv, naša marža koja je uvijek fiksna koja je koliko se sjeća iznosila preko 3% i PDV na kamatu. On je dva do tri puta mjesečno obilazio prodajne predstavnike. Klijenti su mogli i njega osobno kontaktirati u vezi kredita. Bilo je slučajeva kada su opći uvjeti ugovora mijenjani na inicijativu strane, no odredba o kamatnoj stopi nije. Predmetna stranka ga nije nikada kontaktirala. Klijentima se nisu objašnjavali rizici valute CHF budući se i sam tuženik zaduživao u CHF kod Porsche bank Austria

19. Navedenim iskazima sud vjeruje jer je tužitelj i svjedok opisao sklapanje ugovora na način na koji potrošači pristupaju sklapanju ugovora, a ne razumiju materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati.

20. Tuženik nije doveo u sumnju činjenicu da je tužitelj potrošač te je iz njegove izjave utvrđeno da je potrošač.

21. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o potrošačkom zajmu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF kao i promjenjive kamatne stope nisu bile dovoljno jasne. P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 -56

Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate zajma kao i načinu izračuna promjenjive kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da izabere hoće li pristati na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Stoga je sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i promjenjiva kamatna stopa. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

22. Radi utvrđenja činjenice preplaćenih anuiteta upravo po osnovi razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iz vještva dipl. oec. Darka Prpića proizlazi da je tuženik (davatelj kredita) i prednik tužitelja (korisnik kredita) su 28.04.2008.g. zaključili ugovor o kreditu (list 11-14). Ugovorom o kreditu banka odobrava korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.249,68 CHF prema prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. važećem na dan korištenja kredita. Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta obračunatih po prodajnom tečaju za CHF Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja.Sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 19.816,50 CHF od čega je otplata glavnice 16.249,68 CHF i kamata 3.566,82 CHF. Prema otplatnom planu (naknadno dostavljena dokumentacija) kredit je isplaćen 05.05.2008.g.. Prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,512286 kn. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita: Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 26.258,85 HRK. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos: Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 26.266,42 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

23. Prigovarajući istom vještvu u podnesku od 05.07.2022. tuženik je naveo nije moguće prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka, s obzirom na činjenicu da tužbeni zahtjev tužitelja nije bio postavljen na način koji bi odgovarao zadatku vještaka. Cjelokupni obračun temelji se na fiksnom tečaju koji nije primjenjiv u bilo kojem pogledu. Navedeno nema osnove ni u propisima ni u ugovornim odredbama, niti u presudama donesenima povodom kolektivne tužbe (koje se na tuženika ni ne odnose), a ni u tužbenom zahtjevu tužitelja. Vještačenjem nije utvrđeno koju je međubankarsku stopu koristio tuženik prilikom ugovaranja. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora koristio LIBOR koji je bio primjenjiv na tromjesečna razdoblja, a vještak je možda koristio LIBOR na određene dane s drugačijom vremenskom primjenom i drugačijom stopom. Općepoznato je da visina LIBOR-a varira na financijskom tržištu, ovisno o situacijama i kretanjima valute za koju je vezan pa stoga tuženik ni na koji način nije mogao niti može utjecati na promjene i kretanje indeksa LIBOR-a. Tuženik ističe kako vještak nije ispunio zadatak suda zato što je komparirao početni anuiteta pomnožen s tečajem CHF-a na dan isplate kredita, ali bez uzimanja u obzir zakonskih odredbi o PDV-u. P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 -56

Drugim riječima, kao jedino relevantno je uzeo 1. ugovorni anuitet koji je provukao kroz cijeli plan, a po kojem je anuitet tada sadržavao 22% PDV-a na kamatu, ali nije isti taj anuitet uvećao za 23% PDV-a na kamatu za anuitet koji je vrijedio od 01.08.2009.g. kada je odnosna izmjena, sukladno zakonu, stupila na snagu. Nadalje prilikom izračuna nije uzeo u obzir činjenicu smanjenja PDV-a s 23% na 0% PDV-a na kamatu od datuma 01.01.2010.g. pa do isteka ugovora, kada je također izmjena Zakona o PDV-u stupila na snagu i kada su kamate oslobođene plaćanja PDV-a. Naime, tuženik nije banka te se nalazi u sustavu PDV-a i samim time nije oslobođen u razdoblju trajanja kredita do 01.01.2010.g. od obračuna PDV-a na kamatu, kako je to slučaj s bankama koje se ne nalaze u sustavu PDV-a. Tek izmjenom Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a koji vrijedi od 01.01.2010.g., tuženik više nije imao obvezu obračuna PDV-a na kamatu te se stoga tek od tog razdoblja mjesečni anuitet sastoji od dijela glavnice te dijela kamate, a u razdoblju kada je tuženik bio obveznik obračuna PDV-a na kamatu do 31.12.2009.g., tuženik je morao iskazati mjesečni anuitet na način da se isti sastoji od dijela glavnice, dijela kamate i PDV-a na kamatu u odnosnom anuitetu. Obzirom da vještak nije primijenio važeću zakonsku regulativu u svom izračunu, njegov nalaz i mišljenje nisu točni. Također, početni anuitet nije komparirao sa stvarnim uplatama već pretpostavljenima s tečajem na dan plaćanja, a što proizlazi iz stupca „Tečaj po prodajnom tečaju Banke na dan plaćanja“, a što nikako ne predstavlja stvarne uplate. Tuženik želi skrenuti pažnju kako tečaj koji je koristio vještak nije i ne može nikako biti točan budući da tečaj koji koristi vještak sadrži 5 decimala, dok tečaj CHF-a uistinu sadrži 6 decimala (odnosno ukupno 7 znamenki), stoga je izračun vještaka dvojben i upitan. U konačnici, zadatak suda je bila komparacija svih anuiteta u odnosu na početni tečaj CHF-a na dan isplate kredita stoga je razlika koja se takvom primjenom matematike dobiju u korist tuženika kao negativne razlike isto morala biti sadržana u ukupnom izračunu budući da se time umanjuje dobiveni izračun vještaka, a koji ide u korist tuženiku. Slijedom navedenog, iznos koji je izračunao vještak treba umanjiti za 502,44 kn. Shodno navedenom u cijelosti je neutemeljen nalaz i mišljenje vještaka o visini izmijenjene kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, obzirom se mjesečni obrok mijenjao u iznosu zbog povećanja ili smanjenja obračuna PDV-a na kamatu, a na što tuženik nije imao nikakav utjecaj niti je PDV naplaćivao za svoju korist. Navedeno je vrlo važno i bitno za istaknuti jer je itekako očito kako se kamatna stopa tokom trajanja ugovora nije mijenjala na štetu tužitelja te shodno tome je jasno kako takva odredba nije ništetna. Tuženik prigovara dijelu nalaza i mišljenja vještaka u odnosu na promjenjivost tečaja, s obzirom da, nije ugovoren fiksni odnos kune prema švicarskom franku, a upravo je razlika u tečaju do koje dolazi s vremenom razlog zbog kojeg uopće i postoji valutna klauzula u ugovorima i nigdje nije propisano niti ugovoreno, a ni utuženo da bi tečaj švicarskog franka trebao ili se moglo pretpostaviti da će ostati isti za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Navedeno ne bi bilo primjenjivo niti na bilo koju drugu valutu. Stoga tuženik predlaže da, i u odnosu na dio nalaza i mišljenja vještaka koji se odnosi na izračun zbog promjene tečaja, ne bude uzet u obzir, a podredno da se naloži tužitelju predložiti novi način izračuna eventualne preplate zbog promjene tečaja. Naime, u potpunosti je irelevantno uspoređivati pojedinačne mjesečne iznose kunskih razlika danih u izračunu preplate jer se time iskazuje kredita u kunama koje bi mjesečno tužitelj otplaćivalo prema tečaju na dan kad je ugovor sklopljen u odnosu na iznos rate kredita koji je otplaćivao na dan otplate pojedine obroka. Činjenica je da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor s pripadajućim Općim uvjetima koji preciziraju da će se mjesečne uplate, tj. sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora ispunjavati plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 -56

Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb.. Dakle, nije bilo potrebe i bespredmetno je bilo utvrđivati koliko bi pojedini mjesečni iznos rate kredita vrijedio u kunama prema tečaju koji je vrijedio na dan kad je ugovor sklopljen kad je ugovoreno da će tužitelj plaćati mjesečne rate kredita u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju koji vrijedi na dan otplate obroka, a koji ni u kojem slučaju nije određen od strane tuženika već od strane neovisnog trećeg tijela, Raiffeisenbank Austria d.d. Takva stavka u nalazu vještaka je apsolutno promašena jer tuženik nije imao mogućnosti (su)kreirati ili odlučiti o iznosu prodajnog tečaja. Obzirom je predmet ugovora novac, a obveza po Ugovoru je samim time generična, pravila obveznog prava zahtijevaju da se radi o istovrsnim stvarima. Dakle, tuženik, kao jedna ugovorna strana je dala novčani iznos u kunskoj protuvrijednosti u odnosu na švicarski franak pa je prema tome i obveza tužitelja kao druge ugovorne strane da tuženiku vrati iznos obroka u kunskoj protuvrijednosti u odnosu na švicarski franak za svaki mjesec, a koja protuvrijednost je određena od strane neovisnog tijela na dan plaćanja. Dakle, nije ugovoreno da će se isplaćivati mjesečna rata kredita u kunskoj protuvrijednosti u odnosu na švicarski franak prema prodajnom tečaju koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora. Prema tome, nije potrebno utvrđivati, a niti uspoređivati iznose mjesečnih rata kredita izraženih u kunama, a koje je tužitelj platio, u odnosu na one koje bi eventualno platio da je ugovorena protuvrijednost prema prodajnom tečaju koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud ne prihvati nalaz vještaka jer vještak svojim nalazom nije mogao utvrditi više uplaćen iznos u kunama, kad nije postojao početni iznos u kunama da bi se moglo uopće utvrditi da je iznos koji je plaćen viši ili niži od početnog. Zaključno, obzirom nalaz i mišljenje vještaka sadrži niz nepravilnosti, očitih matematičkih pogrešaka, očito je kako je ovakav izračun u potpunosti neprihvatljiv. Iz nalaza proizlazi kako vještak ovom izračunu uopće nije pristupio u skladu s pravilima struke stoga to cijeli nalaz dovodi u sumnju te tuženik predlaže sudu odbiti prihvatiti ovakav nalaz te naložiti izradu novog vještačenja. Tuženik podsjeća da se na ovaj konkretan slučaj ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz odluka donesenih povodom redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u postupcima u vezi ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koja se mijenja temeljem jednostrane odluke banke (tuženik nije banka) te u vezi prigovora zastare iz postupka pokrenutog tužbom za zaštitu kolektivnih prava i interesa građana jer su u tim postupcima sudjelovale banke na strani tuženika te su se analogno tome izvodili dokazi kakva je bila procedura sklapanja ugovora o kreditu između pojedinih banaka (koje su bili tuženici u tim postupcima) i korisnika kredita te na koji način su se u praksi sklapali takvi ugovori koje je pripremala upravo banka, odnosno je i uslijed utvrđene procedure sklapanja potrošačkih ugovora o ugovora o kreditu od strane pojedinih banaka došlo do određene povrede koja bi uzrokovala ništetnost pojedinih odredbi ugovora. Iz svega navedenog, jasno proizlazi da tužitelj nije uspio na jasan i nedvojben način dokazati visinu svog navodnog potraživanja pa se predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nalog tužitelju naknadit tuženiku parnični trošak ovog postupka.

24. U pisanoj dopuni vještva od 22.12.2021. vještak je naveo da utvrđenje je li ili nije tužbeni zahtjev tužitelja postavljen na način koji bi odgovarao zadatku vještaka je za vještaka financijske struke pravno pitanje na koje se ne može očitovati. Zadatak za provođenje vještačenja je bio očitovati se na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je prednik tužitelja platio tuženiku na ime rasta tečaja valute CHF u odnosu na KN i iznosa koji bi prednik tužitelja platio tuženiku da do tog rasta nije došlo u odnosu na trenutak isplate tj. na dan 5. svibnja 2008. dakle, radi se o izračunu razlike s osnove primjene valutne klauzule. Zadatak vještaka nije bio utvrditi koju međubankarsku stopu je koristio tuženik prilikom ugovaranja. U prigovoru tuženik upire P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 -56

na zadatak koji vještaku nije postavljen (strana 2. (citiram): „U konačnici, zadatak suda je bila komparacija svih anuiteta…..“. Vještak se očituje da je zadatkom za provođenje vještačenja bilo naloženo upravo suprotno, očitovati se na okolnost pozitivne razlike anuiteta. S obzirom da se izvršenje izračuna provodi metodološki cjelovito, pri čemu završetak jednog mjeseca je polazna veličina za naredni mjesec, vještak u nalazu (točka 3.) daje prikaz razlika za sve anuitete, kako pozitivne tako i negativne, a u zaključku nalaza su prikazane pozitivne razlike za anuitete za koje je utvrđeno više plaćeno. U odnosu na prigovor tuženika na obračun anuiteta u CHF uvećan za PDV, u nastavku slijedi izračun razlike anuiteta uzevši u obzir PDV u anuitetima. Otplatni plan u CHF prema obračunu tuženika prema otplatnom planu (naknadno dostavljena dokumentacija): Sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 20.115,44 CHF od čega je otplata glavnice 16.249,68 CHF, kamata 3.566,82 CHF i PDV-a 298,94 CHF. Iz knjigovodstvene kartice tuženika je razvidno da račun od 18.12.2009.g. (20. obrok) iznosi 1.136,20 kn što primjenom tečaja iznosi 231,05 CHF, a ne 245,60 CHF kako navodi tuženik. Evidentirano je i plaćanje tužitelja u istom iznosu 1.136,20 kn. Prema otplatnom planu (naknadno dostavljena dokumentacija) kredit je isplaćen 05.05.2008.g.. Prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,512286 kn. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za sve anuitete: Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 25.822,29 HRK. Iz knjigovodstvene evidencije tuženika je razvidno da su evidentirana zaduženja u kunama kao i podmirenje obroka u kunama. Iznos plaćanja za obroke u kunama odgovara primjeni tečaja na dan zaduženja (računa) na iznos anuiteta u CHF, stoga je vještak uzeo u obzir tečaj na dan zaduženja (računa) prema kojem je tužitelj podmirio obvezu u kunama. e/ U izračunu se koristi tečaj koji usitinu sadrži 6 decimala, no u tablicama je prikazan tečaj na 5 decimala. u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka o visini izmijenjene kamatne stope, vještak se na isto nije očitovao jer to nije bilo zadatkom za provođenje vještva g/ Naslovni sud je vještaku postavio zadatak kako je obrazloženo u točki b/. Na razmatranja tuženika u odnosu na primjenjivi tečaj vještak se ne može očitovati. U odnosu na prigovor tuženika na obračun anuiteta u CHF uvećan za PDV, u nastavku slijedi izračun razlike anuiteta uzevši u obzir PDV u anuitetima. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa za anuitete u KN u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos: Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 25.835,17 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

25. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dipl.oec. Darka Prpića kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava jasno naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.

26. U odnosu za pitanje uračunavanja tzv. negativnih razlika manje plaćenih iznosa rata od početno ugovorenih i to prebijanjem, ističe se da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja. Naime, kada je tuženik, kao jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora nakon sklapanja P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 -56

ugovora, anuitete obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora te na dan korištenja, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja.

27. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika zaključujući ugovore koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o zajmu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom na to da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

28. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

29. Pritom se ukazuje i na shvaćanje VSRH navedeno u odluci poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. u kojoj je VSRH zauzeo jasan stav u vezi negativnih razlika i naveo da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Isto to vrijedi i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP, kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288. a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o zajmu u CHF.

30. U konkretnom slučaju, navedeno do okončanja ovog postupka nije učinio, odnosno nije određeno naveo koju tražbinu stavlja u prijeboj. Dakle, U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 -56

negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate.

31. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

32. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

33. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovorne odredbe koja su utvrđene ništetnima, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta te promjenjive kamatne stope, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

34. U odnosu na povećanje zahtjeva iz podneska od 22.05.2025. u odnosu na zahtjev iz tužbe tužitelj je tužbu preinačio (povećala postojeći zahtjev) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.), slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

35. Prigovor zastare nije osnovan jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka Ugovora, kako je navedeno u točki I izreke presude. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora koji počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti (isti je stav zauzet i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020).

36. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da im tuženik na ime razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, u ukupnom iznosu od 3.428,92 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 -56

razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 24.06.2008. do konačne otplate, tj. 30.04.2015. te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

37. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), od 01. siječnja 2023. do 30.12.2023. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), a od 31.12.2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23).

38. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

39. Budući da su u sporu tužitelji uspjeli u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužiteljima cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR kn, za sastav podneska od 17.12.2020.,17.06.2021., 19.01.2022., 08.04.2022., 17.07.2024., 22.05.2025. 200,00 EUR za svaki podnesak, za sastav žalbe 187,50 EUR, te za pristup na ročište 20.01.2021., 11.04.2022., 16.09.2022., 14.02.2023., 04.10.2024., 19.05.2025., 10. -06.2025., 10.09.2025., 200,00 EUR, za svako ročište, za pristup na ročište za objavu odluke 100,00 EUR 100,00 EUR, ukupno 3.287,50 EUR, uvećano za 20% zbog zastupanja više tuženika od 657,50 EUR, te za 25% PDV-a u iznosu od 986,25 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9., Tbr. 36. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 41,81 EUR i presudu u iznosu od 83,35 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR

40. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz podneska od 22.05.2025. u iznosu od 3.428,92 EUR.

41. Tužiteljima je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 5.105,49 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III i IV.

42. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. 15. siječnja 2026. do isplate.

U Zagrebu, dana 15. siječnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

P o s l . b r . 8 3 P -

4 0 2 8 / 2 0 2 4 -56

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.