REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000, Split

Poslovni broj: P-2407/2021-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja OS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Miroševiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženia Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 530569696535, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay&Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 25. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivana Miroševića, odvjetnika u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika AS, odvjetničkog vježbenika kod Domagoja Olujića, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu dana 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d. (OIB: 53056966535) u roku od 15 dana da isplati tužiteljici OS (OIB: [osobni identifikacijski broj]) sveukupni iznos od 2.136,29 EUR / 16.095,89 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 2,27 € od 31. ožujka 2008., na iznos od 0,99 € od 30. lipnja 2008. god, na iznos od 0,10 € od 30. rujna 2008. god, na iznos od 11,24 € od 31. listopada 2008. god, na iznos od 3,78 € od 30. studenog 2008. god, na iznos od 13,26 € od 31. prosinca 2008. god, na iznos od 14,72 € od 31. siječnja 2009. god, na iznos od 15,38 € od 28. veljače 2009. god, na iznos od 16,67 € od 31. ožujka 2009. god, na iznos od 17,03 € od 30. travnja 2009. god, na iznos od 14,19 € od 31. svibnja 2009. god, na iznos od 12,11 € od 30. lipnja 2009. god, na iznos o 12,66 € od 31. srpnja 2009. god, na iznos od 13,76 od 31. kolovoza 2009. god, na iznos od 13,67 € od 30. rujna 2009. god, na iznos od 12,55 € od 31. listopada 2009. god, na iznos od 14,64 € od 30. studenog 2009. god, na iznos od 16,31 € od 31. prosinca 2009. god, na iznos od 18,69 € od 31. siječnja 2010. god, na iznos od 18,15 € od 28. veljače 2010. god, na iznos od 21,38 € od 31. ožujka 2010. god, na iznos od 20,77 € od 30. travnja 2010. god, na iznos od 21,96 € od 31. svibnja 2010. god, na iznos od 32,30 € od 30. lipnja 2010. god, na iznos od 30,17 € od 31. srpnja 2010. god, na iznos od 36,67 € od 31. kolovoza 2010. god, na iznos od 34,42 € od 30. rujna 2010. god, na iznos od 30,81 € od 31. listopada 2010. god, na iznos od 38,44 € od 30. studenog 2010. god, na iznos od 48,13 € od 31. prosinca 2010. god, na iznos od 41,27 € od 31. siječnja 2011. god, na iznos od 43,68 € od 28. veljače 2011. god, na iznos od 40,61 € od 31. ožujka 2011. god, na iznos od 41,16 € od 30. travnja 2011. god, na iznos od 54,16 € od 31. svibnja 2011. god, na iznos od 55,43 € od 30. lipnja 2011. god, 66,29 € od 31. srpnja 2011. god, na iznos od 60,71 € od 31. kolovoza 2011. god, na iznos od 54,60 € od 30. rujna 2011. god, na iznos od 53,13 € od 31. listopada 2011. god, na iznos od 52,67 € od 30. studenog 2011. god, na iznos od 55,57 € od 31. prosinca 2011.god, na iznos od 58,10 € od 31. siječnja 2012. god, na iznos od 58,44 € od 28. veljače 2012. god, na iznos od 56,69 € od 31. ožujka 2012. god, na iznos od 57,87 € od 30. travnja 2012. god, na iznos od 58,68 € od 31. svibnja 2012. god, na iznos od 57,32 € od 30. lipnja 2012. god, na iznos od 57,67 € od 31. srpnja 2012. god, na iznos od 56,66 € od 31. kolovoza 2012. god, na iznos od 54,45 € od 30. rujna 2012. god, na iznos od 56,80 € od 31. listopada 2012. god, na iznos od 57,93 € od 30. studenog 2012. god, na iznos od 57,14 € od 31. prosinca 2012. god, na iznos od 52,71 € od 31. siječnja 2013. god, na iznos od 56,47 € od 28. veljače 2013. god, na iznos od 56,80 € od 31. ožujka 2013. god, na iznos od 55,33 € od 30. travnja 2013. god i na iznos od 50,74 € od 31. svibnja 2013. god, pa sve do isplate, po stopi koja u razdoblju od 31. ožujka 2008. god pa do 31.7.2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, a od 1. 8. 2015.g. do 31. 12. 2022. god po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, dok za razdoblje od 01. siječnja 2023. god pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.631,29 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovom sudu 12. lipnja 2019. tužitelj navodi kako su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50-3446975 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 15.540,85 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete navedene u citiranom ugovoru. Ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,20%, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Prema otplatnom planu iznos mjesečnog anutiteta da je iznosio 221,12 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Tuženik da je u Ugovoru ugradio odrede prema kojima je ugovorena redovna godišnja kamata bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke o kamatnim stopama tuženika, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti moglo pregovarati te odredbe o valutnoj klauzuli. Radi naprijed navedenog odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama i valutnoj klauzuli da vsu protivne kongentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 125/07) koji je bio na snazi za vrijeme izvršavanje ugovora, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe da je njezina neštetnost. Slijedom navedenoga od suda traži obvezivanje tuženika na isplatu iznosa koji je pretplatila tuženiku s obzirom na ništetnu odredbu o promijenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je najprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda, navodeći kako su stranke u Ugovoru ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora i prigovor zastare potraživanja. Također, istaknuo je kako tužitelj ne bi bio ovlašten na podnošenje stupnjevite tužbe iz odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a. Nadalje, navodi kako je predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza da je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita, dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika koji je objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je jasno kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, da je razvidno kako je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope.

