REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-203/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 18. prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Andreja Garića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Mirka Jelića, nakon javne objave presude 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 11. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu, sklopljenog dana 29. svibnja 2003. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,75% (slovima: nula cijelih sedamdeset pet posto) od iznosa kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 75,15 eura (slovima: sedamdeset pet eura petnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 31. svibnja 2003. do 31. prosinca 2007. po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 9. stavka 2., Ugovora o namjenskom kreditu, sklopljenog dana 29. svibnja 2003. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 178,46 eura (slovima: sto sedamdeset osam eura četrdeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 15. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 2,5% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta u iznosu od 4% godišnje uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d. d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.203,10 eura (slovima: tisuću dvije stotine tri eura deset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. siječnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 29. svibnja 2003. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 10.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.2. Dalje navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u članku 11. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 0,75 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja kredita te da je tuženik, dana 30. svibnja 2003. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 566,25 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 75,15 eura.

1.3. Nadalje, da je odredbom članka 9. predmetnog Ugovora ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik te da je tužitelj, dana 14. srpnja 2006., izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita prilikom čega je tuženik tužitelju istog dana naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.344,66 kn a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura

kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450), iznosi 178,46 eura.

1.4. Tužitelj ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Nadalje, da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak.

1.5. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pa predlaže sudu donijeti presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora smatrajući da je tužitelj očito suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora, budući se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. S navedenim u vezi, tuženik ističe kako deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Drugim riječima, da se vrijednost predmeta spora računa isključivo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu pa se poziva na sudsku praksu i to stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odlukama Revr 774/05 od dana 13.12.2005. i Revr 475/08 od dana 27.10.2008. godine te Visokog trgovačkog suda u odluci Pž-2280/09 od dana 07.05.2009. godine.

2.1. Nadalje, ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 253,61 EUR obzirom je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos naplaćenih naknada nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO- a budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Pored navedenoga, tuženik napominje kako se u konkretnom slučaju nikako ne smije zanemariti odluka Suda EU u predmetu C-561/21 od dana 25. travnja 2024. godine (GP i BG protiv Banco Santander SA), a iz koje odluke proizlazi kako nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe. Naime, navedenom odlukom Sud EU zauzeo je stajalište kako se odredbe čl. 6. st. 1. te čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe, a čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova, počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći pri tom u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Da je tome tako, odnosno da nema mjesta računanju početka zastare (tj. datuma dospijeća tražbine) od dana pravomoćnosti sudske odluke, jasno je potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024.

2.2. Tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem.

2.3. U cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (dalje u tekstu: sporne naknade), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 253,61 EUR na ime, kako to tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

2.4. Tuženik ističe kako ugovorne odredbe o spornim naknadama nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako su iste odredbe u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Da je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, jasno proizlazi iz sljedećeg. Naime, da su sporne naknade upravo naknade za usluge tuženika, a na koje naknade tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te su takve ugovorne odredbe sastavljene sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknada, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakvih naknada. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu spornih naknada.

2.5. Tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti sporne naknade. S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti sporne naknade, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takvih naknada. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja spornih naknada i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takvih naknada ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene, a posljedično niti ništetne.

2.6. Nadalje, da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Zaključno, predlaže da sud po provedenom postupku u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

2.7. Tuženik smatra da pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnim ugovornim odredbama nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Da izostanak pojedinačnih pregovora nije dostatna pretpostavka za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe potvrđuje i VSRH u svojoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2 od dana 13. veljače 2024.

2.8. Tuženik smatra da, obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 10.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 566,25 kuna / 75,15 EUR te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.344,66 kuna / 178,46 EUR da ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi ugovorne odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznosi naknada nikako ne bi mogli smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

2.9. Tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom su sporne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a.

2.10. Tuženik ističe kako su sporne naknade obračunate i naplaćene sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Zaključno, predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

3. Istaknuti prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora, ovaj sud nije smatrao osnovanim. Prema odredbi članka 37. stavka 1. ZPP, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama ("narodne novine" broj: 118/2018., 51/2023., dalje: ZSP) u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, činjenje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1327,22 eura. Tužitelj je podnio deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev te je prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora potrebno cijeniti odredbu članka 37. ZPP-a gdje je zakonodavac propisao da ukoliko tužba obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Kako je tužitelj postavio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe te zahtjev za isplatom, nije moguće cijeniti isključivo iznos zatražene isplate, odnosno samo vrijednost kondemnatornog zahtjeva prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (jednako i Općinski sud u Rijeci, P-1887/2023-12 od 30. lipnja 2025.) pa je utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu 1.580,83 eura.

4. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja.

4.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., 155/2023., dalje: ZPP) sud je izvršio uvid i pročitao je Ugovor o namjenskom kreditu od 29. svibnja 2003. (str. 15-18 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 7-12 spisa), korespondenciju parničnih stranaka na str.13-14 spisa te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja (str.221-223 spisa). Dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem nije proveden jer je tužitelj odustao od ovog dokaznog prijedloga podneskom od 16. rujna 2025. jer tuženik nije osporavao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, odnosno činjenicu da je 30. svibnja 2003. tužitelju naplaćen iznos od 75,15 eura s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva te dana 14. srpnja 2006. iznos od 178,46 eura s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa navedenim odredbama Ugovora.

4.2. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.3. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba članka 9. stavka 2. i članka 11. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog 29. svibnja 2003. između tužitelja i tuženika prema kojima je tužitelj u obvezi platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za povrat plaćenih iznosa s osnova istih naknada sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke dana 29. svibnja 2003. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 10.000,00 eura prema srednjem tečaju za euro tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita s ugovorenim rokom otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

6.1. Nije sporno da se radi o tipskom ugovoru niti da je odredbom članka 9. stavkom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate te da je odredbom članka 11. stavka 1. Ugovora ugovoreno da je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % od iznosa kredita. Nije sporno niti da je tužitelj tuženiku predmetne naknade platio i to u iznosu 75,15 eura s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva i u iznosu od 178,46 eura s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6.3. Sve navedene činjenice nedvojbeno proizlaze i iz materijalnih dokaza priloženih u spisu (str.7-18).

6.4. Nadalje, iz članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi o kreditu namijenjenom za adaptaciju kuće u [adresa], što znači da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru, a ovu činjenicu potvrdio je i tužitelj u svom iskazu.

7. Sporna je osnovanost kako deklaratornog tako i kondemnatornog tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja. Sporno je ima li tužitelj status potrošača.

8. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

8.1. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi niti može zastarjeti (članak 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost dijela ugovorne odredbe članka 13. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate.

8.2. Navedeno pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podizao kredit za adaptaciju kuće te je otišao u PBZ banku i ondje potpisao Ugovor o kreditu. Iznos koji je zatražio je i dobio, a nije znao da će mu biti naplaćena naknada za obradu i za prijevremenu otplatu kredita, jer mu to nitko nije rekao niti prilikom podizanja kredita niti prilikom zatvaranja kredita. Vezano za naknade mu u banci nitko ništa nije pojašnjavao, a ugovor je bio unaprijed pripremljen od strane banke te mu nije bilo omogućeno pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora pa tako niti o odredbi o plaćanju naknade banci. Radilo se o ugovoru po principu "uzmi ili ostavi". Prije potpisivanja je pročitao ugovor o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora bio je policijski službenik, nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva. Nije mu omogućeno pregovaranje s bankom vezano za naknade. Iskaz tužitelja sud je ocijenio iskrenim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

9.1. Tuženik ne spori da se radi o tipskom ugovoru u kojemu su sadržane predmetne odredbe, ali smatra da iste nisu nepoštene niti ništetne te da pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnim ugovornim odredbama nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske.

9.2. Navedeno tumačenje tuženika se ne može prihvatiti jer je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnosti utjecati, a tužitelj je u odnosu na tuženika (koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem) u „slabijem“ položaju, a tuženik nije dokazao suprotno.

9.3. Naime, teret dokazivanja činjenice da se o odredbi članka 13.2. Ugovora pregovaralo je na tuženiku prema odredbi članka 81. stavka. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koji propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.4. Tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama ugovora pregovaralo.

9.5. Cijeneći sadržaj predmetnih ugovornih odredbi valja istaknuti da su iste lako uočljive jer ih se može iščitati iz predmetnih ugovornih odredbi te da je iste moguće okarakterizirati i kao jasne u smislu da nameće korisniku kredita podmirenje naknade, ali njihov sadržaj nije lako razumljiv u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

9.6. Tužitelju prilikom zaključenja kreditnog ugovora nije na razumljivo obrazloženi način objašnjena takva pravna situacija niti su mu bili poznati svi parametri koje je banka cijenila prilikom eventualne realizacije takvih naknada. Takav slijed je svakako utjecao na njegovu ekonomsku situaciju s obzirom da nije mogao u trenutku zaključenja ugovora imati saznanja koliko će iste iznositi, odnosno što de facto time podmiruje banci.

