REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d, Krk

Poslovni broj : P-678/2022.- 21.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku , po sutkinji Davorki Podnar, u pravnoj stvari tužiteljice:1. DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nataša Trbović, odvjetnica iz Zagreba, protiv tužene:1. DTS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Kristina Miklić Dminić, odvjetnica iz Krka, radi utvrđenja prava vlasništva ( v.p.s. 19.908,42 eura), nakon provedenog ročišta za glavnu raspravu dana 2. prosinca 2025. u prisutnosti stranaka i punomoćnika te objave odluke dana 15. siječnja 2026. ,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I.Utvrđuje se da je tužiteljica DT, s prebivalištem u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] vlasnik 1/3 dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica]/1G, u naravi neplodno kuća, neplodno dvor, površine 530 m2, upisane kao zk tijelo I u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kod Zemljišnoknjižnog odjela Krk, Općinskog suda u Crikvenici, što je tužena DTS, s prebivalištem u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na ime tužiteljice jer će u protivnom isto zamijeniti ova presuda, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj DTS, s prebivalištem u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici BT, s prebivalištem u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

II. Tužiteljica DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], dužna je tuženoj DTS, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.812,50 eura ( slovima: tritisućeosamstodvanaesteuraipedesetcenti ), u roku od 15 dana , dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška, tužena odbija.

Obrazloženje

1.Tužiteljica tužbenim zahtjevom zahtijeva utvrditi da je vlasnica 1/3 dijela nekretnine oznake k. č. [katastarska čestica]/1G, u naravi kuća u [adresa].

2.U tužbi tužiteljica navodi kako je pokojni MT , djed tužiteljice i otac tužene , bio vlasnik k. č. [katastarska čestica]/1G. Živio je u stanu u [adresa] na adresi [adresa]. U tom je stanu živio sa suprugom ŽT i kćerkom – tuženom, a nakon što se tužena udala i rodila dijete – tužiteljicu, u kućanstvu su živjeli i tadašnji suprug tužene OT i tužiteljica. Kada je tužiteljica imala oko sedam godina života , njeni su se roditelji odselili, a ona je ostala živjeti u kućanstvu s bakom i djedom. Stan u [adresa] pok. MT i ostatak obitelji koristio je na temelju stanarskog prava pok. GT. Stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova, propisano je da prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu tog zakona pa je pok. GT ex lege prestalo stanarsko pravo na stanu u [adresa] u [adresa]. U to vrijeme pokojni GT je imao u vlasništvu kuću za odmor u [adresa]. Opreza radi , kako ne bi ugrozio obiteljski dom i izgubio status zaštićenog najmoprimca u odnosu na stan u [adresa] u kojem je živio s obitelji, odlučio je prenijeti pravo vlasništva na kući u [adresa] , na treću osobu. Tako su MT kao darovatelj i tužena kao daroprimac godine 1997. zaključili ugovor o darovanju na temelju kojega je tužena postala knjižni vlasnik nekretnine. Iako je ugovor formalno potpisan, darovni ugovor nije bio sklopljen budući da sporazum između stranaka nije sadržavao bitne sastojke ugovora o darovanju. Prvenstveno, kod darovatelja nije postojala volja da nekretninu daruje tuženoj. S druge strane, tužena je u trenutku sklapanja ugovora znala da cilj i smisao sklapanja ugovora nije dobrovoljno i besplatno prepuštanje nekretnine tuženoj već formalni prijenos prava vlasništva. Pokojni MT je sve do svoje smrti održavao i obilazio nekretninu dok tužena to nije činila. U međuvremenu zdravstveno stanje pok. GT se narušilo pa je početkom 2001. godine pozvao svoju suprugu ŽT, svoju kćer – tuženu i svoju unuku – tužiteljicu, na dogovor oko podjele nekretnine u [adresa]. Pokojni je još za života želio urediti imovinskopravne odnose u pogledu te nekretnine. Tom prilikom dogovoreno je da će nekretnina pripasti na tri jednaka dijela ŽT, tužiteljici i tuženoj. Tužiteljica tvrdi da je u posjedu te nekretnine svo to vrijeme te je vlasnica 1/3 dijela iste. Budući da joj tužena odbija izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva, podnosi ovu tužbu.

3. Tužena u odgovoru na tužbu i dalje u postupku osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je tužena na temelju ugovora o darovanju od 5. svibnja 1997. izvršila upis u zemljišne knjige na svoje ime i korist. Istog dana je stupila u posjed darovane nekretnine te od tada isključivo ona koristi nekretninu, plaća režijske troškove te održava nekretninu. Tužiteljica ne sudjeluje u nikakvim troškovima u vezi korištenja nekretnine. Tužena tijekom ljeta boravi na nekretnini zajedno sa svojom majkom ŽT dok u zimskim mjesecima nekretninu redovito obilaze. Tužena osporava da bi godine 2001. prednik stranaka pok. MT, pozvao stranke i ŽT radi dogovora o podjeli nekretnine i to na način da svakoj pripadne 1/3 dijela nekretnine. Pokojni MT je nekretninom raspolagao još 1997. kad ju je darovao tuženoj. Osim toga, on je i sve ostale nekretnine u svom vlasništvu, koje nisu predmet ovoga postupka, prenio u vlasništvo tužene s čime je bila upoznata i njena majka ŽT jer su obiteljski odnosi bili idilični, a tužena je njihova jedina kći. Tužena smatra kako se ovdje radi o obijesnom parničenju budući da je povod podnošenja tužbe odluka tužene da kuću u [adresa] proda trećim osobama.

4. Tužiteljica navodi kako nije točno da bi kuća bila isključivo vlasništvo tužene. Ista je u suvlasništvu na jednake dijelove stranaka i ŽT. Suvlasnice da su se sporazumjele oko prodaje nekretnine kao i oko cijene za nekretninu. Prema tužiteljičinom izračunu ona je od prodaje trebala dobiti ukupno 250.000 eura . Ukazuje kako je izvršila uvid u zemljišne knjige i utvrdila da je nekretnina prodana trećim osobama ŠT i NT koji su upisani suvlasnici. Tužiteljica je pokrenula i postupak protiv ŠT i LT koji se vodi pod poslovnim brojem P- 371/24 pa predlaže da se postupci spoje .

5. Tužena odgovara kako je pokojni MT darovao joj više nekretnina o čemu dostavlja na spis i ugovore o darovanju te ukazuje kako iza smrti MT nije provođena ostavinska rasprava budući da nije imao u vlasništvu nekretnine. Ukazuje također kako je tokom godina svojoj kćeri – tužiteljici, darovala nekretnine i pokretnine iz razloga što su bile u dobrim odnosima pa je tužena znala da je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 250.000 eura za kupnju dva stana u [adresa]. Iz tog razloga tužena je predložila tužiteljici dati 250.000 eura od iznosa kupovnine za kuću u [adresa]. Ukazuje i kako je cijeli svoj život financirala tužiteljicu kao svoje jedino dijete. Nekretnina u [adresa] se prodavala duži niz godina o čemu je tužiteljica imala saznanja. Tužena navodi kako tužiteljica nije dostavila niti jedan materijalnopravni ili personalni dokaz kojim bi potvrdila svoje navode iz tužbe pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

6. U dokaznom postupku provedeni su slijedeći dokazi: saslušane su parnične stranke i svjedokinja ŽT te je pročitana cjelokupna spisu priložena dokumentacija.

7.Ocjenom svih provedenih dokaza na temelju odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 148/11, 25/13, 89/14 , 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud utvrđuje tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim.

8.U odnosu na prijedlog tužiteljice da se na ovaj predmet spoji predmet poslovnog broja P-371/24 , sud ga nije prihvatio. U tom predmetu tužiteljica je DT kao i u ovom predmetu dok su tuženi ŠT i LT. Nema subjektivnog identiteta spora , a sve i da je tako , spajanje predmeta nije obveza već mogućnost koju sud može iskoristiti . U ovom slučaju to nije učinjeno.

9. U predmetu je sporno da li je tužiteljica vlasnica 1/3 dijela nekretnine u [adresa] tj. da li je stekla vlasništvo po nekom od pravnih osnova.

10. Tužiteljica tvrdi da je njen djed godine 2001. pozvao nju, njenu majku i baku na dogovor oko podjele nekretnine u [adresa]. Kaže da je za života želio urediti imovinu i želio je da svakoj pripadne 1/3 dijela. O tom navodnom dogovoru tužiteljica ne dostavlja nikakav materijalni dokaz. Iz njenih tvrdnji proizlazilo bi da se radi o darovanju od strane djeda, ali ne postoji isprava kojom se to potvrđuje tj. tužiteljica ju nije dostavila sudu.

11. Tužiteljica predlaže na okolnosti navodnog darovanja odnosno stjecanja prava vlasništva saslušati više svjedoka jer da oni o tome imaju saznanja. Navodnom razgovoru godine 2001. prisustvovale su četiri osobe i to pokojni MT, tužiteljica, tužena i ŽT. Nitko treći nije bio prisutan.

12. Stranke u spis dostavljaju i niz isprava npr. bankovnih izvadaka, ugovora o darovanju i slično. Za ovaj predmet bitan je darovni ugovor koji su 5. svibnja 1997. zaključili MT i tužena – tada BTS. Tužena je dakle 1997. postala vlasnica nekretnine u [adresa] i stupila u posjed iste. Roditelji su tuženoj darovali i ostale svoje nekretnine o čemu svjedoče darovni ugovori dostavljeni u spis. Kao stvarna i zemljišnoknjižna vlasnica tužena je 15. lipnja 2022. kuću darovala svom suprugu ĐT, a on je onda 16. rujna 2022. kuću prodao kupcima ŠT i ĐT.

13. U svjedočkom iskazu svjedokinja ŽT osporava da bi njen pokojni suprug MT godine 2001. pozvao na razgovor nju, tužiteljicu i tuženu, a radi dogovora oko podjele kuće u [adresa]. Ta je nekretnina već od 1997. bila u vlasništvu tužene, kao što su u vlasništvu tužene i sve druge nekretnine obitelji. Svjedokinja kaže da , ako bi njen suprug htio darovati nešto unuci onda bi to učinio pismenim putem. Navodi kako je tužena od 1997. u potpunosti preuzela brigu oko održavanja kuće u [adresa]. Svjedokinja osporava postojanje darovnog ugovora kojim je , kako tvrdi tužiteljica, tužena svjedokinji darovala spornu nekretninu. Svjedokinja zna i da se tužena obvezala od prodaje kuće u [adresa] , svojoj kćeri dati 250.000 eura za otplatu kredita. Tužiteljica je željela spriječiti prodaju kuće i radi toga podigla ovu tužbu te u zemljišnoj knjizi ishodila zabilježbu spora.

14. U stranačkom iskazu tužiteljica navodi kako je pokojni djed nekretninu u [adresa] darovao tuženoj zbog tada važećih propisa jer bi djed i baka kao zaštićeni najmoprimci, izgubili pravo na drugu nekretninu. Stoga je darovni ugovor fiktivni. Godine 2001. da su u stanu u [adresa] bile prisutne ona, tužena i baka i djed. Djed da je izrazio želju da se kuća u [adresa] kao i ostala imovina obitelji podijeli na njih tri, baku, majku i nju. Tužiteljica se ne sjeća da bi o tome nešto bilo napismeno.

15. Tužena u stranačkom iskazu navodi kako je zajedno s ocem dvadeset godina radila u obiteljskoj firmi, kako je jedino dijete svojih roditelja i kako su joj oni željeli sve darovati. Od 1997. kad joj je otac darovao nekretninu u [adresa], ona je preuzela svu brigu o kući. Protekom godina stvari su se promijenile i tužena je odlučila da proda kuću. O tome se više godina razgovaralo u obitelji. Kaže kako tužiteljica nije voljela dolaziti u kuću u [adresa], a kada su se pojavili kupci s kojima je prodaja praktično dogovorena, tužiteljica navodi da bi ona kupila kuću. Tužena na to nije željela pristati jer je s obitelji ŠT već postigla dogovor koji nije željela izigrati. Nakon toga, tužiteljica je podigla ovu tužbu, u zemljišnoj knjizi zabilježen je spor te je tužena bila u šoku i nevjerici. Radi toga je kuću darovala svom suprugu ČT da on nastavi baviti se time. Kupci - obitelj ŠT inzistirali su na kupnji nekretnine te su se raspitivali kod više odvjetnika kako u [adresa] tako i u Zagrebu da li zabilježba spora za njih predstavlja problem. Na kraju je kupoprodajni ugovor sklopljen i ta je obitelj vlasnik nekretnine.

16. Analizom provedenih dokaza sud utvrđuje kako je vlasnik nekretnine u [adresa] pok. MT godine 1997, kuću darovao svojoj kćeri – tuženoj. Osim te, darovao joj je i druge obiteljske nekretnine. Tužena je boravila u kući i održavala ju i nakon nekog vremena odlučila je prodati. O tome se nekoliko godina razgovaralo u obitelji i onda kada je pronašla kupce tužiteljica se ponudila da bi ona kupila kuću. Tužena je to odbila jer je željela poštivati dogovor s kupcima. Tužiteljica je podigla tužbu i ishodila upis zabilježbe spora, a sve s ciljem da spriječi prodaju.