3. Podneskom od 1. lipnja 2023. tužitelj je, po provedenom vještačenju, konačno uredio tužbeni zahtjev.

4. Na pripremnom ročištu dana 11. ožujka 2022. sud je primjenom odredbe čl. 186. b st. 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje ZPP) pozvao tuženu dostaviti u spis svu dokumentaciju vezanu za spomenuti ugovor o kreditu. Ovo iz razloga jer je sud ocijenio da tužitelj bez uvida u sve potrebne isprave i bez provedbe vještačenja nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev upravljen na isplatu zbog čega su ispunjeni uvjeti propisani citiranom zakonskom odredbom.

5. S obzirom da je podneskom od 1. lipnja 2023. preciziran tužbeni zahtjev koji je ranije bio postavljen u smislu čl. 186.b ZPP-a, to se u konkretnom slučaju ne radi djelomičnom povlačenju tužbe, kako pogrešno smatra tuženik. Naime, tužitelj je u tužbi istaknu glavni tužbeni zahtjev i podredni (o kojem sud odlučuje u situaciji kada glavni tužbeni zahtjev nađe neosnovanim) Slijedom toga, a kako je sud utvrdio glavni tužbeni zahtjev osnovanim, o podrednom nije ni odlučivao.

6. O istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti odlučeno je rješenjem Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2044/2020-2 od 11. lipnja 2021., a kojim je preinačeno rješenje ovog suda od 11. veljače 2020.

7. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: ugovora o kreditu broj 418-50-3446975 od 5. svibnja 2006. s cjelokupnom popratnom dokumentacijom, otplatnu tablicu, prijepis knjigovodstvene kartice, otplatne planove, odluku o promjeni kamatnih stopa te je saslušana tužiteljica.

7.1. U postupku je izveden dokaz vještačenjem te je stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije Hrvoje Perković izradio pisani nalaz i mišljenje u travnju 2022.

7.2. Nije izveden dokaz saslušanjem zaposlenika banke Roberta Svilovića i javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor jer je od istih tuženik odustao.

8. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koji je tužiteljica pretplatila temeljem Ugovora o kreditu broj: 418-50-3446975 od 8. svibnja 2006. zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, s osnove promjenjive kamate i promjene tečaja valute CHF.

10. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

11. Među parničnim strankama nije sporno da su 8. svibnja 2006. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopile namjenski Ugovor o kreditu broj 418-50- 3446975 za kupnju motornog vozila, kojim je tužena banka odobrila tužitelji kao korisniku iznos kredita od 15.540,85 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, u članku 8., redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 5,20 % godišnje, te da je Ugovorom određeno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

12. Sporno u postupku je utvrditi jesu li predmetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne i posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike pretplate uslijed promjenjive kamatne stope i promjene tečaja valute CHF.

13. Čitanjem Ugovora o kreditu 418-50-3446975 od 8. svibnja 2006. kao i popratne dokumentacije, sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 215.540,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima, da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila radi kupnje motornog vozila. Nadalje je utvrđeno da je u članku 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je u čl. 2. Ugovora, ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora, a u članku 7. Ugovora da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

14. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

15. Saslušana na ročištu tužiteljica je iskazivala kako su joj u vrijeme realizacije kredita bila potrebna sredstva za kupnju automobila. Bila je klijent tužene te da je zato tu banku odabrala. U banci da joj je kazano kako kredit može realizirati u valuti njemačke marke ili u valuti švicarskim francima. Tužiteljici da je najviše odgovarala valuta kuna, ali da joj je kazano kako ta opcija ne postoji te joj je preporučen kredit u valuti. nitko je nije upozorio na posljedice ugovaranja kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, niti joj je objasnio parametre po kojima će se kamatna stopa mijenjati. Nitko da joj nije objasnio kako će se rata mijenjati ovisno o tečaju valute. Njoj da je to bio prvi kredit u životu te nije shvaćala značenje promjenjive kamatne stope po odluci banke. Ugovor da je bio već pripremljen, a ona da ga letimično pogledala tužiteljica. o pojedinačnim odredbama ugovora da nije mogla pregovarati. Objekt financiran sredstvima kredita da je koristila u osobne svrhe, a u vrijeme realizacije kredita u vlasništvu nije imala obrt niti je bila član trgovačkog društva.

16. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

17. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

18. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

20. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

24. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

25. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

26. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate) te presude Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to je jasno da nije nastupila zastara potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

28. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

29. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, kao i odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli kao i promjenjivost kamatne stope sud utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora.

29.1. Treba kazati kako tužitelj u tužbi ne postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora kojima se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te odredbi ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula, ali u činjeničnim navodima tužbe tužiteljica se pozvala na ništetnost tih ugovornih odredbi pa je sud, sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO-a prema kojoj na ništetnost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti, o ništetnosti tih odredbi odlučio kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZPP, jer o rješenju tog pitanja ovisi odluka o glavnoj stvari.

30. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivu kamatnu stopu , koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnom potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

31. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je po takvim ništetnim odredbama isplaćeno.

32. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pročitao nalaz i mišljenje Sudskog vještaka Hrvoja Perkovića, na koji stranke nakon izvršene dopune nisu imale prigovora.

33. Nakon provedenog financijskog vještačenja, stalni sudski vještak za financije Hrvoje Perković iznio je sudu i strankama svoj nalaz i mišljenje te dopunski nalaz i mišljenje u kojem je istaknuo da je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u svojoj tablici priloženoj u nalazu i mišljenju, te naveo kako je tužitelj kao korisnik kredita zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zbog primjene tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju cjelokupne otplate kredita, pretplatio iznos od ukupno 2.136,29 EUR.

34. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje te dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Hrvoja Perkovića s obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

35. Tuženiku je za navesti kako, unatoč tome što je sudski vještak u svojem nalazu i mišljenju uzeo u obzir periode kada je tečaj bio niži ne postoji obveza tužiteljice da sukladno tome uredi svoj tužbeni zahtjev. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske, u proširenom je vijeću donio odluku poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. te u istoj je izrazio shvaćanje koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

35.1. Slijedom navedenoga, kada tuženik ne ističe jedan od takvih prigovora ne postoji ovlast suda umanjivati tužiteljevu tražbinu.

36. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO.

37. Stoga je, odlučeno kao u točki. I. izreke ove presude.

38. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP.

34. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 4.824,68 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

35. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife),

- sastav žalbe na rješenje u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 10/2 Tarife)

- zastupanje na ročištima od 11. ožujka 2022., 8. studenog 2022, 3. veljače 2025. i 25. studenog 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife).

- zastupanje na ročištu od 1. lipnja 2023., 28. rujna 2023. i 4. studenog 2024. u iznosu od 50,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/5 Tarife).

- sastav podnesak od 21. ožujka 2022. i od 1. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife),

- sastav podneska od 28. ožujka 2022., 6. prosinca 2024., 26. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/ 4 Tarife),

36. Tako odmjeren iznos parničnog troška u iznosu od 1.800,00 eura, valja uvećati za zatraženi PDV u iznosu od 25% (450,000 eura) čime se dolazi do iznosa od 2.250,00 eura.

37. Nadalje, tužitelju je, kao osnovan valjalo priznati i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 euro i trošak izlaska suda na lice mjesta u iznosu od 49,48 eura.

38. Tužitelju nije priznat zahtijevani trošak sudske pristojbe tužbe i presude jer je od plaćanja istog oslobođena kao potrošač tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama "Narodne novine" broj: 118/18, 51/23).

39. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.631,29 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

40. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

U Splitu, 15. siječnja 2026.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis