Poslovni broj:P-1154/2024-16

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice ČTJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici ITJ, odvjetnici iz [adresa] i II-tužitelja ČT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Antoniju Rašiću, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženika Grada Osijeka iz Osijeka, Franje Kuhača 9, OIB 30050049642, zastupanog po punomoćniku Draženu Srbu, odvjetniku iz Osijeka, radi naknade štete i stjecanja bez osnove, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika I-tužiteljice ITJ, odvjetnice iz [adresa], Punomoćnika II-tužitelja IT, odvjetnika iz [adresa] i zamjenika punomoćnika tuženika Martine Liović Čavajda, odvjetnice iz Osijeka, nakon donošenja i objave dana 15. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"I/Nalaže se tuženiku Gradu Osijeku iz Osijeka, Franje Kuhača 9, OIB 30050049642, da I-tužiteljici ČTJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i II- tužitelju ČT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati solidarno novčani

iznos

od

33.679,32

eura

(slovima: tridesettritisućešestosedamdesetdeveteuraitridesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3%-a poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.",

kao neosnovan.

II/ Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Tuženik je dužan tužiteljima isplatiti solidarno novčani iznos od 17.383,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 5. srpnja 2002., pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

III/ Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. I i II-tužitelji su po punomoćniku dana 14. lipnja 2007., podnijeli tužbu protiv tuženika sa zahtjevom da im solidarno isplati 130.977,00 kn s kamatom od podnošenja tužbe, na ime obeštećenja za oduzeto pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (Srijemska ulica 119), površine 324 m2, te ako sud ne usvoji zahtjev, u toj visini traži da usvoji zahtjev za isplatu iznosa od 46.242,90 kn s kamatom od 5. srpnja 2002., do isplate. Na ročištu od 6. studenog 2008., povećavaju tužbeni zahtjev, te sada potražuju tužbenim zahtjevom isplatu iznosa od 253.756,80 kn zajedno s pripadajućom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, te ujedno povisuju eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, te istim potražuju isplatu iznosa od 130.977,00 kuna, zajedno s pripadajućom kamatom tekućom od 5. srpnja 2002., pa do konačne isplate. Naime, predmetna nekretnina u Srijemskoj ulici 119, površine 324 m2, prema stanju u vrijeme oduzimanja, a prema cijenama na dan 6. studeni 2008., iznosi 110,00 EUR-a po m2, odnosno ukupno 253.756,80 kuna, pa je glavni tužbeni zahtjev na taj iznos i povišen, u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, tužitelji smatraju da je na dan 5. srpnja 2002., kada je tuženik ponudio tužiteljima isplatu iznosa od 46.242,90 kuna, realna vrijednost te nekretnine prema tržišnoj vrijednosti bila 55,00 EUR-a po m2, odnosno ukupno 130.977,00 kuna, te predlaže da se na navedene okolnosti provede vještačenje. Tijekom postupka navode da je pravna priroda zahtjeva tužitelja utemeljena na institutu prava na povrat stečenog bez osnove. Zaključak tuženika od 11. lipnja 1999., nedvojbeno ima učinak prekida zastare predmetnog potraživanja, a što proizlazi i iz tuženikovog odgovora na tužbu. Navedenim Zaključkom obvezan je i ovlašten Upravni odjel za urbanizam, graditeljstvo i zaštitu okoliš i upravo je to tijelo tuženika temeljem tih ovlasti u postupku utvrđivanja međusobnih prava i obveza koja proističu iz gubitka prava korištenja nekretnine dana 5. srpnja 2002., obnovilo svoju ponudu koja suštinski ima učinak priznanja potraživanja tužitelja, čime je i sa tim danom ostvaren učinak prekida zastare. Tužba je u predmetnoj stvari podnesena 14. lipnja 2007., te je očito da u trenutku podnošenja tužbe nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja. Tužitelji ujedno posebno napominju da su za legalitet (zakonitost) i legitimitet (ovlast) konkretnog Zaključka bitne odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koje su bile na snazi u trenutku donošenja tog zaključka. Konkretni Zaključak nedvojbeno ima uporište u tada važećem Statutu Grada Osijeka i odredbi članka 35. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Obzirom da tim Zaključkom nije došlo do raspolaganja u smislu otuđenja nekretnina, nego je tim Zaključkom određena metodologija po kojoj tužitelji mogu ostvariti svoje pravne naknade od Grada Osijeka po institutu stjecanja bez osnove, taj Zaključak nije podložan odredbi članka 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koja se u odnosu na tekst tog zakona koji je bio važeći u vrijeme donošenja Zaključka, naknadno više puta mijenjala. Tužitelji se posebno pouzdaju u intenciju i stav Upravnog suda RH, broj US-2846/1993-5, zaprimljenu kod Općine Osijek dana 4. siječnja 1994., gdje iz obrazloženja te presude proizlazi da je tužba ČT i ČTJ uvažena, dok iz obrazloženja proizlazi da se isti upućuju na odgovarajući upravni postupak radi utvrđivanja naknade, pa je taj postupak naknadno i vođen, a u tom postupku je donesen Zaključak Grada Osijeka od 11. lipnja 1999., te održano ročište dana 5. srpnja 2002., a iz čega proizlazi da se nije radilo o neformalnom nagađanju, nego o postupku u kojem je nagodbenim prijedlozima Grada Osijeka došlo do učinka prekida zastare. Prema mišljenju tužitelja Zaključak tuženika od 11. lipnja 1999., u svakom slučaju ima učinak prekida zastare i time otpočinjanja zastarnog roka od početka neovisno o tome što taj zaključak prema viđenju i odluci VSRH nije akt kojim bi se po nadležnom tijelu utvrdilo potraživanje za koje bi time zastarni rok bio 10 godina. Svaka ponuda učinjena prema tužiteljima tijekom postupka pred upravnim tijelom, je imala učinak prekida zastare, a prema tijeku tog postupka svaka naredna takva radnja učinjena od strane tuženika je imala učinak prekida zastare i ponovnog otpočinjanja tijeka iste, a time u konačnici do dana podnošenja predmetne tužbe zastara nije nastupila.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu po punomoćniku u cijelosti se protivi navodima iz tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, ističući prigovor zastare potraživanja tužitelja. Tužitelji se kao trenutak prekida zastare pozivaju prvenstveno na Zaključak tuženika iz 1999., a koji Zaključak ne predstavlja upravni akt, niti je znak pokretanja nekakvog upravnog postupka, već se radi isključivo o aktu raspolaganja, stoga taj trenutak ni u kom slučaju ne može predstavljati dan od kojeg bi ponovo trebala početi zastara. Ovako izneseno stajalište tužitelja u suprotnosti je sa pravnim tumačenjem iznesenim u odluci Vrhovnog suda RH povodom revizije tuženika, a prema kojem u ovom postupku ova dokumentacija koju je tuženik dostavio isključivo služi da sud utvrdi značaj tih odluka odnosno da li su donesene u okviru nadležnosti i ovlasti iz članka 35. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Zaključak od 11. lipnja 1999., je akt koji predstavlja jednostrano očitovanje volje donositelja, no isti ne rješava o pravu i obvezi i pravnom interesu stranaka u upravnom postupku, stoga ne može predstavljati akt kojim bi se prekinuo tijek zastare, a kako to tumači tužitelj.

3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: zapisnike od 27. travnja 1999., i 5. srpnja 2002.; Zaključak od 11. lipnja 1999.; podnesak tužitelja upućen tuženiku 6. lipnja 2006.; odgovor tuženika od 13. srpnja 2006.; spis Grada Osijeka: KLASA UP 944-07/92; KLASA UP 944-01/94-01/1, te zaključak Gradskog poglavarstva Grada Osijeka od 11. lipnja 1999., KLASA UP 944-01/94-01/1, UR broj 2158/01-03/03-99-01; nalaz vještaka ing. Božidara Lača od 9. travnja 2009.; Statut Grada Osijeka od 3. listopada 1997.; preslik komentara Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s posebnim osvrtom na stranici 937. i 941. u odnosu na odredbu članka 39.; preslik teksta Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (članak 35. stavak 2.) važećeg u vrijeme donošenja Zaključka Grada Osijeka od 11. lipnja 1999., i saslušao vještaka na ročištu od 12. svibnja 2009.; Prijedlog Zaključka tuženika Odjelu za rad Gradskog poglavarstava povodom razmatranja molbe ČT za sklapanjem nagodbe zbog gubitka prava korištenja nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], od 6. srpnja 2006.; odgovor tuženika od 13. srpnja 2006., na zamolbu tužitelja za sporazumno utvrđivanje naknade radi utvrđenog prestanka prava korištenja nekretnine; Zaključak tuženika od 9. lipnja 1994.; Zapisnik tuženika od 17. lipnja 1994., Rješenje tuženika od 5. travnja 1994.

4. Presudom Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-185/2019-13, od 7. prosinca 2020., prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku isplatiti I i II-tužiteljima solidarno iznos od 253.756,80 kuna, zajedno za zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. prosinca 2020., do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška u iznosu od 66.501,25 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđena do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadom parničnog troška tužitelja, odbijen, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-644/2021-3, od 9. prosinca 2021.

5. Rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Revd-2645/2022-2, od 11. veljače 2023., dopušteno je tuženiku podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-644/2021-3, od 9. prosinca 2021., a rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-313/2024-2, od 15. svibnja 2024., ukinuta je presuda Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-644/2021-3, od 9. prosinca 2021., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-185/2019-13, od 7. prosinca 2020., i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje, te je rješenjem Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-1693/2024-3, od 13. studenog 2024., ukinuta presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-185/2019-13, od 7. prosinca 2020., pod točkom I i II/izreke i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. U ponovljenom postupku I i II-tužitelji su ostali kod tužbe i tužbenog zahtjeva uređenog podneskom od 15. svibnja 2025., i 20. lipnja 2025., sukladno Odluci o uvođenju eura kao službene valute u RH, na način da se glavnim tužbenim zahtjevom nalaže tuženiku da tužiteljima isplati solidarno novčani iznos od 33.679,32 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška, a ukoliko sud ne prihvati glavni zahtjev, to tužitelji predlažu sljedeći eventualni kumulirani zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljima solidarno novčani iznos od 17.383,64 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2002., do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška. Tužitelji se ovim pripremnim podneskom u nastavku izjašnjavaju o pravnim pitanjima spora, a u skladu sa naputcima iz presude Županijskog suda u Osijeku Gž-644/2021-3 od 9. prosinca 2021., kao i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-2645/2022-2 od 1. veljače 2023., kojom je dopuštena revizija na prijedlog tuženika. Ovaj podnesak predstavlja ažuriranje i sistematizaciju pravnih tvrdnji, činjeničnih navoda, pravnih temelja i zahtjeva tužitelja. Tužitelji su temeljem Rješenja Skupštine Općine Osijek od 5. listopada 1988., stekli pravo korištenja na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u Srijemskoj ulici 119, površine 324 m2, za što su uplatili kupoprodajnu cijenu. Pravo korištenja oduzeto je 1. travnja 1994., temeljem Rješenja Gradskog poglavarstva Osijek (UP/Io-944-07/92-01/2). Grad Osijek nikada nije izvršio povrat niti novčanih sredstava, niti je realizirao zamjenu nekretnine. Iako tužitelji kao osnov prvenstveno ističu stjecanje bez osnove, pravni slijed događanja i obveza koja proizlazi iz akata Gradskog poglavarstva upućuju i na paraugovornu odgovornost tuženika. Zaključak Gradskog poglavarstva Grada Osijeka od 11. lipnja 1999. (Klasa: UP-944-01/94-01/1, Urbroj: 2158/01-03/03-99-01) kojim se izrijekom priznaje obveza obeštećenja tužitelja predstavlja jednostrani akt javnopravnog tijela kojim se stvara paraugovorni odnos s elementima obećanja činidbe (obligatio ex promisso). Bitno je ponoviti Sudu da je naplatno “dodjeljivanje“ zemljišta tužiteljima u konačnici utvrđeno ništavim zbog prava trećih na toj nekretnini. Posljedicom ništavosti tog pravnog posla, time što je Grad Osijek odgovoran za ništavost, dužan je po članku 103. i članku 104. stavak 1. i stavak 3. prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke snositi pravne posljedice ništavosti tog pravnog posla i naknaditi štetu koju posljedicom te ništavosti trpe tužitelji kao oštećenici jer radi ništavosti tog pravnog posla nisu stekli pravo korištenja radi izgradnje (adekvatno pravu vlasništva) na odnosnoj nekretnini i to za plaćenu tržišnu cijenu (naknadu) po provedenom natječaju i za plaćene troškova komunalnog uređenja tog zemljišta prema tadašnjim propisima. Posljedicom utvrđenja ništavosti tog pravnog posla ostaje činjenica da je Grad Osijek štetnom radnjom ništavog ,,dodjeljivanja“ tužiteljima - suštinski prodajom po tržišnim cijenama na temelju provedenog natječaja - ostvario za sebe korist u visini tržišne vrijednosti građevinskog zemljišta adekvatne površine i položaja. Slijedom toga, i sa aspekta odredbe članka 209. ZOO-a, zahtjev tužitelja baš nikako nije i ne može biti podložan zastari. Konačno, treba reći da je tužbeni zahtjev u tom kontekstu nedvojbeno osnovan i sa aspekta odredbe članka 30. ZOO/91, jer iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je postupanje tuženika u odnosu na zahtjev tužitelja (,,uobličenog“ u upravni postupak) bilo nemoralno i maliciozno jer je tuženik pregovarao sa tužiteljima uz uporna odugovlačenja i opstrukcije nudeći neprihvatljive ,,varijante“ prema koljima bi tužitelji čak bili u obvezi i ,,doplaćivati“ tuženiku naknadu za razliku površine ,,zamjenskog“ zemljišta (za što tužitelji baš nikako nisu imali mogućnosti). Iz provedenih dokaza očito proizlazi da je tuženik te , “pregovore“ vodio bez prave namjere postizanja sporazuma o zakonitom obeštećenju tužitelja, već je takvim odugovlačenjima pokušao iskonstruirati privid nastupanje zastare prava tužitelja na obeštećenje. Unatoč tome što je tuženik tim “ponudama“ suštinski priznavao tražbinu tužitelja - čime je ostvaren učinak prekida zastarijevanja tražbine tužitelja - tuženik je tu svoju namjeru u konačnici i ,,razotkrio“ i to (tek) svojim dopisom od 13. lipnja 2006., kojim je (isticanjem prigovora zastare) definitivno otklonio pravo tužitelja na zakonitu naknadu po članku 53. ZGZ-a, pa je tek sa tim danom za tužitelje nastupila šteta od tuženikovog nesavjesnog i ”dvolično vođenog pregovaranja“ u kojim pregovorima je tuženik postupao sa namjerom potpune opstrukcije prava tužitelja na zakonitu naknadu po članku 53. ZGZ-a. Grad Osijek je od dana oduzimanja prava korištenja (1994.) do danas zadržao sredstva koja su tužitelji uplatili, bez pravne osnove, bez realizirane protučinidbe i bez povrata. Zaključak iz 1999. i zapisnik od 5. srpnja 2002., kao i ostali priloženi dokazi, predstavljaju konkludentno priznanje da tuženik koristi ono što ne pripada njemu. Tuženik Grad Osijek u reviziji i tijekom postupka glede prigovora zastare zauzima slijedeće pogrešne stavove koje tužitelj citira u nastavku: „Zastara je nastupila jer se tražbina temelji na rješenju iz 1993.“. Takva tvrdnja tuženika nije točna, jer je to rješenje ukinuto u upravnom sporu, a novi upravni postupak pokrenut je pred Gradom Osijekom upravo po nalogu Upravnog suda, dok zastara nije mogla teći dok upravni postupak nije zaključen (članak 146. ZOO/91, članak 204. ZUP/91). „Zapisnik iz 1994. nije priznanje duga“. Ta tvrdnja tuženika nije osnovana jer predmetni zapisnik sadrži nedvosmislenu izjavu Grada da se u njegovoj imovini nalazi novac Č i ĐT bez pravne osnove. Po članku 240. stavak 2. ZOO/91, to je jasno i nedvojbeno posredno priznanje koje prekida zastaru. „Zaključak iz 1999. nije pravomoćna odluka“. Ta tvrdnja tuženika nije osnovana jer prema članku 240. i 241. ZOO, i sadržaj akata upravnog tijela kojim se priznaje obveza (npr. odobravanje zamjene nekretnine i utvrđivanje njezine novčane vrijednosti ) imaju učinak priznanja i prekida zastare. „Postupci pred Gradom nisu relevantni jer se nije sklopila nagodba“. Ta tvrdnja tuženika nije osnovana. Upravo suprotno, prema članku 53. ZGZ-a i praksi VSRH (npr. Rev-600/2014), dok god se vodi postupak s ciljem sklapanja nagodbe, zastara ne teče. Samo kada Grad izričito odbije nagodbu (što je učinjeno 13. srpnja 2006.), tek tada počinje teći zastarni rok za tužbu. „Grad nikad nije priznao tražbinu u smislu tržišne vrijednosti“. Grad je priznao postojanje obveze, i ponudio ili povrat novca ili zamjensko zemljište. Štetu ili vrijednost određuje sud, a priznanje duga ne mora uključivati iznos, već samo volju da se nešto duguje (VSRH Rev-2192/09). U konkretnom slučaju tuženik je priznao iznos koji je stekao temeljem pravnog osnova koji je naknadno otpao isključivo njegovom krivnjom i time da je i uzrokovao tužiteljima štetu. Uz prethodno navedeno u sudski spis dostavlja i dokument pod oznakom KLASA: UP/I - 944-01/94-01/1, URBROJ: 2158/01- 04-02/1-94 od 09. lipnja 1994., kojim je Grad Osijek (Upravni odjel za urbanizam i graditeljstvo) uputio tužiteljima poziv na usmenu raspravu zakazanu za 17. lipnja 1994. u 11,00 sati, u prostorijama Grada Osijeka, Kuhačeva 9, sa svrhom rasprave – sporazumno utvrđivanje međusobnih prava i obveza u vezi prestanka prava korištenja građevinskog zemljišta. Rasprava je održana te je o njoj sačinjen i zapisnik sa sastanka od 17. lipnja 1994., u kojem Grad Osijek priznaje da se u imovini Grada bez osnove nalazi novac Č i ĐT, te i time konkludentno priznaje dug u smislu članka 240. stavak 2. ZOO-a. U spis dostavlja i prijedlog za donošenje predmetnog zaključka iz lipnja 2006., pripremljen od strane Upravnog odjela za urbanizam, graditeljstvo i zaštitu okoliša Grada Osijeka, u kojem se navodi i potvrđuje da je dana 17. lipnja 1994. održan sastanak s tužiteljima i sačinjen zapisnik, u kojem se navodi da bi početak zastare trebalo računati od tog zapisnika, jer je njime Grad priznao obvezu, te u kojem se priznaje i da je naknadno donesen Zaključak Gradskog poglavarstva iz 1999. kojim se daje suglasnost za dodjelu zamjenske nekretnine, te se navodi da i to također predstavlja priznanje duga, ali se u njemu i zauzima pogrešan stav da je od tada prošlo više od pet godina, pa da je navodno nastupila zastara, koji pravni zaključak toga Odjela je pogrešan jer nije uzet u obzir cjelovit upravni kontekst – konkretno: nije uzeto u obzir da postupak nagodbe koji je bio formalno pokrenut 1994., nije nikad bio formalno zaključen, a zakon nalaže da zastara ne teče dok se vodi postupak koji može rezultirati sporazumom. Naime, sukladno tada važećem Zakonu o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991.), konkretno članak 204. ZUP/91: „Postupak prestaje rješenjem kada stranka povuče zahtjev ili se odbaci/odbije konačnim aktom. Ako tijelo nije donijelo nikakvu odluku, smatra se da postupak traje.“. Budući da u konkretnom slučaju nije bilo doneseno nikakvo rješenje o odbacivanju, odbijanju ili zaključenju toga upravnog postupka sve do dopisa Grada od 13. srpnja 2006., kojim se prvi put poziva na zastaru i odbija nagodba, jasno je da do tada zastara nije tekla. Bitno je naglasiti da čak i tada, Grad Osijek nije osporio svoju višestruko priznatu obvezu, već se pozvao na pogrešan pravni stav vlastitog Upravnog odjela, koji ignorira prethodne prekide zastare priznanjima iz 1994., 1999. i 2002. Shodno prethodno navedenome, dajemo sudu nanovo na uvid kronološki pregled ključnih radnji u vezi priznanja duga i prekida zastare: Pravni temelj upravnog postupanja i učinka na zastaru: Pokretanje upravnog postupka prema tada važećem Zakonu o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991.): Članak 130. stavak 1.: "O usmenom podnesku sastavit će se zapisnik ili službena bilješka, a ako se time pokreće postupak, taj se datum smatra danom pokretanja postupka.". U ovom predmetu to je zapisnik od 17. lipnja 1994., kojim je formalno pokrenut upravni postupak. U prilog tome da se radilo o upravnom postupku, osobito snažno upućuje činjenica da su svi relevantni akti - uključujući poziv na usmenu raspravu od 9. lipnja 1994., i pripadajući zapisnik od 17. lipnja 1994. - uredno zavedeni pod službenim oznakama KLASA i URBROJ, sukladno tada važećem Pravilniku o jedinstvenim klasifikacijskim oznakama i urudžbenom broju akata ("Narodne novine" broj 38/1988.). Upravna praksa i pravna teorija potvrđuju da akti zavedeni s KLASOM i URBROJEM predstavljaju formalne upravne spise i dokazuju da se vodio službeni upravni postupak u smislu članka 2. tada važećeg ZUP-a. Završetak upravnog postupka prema tada važećem Zakonu o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991.): Članak 204. ZUP/91: "Postupak prestaje rješenjem kada stranka povuče zahtjev ili se odbaci/odbije konačnim aktom. Ako tijelo nije donijelo nikakvu odluku, smatra se da postupak traje.". Grad Osijek nije donio nijedno takvo rješenje sve do dopisa od 13. srpnja 2006., kada prvi put odbija nagodbu i poziva se na zastaru – čime je upravni postupak formalno okončan. Članak 146. ZOO/91 (danas članak 230. ZOO/05): "Zastara ne teče za vrijeme kad vjerovnik iz opravdanih razloga nije mogao ostvariti svoju tražbinu.". Za cijelo vrijeme trajanja upravnog postupka prema članku 53. ZGZ-a – od 17. lipnja 1994. do 13. srpnja 2006. – tužitelji nisu mogli ostvariti svoju tražbinu sudskim putem jer se, u skladu sa odlukom Upravnog suda temeljem koje je Grad Osijek i pokrenuo upravni postupak radi sporazumnog rješenja, očekivalo sporazumno rješenje s Gradom Osijekom, a tek ukoliko do njega ne dođe u tom upravnom postupku tada pred sudom. Rješenje Upravnog suda RH (1993./1994.) – Upravni sud ukida rješenje Grada Osijeka od 1. ožujka 1993., kojim je oduzeto pravo korištenja, te nalaže pokretanje postupka po članku 53. ZGZ-a. Time Grad postaje obvezan pokrenuti upravni postupak, što ima učinak odgode početka zastarnog roka jer stranka nije mogla ostvariti pravo pred sudom prije okončanja tog postupka (članak 146. ZOO/91). Dana 9. lipnja 1994. Grad Osijek donosi zaključak kojim određuje usmenu raspravu za dan 16. lipnja 1994. i šalje ga dana **.**.1994. ČT i 1. tužiteljici, te dana 17. lipnja 1994. održava zakazanu usmenu raspravu temeljem poziva KLASA: UP/I - 944-01/94-01/1, URBROJ: 2158/01-04-02/1-94. Tada se sastavlja i zapisnik, kojim Grad priznaje da se u imovini Grada nalazi iznos stečen bez osnove, što predstavlja priznanje jasno, određeno i nedvojbeno priznanje duga prema članku 240. stavak 2. ZOO/91. Dana 11. lipnja 1999. Gradsko poglavarstvo donosi Zaključak kojim se daje suglasnost za dodjelu zamjenskog zemljišta umjesto zemljišta koje je oduzeto. Time se još jednom priznaje postojanje obveze, čime dolazi do prekida zastare sukladno članku 241. i 388. ZOO/91. Dana 5. srpnja 2002., sačinjen je zapisnik sa sastanka u kojem se potvrđuje sadržaj prethodnih priznanja i konkretizira vrijednost zamjenske nekretnine. I ovaj akt ima značaj posrednog priznanja duga, čime se zastara ponovno prekida. Dana 13. srpnja 2006., Grad Osijek prvi put formalno odbija nagodbu i poziva se na zastaru, čime upravni postupak završava. Do tog trenutka zastara nije ni tekla, jer je cijelo vrijeme bio aktivan upravni postupak u kojem se pokušavalo postići sporazumno rješenje (članak 204. ZUP/91). Dana 14. lipnja 2007., tužitelji podnose tužbu pred sudom, unutar jedne godine od formalnog završetka upravnog postupka, što je unutar zakonskog roka zastare. Iz navedenoga je više nego jasan zaključak da je dug Grada Osijeka najmanje tri puta izrijekom ili konkludentno priznat. Zastara je više puta prekinuta, a njezin tijek bio je odgođen svakako za vrijeme trajanja upravnog postupka, koji je započeo 17. lipnja 1994. i zaključen tek 13. srpnja 2006. Tuženik je suštinski i pravno pogrešno tumačio značenje i učinke upravnog postupanja, nije uzeo u obzir učinak kontinuiranog pregovaranja koje ima značaj sukcesivnog zanavljanja obveze za trajanja upravnog postupka koji je pokrenuo temeljem odluke upravnog suda. Iz navedenog je više nego jasno da je upravo tuženik uzrokovao odgađanje rješavanja, pa se ne može pozivati na zastaru koju je svojim ponašanjem izazvao, a da su njegove ponude, uključujući prijedlog zamjenskog zemljišta, nesporno izražavale njegovu volju da se tužiteljima pruži naknada, bilo u novcu, bilo u naturi – što pravno gledano čini priznanje tražbine. Uz navedeno, a kako je i ranije spomenuto, bitno je naglasiti i da u konkretnom slučaju „Zastarni rok za tražbine zasnovane na institutu obveze vraćanja stečenog bez osnove teče sukcesivno i to tek nakon nastupanja zastare tražbine po osnovu naknade štete (članak 209. ZOO/91).“, jer u konkretnom slučaju i štetna radnja (ništavost pravnog posla) i neispunjenje obveze obeštećenja proizlaze isključivo iz ponašanja tuženika, a zastara nije mogla teći dok god Grad nije formalno odbio sporazum sve do 13. srpnja 2006., do kada je trajala pravna situacija u kojoj su pregovori bili aktivni, što u potpunosti isključuje tijek zastare. Vrhovni sud RH je zaključio da kada osnova pravnog posla otpadne, nastaje obveza vraćanja temeljem pravila o stjecanju bez osnove. Za priznanje duga nije potrebno izričito navođenje riječi 'priznajem dug'; dovoljno je da se iz sadržaja očituje volja dužnika za ispunjenjem. Ponuda alternativnog povrata u novcu ili zamjene zemljišta, osobito kada se tržišna vrijednost izračunava u konkretnom iznosu (npr. 130.977,00 kn), jasno ispunjava pravne uvjete za konkludentno priznanje tražbine (članak 240. stavak 2. ZOO/91), prekid zastare (članak 388. ZOO/91), postojanje duga u točno određenom iznosu (članak 103., 104. i 209. ZOO/91). Ponuda „ili novac ili druga nekretnina“ ukazuje na fakultativnu obvezu, gdje je dužnik (Grad) mogao ispuniti samo jednu obvezu – povrat novca – ali se mogao osloboditi ispunjenjem druge činidbe – dodjelom zamjenske nekretnine. Prema pravu obveznih odnosa, to jasno ukazuje na postojanje dugovanja. Prema tome, volja za povratom revaloriziranog novca jasno ispunjava taj uvjet – osobito kad se takva ponuda višekratno ponavlja i kad se paralelno nudi alternativno rješenje. Odlukom Županijskog suda u Zagrebu, Gž-2527/13 od 12. studenog 2013., sud je utvrdio da trajanje upravnog postupka u kojem vjerovnik sudjeluje u cilju ostvarenja tražbine predstavlja prekid zastare, jer se radi o radnji pred nadležnim tijelom radi ostvarivanja tražbine u smislu članka 388. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud RH je u svojim odlukama zaključio da kada je nadležno javno tijelo pozvano na ispunjenje obveze te otpočne pregovore koji nisu odmah odbačeni, već se protegnu kroz duže vrijeme, to ima učinak prekida zastare. Tužitelji su tijekom proteklih 30 godina više puta tražili mirno rješenje. Grad Osijek je višestruko potvrđivao obvezu zamjene ili naknade. S obzirom na pravnu kvalifikaciju, povijest radnji, izjave gradske uprave i provedena vještačenja – zahtjev tužitelja je pravno osnovan, činjenično dokazan, i nije podložan prigovoru zastare. Predlažemo sudu donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i nalaže tuženiku isplatu parničnih troškova tužiteljima, a sukladno specificiranom zahtjevu.

7. Očitujući se na navode podneska II-tužitelja od 15. svibnja 2025., razvidno je da tužitelj postupajući po uputi iz rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj: Gž- 644/2021, od 9. prosinca 2021., daje obrazloženje svog pravnog stajališta u svezi predmeta spora, koji su načelno jednaki onima koji su izneseni tokom ranijeg postupka. Tuženik ponovno analizira Zaključak tuženika od 11. lipnja 1999., i isti pokušava podvesti pod institut prekida zastare za potraživanje koje potražuje svojom tužbom, međutim moramo napomenuti da je u uputi VSRH povodom revizije (Rješenje Rev- 313/2024 od 15. svibnja 2024.) jasno navedeno da se davanjem suglasnosti za dodjelu drugog zemljišta ne može prekinuti zastara i priznati dug za novčanu tražbinu na ime stjecanja bez osnove. Isto se analogno primjenjuje i za bilo koji drugi oblik novčane tražbine, pa i one naknade štete. Ovdje ukazujemo i na odredbu članka 104. ZOO/91 kojeg tužitelj pogrešno interpretira, a kojom je navedeno: „U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može odbiti, u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne, strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda općini na čijem području ona ima sjedište odnosno prebivalište. Pri odlučivanju sud će voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvaćanjima društva.“. Dakle, nesporno je da je pravni posao (Ugovor iz 1988.) između stranaka Rješenjem tuženika od 1. ožujka 1993., oglašen ništetnim iz razloga jer je isti bio protivan zakonu. Članak 104. ZOO/91, u stavku 1. uređuje posljedice ništetnosti i jasno navodi da je svaka strana dužna vratiti ono što je primila, a ako to nije moguće ima dati odgovarajuća naknada. Dakle uvjet za primjenu dijela odredbe na koju se tužitelj poziva u podnesku i to u vidu davanja odgovarajuće naknade potrebno je utvrditi/dokazati da nije moguće vraćanje onog što je primljeno. U konkretnom slučaju, a uvidom u ugovor stranaka iz 1988., tužitelji su stekli pravo korištenja zemljišta u Srijemskoj ulici br. 119, radi izgradnje nekretnine, koju su bili u obvezi izgraditi u roku 3 godine od zaključenja ugovora, a tuženik je primio ugovorenu cijenu (određen iznos novca). Dakle prema pravilima vraćanja tužitelji su bili dužan vratiti dodijeljeno pravo korištenja, a tuženici određenu danu količinu novca koju su za to primili. Tužiteljima je pravo korištenja oduzeto Rješenjem tuženika iz 1994., dakle vratili su ono što su primili, a tuženik je bio u obvezi vratiti količinu novca koju je primio osnovom toga ugovora/rješenja. Stoga, je jasno razvidno da tuženikova činidba nije ona koja se ne može ispuniti, da bi se imalo primjenjivati odredbe članka 104. stavak 1. ZOO/91, kako ih tužitelj prezentira u svom podnesku, a posebice što opisanom odredbom pravo na odgovarajuću naknadu nije propisano alternativno već samo kada nije moguće vraćanje onoga što je dano. Nadalje, a također bitno za primjenu instituta naknade štete ukazujemo da tužitelji u ovome postupku niti jednim dokazom nisu dokazali kakva im je to točno šteta nastala?! Tužitelji tužbenim zahtjevom traži isplatu tržišne vrijednosti nekretnine, a zaboravljaju da su oni ugovorom iz 1988., stekli samo pravo korištenja radi izgradnje građevine, koja se do dana oduzimanja (period od 5 godina) nesporno nije izgrađena. Kako se u trenutku oduzimanja na tom zemljištu nije nalazila građevina, to tužitelji ni po pravilima o stjecanju prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu (po kojima su korisnici prava korištenja mogli postati vlasnicima zemljišta samo ukoliko su bili vlasnici zgrade koja je izgrađena na njemu), u fazi „pretvorbe“, nisu niti mogli postati vlasnicima toga zemljišta. Drugačija bi pravno/činjenična situacija bila da su tužitelji postupili po ugovoru i izgradili građevinu, no kako do toga nije došlo nejasno je osnovom koje činjenice su tužitelji ovdje pretrpjeli štetu koja se ogleda u tržišnoj vrijednosti nekakvog zemljišta kojeg niti ne bi postali vlasnici temeljem samo prava korištenja bez izgrađene građevine?! Drugim riječima, kada se sagleda cijeli spis u ukupnosti, tužitelj osim što tvrdi da mu je nastala nekakva imaginarna šteta, iz niti jednog dokaza ne proizlazi u čemu se ta šteta ogleda?! Posebice navodi tužitelja da je tuženik odgovoran za raskid ugovora, da je opstruirao postupke obeštećenja ne prate činjenice koje proizlaze iz materijalne dokumentacije u spisu. Nadalje, navode tužitelja u pogledu postupanja tuženika kroz nagodbeni proces koji kako navodi je bio maliciozan i nemoralan moramo osporiti, jer kada se sagledaju u ukupnosti da se jasno zaključiti da je tužitelj bio taj koji nije htio niti jednu ponudu prihvatiti, a sa druge strane ništa ga nije sprječavalo da tokom tog nagodbenog procesa, svoja prava zatraži pred sudom, kao što je to i učinio tužbom tek 2007. Tužitelj je s danom 1. ožujka 1993., jasno znao za ništetnost ugovora, a od toga dana, pa do dana podnošenja tužbe nije poduzeo niti jednu radnju u smislu 387. i 388/ZOO/91 (sada: članak 240., 241. i dr. ZOO-a) kojom bi svoja prava ostvario na adekvatan način. U svezi navedenog prigovora zastare ukazujemo prvo na zauzet stav u rješenju VSRH br. Rev-600/2014 od 7. studenog 2018., u kojem je sud naveo da se ne može prihvatiti tumačenje tužitelja u svezi primjene članka 53. stavak 6. Zakona o građevinskom zemljištu jer se ostvarivanje prava stranaka putem suda odnosi se samo na situacije kada se u upravnom postupku utvrđuje prestanak prava korištenja kada korisnik nije izgradio određeni objekt. U konkretnom slučaju prestanak prava korištenja tužiteljima prestalo je odlukom tuženika zbog utvrđenja ništetnosti raspolaganja. Prema tome, tužitelji su od trenutka utvrđenja ništetnost (kao dan saznanja) u općim zastarnim rokovima trebali/mogli zatražiti sudsku zaštitu, i takva pravna zaštita ne bi bila preuranjena kako to tumače. Samim time izvodi se zaključak da tužitelji pokretanjem svih onih nagodbenih postupaka pred tuženikom (na koje se poziva kao razloge prekida) nisu prekidali tijek zastare, niti se radilo o upravnim postupcima u smislu članka 53. stavak 6. ZGZ, kako to tumače, već isključivo nagodbenom postupku u smislu članka 244. ZOO-a kojim je propisano da: „…za prekid zastare nije dovoljno da vjerovnik pozove tuženika pisano ili usmeno da obvezu ispuni...“. Nadalje, ono što je također bitno za prekid zastare ukazujemo na stajalište zauzeto u rješenju VSRH br. Rev-313/2024 od 15. svibnja 2024. U opisanoj odluci sud je jasno naveo da glede prekida zastarijevanja po odredbama članka 387. i 388. ZOO/91 priznanje duga mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog roka, te uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da se dug priznaje. U konkretnom slučaju imamo sporni Zapisnik od 11. lipnja 1999., kojim tuženik očituje svoju volju da razriješi situaciju vezano za utvrđenje ništetnosti ugovora iz 1988., i kojim daje suglasnost za dodjelu tužiteljima druge odgovarajuće nekretnine, uz oslobođenje plaćanja komunalne naknade. Međutim ono što je ključno vezano za tumačenje sadržaja tog zapisnika i da li on uopće predstavlja priznanje duga u smislu odredbe članka 387. i 388. ZOO/91 ukazujemo na bitnu činjenicu, a to je da sastavljen nakon proteka roka od 5 godina od dana kada je tužitelj saznao za ništetnost (1. ožujka 1993.), kao i dana kada mu je rješenjem oduzeto zemljište (1. travnja 1994.). Stoga se i njegovo postojanje, bez obzira na njegov sadržaj, ne može tumačiti kao priznanje duga (po bilo kojoj osnovi), obzirom da je sastavljen nakon općih/objektivnih zastarnih rokova. Također ako uzmemo i sadržaj tog zapisnika u obzir, priznanje tražbine tužitelja u njemu nije jasno, određeno i bezuvjetno za tražbinu stjecanja bez osnove, a posebice nije dano u tom kontekstu za novčanu tražbinu naknade štete koju tužitelji potražuju prvotno postavljenim zahtjevom. Stoga kako god se tumačio i sadržaj nagodbenog postupka prije pokretanja ovog sudskog spora, njime tužitelji nisu prekinuli tijek zastare i tužbeni zahtjevi su zastarjeli, a o tome je VSRH u odluci od 15. svibnja 2024., zauzeo jasno stajalište. Vezano za navode tužitelja iz podneska da je nagodbenim postupcima tuženik „suštinski“ priznao tražbinu tužitelja kosi se sa stavom VSRH u odluci od 15. svibnja 2024., u kojoj je izričito navedeno kakvo priznanje mora biti, a ono ne proizlazi iz tih postupaka. Pored toga tužitelj zbog utvrđenja ništetnosti nije pretrpio nikakvu štetu, i/ili je barem nije dokazao u ovome postupku, posebice što na zemljištu na kojem dobio pravo korištenja nesporno nije izgradio nikakvu građevinu?! Slijedom navedenog, tuženik drži da je VSRH u odluci broj:Rev-313/2024 dao jasna pravna stajališta u pogledu zastare i njezina prekida, zbog čega je raspravljanje o pravnom osnovu potraživanja potpuno irelevantno. Tražbina tužitelja je kako ona zatražena na ime naknade štete, tako i ona na ime stjecanja bez osnova zastarjela, to predlaže da sud odbije tužbu i tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti.

8. Očitujući se na podnesak tuženika od 19. svibnja 2025., II-tužitelj navodi da u cilju pojednostavljenja ovoga predmeta od pravnih obrazlaganja utemeljenih na doista netočnim navodima tuženika Grada Osijeka, a koji navodi su tijekom cijelog postupka, pa tako i u posljednjem podnesku kontradiktorni upravno navodima Grada Osijeka potkrijepljenim materijalnim dokazima u spisu, tužitelji se prvotno osvrće na nesporno utvrđene i od strane Grada Osijeka priznate činjenice koje su sadržane u “ Prijedlogu zaključka povodom razmatranja zamolbe ČT za sklapanje nagodbe zbog gubitka prava korištenja nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]” iz lipnja 2006. U nastavku citiramo sadržaj predmetnog prijedloga za donošenje zaključka koji prijedlog je Grad Osijek usvojio I na temelju njega donio zaključka: “Međutim, Zakonom o obveznim odnosima točnije odredbom članka 240. stavak 1. je propisano da se zastara prekida kad dužnik prizna dug. Priznanjem duga vrijeme koje je do tada prošlo ne uračunava se u rok zastare, već rok zastare počinje teći iznova. Grad Osijek je kao dužnik na zapisnik od 17. lipnja 1994., priznao da se u imovini Grada Osijeka bez pravne osnove nalazi novac imenovanih osoba uplaćen za kupovinu zemljišta, te bi početak roka zastare valjalo računati od tog datuma. Međutim, kako je Gradsko poglavarstvo Grada Osijek nakon takvog priznanja dana 11. lipnja 1999., donijelo zaključak kojim se daje suglasnost da se imenovanim osobama za utvrđeni prestanak prava korištenja nekretnine dodjeli druga odgovarajuća nekretnina, to ovaj čin predstavlja priznanje duga, te bi po mišljenju ovog Upravnog odjela i Odbora za pravna pitanja rok zastare valjalo računati od ovog datuma.“. Iz ovih navoda je više nego razvidno da tuženik i u ovome postupku, kontradiktorno vlastitom priznanju dugovanja od 17. lipnja 1994. (koje je dano unutar zastarnog roka), te vlastitim priznanjem od 11. lipnja 1999. (koje je također dano unutar zastarnog roka), u svojem podnesku od 15. svibnja 2025., neistinito pokušava kao početak tijeka zastarnog roka koji navodno nije prekinut priznanjem sudu prezentuirati dan 1. ožujka 1993., kada su tužitelji saznali za ništetnost ugovora, te nadalje neistinito i neutemeljeno uvjeriti sud da od toga dana, pa do dana podnošenja tužbe tužitelj nije poduzeo niti jednu radnju u smislu 387. i 388/ZOO/91 ( sada: čl. 240., 241. i dr. ZOO-a). Više je nego jasno da su ovakvi navodi tuženika u njegovu podnesku neosnovani, kontradiktorni materijalnim dokazima sadržanim u spisu iz kojih jasno proizlazi da je Grad Osijek predmetnu tražbinu priznao, kako u novčanom smislu do visine uplaćenog iznosa od strane tužitelja, tako i u smislu naknade kao posljedice ništetnosti koju je sam skrivio. Pogrešan je slijedeći citirani pravni stav i zaključak tuženika, kako u predmetnom prijedlogu, tako i u ovoj parnici, da: “Kako je od donošenja cit. zaključka ( misli se na zaključak iz 1999.) prošlo više od pet godina, mišljenja smo da je u konkretnom slučaju nastupila zastara za povrat uplaćenog novca. To i bez obzira što su imenovane osobe u niz navrata pred tijelima Grada Osijeka pokušale razriješiti ovaj problem, jer obraćanja stranaka za razriješenje pitanja povrata duga nisu razlozi za prekid zastare. Naime, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Mišljenja smo da se pod svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom pred «drugim nadležnim tijelom“ ne podrazumijeva tijelo pred kojim vjerovnik zahtjeva ispunjenje dužnikove obveze, odnosno mišljenja smo da time nisu ispunjene pretpostavke iz prednje cit. članka Zakona.“. Da je taj prethodno citirani stav pogrešan proizlazi iz slijedećeg. Naime, iz samog prijedloga i na temelju njega donesenog zaključka Grada Osijeka u kojemu je zauzet ovakav pogrešan pravni pristup, stav i u konačnici pogrešan pravni zaključak, jasno je i razvidno da se u konkretnom slučaju nisu ovdje tužitelji kao vjerovnici obraćali tuženiku Gradu Osijeku radi razrješenja pitanja povrata duga, već upravo suprotno, da je upravo tuženik - grad Osijek kao dužnik pozvao tužitelje na rješavanje nastalih imovinsko pravnih obveza u tako pokrenutom službenom upravnom postupku pred svojim gradskim tijelima, a nakon čega su uslijedila nesporna i dokazima utvrđena priznanja duga. U nastavku sudu citiramo navedenu činjenicu utvrđenu prijedlogom: “Budući da je prednje navedeno rješenje postalo pravomoćno, te da nije izvršen povrat novca uplaćenog na ime kupovine zemljišta koje je bilo predmetom natječaja, ČT i I su pozvani dana 17. lipnja 1994., u prostorije Grada Osijeka, Upravnog odjela za urbanizam i graditeljstvo radi postizanja sporazuma o utvrđivanju međusobnih prava i obveza u svezi prestanka prava korištenja građevinskog zemljišta, a nakon čega su uslijedila i priznanja duga potkrijepljena materijalnom dokumentacijom, pa tako i samim citiranim prijedlogom i zaključkom donesenim na temelju njega od strane Grada Osijeka. Dakle, u konkretnom slučaju se nije radilo o pukom i neformalnom obraćanju stranaka Gradu Osijeku radi razrješenja pitanja povratka duga, kako to netočno u podnesku navodi tuženik, već upravo suprotno, radilo se o formalnom pokretanju upravnog postupka pozivom tuženika Grada Osijeka kao dužnika upućenog tuženicima kao vjerovnicima i strankama u tako pokrenutom upravnom postupku, a koji postupak se vodio baš radi postizanja sporazuma o utvrđivanju međusobnih prava i obveza u nastalih prestankom prava korištenja građevinskog zemljišta uzrokovanim ništetnoću, kojim pokretanjem upravnog nagodbenog postupka je zastara prekinuta i nije tekla do donošenja konačne odluke Grada Osijeka u tom postupku 2006. godine, tim više što je kroz cijelo razdoblje toga nagodbenog postupka koji je trajao od 1994. do 2006. godine tuženik priznavao i svoju obvezu i svoj dug prema tužiteljima, držeći ih u uvjerenju da će svoju nespornu obvezu koja se ogleda u naknadi ili povratu novca i ispuniti, pri tome priznajući dug po svim osnovama u više navrata. Pogrešan je, nejasan i kontradiktoran sam sebi citirani pravni stav tuženika, kako u predmetnom prijedlogu, tako i u ovoj parnici: “Slijedom navedenog može se izvesti zaključak da su stranke sve ove godine odgađale rješenje pitanja nastalog zbog ranije izgubljenog prava korištenja, vjerojatno iščekujući povoljnije rješenje ovog problema (kamate, veća vrijednost nekretnine ili nešto drugo). Međutim, ovakvim pristupom rješavanju predmetnog pitanja mišljenja smo da su sebe dovele u situaciju da prema pozitivnim zakonskim propisima izgube pravo na povrat uplaćenog novca na ime kupovine zemljišta, jer se u konkretnom slučaju može govoriti o zastari prava na povrat tog novca.“. Iz utvrđenih činjenica da je tuženik - Grad Osijek kao dužnik obveze pokrenuo formalni upravni postupak sa ciljem i svrhom obeštećenja tužitelja zbog prestanka prava korištenja građevinskog zemljišta, da je tuženik u tom pokrenutom postupku nesporno i priznao dug (razvidno iz priložene materijalne dokumentacije), a koji postupak se završio tek 2006., istovremeno sa donošenjem odluke da Grad ipak neće tužiteljima niti pronaći zamjensku nekretninu koju im se prethodno obvezao pronaći niti će im isplatiti nesporni dio duga u vidu uplaćenog novčanog iznosa koji je prethodno priznao, jasno proizlazi da zastara u konkretnom slučaju nije niti tekla od pokretanja toga postupka od strane Grada Osijeka i poziva upućenog tuženicima na održanu raspravu pa do prve odluke Grada Osijeka iz 2006. kojom je odlučio da niti će dati nekretninu jednakih ili sličnih svojstava koju se u postupku obvezao pronaći, niti će isplatiti nesporni iznos duga s osnova uplaćene cijene koji je također tijekom postupka nesporno priznao. Kako se radi o formalnom upravnom postupku koji je upravo tuženik – Grad Osijek pokrenuo (a ne o pukom pregovaranju) nikako se ne može izvesti zaključak da bi “stranke sve ove godine odgađale rješenje pitanja nastalog zbog ranije izgubljenog prava korištenja, vjerojatno iščekujući povoljnije rješenje ovog problema” i time navodno same sebe dovele u poziciju da izgube pravo na sudsku zaštitu prava zahtijevati ispunjenje upravo te nesporne obveze radi nastupa zastare. Svako podržavanje takvog pogrešnog pravnog stava tuženika bilo bi protupravno i nezakonito i obezvrijedilo bi samu funkciju i zakonom propisanu svrhu upravnog postupka. Sve radnje koje je Grad Osijek poduzimao u upravnom postupku, pa tako i službeni zapisnik sa sastanka od 17. lipnja 1994., uredno su zavedeni pod službenim KLASA i URBROJ brojevima. Grad Osijek je prema tada važećem ZUP-u/91, upravni postupak pokrenuo službenim pozivom na usmenu raspravu od 9. lipnja 1994. (KLASA: UP/I-944-01/94-01/1), a postupak je trajao dok se nije donijela odluka o njegovom zaključenju Zakon o općem upravnom postupku (NN 53/91) jasno propisuje svoju svrhu i funkciju upravnog postupka: „Odredbe ovoga zakona primjenjuju se u postupanju u upravnim stvarima, kada državna tijela, organizacije koje imaju javne ovlasti i tijela jedinica lokalne samouprave rješavaju o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba.”; „Upravni postupak mora biti zakonit, učinkovit i proveden u razumnom roku, a rješenjem se mora odlučiti o upravnoj stvari.”. Stoga bi stav da postupak pokrenut pred javnopravnim tijelom ne prekida zastaru sve do donošenja konačne odluke bio bi pravno i logički neprihvatljiv, jer bi obesmislio samu funkciju i svrhu ZUP-a, koji jamči ostvarenje prava građana putem propisanog institucionalnog postupanja, obespravio bi građane koji su sudjelovali o takvom postupku i time iskoristili redoviti zakonski mehanizam zaštite svojih prava, te stavio u povoljniji položaj one koji ne postupaju zakonito i izbjegavaju ispunjenje obveza. Obzirom da Zakon o obveznim odnosima propisuje da se zastara prekida svakom radnjom vjerovnika protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a upravni postupak pokrenut radi ostvarivanja konkretne tražbine predstavlja upravo takvu radnju, pred nadležnim tijelom, tada trajanje upravnog postupka pokrenutog radi ostvarenja tražbine ima učinak prekida zastare, sukladno odredbama ZOO. Tvrdnja da upravni postupak u konkretnom slučaju ne prekida zastaru dovodi vjerovnika u gori položaj zbog zakonitog postupanja, jer predstavlja derogaciju svrhe instituta upravnog postupka, koja je upravo ostvarenje prava putem pravnog poretka. Grad je u konkretnom slučaju pokrenuo postupak, Grad je priznao svoj dug višekratno, Grad je priznao obvezu, odredio njenu vrijednost, te vodio postupak 12 godina i time izrazio svoju jasnu volju za obeštećenje bilo u vidu novčane naknade bilo u vidu zamjenske nekretnine ukoliko se pronađe i time tužitelje kao vjerovnike držao u jasnom uvjerenju da će svoju obvezu ispuniti sve do 2006. godine, pa je pokretanjem takvog postupka prekinuo zastaru sve do donošenja odluke da unatoč priznanjima duga i obveze ispunjenja sada 2006., ipak svoju obvezu neće ispuniti, nakon čega je tužitelj pravovremeno iskoristio svoje pravo ustati predmetnom tužbom i tužbenim zahtjevima koje je postavio. U tom kontekstu, konkretna situacija ne može se i ne smije promatrati izolirano, nego u kontekstu kontinuiranog upravnog postupanja koje je započelo 17. lipnja 1994., pozivom upućenom tuženicima od strane tuženika- Grada Osijeka na usmenu raspravu (KLASA: UP/I-944-01/94-01/1), a formalno zaključeno tek 13. srpnja 2006., dopisom Grada kojim se po prvi puta odbija ispunjenje obveze, unatoč prethodnim priznanjima duga i obveze ispunjenja, bilo isplate novčanog iznosa uplaćene cijene bilo sporazuma o zamjenskoj nekretnini kao vida naknade. Nadalje, a u aspektu prekida zastare u skladu sa odredbama Zakona o obveznim odnosima, bez obzira na činjenicu trajanja upravnog postupka koja je prethodno obrazložena, praksa VSRH potvrđuje da: "Za prekid zastare nije nužno izričito navođenje riječi 'priznajem dug' ako se iz okolnosti i sadržaja može jasno zaključiti volja za ispunjenje.“, a koja volja tuženika je ovdje doista nesporna. Volja tuženika za ispunjenje je jasna iz njegovih postupaka: dana 17. lipnja 1994., održava zakazanu usmenu raspravu temeljem poziva KLASA: UP/I - 944-01/94-01/1, URBROJ: 2158/01-04-02/1-94. Tada se sastavlja i zapisnik, kojim Grad priznaje da se u imovini Grada nalazi iznos stečen bez osnove, što predstavlja priznanje jasno, određeno i nedvojbeno priznanje duga prema članku 240. stavak 2. ZOO/91. (prekida zastaru unutar zastarnog roka), dana 11. lipnja 1999. Gradsko poglavarstvo donosi Zaključak kojim se daje suglasnost za dodjelu zamjenskog zemljišta umjesto zemljišta koje je oduzeto. Time se još jednom priznaje postojanje obveze, čime dolazi do prekida zastare sukladno članak 241. i 388. ZOO/91. (prekida zastaru unutar zastarnog roka), dana 5. srpnja 2002., sačinjen je zapisnik sa sastanka u kojem se potvrđuje sadržaj prethodnih priznanja i konkretizira vrijednost zamjenske nekretnine. I ovaj akt ima značaj posrednog priznanja duga, čime se zastara ponovno prekida unutar zastarnog roka, dana 13. srpnja 2006. Grad Osijek prvi put formalno odbija nagodbu i poziva se na zastaru, čime upravni postupak završava. Do tog trenutka zastara nije ni tekla, jer je cijelo vrijeme bio aktivan upravni postupak u kojem se pokušavalo postići sporazumno rješenje (članak 204. ZUP/91), dana 14. lipnja 2007. tužitelji podnose tužbu pred sudom, unutar jedne godine od formalnog završetka upravnog postupka I unutar 5 godina od 5. srpnja 2002., kada je tuženik priznao dug, što je unutar zakonskog roka zastare. Iz navedenoga je više nego jasan zaključak da je dug Grada Osijeka najmanje tri puta izrijekom ili konkludentno priznat. Zastara je više puta prekinuta, a njezin tijek bio je odgođen svakako za vrijeme trajanja upravnog postupka, koji je započeo 17. lipnja 1994. i zaključen tek 13. srpnja 2006. Naposljetku, dužnik koji je tijekom više godina priznavao dug, aktivno sudjelovao u upravnom postupku, ne može se kasnije, u sudskom postupku, pozivati na subjektivnu zastaru, jer bi to predstavljalo povredu načela savjesnosti i poštenja. Navod tuženika da tužitelji nisu dokazali štetu jer nisu izgradili nekretninu i nisu postali vlasnici je u potpunosti neutemeljen. Tuženici ove navode osporavaju kao pravno irelevantne jer šteta u konkretnom slulaju nije i ne mora biti posljedica gubitka prava vlasništva, već gubitka koristi i uloženog iznosa. Tužitelji su tuženiku platili novac koji je isti zadržao temeljem pravnog osnova koji je naknadno otpao njegovom krivnjom, nisu primili protučinidbu i nisu mogli koristiti zemljište zbog postupanja Grada koji im nije omogućio uvjete za izgradnju, a kako je prethodnim podneskom obrazloženo. "Šteta postoji i kada tužitelj nije ostvario planiranu korist zbog postupanja tuženika koje mu je to onemogućilo.". Tuženik neosnovano pokušava sudu prikazati predmetnu štetu kao “imaginarnu“, ali je ona konkretna i ogleda se u iznosu plaćenom za zemljište koje nije dano na korištenje, čime su stečena sredstva od strane Grada bez osnove. Iz same činjenice da su se tužitelji javili na natječaj, platili cijenu Gradu, željeli graditi ali im tuženik to nije omogućio (iz razloga obrazloženih u prethodnom podnesku) iako im je upravo u tu svrhu Grad Osijek zemljište i dao na natječaju - radi izgradnje, pa dalje prodaje, najma ili korištenja izgrađene nekretnine do kojih nije došlo krivnjom tuženika, postojanje štete je više nego jasno, a još jasnije u situaciji kada je tuženik dug priznao i obvezao se svoju obvezu ispuniti, a niti je vratio primljeni novac, niti je tuženiku pronašao prikladnu zamjensku nekretninu, te u konačnici odlučio da ipak obvezu koju je priznao neće ispuniti jer smatra da je nastupila zastara, iako je istu prekinuo pokretanjem upravnog postupka . Tuženik pokušava podijeliti pravnu situaciju na „čistu naknadu štete“ i navodi da nema dokaza o šteti, te da tužitelji „ništa nisu izgubili jer nisu izgradili kuću“. Tuženik pokušava pravnu situaciju svesti na „čistu naknadu štete“ i neosnovano navodi da nema dokaza o šteti, te da tužitelji „ništa nisu izgubili jer nisu izgradili kuću“. Ništetnost pravnog posla dovodi do obveze vraćanja primljenog. Grad Osijek je uzeo novac od tužitelja u zamjenu za korištenje zemljišta, a pravni posao dodjele je kasnije oglašen ništetnim jer je bio nezakonit i protivan propisima, dok im građenje kuće u međuvremenu nije omogućio (kako je prethodno obrazlagano). U slučaju ništetnosti svaka strana mora vratiti ono što je primila. Ako to nije moguće, daje se odgovarajuća naknada u novcu. Budući da Grad Osijek ne može vratiti pravo korištenja, dužan je vratiti iznos koji je primio (a po kojem osnovu je dug priznao u više navrata), ili ga nadoknaditi u tržišnom ekvivalentu, odnosno, nadoknaditi tužiteljima štetu koju im je prouzrokovao. U konkretnom slučaju, šteta koju su tužitelji pretrpjeli ogleda se u tome što im je bez naknade ili zamjene oduzeto pravo korištenja na građevinskom zemljištu i to ne njihovom krivnjom, čime su bili lišeni faktične i pravne mogućnosti raspolaganja, gradnje i ostvarivanja bilo kakve imovinske koristi. Tijekom dugotrajnog upravnog postupka, tužitelji su zakonitim putem pokušavali ostvariti svoje pravo, dok im je Grad Osijek više puta konkludentno priznao postojanje obveze, ali je na kraju odbio nagodbu i time prouzročio konačnu pravnu i materijalnu štetu. Nemogućnost korištenja zemljišta, propuštena zarada, pad tržišne vrijednosti imovine, dugotrajna pravna nesigurnost i izostanak zamjene – sve su to elementi štete koji se traže nadoknaditi, bilo po osnovi protupravne štetne radnje, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, a sukladno dosljednoj praksi sudova i pravilima pravičnosti. Slijedom prethodno navedenoga, tužitelj ostaje kod svih navoda danih tijekom ovoga i ranijih postupaka, ostaje kod tužbe i tužbenih zahtjeva u cijelosti, te predlaže sudu iste usvojiti i tuženika obvezati da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

9. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da su tužitelji stekli pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u Osijeku, u Srijemskoj ulici 119, površine 324 m2, označeno kao k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], po rješenju Komisije za financije i imovinsko pravna pitanja Općine Osijek od 5. listopada 1988., a koje zemljište im je oduzeto rješenjem istog tijela od 1. travnja 1994., zbog prvenstvenog prava korištenja CT i drugih. Tuženik nesporno nije vratio novac tužiteljima uplaćen na ime kupovnine zemljišta, već mu je nudio zamjensku nekretninu u Josipovcu, na što tužitelji nisu pristali, a 1996. tužitelji su zatražili zamjensku nekretninu u Ružinoj ulici u Osijeku, što tuženik nije mogao prihvatiti jer je ista bila u društvenom vlasništvu. Tuženik je nadalje ponudio povrat uplaćenog iznosa i to revaloriziran s kamatom, što tužitelji nisu prihvatili, već su predložili povrat novca prema tržišnoj vrijednosti zemljišta u Srijemskoj ulici u Osijeku, koje su na natječaju kupili ili da im se u toj vrijednosti dodijeli druga odgovarajuća nekretnina. Nakon toga 11. lipnja 1999., Gradsko poglavarstvo tuženika Zaključkom je dalo suglasnost da se tužiteljima za prestanak prava korištenja nekretnine u Srijemskoj 119, dodijeli druga odgovarajuća nekretnina – neizgrađeno građevinsko zemljište, te da ih se oslobodi plaćanja naknade za nekretninu (komunalije). Za provedbu Zaključka zadužen je Upravni odjel za urbanizam, graditeljstvo i zaštitu okoliša koji je ponudio tužiteljima neizgrađeno građevinsko zemljište na Uskim njivama, površine 330 m2, k. č. br. [katastarska čestica], u k. o. [katastarska općina], uz doplatu tužitelja veće vrijednosti zemljišta od 114,18 EUR-a, a što su tužitelji odbili zbog neadekvatne lokacije. Dopisom od 6. lipnja 2006., tužitelji traže od tuženika dodjelu druge nekretnine ili isplatu protuvrijednosti odgovarajuće nekretnine uz troškove. Tuženik je odbio navedeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da je nastupila zastara potraživanja.

10. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Božidara Lača od 9. travnja 2009., utvrđeno je da je predmetna nekretnina u Osijeku, u Srijemskoj ulici bila uređeno građevinsko zemljište površine 324 m2, te je prema usporednim podacima vrijednost takvog zemljišta iznosila od 55,00 EUR/m2 do 75,00 EUR/m2 na dan 5. srpnja 2002. (stanje nekretnine travanj 1994.), a vrijednost iste nekretnine na dan 8. travanj 2009. (stanje nekretnine travanj 1994.) prema usporednim podacima vrijednost takvog zemljišta iznosi od 150,00 EUR/m2 do 180,00 EUR/m2.

11. Saslušan na ročištu od 12. svibnja 2009., vještak je u cijelosti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja, a na nalaz vještaka stranke nisu imale pitanja, niti primjedbi, pa je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen.

12. Prvenstveno odlučujući o prigovoru zastare sud smatra isti neosnovanim. Utvrđeno je da je dana 17. lipnja 1994., održana zakazana usmenu rasprava temeljem poziva tuženika KLASA:UP/I-944-01/94-01/1, URBROJ: 2158/01-04-02/1-94, kojom prilikom je sastavljen zapisnik u kojem Grad Osijek priznaje da se u imovini Grada nalazi iznos stečen bez osnove, što predstavlja priznanje jasno, određeno i nedvojbeno priznanje duga prema članku 240. stavak 2. ZOO/91., slijedom čega je prekinuta zastara unutar zastarnog roka. Dana 11. lipnja 1999., Gradsko poglavarstvo donosi Zaključak kojim se daje suglasnost za dodjelu zamjenskog zemljišta umjesto zemljišta koje je oduzeto. Time se još jednom priznaje postojanje obveze, sukladno članku 241. i 388. ZOO/91. čime dolazi do prekida zastare unutar zastarnog roka. Dana 5. srpnja 2002., sačinjen je zapisnik sa sastanka u kojem se potvrđuje sadržaj prethodnih priznanja i konkretizira vrijednost zamjenske nekretnine. I ovaj akt ima značaj posrednog priznanja duga, čime se zastara ponovno prekida unutar zastarnog roka. Dana 13. srpnja 2006. Grad Osijek prvi put formalno odbija nagodbu i poziva se na zastaru, čime upravni postupak završava. Do tog trenutka zastara nije ni tekla, jer je cijelo vrijeme bio aktivan upravni postupak u kojem se pokušavalo postići sporazumno rješenje (čl. 204. ZUP/91). Dana 14. lipnja 2007. tužitelji podnose tužbu pred sudom, unutar jedne godine od formalnog završetka upravnog postupka i unutar 5 godina od 5. srpnja 2002., kada je tuženik priznao dug, što je unutar zakonskog roka zastare. Iz navedenoga je više nego jasan zaključak da je dug Grada Osijeka najmanje tri puta izrijekom ili konkludentno priznat. Zastara je više puta prekinuta, a njezin tijek bio je odgođen svakako za vrijeme trajanja upravnog postupka, koji je započeo 17. lipnja 1994. i zaključen tek 13. srpnja 2006. Naposljetku, dužnik koji je tijekom više godina priznavao dug, aktivno sudjelovao u upravnom postupku, ne može se kasnije, u sudskom postupku, pozivati na subjektivnu zastaru, jer bi to predstavljalo povredu načela savjesnosti i poštenja. Za prekid zastare nije nužno izričito navođenje riječi 'priznajem dug' ako se iz okolnosti i sadržaja može jasno zaključiti volja za ispunjenje, a koja volja tuženika je ovdje doista nesporna, što potvrđuje praksa Vrhovnog suda RH. Dakle, zaključkom tuženika od 11. lipnja 1999., prekinuta je zastara jer tim Zaključkom tuženik priznaje svoju obvezu zbog oduzimanja neizgrađenog građevinskog zemljišta tužiteljima. Upravni postupak je trajao i 5. srpnja 2002., a što je razvidno iz zapisnika sastavljenog u Upravnom odjelu za urbanizam graditeljstvo i zaštitu okoliša Grada Osijeka, kada je tužiteljima od strane tuženika ponuđena nekretnina u Uskim njivama za oduzeto građevinsko zemljište, a koja nekretnina je tužiteljima bila neodgovarajuća. Tek dopisom tuženika od 13. srpnja 2006., tužitelji su saznali da se njihovu zahtjevu neće udovoljiti, pa su tada stekli svoje pravo ostvarivati sudskim putem prema člankom 53. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 48/88, pročišćeni tekst 16/90 i 53/90). Stoga računajući od 13. srpnja 2006., tužitelji su prekinuli 5-godišnji zastarni rok iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., dalje u tekstu: ZOO) podnošenjem tužbe sudu 14. lipnja 2007., pa je prigovor zastare tuženika neosnovan.

13. Odredbom članka 210. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kada imovina jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove o pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, dužan je naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako su u konkretnom slučaju tužitelji izgubili pravo korištenja predmetne nekretnine u Osijeku, u Srijemskoj ulici 119, rješenjem prednika tuženika, tadašnje Općine Osijek, te im ta nekretnina, niti bilo koja druga nekretnina, nije vraćena, niti im je vraćen novac, to im je tuženik dužan naknaditi vrijednost predmetne nekretnine prema stanju u vrijeme kada im je ista oduzeta, a prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude, budući je Grad uzeo novac od tužitelja u zamjenu za korištenje zemljišta, a pravni posao dodjele je kasnije oglašen ništetnim, pa tužiteljima građenje kuće u međuvremenu nije omogućeno, a u slučaju ništetnosti svaka strana mora vratiti ono što je primila, a ako to nije moguće daje se odgovarajuća naknada u novcu. Budući da Grad Osijek ne može vratiti pravo korištenja, dužan je vratiti iznos koji je primio i koji dug je priznao u više navrata ili ga naknaditi u tržišnom ekvivalentu.

14. Člankom 262. stavkom 1. ZOO/91, propisano je da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Stavkom 2. istog članka propisano je kada dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Stavkom 3. istog članka propisano je da za naknadu štete zbog zakašnjenja s ispunjenjem odgovara i dužnik kojemu je vjerovnik dao primjeren naknadni rok za ispunjenje. Stavkom 4. istog članka propisano je da dužnik odgovara za djelomičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja, iako tu nemogućnost inje skrivio ako je nastupila nakon njegova dolaska u zakašnjenje za koju odgovara.

15. Slijedom navedenog, sud je odbio glavni tužbeni zahtjev kao neosnovan i prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, pobliže opisan pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), budući su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima i vrijednosti predmeta spora u iznosu od 17.383,67 eura u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji je prihvaćen, a odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na vrijednost predmeta spora od 33.679,32 eura, pa je sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

U Osijeku, dana 15. siječnja 2026.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. I-tužiteljice

2. Pun. II-tužitelja

3. Pun. tuženika