17. Tužiteljica nije predložila niti dostavila niti jedan materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da bi ona stekla vlasništvo 1/3 dijela kuće tj. da bi želja njenog djeda pok. GT bila da se kuća podijeli na nju, njenu majku i baku. Kako je izjavila tužena, pok. MT je bio poslovni čovjek, surađivao je s ljudima i radio s ugovorima. Stoga, da je nešto darovao tužiteljici onda bi o tome sigurno sastavili ugovor.

18. U odnosu na iskaze stranaka sud u cijelosti prihvaća iskaz tužene kao istinit i logičan. Kao vlasnica kuće u [adresa] koja živi u [adresa], održavanje kuće postalo joj je tegobno i odlučila se za prodaju. Kao što je i sama rekla kuću je željela prodati još prije 10- tak godina , ali je iz nekog razloga tada odustala. Tužiteljica je znala da majka prodaje kuću , prodaja je bila objavljena u pet agencija, a sama prodaja nije se desila preko noći već se o tome u obitelji razgovaralo. Kada je postignut dogovor s kupcima, tužena je zamolila svoju kćer koja je po zanimanju odvjetnica, da sastavi kupoprodajni ugovor. Ona to nije učinila, već je tada izrazila želju da ona kupi kuću. Osim ove tužbe tužiteljica je podigla i tužbu radi utvrđenja prava vlasništva na spornoj nekretnini protiv tuženih ŠT i ĐT.

19. Sud ne prihvaća iskaz tužiteljice kao istinit. Imajući u vidu navode iz prethodne točke obrazloženja, sud je stajališta da je namjera tužiteljica bila spriječiti prodaju kuće. Razlog sudu nije poznat, a nije niti bitan za presuđenje. Također, iskaz tužene potvrdila je i svjedokinja ŽT čiji se iskaz također prihvaća kao istinit i uvjerljiv.

20. Sud je odbio sve dokazne prijedloge stranaka za saslušanje svjedoka smatrajući ih suvišnima. Naime, navodnom razgovoru s pokojnim GT prisustvovale su tužiteljica, tužena i ŽT, kako je tužiteljica i sama izjavila. Dakle, nitko od predloženih svjedoka nema neposrednih saznanja o tome da li je taj razgovor ikada vođen i koji je bio sadržaj tog razgovora. Svjedoci bi mogli govoriti o svojim posrednim saznanjima koja mogu imati od stranaka.

21. Tužiteljica nije snosila nikakve troškove za održavanje kuće u [adresa] , a nije u njoj redovito niti boravila osim kao dijete do sedme godine života. Do darovanja tuženoj kuću su održavali MT i ŽT, a od 1997. to je činila tužena što proizlazi kako iz iskaza tužene i svjedokinje ŽT tako i iz dokumentacije u spisu.

22. Sud utvrđuje da tužiteljica nije dokazala da bi suvlasništvo nekretnine stekla darovanjem od djeda kao niti da bi vlasništvo stekla dosjelošću odnosno nije dokazala da bi vlasništvo stekla po bilo kojem pravnom osnovu. Radi navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I. ( čl. 221. a. ZPP-a)

23. O troškovima je odlučeno na temelju odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika( dalje : OT). Tužena je uspjela u parnici pa su joj priznati slijedeći troškovi: sastav odgovora na tužbu 500,00 eura prema tbr. 8.t.1., podnesak od 5. 01. 23, 300,00 eura prema tbr. 8.t.1., pristup ročištu 15. 04. 24. 500,00 eura prema tbr. 9.t.1., podnesak od 10. 02.

25., 50,00 eura prema tbr. 8.t.4. , pristup ročištima 11. 02. 25., 21. 05. 25. i 2. 12. 25. za svako po 500,00 eura prema tbr. 9.t.1. OT-a. Tuženoj nije priznat trošak za sastav podneska od 15. 04. 24. jer tog podneska nema u spisu kao niti za podnesak od 4.

02. 25. jer ga u spisu nema. Nije priznat trošak za sastav podneska od 20. 06. 2024. jer nije bio nužan za vođenje parnice, a nije priznat niti trošak za pristup ročištu 11.

03. 25. jer tog dana ročište nije održano. Tuženoj je ukupno priznat trošak u iznosu od 3.050.00 eura što s PDV–om od 25 % iznosi 3.812,50 eura o čemu je odlučeno kao u točki II. presude.

U Krku 15. siječnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Podnar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda , u roku od 15 dana od dana primitka otpravka ove presude, a o žalbi odlučuje Županijski sud.