REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-1063/2025-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu tog suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužiteljice AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ines Škofač, odvjetnici iz Zagreba protiv I. tuženika Udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, Slavenskoga 9, OIB: 31232012833, zastupanog po punomoćniku Marku Ujeviću, odvjetniku iz Zagreba i II. tuženika FČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Matei Jandras Crnalić, odvjetnici iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 03. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, tužiteljice osobno, punomoćnika I. tuženika i punomoćnika II-tuženika, 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Ovrn- 3922/00 od dana 17. siječnja 2001. na nekretninama u vlasništvu FČ, upisanim u zemljišne knjige kod Općinskog suda u Sesvetama, zemljišno-knjižni odjel Sesvete, kč. br. [katastarska čestica], [adresa], dvorište površine 1566 m2, kuća, [adresa], površine 318 m2, ukupne površine 1884 m2, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i kč. br. [katastarska čestica], [adresa], oranica, ukupne površine 1048 m2, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proglašava se nedopuštenom u odnosu na ½ suvlasničkog dijela kojeg je vlasnica AČ.

II. Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Sesvetama, izvršiti upis brisanja zabilježbe ovrhe upisane pod brojem Z-184/01, temeljem rješenja o ovrsi br. Ovrn-3922/2000 sa ½ dijela nekretnine opisane kao kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]."

III. Nalaže se I-tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.918,69 eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. siječnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-137/2024 od 15. siječnja 2025. ukinuta je presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj: P-155/2022-28 od 22. studenog 2023. kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja ukidnog rješenja proizlazi kako osnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da se na temelju izvedenih dokaza ne bi mogao prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je utvrdio kako tužiteljica nije bila savjesna, odnosno da je znala i mogla znati da je njezin suprug II. tuženik opteretio i njezin dio ½ zajedničke imovine, pri čemu sud taj zaključak u bitnom temelji na utvrđenju kako je isplata iznosa zajma od strane I. tuženika udruge (čiji su bili članovi tužiteljica i II. tuženik), bili u bliskim odnosima s predsjednikom te udruge sada s pok. KČ, njegovom suprugom kao i članovima udruge, pa da to nije beznačajan događaj u obitelji i nešto o čemu tužiteljica ne bi imala saznanja. Iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi da nije sporno da je tužiteljica znala za zajam koji je njezin suprug II. tuženik uzeo od I. tuženika, kao što nije sporno ni da su se oni često družili s sada pok. KČ i njegovom suprugom (još od početka Domovinskog rata) i da su tužiteljica i II. tuženik bili članovi I. tuženika, ali sve to prema mišljenju toga suda ne mora značiti da je tužiteljica znala da je njezin suprug II. tuženik, nakon sklopljenog ugovora o zajmu s I. tuženikom (1998.), a imajući u vidu da je sklopio aneks tom ugovoru (2000) na temelju kojeg je upisan zalog na zajedničkim nekretninama, upisao taj zalog i na njezinom suvlasničkom dijelu, bez obzira koliki je iznos isplaćen na ime zajma. Dakle, iz stanja spisa ne bi proizlazilo da bi I. tuženik potkrijepio svoje navode da je tužiteljica bila nesavjesna i da je znala da je pravo zaloga upisano i na njezinom suvlasničkog dijelu, a što sve osnovano u žalbi tvrdi tužiteljica. Shodno tome, prvostupanjski sud tijekom postupka nije raspravio niti utvrdio gdje i kada i tko bi bio prisutan kada je sklopljen aneks, da bi se eventualno iz toga moglo zaključiti je li tužiteljica bila prisutna ili je li znala ili mogla znati da će na temelju aneksa biti upisan zalog i na njezinom suvlasničkom dijelu nekretnina, a pri tom imajući u vidu i dio iskaza II. tuženika u kojem tvrdi da tužiteljici svojoj supruzi nije rekao da je potpisao aneks, odnosno da je dao hipoteku na njihovu kuću i da je ona to saznala naknadno, što bi proizlazilo i iz njezinog iskaza, a što sve prvostupanjski sud nije pravilno cijenio kod donošenja pobijane odluke. Za ukazati je da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke nije primijenio ni odredbe članka 8. Europske Konvencije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Konvencija) koja je stupila na snagu 1953. i koja je 1997. preuzeta u zakonodavstvo Republike Hrvatske, a kojima je regulirano pravo na dom. Stoga, tako nije ocijenio ni razmjernost (proporcionalnost) konkretnog slučaja, odnosno da Konvencija predviđa pravo poštivanje doma, a u ovom slučaju tužiteljice jer bi iz spisa i žalbe proizlazilo da ona nema drugi dom osim predmetne kuće, zbog čega je u ovom slučaju trebalo ocijeniti i načelo razmjernosti s legitimnim ciljem iz stavka 2. članka 8. Konvencije, vodeći pri tome računa o osobitim okolnostima konkretnog slučaju, a o čemu se već izjasnila i sudska praksa Europskog suda za ljudska prava sa sjedištem u [adresa], a što također, prvostupanjski sud nije imao u vidu kod donošenja pobijane odluke, kako to osnovano u žalbi tvrdi i tužiteljica. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud dopuniti činjenično stanje u skladu s uputama iz ovog rješenja, pa će potom pažljivom ocjenom svih izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, ponovo odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