9.7. Kako ugovorne strane o tome nisu pojedinačno pregovarale, proizlazi posljedica da tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno nije bio upoznat sa konkretnom obvezom prema banci kada govorimo o plaćanju navedenih naknada.

10. Iz odredbe članka 2. Ugovora je vidljivo da se radi o namjenskom kreditu namijenjenom adaptaciji kuće što znači da tužitelj ima svojstvo potrošača. Iz Ugovora je jasno vidljivo da se radi o tipskom Ugovoru.

11. Između stranaka nije bilo sporno da su sporne naknade od tužitelja doista naplaćene temeljem odredaba članka 9.stavka 2. i članka 11. stavka 1. Ugovora.

11.1. Visina naplaćenih naknada vidljiva je iz materijalnih dokaza priloženih uz tužbu i korespondencije stranaka na str. 13 spisa predmeta, a ista činjenica nije niti bila sporna u postupku jer ju je tuženik priznao.

12. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu odredbe članka 3. točka ZZP, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, povezujući iskaz tužitelja (u kojem navodi da nije znao da će mu biti naplaćena naknada za obradu i za prijevremenu otplatu kredita, jer mu to nitko nije rekao niti prilikom podizanja kredita niti prilikom zatvaranja kredita, da mu u banci nitko ništa nije pojašnjavao, a ugovor da je bio unaprijed pripremljen od strane banke, da mu nije bilo omogućeno pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora pa tako niti o odredbi o plaćanju naknada banci te da se radilo o ugovoru po principu "uzmi ili ostavi") sa sadržajem članka 9.2. i 11.1. Ugovora o kreditu prema kojima se tužitelj obvezuje platiti naknade tuženiku, sud je utvrdio da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran o krajnjoj svrsi navedenih naknada, a tuženik da je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini ove naknade, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovornih naknada u naznačenoj visini te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Prema mišljenju ovoga suda sporni dio odredbe članka 9. i to stavak 2. te članka 11. stavka 1. Ugovora ništetan je u smislu odredbi članka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP/03 i pozivom na odredbe članka 4. i članka 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

14.1. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. istoga članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14.2. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je u postupcima vođenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.3. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

14.4. Pojedine odredbe direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.5. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

14.6. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.7. Kako se o odredbi o plaćanju tzv. "ulazne naknade" odnosno naknade za obradu kreditnog zahtjeva kao i o odredbi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe, iako jasne i uočljive, bile unaprijed formulirane od strane banke, jer na njih tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te obzirom da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade), sud je odlučio kao pod točkama I. i III. izreke presude.

15. Prema odredbi članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05.) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), važećeg u vrijeme kada se vraćanje traži. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba temeljem čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a.

15.2. Kako su odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i ulaznoj naknadi nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja primjenom članka 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkama II. i IV. izreke presude.

15.3. Kako je ranije navedeno, zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena njezina ništetnost pa kako je tužba podnesena sudu 14. travnja 2025. to je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP u vezi sa odredbom članka 155 ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora koja iznosi 1.580,83 eura i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str. 225/226).

16.2. Tužitelj zastupan po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. prosinca 2025. popisao trošak u ukupnom iznosu od 1.203,10 eura.

16.3. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav obrazloženog podneska od 3. lipnja 2025. i 16. rujna 2025. u iznosu 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 15. srpnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100bodova), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 18. prosinca 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova) te pristup ročištu za objavu presude 15. siječnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50 bodova), što ukupno iznosi 1.100,00 eura.

16.4. Navedenom iznosu od 1.100,00 eura treba dodati trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 26,55 eura te trošak sastava dopisa tuženiku radi pribavljanja dokumentacije od tuženika koja je tužitelju bila potrebna za ovaj parnični postupak u iznosu 50,00 eura jer nije raspolagao materijalnim dokazima koji su mu bili potrebni za postupak, a koje isprave su zajedničke za obje parnične stranke (Tbr.37. st.1. toč. 1. Tarife, 25 bodova) pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 1.203,10 eura.

16.5. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 15. siječnja 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

17. Tuženik također zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika popisao je trošak postupka u iznosu od 500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. S obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti i sa osnovom i sa visinom tužbenog zahtjeva to je tuženiku primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP u točki VI. izreke presude naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.203,10 eura, dok je zahtjev tuženika kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao u točki VI. izreke presude.

Slavonski Brod, 15. siječnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, 2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb.