Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-325/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
R J E Š E N J E
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja EG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Raviću, odvjetniku u Novom Marofu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 2. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 15. siječnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska Avenija 6, OIB: OIB: 14036333877 da isplati tužitelju EG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.509,98 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom na
39,37 EUR od 31.03.2008.god.
31,42 EUR od 05.05.2008.god.
32,03 EUR od 04.06.2008.god.
32,62 EUR od 04.07.2008.god.
28,52 EUR od 04.08.2008.god.
29,18 EUR od 04.09.2008.god.
33,46 EUR od 03.10.2008.god.
51,26 EUR od 05.11.2008.god.
43,56 EUR od 08.12.2008.god.
62,08 EUR od 07.01.2009.god.
65,33 EUR od 04.02.2009.god.
69,34 EUR od 06.03.2009.god.
61,90 EUR od 07.04.2009.god.
62,56 EUR od 06.05.2009.god.
59,10 EUR od 04.06.2009.god.
57,88 EUR od 07.07.2009.god.
57,94 EUR od 04.08.2009.god.
59,56 EUR od 04.09.2009.god.
56,80 EUR od 05.10.2009.god.
56,73 EUR od 05.11.2009.god.
59,59 EUR od 04.12.2009.god.
63,48 EUR od 05.01.2010.god.
66,72 EUR od 04.02.2010.god.
66,87 EUR od 04.03.2010.god.
73,40 EUR od 06.04.2010.god.
72,88 EUR od 05.05.2010.god.
77,27 EUR od 04.06.2010.god.
93,98 EUR od 06.07.2010.god.
85,91 EUR od 04.08.2010.god.
105,29 EUR od 06.09.2010.god.
98,49 EUR od 06.10.2010.god.
90,08 EUR od 05.11.2010.god.
110,45 EUR od 07.12.2010.god.
115,73 EUR od 05.01.2011.god.
107,29 EUR od 04.02.2011.god.
110,58 EUR od 04.03.2011.god.
100,99 EUR od 05.04.2011.god.
108,72 EUR od 05.05.2011.god.
128,59 EUR od 01.07.2011.god.
124,71 EUR od 05.07.2011.god.
166,66 EUR od 04.08.2011.god.
167,35 EUR od 05.09.2011.god.
132,70 EUR od 30.09.2011.god.
119,66 EUR od 04.11.2011.god.
114,85 EUR od 05.12.2011.god.
120,32 EUR od 05.01.2012.god.
126,51 EUR od 31.01.2012.god.
122,50 EUR od 16.03.2012.god.
123,60 EUR od 06.07.2012.god.
121,87 EUR od 07.09.2012.god.
119,70 EUR od 07.09.2012.god.
118,51 EUR od 05.10.2012.god.
118,51 EUR od 05.10.2012.god.
120,94 EUR od 02.11.2012.god.
123,37 EUR od 02.11.2012.god.
123,44 EUR od 02.11.2012.god.
122,77 EUR od 07.03.2013.god.
121,31 EUR od 08.05.2013.god.
115,02 EUR od 07.06.2013.god.
113,74 EUR od 08.07.2013.god.
116,57 EUR od 08.08.2013.god.
118,43 EUR od 09.09.2013.god.
122,42 EUR od 07.10.2013.god.
122,25 EUR od 09.10.2013.god.
120,70 EUR od 18.11.2013.god.
122,13 EUR od 28.11.2013.god.
122,13 EUR od 28.11.2013.god.
122,13 EUR od 28.11.2013.god.
121,88 EUR od 30.11.2013.god.
123,83 EUR od 31.12.2013.god.
69,53 EUR od 31.01.2014.god.
71,70 EUR od 28.02.2014.god.
70,99 EUR od 31.03.2014.god.
68,59 EUR od 30.04.2014.god.
66,92 EUR od 11.6.2014.god.
68,17 EUR od 30.6.2014.god.
71,23 EUR od 11.8.2014.god.
71,47 EUR od 11.09.2014.god.
73,32 EUR od 03.11.2014.god.
73,86 EUR od 03.11.2014.god.
75,80 EUR od 01.12.2014.god.
75,47 EUR od 12.01.2015.god.
75,47 EUR od 09.06.2015.god.
i to za razdoblje do 30.06.2011.god. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.god. pa do 31.07.2015.god. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2015.god. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.god. pa do 30.06.2016.god. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.god. pa do 31.12.2016.god. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.god. pa do 30.06.2017.god. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.god. do 31.12.2017.god. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.god. do 30.06.2018.god. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018.god. do 31.12.2018.god. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.god. do 30.06.2019.god. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.god. do 31.12.2019.god. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.god. do 30.06.2020.god. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2021.god. do 31.12.2020.god. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021.god. do 30.06.2021.god., po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021.god. do 31.12.2021.god. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022.god. do 30.06.2022.god. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022.god. do 31.12.2022.god. po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023.god. do 30.06.2023.god. po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023.god. do 31.12.2023.god. po stopi od 7,00% godišnje, od 01.01.2024.god. do 30.06.2024.god. po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024.god. do 31.12.2024.god. po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025.god., pa do 30.06.2025.god., po stopi od 6,15% godišnje, od 01.07.2025.god. pa do isplate, po stopi od 5,15% godišnje a u slučaju promjene po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.319,84 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 15. siječnja 2026. pa sve do isplate, prema gore navedenoj stopi, sve to u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba tužitelja za isplatu iznosa od 2.116,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, povučena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:
- da dana 28.09.2005. između parničnih stranaka sklopljen je Ugovor o kreditu br. 146- 363/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran dana 05.10.2005. po Javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovcam, br. OU-1552/05-1 (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu), a prema kojem je tuženik kao kreditor i banka (ranije naziva: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 71.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za devize (čl. 2. ugovora o kreditu); da navedenim ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 25 godina (čl. 3.IV.) u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, s time da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 379,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti važećoj na dan dospijeća po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja (čl. 3.II.); da također, ugovoreno je da će tuženik naplaćivati redovnu kamatu koja je, nakon 30.09.2006. promjenjiva, a utvrđuje ju upravo on mjesečno i to putem svoje Odluke o kamatnim stopama (čl. 6. ugovora), a u trenutku sklapanja ugovora iznosila je 3,99% godišnje (čl. 3.I. ugovora); da dakle, određivanje kamatne stope povjereno je isključivo tuženiku kao kreditoru, a visina obveze tužitelja u bitnome uvjetovana je i variranjem tečaja CHF-a;
- da za vrijeme trajanja otplate kredita sukladno Ugovoru, kamatna stopa je od strane tuženika više puta mijenjana i to na štetu tužitelja; da također, više puta mijenjao se i tečaj CHF prema HRK, a što je itekako utjecalo na visinu obveze tužitelja prema tuženiku, na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni;
- da obzirom na navedeno, tužitelju je 2015. od strane tuženika ponuđena konverzija kredita iz valute CHF u EUR, a što je on, budući da zbog drastično povećanih rata uslijed rasta tečaja valute CHF prema HRK praktično nije imao drugog izbora, ipak prihvatio; da međutim, iako je tako provedenom konverzijom iz CHF u EUR njegova obveza po predmetnom kreditu stabilizirana zbog toga je valuta EUR daleko manje volatilna od valute CHF, tužitelj je, umjesto da bude obeštećen i za prošli period prije konverzije, po izračunu trebao još i doplatiti iznos od 2.494,31 EUR, odnono 19.053,62 kn (čl. 2. aneksa – "manjak"); da naime, ugovorena ništetna valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa uzrokovale su preplatu obveze tužitelja prema tuženiku za čak 54.473,69 kn, jer su otplaćene rate u periodu do konverzije bile daleko veće od onih koje su trebale biti po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi; te da na takav način konverzija ne samo da nije otklonila oštećenje tužitelja, već je u odnosu na utuženi period (od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana 30.09.2015.) posljedice ništetnosti prvotno ugovorene valutne klauzule u CHF još i uvećala za dodatni iznos od 19.053,62 kn, a tuženik se neosnovano obogatio za ovom tužbom utuženi iznos; da prema njegovom izračunu tužitelj je u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, pa do dana s kojim je zaključno provedena konverzija (30.09.2015.) preplatio ukupno iznos od 53.473,69 kn, te budući da mu, kako je prethodno navedeno u tužbi, nije priznata niti jedna lipa preplate, već naprotiv je čak on morao tuženiku doplatiti "manjak" prema konverziji od 19.053,62 kn, ovom tužbom potražuje razliku do punog obeštećanja, odnosno iznos od 72.527,31 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od svakog dana pojedinog iznosa preplate, pa do tuženikovog povrata; te da pri tom valja napomenuti da je "manjak" po konverziji uzrokovao porast glavnice kredita konvertiranog u EUR te su mu rate u valuti EUR za isti neosnovano povećane;
- dalje navodeći utvrđenja iz pravomoćnih presuda Visokog trgovačkog suda br. Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., tužitelj ističe da konačno, odlukom Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2868/18 zauzet je stav da i potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgubili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora i postavljanja zahtjeva za povrat cjelokupnih preplaćenih rata kredita, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane, da potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti, čime je Vrhovni sud HR nedvojbeno potvrdio potrošači imaju pravo utvrđivati svoja prava na temelju prava EU, a to posebice ako se uzme u obzir
Presuda Suda EU u predmetu C-118/17;
- da tužitelj je, kao potrošač, u dobroj vjeri stupio u kreditni odnos s tuženikom, kao bankom, a zbog financiranja rješavanja stambenog pitanja, da pritom mu je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, a bez da su predočene moguće štetne posljedice takvog ugovora, niti s njime skopčani rizici; da također, na odredbu o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nije mogao utjecati niti o istima pregovarati, već je tuženik koristio vlastiti obrazac koji je bio identičan u brojnim drugim kreditnim predmetima;
- da s obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.09.2004.-31.12.2008., to je tuženik skladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a; da također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati."; da slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 7909): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača …obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika" (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15); da za pojasniti je da kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi povećanja kamate, bilo po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga ima se uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta upravo onaj iznos kojeg je korisnik kredita bio dužan platiti banci, a razliku koju je platio je preplata ujedno i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, to sve, naravno, uzimajući u obzir činjenicu da je dio preplate priznat u konverziji te je tužbeni zahtjev u startu umanjen za isti; da obzirom da tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem za postavljanje tužbenog zahtjeva točno u lipu, tužbeni zahtjev postavljen je okvirno te si pridržava pravo uskladiti ga i precizirati sukladno nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka.
1.1. Zaključno navodeći da prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je "svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu presudu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 72.527,31 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom za svaki pojedinačni mjesečni iznos do isplate, te da nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini; navodeći:
- da tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 146-363/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: ugovor o kreditu); da također, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu od 1. veljače 2016. (dalje: Aneks); da tuženik je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15), te da člankom 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i ponudom novog ili izmijenjenog ugovora; da tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu; da Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, te da tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu; da stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu; da tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora na povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor; da sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno; da budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku; da stoga tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke; da također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika, da također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba; da tuženik je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi; da tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom ništetna odredba nije konvalidirala, odnosno nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a; a međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom, te tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi, da dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne; da pored toga odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/19 od 12. veljače 2029. nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita, da takav stav nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti je takav stav izražen u bilo kojoj drugoj odluci tog suda; da u predmetnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske samo je paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništenosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje su prestale vrijediti, ali se sud ni na koji način nije bavio problematikom tzv. konvertiranih kredita niti osnovanošću imovinsko pravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora;
- da tuženik u cijelosti osporava metodu izračuna potencijalne visine tužbenog zahtjeva; a prema kojoj tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate; da nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatom stopom;
- da prema propisanom odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku dakle samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu, a da ovdje je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove; da pored toga pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev; da naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, a da to, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje;
- da tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva; a navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima, i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita;
- da opreza radi, tuženik dodatno ističe i prigovor zastare.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja tuženiku naknaditi trošak postupka.
3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda.
4. Tuženik je u cijelosti ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda i prigovora. Ističe kako se radi o konvertiranom kreditu. Naknadno u tijeku postupka, i to u fazi glavne rasprave, tuženik ističe prigovor da bi tužitelj bio potrošač, budući da je predmetni stan korišten i za poslovnu namjenu, a ne isključivo za privatne potrebe tužitelja.
5. Tužitelj ističe da navodi tuženika, kojima tužitelju osporava status potrošača, protivni su sadržaju dokumentacije u spisu, a čak i navodima samog tuženika tokom ovog postupka; da Zakonom o zaštiti potrošača, koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio na snazi, konkretno čl. 3. alineja 4. „Potrošač“ je definiran kao „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja“.; da u ugovoru o kreditu piše da ga je sklopio tužitelj i to kao fizička osoba te da se radi o stambenom kreditu, da nema nikakvih naznaka o tome da bi ugovor bio sklopljen u okviru bilo kakve djelatnosti ili kojem drugom svojstvu; da u svojem iskazu tužitelj je jasno naznačio da u to vrijeme (rujan 2005.god.) nije imao u vlasništvu trgovačko društvo, obrt ili obavljao bilo kakvu profesionalnu djelatnost, da također, istaknuo je da je tu nekretninu prvotno kupio kao stan, a u kojem svojstvu se nalazi još i danas; da dakle, mjerodavno je vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a u to vrijeme, pa i dugo nakon toga, tužitelj je imao status potrošača, a ima ga i danas, dok se kredit još otplaćuje; da okolnost da se u međuvremenu privremeno koristio kao poslovni prostor, ali ne za samostalnu djelatnost tužitelja, već trećih osoba koje su ga privremeno uzele u zakup, ne može tužitelju oduzeti taj status koji je imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jer on je čitavo vrijeme u nesamostalnom radnom odnosu; da zasad tužitelj može uputiti na sam sadržaj ugovora, a u kojem se decidirano u čl. 2. navodi da se radi o kreditu koji se odobrava za kupnju stana (stambeni kredit), da nadalje, parametri ugovora o kreditu bili su građanski, odnosno potrošački (primjerice, kamata, koja je nakon 31.12.2013.god. fiksirana na 3,23% godišnje za potrošače), a da je tužitelj slučajno bio trgovac tada bi se ovaj spor vodio kod trgovačkog suda, a ne općinskog i to u Zagrebu, a ne u Čakovcu, koji nema i tada nije imao trgovački sud, a izričito je ugovorena nadležnost suda u Čakovcu (čl. 20.); da također, ugovor su sklopili osobni bankari (saslušana je i svjedokinja CG, osobna bankarica), a još u odgovoru na tužbu sam tuženik ističe da je provedena konverzija u skladu sa odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, prema kojem je tuženik, kao banka, bio obvezan ponuditi konverziju isključivo potrošačima, a ne i gospodarskim subjektima. U tom smislu tužitelj upućuje na sadržaj presude Suda EU u predmetu C-347/23 od 24.10.2024.god. iz koje proizlazi slijedeće: Toč. 32. U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su tužitelji iz glavnog postupka fizičke osobe koje su u trenutku sklapanja ugovora o hipotekarnom kreditu bile zaposlene kao službenik pravosudne policije, odnosno ravnateljica škole. Osim toga, oni nisu obavljali nikakvu poslovnu djelatnost u području upravljanja nekretninama. Iz toga također proizlazi da su oni sklopili taj ugovor o hipotekarnom kreditu kako bi financirali kupnju samo jedne stambene nekretnine koja se nalazi u Varšavi i koja je namijenjena iznajmljivanju uz naknadu i da su prihodi od najma prije svega služili plaćanju mjesečnih obroka kredita. Tužitelji iz glavnog postupka nisu iznajmljivali druge nekretnine. 33. Prema tome, čini se, podložno provjerama koje mora izvršiti sud koji je uputio zahtjev, da sklapanje predmetnog ugovora o hipotekarnom kreditu za tužitelje iz glavnog postupka nije imalo profesionalnu svrhu, nego mu je svrha bila povećanje njihove privatne imovine, s obzirom na to da stjecanje stambene nekretnine financirane tim kreditom za njih predstavlja oblik ulaganja. 34. Taj zaključak ne može se dovesti u pitanje činjenicom da su tužitelji u glavnom postupku imali namjeru iznajmljivati tu stambenu nekretninu kako bi iz toga ostvarili financijske pogodnosti, pa čak ni okolnošću da su se koristili uslugama stručnjaka kako bi izvršili kupnju te nekretnine i upravljali iznajmljivanjem iste. Slijedom čega je zaključeno slijedeće: Članak 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je: fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu te odredbe ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Sama činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja istom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja navedene osobe iz pojma „potrošač” u smislu navedene odredbe. Stoga tužitelj i dalje ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva.
6. Podneskom od 21. kolovoza 2025., kojim se očitovao na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka stalnog sudskog vještaka Mikac Matije od 04.08.2025., tužitelj je, obzirom na promjenu stopa zakonskih zateznih kamata te nalaza i mišljenja vještaka, precizirao tužbeni zahtjev za isplatu na način da potražuje isplatu iznosa od 7.509,98 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose specificirane u tom uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja.
7. Tuženik ponovno naglašava da nakon provedene konverzije ne postoji pravna osnova za isplatu koju tužitelj zahtijeva; da sud koji vodi postupak mora samo utvrditi je li Aneks u cijelosti sukladan ZID ZPK-u, te da ako jest – što u ovom slučaju nije sporno – takve odredbe valjane su i obvezujuće, a njihovi učinci se moraju primijeniti, da na isto upućuje i pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH, koji je u oglednom postupku Gos 1/2019 utvrdio da sporazum o konverziji ima pravne učinke i u situacijama kada se utvrdi ništetnost pojedinih odredaba osnovnog ugovora; da dakle, konverzija stvara novu pravnu osnovu i ne može se zanemariti kao da nije sklopljena; da potpuno je neodrživo stajalište tužitelja da se zahtjev za isplatu može temeljiti na stanju kao da Aneks nikada nije sklopljen, da takav pristup izravno je protivan odlukama VSRH-a, Ustavnog suda RH, praksi županijskih sudova te tumačenjima Suda EU. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.
8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 146-363/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 28.09.2005., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca dana 5. listopada 2005. pod brojem OU-1552/05-1 (listovi br. 5-14 i br. 20-21 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-363/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 01.02.2016., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca dana 01.02.2016. pod brojem OV-740/16 (listovi br. 15-19 spisa), Dopis od 05.11.2015., sa Izračunom konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku, te Popisom uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (listovi br. 22-24 spisa), Pregled prometa za klijenta, od 16. srpnja 2015. (listovi br. 25-32 spisa), Specifikaciju uplata, od 09.12.2013. (listovi br. 33-37 spisa) i Izvod po kreditu za razdoblje od 01.01.2015. do 30.09.2015. (list br. 38 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: Specifikaciju uplata, broj ugovora: 146-363/2005, broj partije: 0025311494, od 27. kolovoz 2019. (listovi br. 58-60 spisa), Specifikaciju uplata, broj ugovora: 146- 363/2005, broj partije: 0025322128, od 27. kolovoz 2019. (listovi br. 61-60 spisa), Pregled prometa za klijenta, ugovor o kreditu broj: 146-363/2005, partija 25311494, od 4. studeni 2019. (listovi br. 63-70 spisa), Pregled prometa za klijenta, ugovor o kreditu broj: 146-363/2005, partija 25322128, od 4. studeni 2019. (listovi br. 71-74 spisa), Obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 04.11.2019. (listovi br. 75-76 spisa), Otplatni plan od 12.10.2005. (listovi br. 77-81 spisa), Otplatni plan, ugovor o kreditu broj: 146-363/2005, partija 25311494, od 4. studeni 2019. (listovi br. 82-83 spisa), Otplatni plan, ugovor o kreditu broj: 146-363/2005, partija 25322128, od 4. studeni 2019. (listovi br. 84-86 spisa), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. od 13. studenoga 2015. (list br. 96 spisa), sudsku praksu (listovi br. 97-107 spisa), Tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi br. 108-116 spisa), sudsku praksu (listovi br. 117-139 spisa), Izvod iz Zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 (list br. 140 spisa), sudsku praksu (listovi br. 141-153 spisa), Izjavu svjedoka EGJ od 24. kolovoza 2020. (listovi br. 154-158 spisa), sudsku praksu (listovi br. 159-161 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 180-211 spisa).
8.1. Nadalje je provedeno saslušanje svjedokinje CG, te saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predloženih ostalih svjedoka ZG, VG i EGJ nije provedeno jer je od dokaznog prijedloga za njihovo saslušanje tuženik odustao.
8.2. Provedeno je i predloženo financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, smjer financije, Matiji Mikacu iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 4. kolovoza 2025. (listovi br. 221- 232 spisa).
9. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je osnovanim u cijelosti.
10. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 28. rujna 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-363/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini.
11. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen stambeni kredit – u svrhu kupovine stana, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.900,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 3,99 % godišnje, a promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., sa otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti anuiteta od 379,12 CHF po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF na dan plaćanja, počevši od 30.11.2005. do 31.10.2030.
12. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i tužitelja dana 1. veljače 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-363/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015).
13. Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 146-363/2005 od 28. rujna 2005. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, i to u skladu s odlukama Banke kreditora, znači temeljem jednostranih odluka pravnog prednika tuženika, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
14. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
14.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
14.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
14.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
17. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
19. Saslušana svjedokinja CG je u danom iskazu potvrdila da je bila zaposlenica pravnog prednika ovdje tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb, te da je 2005. radila u podružnici ove banke u Čakovcu. Na pitanje da li poznaje ovdje nazočnog tužitelja EG, odgovorila je da gospodina se sjeća kao stranke. Na pitanje da li joj je poznato da je tužitelj sa Hypo Alpe Adria bank d.d. 2005. sklopio Ugovor o kreditu, tj. Ugovor o stambenom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, odgovorila je da da, sjeća se. Na pitanje da li je ona osobno sudjelovala kod dogovaranja tog kredita, odgovorila je da sa strankom je razgovarala, kad je gospodin došao pitati za uvjete kreditiranja ona je kontaktirala s njim. Na pitanje može li pobliže opisati okolnosti ugovaranja tog kredita, odgovorila je da ne može pobliže opisati, da ona je 11 godina u mirovini, kredit je star 15-16 godina, tako da se detalja ne može sjećati. Na pitanje da li se sjeća bilo čega, odgovorila je da ponuđeni su bili gospodinu uvjeti kreditiranja za kredit koji je tražio, koji su bili onda u ponudi banke. Na pitanje punomoćnika tužitelja koji krediti su se 2005. nudili strankama, odgovorila je da koliko se sjeća bili su krediti u švicarskim francima i u eurima, a da li je bilo još nešto, ne može reći. Na pitanje sjeća li se koji su bili povoljniji za stranku, odgovorila je da stranci je bilo ponuđeno da bira, onda je stranka sam odlučila koji je povoljniji za nju, na stranci je bilo da odluči sama u koji će kredit ići. Na pitanje je li stranka mogla pregovarati o kamatnoj stopi, odgovorila da sa njom kao referentom nije mogla, nije imala te ovlasti. Na pitanje je li objasnila stranci na koji način banka jednostrano mijenja kamatnu stopu, odgovorila je da svim strankama je bilo objašnjeno što znači kamatna stopa i kakva je kamatna stopa prema onom kreditu koji stranka odabere.
20. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da navedeni kredit uzeo je u Hypo Alpe Adria Bank Čakovec u 10. mjesecu 2005. godine, u iznosu od 71.900 švicarskih franaka sa namjenom kupnje stana u [adresa], za što je i založena hipoteka kod Hypo banke; da prvobitno ugovorena kamata je bila 3.88, nakon godinu dana je banka svakih nekoliko mjeseci jednostrano mijenjala kamatu pa je tako već nakon nekoliko godina porasla preko 6 posto. Na pitanje svog punomoćnika da li su mu bili ponuđeni krediti u nekim drugim valutama, euro ili kunski kredit, tužitelj je odgovorio da bankarska službenica u Hypo Alpe Adria banci upoznala ga je da mu može ponuditi stambeni kredit u eurima i švicarskim francima, ali da mu je puno povoljnije u švicarskim francima. Na pitanje da li je prije sklapanja ugovora isti pročitao, odgovorio je da je. Na pitanje da li mu je bankarska službenica objasnila pojam valutne klauzule, da li je to shvatio i na koji način, odgovorio je da bankarska službenica objasnila mu je valutnu klauzulu i rekla mu je da može postojati mala razlika u ratama kredita s obzirom da je promjenjiva kamatna stopa, ali pošto se radi o švicarskom franku, ne mora se bojati da će biti velike razlike u anuitetima. Na pitanje da li se može sjetiti koliko mu je trebala iznositi rata u kunama, odgovorio je da prve rate su bile oko 1.800,00 kuna, da bi nakon više mjeseci rata bila čak i 2.600,00 kuna, nakon čega više nije ni mogao plaćati te rate. Na pitanje da li mu je bankarska službenica napomenula koliko bi mogla iznositi ta rata imajući u vidu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, odgovorio je da bankarska službenica je rekla da se radi o desetak kuna razlike između početno ugovorene rate ili anuiteta. Na pitanje da li je on taj kredit konvertirao u neku drugu valutu, odgovorio je da je. Na pitanje da li se može sjetiti kada i iz kojih razloga, te može li opisati okolnosti te konverzije, odgovorio je da navedeni kredit je konvertirao u eure nakon konzultacije sa bankom gdje su mu isti ponudili tu mogućnost, a posebice jer je zbog povećanih rata već bio dužan banci oko 18.000,00 kuna, da ta konverzija bila je 2014. godine. Na pitanje da li je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo ili samostalno obavljao nekakvu gospodarsku djelatnost, odgovorio je da nije. Na pitanje, u vezi sa spomenutim da je kredit podignut u svrhu kupnje stana, da li može reći za što je koristio taj stan, odgovorio je da prvobitno je kupljen kao stan, ali je nakon prenamjene privremeno bio i poslovni prostor. Na pitanje kada se dogodila ta prenamjena, odgovorio je da 2006., on misli. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je li se u banci raspitivao o mogućnosti podizanja kredita s fiksnom kamatnom stopom, odgovorio je da nije, jer je njegov općeniti upit bio, koje mogućnosti su mu za kupnju stana, nakon čega su mu bile ponuđene samo te dvije mogućnosti. Na pitanje sjeća li se nakon što je pročitao ugovor o kreditu je li imao neke primjedbe na sadržaj ugovora, odgovorio je da nije imao primjedbe. Na pitanje je li pročitao aneks o konverziji iz 2016. godine prije nego što ga je potpisao, odgovorio je da je. Na pitanje sjeća li se da bi imao neke primjedbe na sadržaj aneksa, odgovorio je da imao je mnoge primjedbe, ali zbog već povećeg dugovanja nije imao druge mogućnosti, nego prihvatiti isti aneks. Na pitanje zna li je li mu banka u konverziji umanjila neotplaćeni dio glavnice, odgovorio je da nije upoznat sa tom informacijom, ali je siguran da mu je zbog njegovog dugovanja dapače, povećana ukupna glavnica slijedom toga i broj anuiteta. Na pitanje s obzirom na to da je rekao da je stan prenamijenjen u poslovni prostor, za koju namjenu je konkretno korišten taj poslovni prostor, odgovorio je da poslovni prostor je korišten za potrebe trgovine cvijećem na malo, službeni naziv, trgovina cvijećem na malo. Na pitanje koliko dugo se taj prostor koristi kao poslovni, odgovorio je da taj prostor se koristio kao poslovni 8 godina otprilike, nakon čega je opet stan, ali prazan i službeno se vodi u gruntovnici kao stan od 54 kvadrata. Na pitanje suda tko je to imao, prednje navedenu trgovinu cvijećem na malo u navedenom stanu, odgovorio je da cvjećarka iz Varaždina, gospođa E i gospođa ČG, također cvjećarka iz Čakovca, kojima je taj stan bio dan u najam. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je otplaćen taj kredit, odgovorio je da taj kredit je u konačnici otplaćen prije dvije do tri godine, uzimanjem gotovinskog kredita u svrhu prebijanja istog kredita, te i dalje plaća taj kredit u istoj banci koja se sada zove Addiko banka.
21. Neosnovan je prigovor tuženika kojim tužitelju osporava status potrošača.
21.1. Naime, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 146-363/2005 od 28. rujna 2005. tužitelj zaključio kao fizička osoba, da radi se o namjenskom stambenom kreditu, u svrhu kupovine stana, znači u svrhu koja nije namijenjena tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Također, nedvojbena je činjenica da je tuženik tužitelju ponudio konverziju kredita iz tog Ugovora o kreditu i s tužiteljem dana 1. veljače 2016. zaključio Aneks predmetnom ugovoru o kreditu, a to sve pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju, iz čega je razvidno kako sam tuženik tužitelja smatra potrošačem. Nadalje, iz danog iskaza tužitelja proizlazi da isti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, niti samostalno obavljao nekakvu gospodarsku djelatnost, dok tuženik nije dokazao suprotno. U odnosu pak na to da je tužitelj stan kupljen predmetnim kreditom, stan na adresi [adresa] u [adresa], u određenom periodu, a nakon sklapanja Ugovora o kreditu, davao u najam, sud utvrđuje kako iz stava Suda EU u predmetu C-347/23 od 24.10.2024. /ranije citiranog od strane tužitelja/, jasno proizlazi da davanje predmetnog stana u najam, tužitelju ne anulira status potrošača.
22. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik tj. pravni prednik tuženika, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.
22.1. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
23. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
24. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
25. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
26. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
27. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.
28. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužitelja, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
29. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
30. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
31. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
32. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
33. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
34. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.
35. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
36. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
37. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
38. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
39. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/00 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
40 . Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.
41. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
42. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
43. U presudi CGJ i EGJF protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
44. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
45. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
46. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Aneksa o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
47. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
48. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitetelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
49. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
50. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
51. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
52. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
53. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
54. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka tj. Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
55. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
56. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Matiji Mikacu, utvrđeno je:
- da u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužitelj je platio samo anuitete do 31.1.2015. godine, dok su anuiteti koji su dospjeli od 28.2.2015 – 30.9.2015 ostali nenaplaćeni;
- da temeljem plaćenih anuiteta je uslijed promjena kamatnih stopa preplatio iznos od 26.834,14 HRK u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa dok je temeljem promjena tečaja preplatio iznos od 29.749,78 HRK, ukupno 56.583,92 HRK (odnosno 7.509,98 EUR prema fiksnom tečaju konverzije);
- da konverzija kredita je provedena ispravno sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015); da tuženik je prilikom konverzije za zatvaranje obveza po kreditima iskoristio sve uplate koje je tužitelj vršio uključujući i one uplate koje proizlaze temeljem promjena kamatnih stopa i tečaja;
- da konverzijom se nije izračunavala preplata temeljem promjena kamatnih stopa, odnosno tečaja, već se je simulirala otplata kredita s promjenjivom kamatnom stopom u EUR temeljem realno uplaćenih iznosa kuna po CHF kreditu; u skladu s navedenim, tuženik nije u obzir uzimao ovdje utvrđenu preplatu tako da za navedeni iznos nije ni mogao smanjiti tužiteljevu obvezu.
57. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, dok su primjedbe tuženika na metodologiju izrade nalaza i mišljenja vještaka, a koje predstavljaju primjedbe pravne prirode već prethodno raspravljene.
58. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
59. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
60. Osnovom iznesenoga, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.509,98 EUR.
61. Tužitelju na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i st. 8. ZOO- a.
62. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula nisu u zastari.
62.1. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
62.2. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
63. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
64. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
65. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 11. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.
66. Na temelju svega iznesenoga, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.509,98 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u točci I. izreke presude.
67. U odnosu na preostali dio prvotno utuženog novčanog iznosa, od 2.116,05 EUR (9.626,03 EUR/72.527,31 kn - 7.509,98 EUR/56.583,92 kn) sa zakonskom zateznom kamatom, koji tužitelj više ne potražuje, sukladno odredbi članka 193. ZPP-a rješenjem je utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena.
68. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
68.1. Uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 78,02 %, a uspjeh tuženika 21,98 %, te shodno postotku koji preostaje nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tuženik je u obvezi tužitelju naknaditi 56,04 % troškova postupka,.
68.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 11.6.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 16.9.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 11.10.2019. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 2. Tarife), zastupanja na ročištu od 25.2.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 30.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 12.5.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 21.8.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 2.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.500,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 375,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak vještačenja u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 142,68 EUR, ukupno 2.355,18 EUR.
68.3. Shodno prednje iznesenom, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.319,84 EUR (2.355,18 EUR x 56,04%) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Čakovec, 15. siječnja 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