2. Tužiteljica je 7. travnja 2022. podnijela ovom sudu tužbu u kojoj navodi kako je rješenjem Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj Ovrn- 3922/2000 od 17. siječnja 2001. određena ovrha na nekretninama u vlasništvu FČ i to kč. br. [katastarska čestica], [adresa], dvorište površine 1566 m2, kuća, [adresa], površine 318 m2, ukupne površine 1884 m2, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i kč. br. [katastarska čestica], [adresa], oranica, ukupne površine 1048 m2, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a na koje je rješenje u ovršnom postupku tužiteljica istaknula prigovor treće osobe obzirom da je ½ opisanih nekretnina njeno vlasništvo stečeno s osnove bračne stečevine. Ističe da tužiteljica nikada nije dala suglasnost za sklapanje Anexa Ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine, sačinjenog u formi javnobilježničkog akta posl. br. OU-210/2000, dana 17. 3. 2000., zasnivanjem založnog prava na nekretnini II- tuženiku niti je sudjelovala u ishođenju kredita koji je posljedično i doveo do pokretanja ovršnog postupka na predmetnoj nekretnini. Štoviše, navedeni ovršni postupak i naknadno saznanje o zasnivanju založnog prava na nekretnini koja je nesporno predmet bračne stečevine bio je jedan od razloga finalne odluke o razvodu braka između tužiteljice i drugotuženika koji je sklopljen 19. srpnja 1975., a prestao dana 18. 10. 2001. te ponovno sklopljen dana 3. srpnja 2006. Navodi kako je iz kupoprodajnog ugovora od 8. rujna 1995. te vjenčanih listova tužiteljice i II. tuženika razvidno da je tužiteljica nositelj prava vlasništva predmetne nekretnine u ½ s osnova bračne stečevine obzirom da je nekretnina kupljena 1995., a brak tužiteljice i II. tuženika sklopljen 1975. Slijedom navedenog predlaže sudu donijeti presudu kojom će proglasiti nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem Općinskog suda u Sesevetama, poslovni broj Ovrn-3922/00 od dana 17. siječnja 2001. na spornim nekretninama u vlasništvu FČ u odnosu na ½ suvlasničkog dijela kojeg je vlasnica AČ te kojom se nalaže zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Sesvetama, izvršiti upis brisanja zabilježbe ovrhe upisane pod brojem Z-184/01, temeljem rješenja o ovrsi br. Ovrn- 3922/2000 sa ½ dijela nekretnine sve uz naknadu troškova postupka.

3. I-tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi kako je ovrhovoditelj (u ovom postupku I-tuženik) osnovano podnio prijedlog za ovrhu, a na temelju kojeg je doneseno rješenje o ovrsi Naslovnog suda poslovni broj Ovrn-3922/2000 od 17. siječnja 2001. na spornoj nekretnini u vlasništvu II. tuženika kao ovršenika. Obnovom zemljišnih knjiga KO [katastarska općina] sporna nekretnina upisana u zk uložak broj [broj ZK uloška] KO [katastarska općina] je podijeljena i upisana u dva zk uloška. Nova oznaka nekretnina je nekretnina upisana u zk uložak [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], kčbr [katastarska čestica] u naravi TEKIJSKA, DVORIŠTE TEKIJSKA, KUĆA BR. 21 TEKIJSKA, površine 1884 m2 (prijašnja kčbr [katastarska čestica], zkul br. [broj ZK uloška] KO [katastarska općina]) nekretnina upisana u zk uložak [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], kčbr [katastarska čestica] u naravi [adresa], ORANICA [adresa], površine 1048 m2 (prijašnja kčbr [katastarska čestica], zkul br. [broj ZK uloška] KO [katastarska općina]) te koje nekretnine su upisane u zemljišnim knjigama na ime II-tuženika. Vlasništvo na nekretninama stječe se upisom u zemljišne knjige (čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), a kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama (kako u vrijeme pokretanja ovršnog postupka, u vrijeme određivanja ovrhe, zaprimanja naloga za zabilježbu ovrhe, upisa zabilježbe ovrhe, a konačno i na dan pisanja ovog podneska) upisani je II-tuženik FČ. Načelo povjerenja u zemljišne knjige temeljno je načelo zemljišnoknjižnog prava, a njegova primjena nužna je radi ostvarenja pravne sigurnosti. Eventualni međusobni odnosi između ovršenika (II-tuženika u ovom postupku) i treće osobe (tužiteljice u ovom postupku) nisu odlučni kako za postupak ovrhe, tako niti za ovaj postupak, pa tako ostaje nejasno što bi trebala dokazivati dokumentacija na koju se poziva tužiteljica. I-tuženik je zakonito i u dobroj vjeri stekao pravo namirenja svoje tražbine iz nekretnina upisanih na ime i vlasništvo ovršenika (II-tuženika iz ovog postupka) te je u zemljišnim knjigama upisana i zabilježba ovrhe. Predlaže stoga odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troška postupka tuženiku.

4.

II-tuženik je u odgovoru na tužbu priznao tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. 5.

U dokaznom postupku izvršen je uvid u zk izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 4-7 spisa), rješenje o ovrsi posl. br. Ovrn-3922/00 opd 17.01.2001. (list 2-4 spisa), presliku Aneksa ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjeren po javnom bilježniku Alemki Gajski pod posl. br. OU-210/2000 od 27.11.2000. (list 12-15 spisa), rješenje Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu posl. br. Ovr-23/2019 od 28.2.2022. (list 16-18 spisa), Kupoprodajni ugovor od 8.09.1995 (list 19-22 spisa), vjenčane listove (list 23 i 24 spisa), saslušana je tužiteljica (list 70 i 71 spisa), II-tuženik (list 72 spisa), svjedoci JČ (list 78 i 79 spisa) te SČ (list 86 i 87 spisa), izvršen je uvid u ovosudni spis posl. br. Ovr-23/19.

6.

U ponovljenom postupku dopunski je saslušana tužiteljica (list 124-125 spisa) te II tuženik FČ (list 171-173 spisa) dok je I-tuženik u podnesku od 07.07.2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka JČ te je rpočitano rješenje Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž Ovr-190/25 od 26.08.2025. koji dokaz je sud prihvatio premda je od strane I-tuženika dostavljen u spis predmeta nakon zaključenja prethodnog postupka jer isti bez krivnje I-tuženika nije mogao biti dostavljen ranije.

7.

Sud je primjenom odredbe čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14 - dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da sud odlučuje koje će od dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, odbio dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanjem svjedoka i to stoga što je sud utvrdio, a imajući u vidu i načelo ekonomičnosti postupka propisano odredbom čl. 10. st. 1. ZPP-a kako je moguće utvrditi odlučne činjenice za rješenje konkretnog spora provođenjem dokaza uvidom u dokumentaciju u spisu i saslušanjem stranaka, a kako je nastavno obrazloženo.

8.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni osnovan.

9.

Rješenjem Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, posl. br. Ovr- 23/2019 od 28. veljače 2022. upućena je tužiteljica kao treća osoba u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti toga rješenja pokrenuti parnicu radi proglašenja da ovrha određena rješenjem toga suda posl. br. Ovrn-399/00 od 17. siječnja 2001. nije dopuštena obzirom na to da je ista 21. rujna 2021. podnijela prigovor treće osobe u kojem u bitnom navodi da je temeljem bračne stečevine suvlasnik nekretnine koja je predmet ovršnog postupka u ½ dijela, sve primjenom odredbe čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 139/10, 154/11 i 70/12; dalje: OZ).

10. Uvidom u ovosudni predmet posl. br. Ovr-223/2019 utvrđeno je kako je I-tuženik kao ovrhovoditelj zastupan po predsjedniku udruge, KČ, podnio prijedlog za ovrhu protiv II-tuženika FČ kao ovršenika na nekretninama upisanim u zk.ul., br 242, k. o. [katastarska općina] radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 460.000,00 kn spp temeljem Aneksa Ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovršenika, sačinjenog u formi javnobilježničkog akta posl. posl. br. OU-210/200 17. ožujka 2000. temeljem kojeg je ovrhovoditelj stekao založno pravo na nekretnini ovršenika upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja kč. br. [katastarska čestica] kuća br. 21 i dvorište, površine 524 čhv i kč. br. [katastarska čestica] oranica, površine 291 čv., a koja ovrha je određena rješenjem suda posl.br. Ovrn-399/00 od 17. siječnja 2001.

11.

Uvidom u Aneks Ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovršenika, sačinjenog u formi javnobilježničkog akta posl. posl. br. OU-210/200 od 17. ožujka 2000. utvrđeno je kako je isti zaključen između II-tuženika kao zajmoprimca-založnog dužnika i I-tuženika kao založnog vjerovnika-predlagatelja osiguranja. U čl. 1. Aneksa predlagatelj osiguranja, ovdje I-tuženik, zastupan po KČ i II-tuženik kao protivnik osiguranja suglasno utvrđuju da mijenjaju u cijelosti Ugovor o zajmu od 11. ožujka 1998. zaključen u obliku javnobilježničkog akta pod brojem OU-153/08 kod javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba na način da utvrđuju da je predlagatelj osiguranja pozajmio zajmoprimcu iznos od 460.000,00 kn s rokom dospijeća 30 dana od dana potpisivanja Aneksa ugovora o zajmu od 17. ožujka 2000. U čl. 2. Aneksa navedeno je kako su predlagatelj osiguranja i protivnik osiguranja suglasni te dfa protivnik osiguranja dozvoljava da se temeljem čl. 262 i 269 OZ-a, radi osiguranja novčanog potraživanja iz čl. 1 Aneksa, optereti hipotekom nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] što u naravi predstavlja oranicu upisanu na kč. br. [katastarska čestica] od 228 hvati ili 821 m2, kuću i dvorište od 139 hvati ili 500 m2 i oranicu od 500 m2 i oranicu od 456 hvati ili 1641 m2 na način da predlagatelj osiguranja upiše založno pravo. Protivnik osiguranja i predlagatelj suglasno utvrđuju da je na navedenoj nekretnini preneseno pravo vlasništva temeljem čl. 274 i 275 OZ u korist predlagatelja osiguranja koje će se brisati, a istovremeno izvršiti zabilježba uknjižbe založnog prava u korist predlagatelja osiguranja za iznos od 460.000,00 kn. U čl. 3. založni dužnik izjavljuje da je nekretnina upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] isključivo njegovo vlasništvo te stranke suglasno izjavljuju da su upoznate s teretima na istoj nekretnini. U čl. 4. Aneksa ugovoreno je da ukoliko protivnik osiguranja u roku određenom u čl. 1. ne vrati dug vjerovnik može bez daljnje suglasnosti izvršiti neposrednu ovrhu na založnoj nekretnini.

12. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Sesvetama, Zemljišnoknjižni odjel Sesvete, utvrđeno je kako je II-tuženik upisan kao vlasnik za cijelo nekretnine kč. br. [katastarska čestica], [adresa], dvorište površine 1566 m2, kuća, [adresa], površine 318 m2, ukupne površine 1884 m2, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da je pod brojem upisa temeljem zapisnika broj Z-320/2005/674 prenesen upis – primljeno 25. travnja 1997. Z-1099/97, na temelju Ugovora o kreditu od 4. travnja 1997. uknjiženo pravo zaloga na nekretnini za kredit odobren Residence Royal d.o.o. u iznosu od 200.000,00 kn za korist Zagrebačke banke d.d., da je da je pod brojem upisa temeljem zapisnika broj Z-320/2005/674 prenesen upis – primljeno 22. travnja 1998. Z-1192/98 temeljem međ. poslovnog odnosa od 18. travnja 1998. uknjiženo pravo zaloga za kredit odobren istom društvu u iznosu od 400.000,00 kn te kamate po dospijeću s rokom otplate 2 godine u korist Zagrebačke banke d.d. Temeljem zapisnika broj Z-320/2005/674 prenosi se upis – primljeno 17. ožujka 2020. Z-463/00, na temelju Aneksa ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i brisovnog očitovanja, solemnizirano po javnom bilježniku Alenki Gajski iz Zagreba pod brojem OU-210-1/2000 17. ožujka 2000., uknjiženo je pravo zaloga na nekretnine u A radi osiguranja iznosa od 460.000,00 kn za korist I-tuženika. Temeljem zapisnika broj Z- 320/2005/674 prenosi se upis, primljeno 5. svibnja 2000. Z-877/00, na temelju ugovora sa sporazumom o osiguranju hipoteke novčane tražbine osnivanjem hipoteke od 4. travnja 2000., solemniziranog 2. svibnja 2000. uknjižena je hipoteka radi osiguranja tražbine po osnovi mjenice u iznosu od 150.00,00 Dem u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća mjenice 14. travnja 2000. za korist Zagrebačke banke d.d.

11. Nadalje, utvrđeno je kako je II-tuženik upisan kao vlasnik za cijelo nekretnine kč. br. [katastarska čestica], [adresa], oranica, ukupne površine 1048 m2, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da je pod brojem upisa temeljem zapisnika broj Z-320/2005/674 prenesen upis – primljeno 25. travnja 1997. Z-1099/97, na temelju Ugovora o kreditu od 4. travnja 1997. uknjiženo pravo zaloga na nekretnine za kredit odobren Residence Royal d.o.o. u iznosu od 200.000,00 kn za korist Zagrebačke banke d.d. da je da je pod brojem upisa temeljem zapisnika broj Z-320/2005/674 prenesen upis – primljeno 22. travnja 1998. Z-1192/98 temeljem međ. poslovnog odnosa od 18. travnja 1998. uknjiženo pravo zaloga za kredit odobren istom društvu u iznosu od 400.000,00 kn te kamate po dospijeću s rokom otplate 2 godine u korist Zagrebačke banke d.d. Temeljem zapisnika broj Z-320/2005/674 prenosi se upis – primljeno 17. ožujka 2020. Z-463/00, na temelju Aneksa ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i brisovnog očitovanja, solemnizirano po javnom bilježniku Alenki Gajski iz Zagreba pod brojem OU-210-1/2000 17. ožujka 2000., uknjiženo je pravo zaloga na nekretnine u A radi osiguranja iznosa od 460.000,00 kn za korist I-tuženika.

13. Uvidom u Kupoprodajni ugovor od 8. rujna 1995. zaključen između više prodavatelja i II-tuženika kao kupca na kojem su potpisi ovjereni od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera pod posl. br. OV-8016/95, 8. rujna 1995., utvrđeno je kako II-tuženik kupuje nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] - kč. br. [katastarska čestica], u naravi kuća, dvorište i oranica pov 823 čhv, [adresa] za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 217.200,00 kn.

14. Uvidom u vjenčani list Gradskog ureda za opću upravu, Matični ured Sesvete od 6. travnja 2022. utvrđeno je kako je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P2-537/01 od 11. rujna 2001. rastavljen brak zaključen između tužiteljice i II- tuženika 19. srpnja 1975. te da je između istih opet sklopljen brak 3. srpnja 2006.

15. Saslušana kao stranka u postupku tužiteljica je iskazala kako je znala da su ona i suprug FČ 1995. novce posudili od Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata, ovdje I. tuženika, koji su tek nakon par godina upisali hipoteku na nekretnini koja je predmet ovog spora, a za što je saznala 2001. Novci koje su posudili odmah su proslijeđeni HUP-u Zagreb, a da je sa suprugom u vrijeme ishođenja zajma tako i u vrijeme sklapanja Aneksa ugovora o zajmu bila u dobrim odnosima te se uzrujala kada je saznala za založno pravo na njihovoj nekretnini. Navela je kako nije imala potrebu upisati svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama zato jer se to tako nije radilo. Imali su kuću u [adresa] koja je ranije bila vlasništvo suprugovih roditelja te su istu zamijenili za drugu nekretninu, kuću u [adresa] na adresi [adresa], koju su potom prodali te su od novca dobivenog prodajom te nekretnine kupili zemljište i izgradili kuću koja je predmet ovog spora. Navela je kako je bila u braku sa II. tuženikom u vrijeme kada je kupljena nekretnina koja je predmet ovoga spora te je oduvijek smatrala da je sporna nekretnina njezino suvlasništvo u ½ i njen suprug joj nikada to nije osporavao. Kada je saznala da je krivnjom supruga upisana hipoteka rastala se od supruga no kasnije se opet udala. U vrijeme sklapanja ugovora o zajmu bila je članica Udruge I. tuženika te je poznavala pokojnog KČ, koji je tada bio predsjednik Udruge. KČ je u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu te aneksa istom znao da je ona u braku sa II. tuženikom, dolazio im je i u kuću sa svojom suprugom, bili su kućni prijatelji te je znao da su kupili to zemljište i gradili kuću. Pri kupnji kuće bilo je potrebno ulagati dodatna sredstva pored sredstava koje su dobili od kupoprodaje kuće u [adresa], u to vrijeme je bila zaposlena, imala je čak i veću plaću od supruga te je ulagala svoja zarađena sredstva u izgradnju kuće.

16. Dopunski saslušana u ponovljenom postupku tužiteljica je iskazala kako u cijelosti ostaje kod iskaza kojeg je dala ranije u postupku. Na upit suda da li je ista bila prisutna kada je sklopljen Aneks ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine 17. ožujka 2000. zasnivanjem založnog prava na nekretnini koja je predmet postupka navela je kako nije bila prisutna sklapanju Aneksa niti je znala da je takav aneks sklopljen. Tek je 2001., kada je došla ovrha, vidjela da je upisan zalog na nekretnini i tada se i razvela od supruga FČ. Istaknula je kako je sporna nekretnina njen jedini dom, nema drugih nekretnina u svom vlasništvu te u toj kući živi od 1995. Sklapanje aneksa nije bilo predmetom razgovora sa suprugom te nije spomenuto ni u razgovoru s drugim ljudima. Na poseban upit svoje punomoćnice kako ste reagirali kada ste primili rješenje o ovrsi navela je kako je rekla suprugu: "Što je ovo?!", bila je jako uzrujana, a on je rekao da je bio primoran to napraviti. Na upit pun. tuženika da li od 1995. neprekidno živi u spornoj nekretnini navela je kako neprekidno živi u toj nekretnini od tada sa djecom, odn. bile su dvije kćerke, jedna se udala i odselila dok se druga rastala te živi s njom u toj kući sa svoje dvoje djece. Na upit da li je 2001. kada je kako je iskazala saznala za zalog na nekretnini pokreta neke postupke za ovrhu i slično, navela je kako je pokrenula postupak razvoda braka. Na upit, a kako je u ranijem iskazu navela da je bila član Udruge 1. tuženika, koja je bila njena funkcija u toj udruzi navela je kako je bila član te udruge. Da li je bila redovan član te udruge s obzirom da je iskazala da su bili obiteljski prijatelji s ranijim predsjednikom udruge KČ, navela je kako su bili obiteljski prijatelji, njen muž je bio dopredsjednik udruge, no one nije dolazila na sastanke udruge. S obzirom na prigovor prava na dom pun. 1. tuženika postavlja pitanje je li postoji procjena vrijednosti kuće u [adresa] te kolika bi ona bila navela je kako ne zna za procjenu vrijednosti kuće niti kolika bi bila vrijednost te kuće. Za nju vrijedi puno, odnosno neprocjenjiva je. Na upit da li sudjeluje u ovršnom postupku koji se vodi radi prodaje te nekretnine navela je kako je bila prisutna na ročištu pri Stalnoj službi u Svetom Ivanu Zelini a vezano za prodaju te nekretnine u ovršnom postupku.

17. II-tuženik FČ saslušan kao stranka u postupku je iskazao kako su on i supruga AČ trebali dobiti lokal u najam od firme gdje je radila supruga te je stoga zamolio A odnosno KČ, pokojnog predsjednika Udruge hrvatskih dragovoljaca čiji je bio član i dopredsjednik, da mu Udruga pozajmi novac te su potpisali običan papir kojim je potvrdio primitak istog, misli da se radilo o 680.000,00 kuna. Tada nije ništa trebao dati kao osiguranje za povrat pozajmljenog iznosa već su ga tek nakon tri ili četiri godine prisilili da potpiše Aneks ugovora o zajmu odnosno da hipoteku na nekretninu koja je bila vlasništvo njega i supruge. Supruzi nije rekao da je potpisao aneks, odnosno da je dao hipoteku na kuću. Ona je to saznala naknadno, jer su se vršili određeni pritisci. U vrijeme kada su kupovali kuću na adresi [adresa], on i supruga su oboje radili, pomagali su im i supruzini roditelji te je u to vrijeme ona imala i veću plaću od njega i tako su zajednički gradili i ulagali u nekretninu na adresi [adresa] te naposljetku i u nekretninu koja je predmet ovoga spora. Pokojnom predsjedniku Udruge KČ bilo je poznato kako u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu tako i aneksa istom da je u braku sa tužiteljicom, bili su kućni prijatelji. Ne zna da li mu je to bilo poznato u vrijeme kada su kupovali kuću koja je predmet ovog spora. Od 19.07.1975. je bio u braku s tužiteljicom s time da su od 2002. do 2005. bili rastavljeni te su se naknadno opet oženili. KČ poznaje od 1991. On je dolazio sa suprugom kako u kuću u kojoj su živjeli na adresi [adresa] pa tako i u ovu koja je predmet ovoga spora, znao je da je došlo do promjene mjesta stanovanja.

18. Dopunski saslušan u ponovljenom postupku II-tuženik FČ je iskazao kako ostaje u cijelosti kod iskaza koji je dao ranije u postupku. Na upit suda, a vezano za zaključenje ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine od 17. ožujka 2000. tko je bio prisutan kada se zaključivao taj aneks naveo je kako je bio prisutan on te g. KČ. Tužiteljica odn. AČ nije bila prisutna zaključenju tog aneksa, a on je rekao g. KČ da nikome ne govori o zaključenju tog aneksa te ona nije znala niti je imala kako znati da će na temelju tog aneksa biti upisan zalog i na njezinom suvlasničkom dijelu nekretnine. AČ pretpostavlja da je prvi puta za zaključenje tog aneksa saznala kada je došla prva hipoteka, odn. misli nakon 10 godina od zaključenja toga aneksa. Imao je dva moždana udara te se uistinu ne sjeća detalja. Na poseban upit punomoćnice kada je iskazao da je AČ za aneks saznala kada je došla prva hipoteka na što je konkretno mislio naveo je kako je ona za to prvi puta saznala kada je od suda došla ovrha. Da li može točno navesti vremenski period kada je AČ saznala za taj aneks naveo je kako ne može, s obzirom na zdravstveno stanje odn. dva moždana udara, srčani udar i druge tegobe, ne može imati točnijih saznanja. Na upit kakvo je bilo njegovo zdravstveno stanje u vrijeme kada je potpisivao aneks naveo je kako je bio ranjavan, sa dokazanim PTSP-om te nije bio "sav svoj" odn. nije bio uravnotežen. Na upit kako to da nije morao dati nikakvo osiguranje prilikom potpisivanja osnovnog ugovora o zajmu već je to uslijedilo tek kasnije naveo je kako je bio Merčepov prijatelj te je u njihovom odnosu vladalo neograničeno povjerenje te je ujedno bio i dopredsjednik udruge. Njemu je dan zajam kao branitelju da pokrenem lokal pod dogovorom "kad ćeš moć, vratit ćeš". Kada su KČ stisli sa strane rekao je da nešto napravimo vezano za ugovor o zajmu kao neku garanciju, da ga nitko ne bi ucjenjivao vezano za to. Na poseban upit pun. tužiteljice da li stanuje u nekretnini koja je predmet ovog postupka naveo je kako u njoj stanuje, ona je njegov dom kao i dom njegove žene, njihove djece i dvoje unučadi, cijelo vrijeme stanuje u toj nekretnini odn. od 1996. ili 1995. Na upit pun. 1. tuženika, a kako je iskazao da mu je novac od zajma dan za pokretanje lokala, na što je konkretno mislio naveo je kako se radilo o ugostiteljskom lokalu, o restoranu koji su imali u Heinzelovoj i taj novac je posuđen od njegove firme. Tada se pomagalo svim braniteljima pa tako je i on dobio taj zajam da pokrenem ugostiteljsku radnju. Tada je i HUP-u morao platiti 680.000,00 kuna za inventar i da uđe u lokal i slično. Na upit da li je to bila njegova osnovna djelatnost i tko je vodio taj lokal naveo je kako su svi radili u tom ugostiteljskom lokalu, njegova žena, kćeri, cijela obitelj je tamo radila, on je bio direktor firme. Na upit da li je njegova supruga bila član udruge čiji je bio predsjednik naveo je kako je ona bila član udruge ali samo na papiru. Na upit kolika je veličina te njihove kuće naveo je kako iznosi oko 600 do 700 m2, nakon svih dražbi više ne znam koliko vrijedi ta kuća.

19. Svjedokinja JČ je iskazala kako joj ništa nije poznato vezano za vlasništvo nekretnine na adresi [adresa], a koja je predmet ovoga spora. Tužiteljicu i II. tuženika zna dugi niz godina jer je FČ bio u postrojbi njenog supruga pokojnog KČ te su se često družili, od početka Domovinskog rata, tužiteljica i II. tuženik su bili članovi Udruge I. tuženika. Ništa joj nije poznato o financijskom poslovanju Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata odnosno o davanju zajmova od strane istih članovima. Poznato joj je da su AČ i FČ bili u braku navodim navedeno je bilo poznato i pokojnom suprugu kao i da je kuća u kojoj žive FČ i AČ njihova zajednička nekretnina, to je bilo poznato i njenom pokojnom suprugu. Poznato joj je da je FČ uzimao zajam od Udruge no ne može sigurno reći. Čelnim ljudima u Udruzi bilo je poznato da su AČ i FČ u braku, svima je to bilo poznato, kao i činjenica da AČ i FČ grade tu kuću zajedno.

20. Svjedok SČ je u svom iskazu naveo kako je bio zajedno s FČ u Domovinskom ratu te kasnije i u Udruzi dragovoljaca čiji je bio član. Gospodin KČ je dao pozajmicu FČ za najam lokala Lika u Heinzelovoj te ne zna što je dano za osiguranje povrata tog zajma no svi su znali da je takav zajam njima dan. AČ i FČ su bili u braku te su stjecali nekretnine zajedno, ranije su imali kuću u [adresa] koju su prodali te zajedno gradili novu kuću u istoj ulici. Nije mi poznato da li je AČ znala za zaključenje ugovora o zajmu te aneksa ugovora o zajmu obzirom na to da je to obiteljska stvar te nisam imao uvida u njihov odnos. U Udruzi su svi znali da su FČ i AČ u braku, svi su dolazili kod njih u restoran, g. KČ također, on je dolazio i kod njih kući, družili su se te su ih znali častiti u restoranu kada su bile proslave. Pok. g. KČ je znao da AČ i FČ zajedno grade kuću u [adresa], dolazio je kod njih isto kao i svi.

21. Činjenično nije sporno da su tužiteljica i II- tuženik sklopili brak 1975., te da je za vrijeme trajanja braka između tužiteljice i II-tuženika zaključen kupoprodajni ugovor od 8. rujna 1995., kojim je kupljena nekretnina koja je predmet ovoga spora, kao i Aneks Ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovršenika, sačinjenog u formi javnobilježničkog akta posl. posl. br. OU- 210/200 17. ožujka 2000.

22. Za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini, mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja (Odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev 57/2005-2, od 14. prosinca 2005.).

23. Prema odredbi članka 36. stavka 1. trenutno važećeg Obiteljskog Zakona (NN 103/15, 98/19), bračna stečevina je ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom ili koja potječe iz imovine stečene radom, pod uvjetom da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice s time da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine.

24. Zakon o braku i porodičnim odnosima koji se primjenjuje na imovinu bračnih drugova stečenu do 1. srpnja 1999. godine, ne poznaje termin bračne stečevine, već umjesto toga uređuje zajedničku stečevinu bračnih drugova, i to drukčije nego što to čini sada važeći Obiteljski zakon. Naime, ZBPO u članu 277. određuje da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina. Bračni drugovi mogu sporazumno podijeliti zajedničku imovinu tako da odrede suvlasničke dijelove u čitavoj ili u jednom dijelu imovine, ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom drugu pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine (član 284. ZBPO). Svaki bračni drug može za vrijeme trajanja braka ili nakon prestanka braka, tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini ili dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine (član 285. ZBPO).

25. Bez obzira na ove razlike u ranijem i sada važećem zakonodavstvu u pogledu bračne stečevine tj. bila ona u suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu, bračnu stečevinu predstavlja ono što su bračni drugovi tijekom braka stekli radom ili koja potječe iz imovine stečene radom, ista ne obuhvaća onu imovinu koju je pojedini bračni drug stekao po nekoj drugoj osnovi.

26. Temeljem odredbe čl. 287. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" broj 11/78, 27/78 - ispravak, 45/89, 51/89 - pročišćeni tekst i 59/00 - dalje: ZBPO) određeno je da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine pa stoga tuženik pod 2. , suprug tužiteljice nije mogao samostalno, bez sporazuma s tužiteljicom, njezin suvlasnički dio opteretiti (čl. 283. ZBPO). Dakle, bilo je potrebno utvrditi je li tuženik pod. 1, kao treća osoba mogao steći prava i na suvlasničkom dijelu tužiteljice iako s njom nije sklopio sporazum o osiguranju zasnivanjem založnog prava.

27. Naime, za prosudbu valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom bračnih drugova u odnosu stjecatelja (treću osobu), bitna pretpostavka jest savjesnost i poštenje te treće osobe. Naime, prema odredbi čl. 61. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 152/09), radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći stvarno pravo na nekretnini koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao zajedničko vlasništvo ako je stjecanje nastalo pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, odnosno ako je ta treća osoba pošteni stjecatelj. Međutim, osim savjesnosti treće osobe bitna je i savjesnost svih sudionika tog pravnog posla, uključujući i savjesnost bračnog druga koji nije sudionik tog pravnog posla (tako Ustavni sud RH u Odluci br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. i drugima).

28. Na temelju svih provedenih dokaza u postupku, ovaj sud je utvrdio kako je tužiteljica bila savjesna jer nije znala i mogla znati da je njezin suprug opteretio i njezin dio zajedničke imovine. Naime, isplata iznosa zajma od strane Udruge, čiji su tužiteljica i II-tuženik oboje bili članovi kao i činjenica bliskih odnosa s predsjednikom te iste udruge KČ, njegovom suprugom kao i članovima Udruge, radi omogućavanja poslovanja ugostiteljskog objekta koji su tužiteljica i II tuženik vodili zajednički nije beznačajan događaj u obitelji i nešto o čemu tužiteljica ne bi imala saznanja. Pa je tako II-tuženik u svom iskazu naveo kako su on i supruga AČ trebali dobiti lokal u najam od firme gdje je radila supruga te je stoga zamolio KČ, pokojnog predsjednika Udruge hrvatskih dragovoljaca čiji je bio član i dopredsjednik, da mu Udruga pozajmi novac. Da je tome tako u svom iskazu je potvrdio svjedok F koji je iskazao kako je Gospodin KČ dao pozajmicu FČ za najam lokala Lika u Heinzelovoj i svi su znali da je takav zajam njima dan te da su u Udruzi su svi znali da su FČ i AČ u braku, dolazili su kod njih u restoran, g. KČ također, on je dolazio i kod njih kući i znao je da AČ i FČ zajedno grade kuću u [adresa], dolazio je kod njih isto kao i svi oni. Supruga pok. predsjednika udruge JČ je iskazala kako tužiteljicu i II. tuženika zna dugi niz godina jer je FČ bio u postrojbi njenog supruga pokojnog KČ te su se često družili još od početka Domovinskog rata, tužiteljica i II. tuženik su bili članovi Udruge I. tuženika.

29. Dakle, tužiteljica je znala za zaključenje osnovnog Ugovora o zajmu no ista nije znala za zaključenje spornog Aneksa te za raspolaganje njenog supruga - tuženika pod 2. radi zasnivanja založnog prava na nekretnini u kojoj stanuju, a radi osiguranja potraživanja tuženika pod 1. spram 2. tuženika te se stoga nije mogla suglasiti s postupanjem tuženika pod 2. Naime, prema iskazu same tužiteljice te II-tuženika proizlazi kako tužiteljica nije bila prisutna kada je sklopljen Aneks ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine 17. ožujka 2000. zasnivanjem založnog prava na nekretnini koja je predmet postupka niti je znala da je takav aneks sklopljen. Sklapanju istog su bili prisutni KČ i II-tuženik FČ. Tek je 2001., kada je došla ovrha, vidjela da je upisan zalog na nekretnini i tada se i razvela od supruga FČ. II tuženik je iskazao kako kako nije morao dati nikakvo osiguranje prilikom potpisivanja osnovnog ugovora o zajmu već je to uslijedilo tek kasnije jer je bio Merčepov prijatelj te je u njihovom odnosu vladalo neograničeno povjerenje te je ujedno bio i dopredsjednik udruge, a što proizlazi i iz ostalih dokaza provedenih u postupku. II tuženiku je dan zajam kao branitelju da pokrene lokal pod dogovorom "kad ćeš moć, vratit ćeš", a kada su KČ "stisli sa strane" rekao je da nešto naprave vezano za ugovor o zajmu kao neku garanciju, da ga nitko ne bi ucjenjivao vezano za to no da ništa ne govori o zaključenju tog Aneksa. Upravo kako se o istom nije razgovaralo sud uzima kako je KČ u to vrijeme imao razloga posumnjati da za raspolaganje nekretninom od strane II tuženika isti nije imao suglasnost supruge.

30. Sud je ocijenio kao istinit iskaz II tuženika da nije ništa trebao dati kao osiguranje za povrat pozajmljenog iznosa već da je tek nakon tri ili četiri godine potpisao Aneks ugovora o zajmu odnosno da da hipoteku na nekretninu koja je bila vlasništvo njega i supruge te da supruzi nije rekao da je potpisao Aneks. Naime, Aneks Ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovršenika je sačinjen u formi javnobilježničkog akta posl. posl. br. OU-210/200 od 17. ožujka 2000. te se II tuženik potpisivanjem istog dobrovoljno u cijelosti suglasio sa svim odredbama Aneksa. Pa je tako u čl. 2. Aneksa navedeno je kako su predlagatelj osiguranja i protivnik osiguranja suglasni te da protivnik osiguranja dozvoljava da se temeljem čl. 262 i 269 OZ-a, radi osiguranja novčanog potraživanja iz čl. 1 Aneksa, optereti hipotekom nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] što u naravi predstavlja oranicu upisanu na kč. br. [katastarska čestica] od 228 hvati ili 821 m2, kuću i dvorište od 139 hvati ili 500 m2 i oranicu od 500 m2 i oranicu od 456 hvati ili 1641 m2 na način da predlagatelj osiguranja upiše založno pravo no tužiteljica nije dala takvu suglasnost da se isto upiše na njenom suvlasničkom dijelu.

31. Slijedom navedenog, sud smatra kako tuženi pod 1. nije postupao u dobroj vjeri imajući povjerenje u zemljišne knjige koje uživaju javnu vjeru, te da je imao osnove za sumnju da ono što je upisano u zemljišnoj knjizi nije potpuno te da je različito od izvanknjižnog stanja, odnosno da ne bi postojala suglasnost tužiteljice za raspolaganja njezina supruga.

32. I-tuženik je upisao založno pravo u svoju korist temeljem Aneksa ugovora o zajmu te je u trenutku sklapanja Aneksa kao i u trenutku upisa u zemljišnim knjigama, kao isključivi vlasnik navedene Nekretnine bio upisan II-tuženik. Premda iz zemljišnoknjižnog izvatka za navedenu Nekretninu nije bilo razvidno da bi pored založnog dužnika, odnosno II-tuženika (dalje u tekstu: Založni dužnik) i treće osobe polagale neka prava koja bi opterećivala i/ili ograničavala prava Založnog dužnika kao upisanog vlasnika predmetne Nekretnine odnosno nije bilo upisanih tereta, zabilježbi ili aktivnih plombi, no I-tuženik je tada bio zastupan po predsjedniku udruge KČ koji je zbog bliskih obiteljskih odnosa s tužiteljicom i II tuženikom znao da se stanje u zemljišnim knjigama razlikuje od izvanknjižnog stanja te da II tuženik nije imao suglasnost supruge za raspolaganje njenim suvlasničkim dijelom jer ista nije znala za zaključenje spornog Aneksa . Dakle, I-tuženik ne uživa zaštitu stečenog založnog prava na spornoj nekretnini, a premda je Zakonom o vlasništvu i drugom stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje u tekstu: ZV) propisano da isti nije bio dužan istraživati izvanknjižno stanje isti je znao da bi netko treći eventualno mogao polagati određena prava na predmetnoj Nekretnini i slijedom čega je razvidno da I- tuženik nije u dobroj vjeri stekao založno pravo postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige. Pored navedenog, člankom 122. ZV-a propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, dok je stavkom 2. istog članka propisano da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju te da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (stavak 3.). Gotovo na identičan način načelo povjerenja u zemljišne knjige propisano je člankom 8. ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 - ispravak i 108/17 - dalje u tekstu: ZZK). Također, temeljem članka 130. ZV-a, vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, a koje pretpostavke zbog nedostatka dobre vjere na strani I-tuženika nisu ispunjene.

33. Stoga, s obzirom na utvrđenje da bi predmetne nekretnine predstavljale bračnu stečevinu tužiteljice i drugotuženika, na temelju prethodnih činjeničnih utvrđenja, a osobito cijeneći iskaz tužiteljice i II-tuženika kojima je sud poklonio vjeru kao istinitim sud je utvrdio da je bilo raspolaganja protivno odredbi čl. 277. i 283. ZBPO što ima za posljedicu nedopuštenost ovrhe. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 221.a ZPP-a u vezi s člankom 55. i 56. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), odlučeno je kao u izreci.

.

34. Po čl. 8. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine",-međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija) je propisano da svatko ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske, dok je stavkom 2. članka određeno da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

35. Saslušana u postupku, tužiteljica je iskazala da je sporna nekretnina izgrađena tijekom trajanja braka, te u istoj živi zajedno sa suprugom, kćerkom i unucima od tada, od 1995. Druge nekretnine u kojima bi mogli živjeti nemaju i kuća koja je njezina bračna stečevina, jedini joj je dom. Iskaz tužiteljice u cijelosti je sukladan iskazima saslušanih svjedoka koji su suglasno iskazivali da u predmetnoj nekretnini tužiteljica i II tuženik žive od 1995., da kuća čini jedini dom tužiteljice i II tuženika i da nemaju drugu nekretninu u kojoj bi mogli živjeti.

36. U konkretnom slučaju bilo je nužno odvagnuti interes tužiteljice kao osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom ovrhe koje završava u konačnici iseljenjem tužiteljice i II tuženika (test razmjernosti).

37. U odnosu na rješenje Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž Ovr-190/2025 od 26.08.2025. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sesvetama – Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini poslovni broj Ovr-23/2019-104 od 8. travnja 2025. te se poziva na točku 8. i 8.1. obrazloženja istog a u kojima je navedeno kako je sud istaknut prigovor prava na dom ovršenika, ovdje II tuženika FČ ocijenio neosnovanim, a koje je I-tuženik dostavio u spis predmeta kao dokaz navodima da je prigovor prava na dom tužiteljice neosnovan ističe se kako tužiteljica nema status ovršenika već treće osobe koja je upućena rješenjem Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, posl. br. Ovr-23/2019 od 28. veljače 2022. pokrenuti parnicu radi proglašenja da ovrha određena rješenjem toga suda posl. br. Ovrn-399/00 od 17. siječnja 2001. nije dopuštena obzirom na to da je ista 21. rujna 2021. podnijela prigovor treće osobe u kojem u bitnom navodi da je temeljem bračne stečevine suvlasnik nekretnine koja je predmet ovršnog postupka u ½ dijela, sve primjenom odredbe čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona te stoga neosnovanost prigovora prava na dom ovršenika nije od utjecaja na osnovanost takvog prigovora istaknutog od treće osobe.

38. Prilikom odlučivanja o konvencijskom pravu na dom, sud je proveo test razmjernosti, provodeći ga pomoću tri eliminacijska pitanja od čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu (Zaključak VSRH broj Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015.) što znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja taj cilj mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje razmjerno potrebama ovrhovoditelja. U odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza je na ovrhovoditelju, ovdje prvotuženiku.

39. Legitimni cilj ovrhovoditelja, ovdje prvotuženika je pravo nanaplatu duga. S druge strane, prodaja nekretnine koja predstavlja dom treće osobe u ovršnom postupku nije posljedica neispunjavanja ugovornih obveza. Treća osoba, ovdje tužiteljica je s II tuženikom u suposjedu kuće i u njoj nesmetano boravi preko 25 godina, na toj adresi ima prijavljeno prebivalište, a pokrenula je i ovaj parnični postupak radi proglašenja ove ovrhe nedopuštenom u odnosu na predmetnu nekretninu.

40. Stavljajući u međusobni odnos dva pojedinačna prava-pravo na zaštitu imovinskih prava ovrhovoditelja i pravo na dom treće osobe, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju pravo na dom preteže nad pravom ovrhovoditelja, ovdje prvotuženika na zaštitu imovinskih prava. Tužiteljica je, prema utvrđenju suda prvog stupnja, dokazala da je s predmetnom nekretninom ostvarila dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost da bi se ista mogla smatrati njenim domom u smislu članka 8. stavak 1. Konvencije. Predmetna nekretnina neophodna je za zadovoljenje tužiteljičinih stambenih potreba. Prema tome, u konkretnom slučaju je provođenjem ovrhe nedvojbeno došlo do miješanja u pravo na dom treće osobe, ovdje tužiteljice, a koje joj je zajamčeno člankom 8. stavak 1. EKZLJP.

41. U konkretnom slučaju, iako je miješanje utemeljeno na zakonu, a u odnosu na usmjerenost na postizanje legitimnog cilja ovrhovoditelj nije predlagao posebne dokaze, ova mjera u odnosu na tužiteljicu nije nužna u demokratskom društvu. Ovrha se u konkretnom slučaju može na prikladan način provesti na mirovini II tuženika, ovršenika u ovršnom postupku, te na njegovim pokretninama, a koji je u konačnici i stvarni dužnik predmetnog duga. Osobito opravdani interes ovrhovoditelja, ovdje prvotuženika za hitnim namirenjem tražbine zbog važnih razloga nekretnini koja predstavlja dom tužiteljice i drugotuženika, ovršenika, nije dokazan, niti se radi o tražbini uzdržavanja.

42. Stoga prvotuženik nije ovlašten provoditi ovrhu na kući koja predstavlja dom tužiteljice i njene obitelji. Stoga, rukovodeći se utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja i provedenog testa razmjernosti ocijenivši osnovanim prigovor prava na dom, valjalo je i po navedenoj osnovi prihvatiti tužbeni zahtjev kao osnovan.

43. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a s obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti ostvarila uspjeh u sporu. Tužiteljici su stoga priznati troškovi zastupanja po punomoćnici odvjetnici prema vrijednosti predmeta spora, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 140/23) i to za sastav tužbe, podnesaka od 04.10.2022., 03.06.2025. u iznosu od po 200,00 Eur (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima 13.09.2022., 08.12.2022., 01.02.2023., 27.04.2023., 18.10.2023., 06.05.2025. i 03.12.2025. iznos od po 200,00 Eur za svako ročište (Tbr. 9/1), za sastav žalbe protiv presude iznos od 250,00 Eur (Tbr 10/1) što uvećano za PDV 25% te iznos sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 Eur i presudu u iznosu od po 26,55 Eur te žalbu u iznosu od 53,09 Eur što ukupno iznosi 2.918,69 eur. Na koji iznos teku zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, u skladu s odredbom čl. 30. st. 2. OZ.

U Sesvetama 15. siječnja 2026.

Sudac

Iva Raos

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka.

DNA:

-pun tužitelja

-pun I-tuženika

-pun II-tuženika