REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj:P-9528/2023-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ŠA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Filip Galić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, 15. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:
''I. Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, Trg Sv. Marka 6, OIB: 52634238587 isplatiti tužitelju ŠA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana iznos od 4.220,59 EUR / 31.800 HRK sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje čl.29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od presuđenja do isplate.''
II./ Nalaže se tužitelju ŠA OIB [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 trošak parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. siječnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III./ Odbija se zahtjev tužitelju ŠA za naknadu troška parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj ŠA u tužbi navodi da je bio dioničar trgovačkog društva Croatia banka d.d. na dan 23. rujna 1999., s ukupno 159 dionica nominalne vrijednosti od 200,00 kn po dionici, što čini ukupni udio u temeljnom kapitalu u iznosu od 31.800,00 kn / 4.220,59 EUR.
1.2. Tužitelj u tužbi izlaže da je Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog Hrvatske narodne banke od 18. lipnja 1999., donijela 23. rujna 1999. Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (Narodne novine 98/99, u daljnjem tekstu: Odluka), na temelju odredbe čl. 11. st. 1., u svezi sa čl. 12. Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (»Narodne novine«, broj 44/99), kojom je pokrenut postupak sanacije i restrukturiranja Croatia banke d.d., koji provodi Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju u skladu sa Zakonom o sanaciji i restrukturiranju banaka i Zakonom o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (točka I. Odluke), kojom je utvrđeno da Croatia banka d.d. na dan 31. svibnja 1999. godine iskazuje: a) rizične plasmane i potencijalne obveze u iznosu od 1.809 milijuna kuna, u kojima su sadržani i potencijalni gubici od 517 milijuna kuna; b) sumnjiva i sporna potraživanja kojima su u cijelosti terećeni troškovi Banke u iznosu od 446 milijuna kuna; c) gubitke iz poslovanja u 1998. godini i poslovanja od 1. siječnja do 31. svibnja 1999. godine u iznosu od ukupno 622,2 milijuna kuna (točka II. Odluke); da se gubici iz poslovanja otpisuju na teret bruto temeljnog kapitala u iznosu od 277,1 milijuna kuna i na teret posebnih rezervi za neidentificirane gubitke u iznosu od 8,6 milijuna kuna (točka III. Odluke), da će Agencija za sanaciju Banke osigurati 553,5 milijuna kuna od toga: a) iznos od 336,5 milijuna kuna za pokriće gubitka iz poslovanja, koji se nisu mogli otpisati na teret bruto temeljnog kapitala odnosno posebnih rezervi za neidentificirane gubitke i b) iznos od 217 milijuna kuna sredstava neophodnih za početnu dokapitalizaciju Banke; da se sumnjiva i sporna potraživanja u iznosu od 336,5 milijuna kuna prenose na Agenciju (točka IV. Odluke), da će Agencija za sanaciju Banke iz točke IV. Odluke izdati obveznice u iznosu od 553,5 milijuna kuna s rokom dospijeća 20. travnja 2000. godine uz 7,5% kamata (točka V. Odluke) te da će se nova početna bilanca Banke izraditi sa stanjem 1. lipnja 1999. godine (točka VI. Odluke).
1.3. Navedenom Odlukom, u točki VII., odlučeno je da se danom objave te Odluke povlače i poništavaju dosadašnje dionice Banke te da će Banka izdati nove dionice u iznosu od 217 milijuna kuna koje će se u cijelosti prenijeti u vlasništvo Agencije.
1.4. Nadalje, danom objave Odluke prestaju funkcije Skupštine i Nadzornog odbora Banke, te ovlaštenja Uprave Banke, kao i prava dioničara Banke koja su im pripadala na osnovi dosadašnjih dionica (točka VIII. Odluke).
1.5. Naposljetku je Vlada Republike Hrvatske odlučila da će direktor Agencije imenovati osobu ovlaštenu za upravljanje i zastupanje Banke u razdoblju trajanja postupka sanacije Banke te da će danom imenovanja te osobe prestati sve ovlasti privremenog upravitelja Banke, imenovanog Odlukama Savjeta Hrvatske narodne banke broj: O.br. 474/99, od 23. veljače 1998. godine i O.br. 519/99, od 23. kolovoza 1999. godine (točka VIII. Odluke).
1.6. Navedena Odluka stupila je na snagu danom objave u ''Narodnim novinama'' od 23. rujna 1999.
1.7. Tužitelj ističe da su na temelju predmetne Odluke, konkretno čl.VII., sve dionice su povučene i poništene, odnosno prestale postojati.
1.8. Po donošenju predmetne Odluke, više pojedinačnih dioničara pokrenulo je postupak pred Ustavnim sudom radi ocjene suglasnosti Odluke sa odredbama iz čl.48.st.1., čl.49. i čl.50. Ustava RH te postupak radi ocjene ustavnosti Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (dalje: ZSiRB). Odlukom Ustavnog suda od 30. siječnja 2003. postupci su obustavljeni jer je Zakon o sanaciji i restrukturiranju banaka iz 1994. godine prestao važiti 31. svibnja 2000. godine. Samim time, Ustavni sud je zauzeo stav da su prestale postojati pretpostavke za ocjenu ustavnosti Odluke Vlade RH, kao i ZSiRB. Ustavni sud je nadalje uputio sve dioničare da ostvaruju svoja prava u parničnom postupku putem mjerodavnih odredbi Zakona o obveznim odnosima, a mogućnost pravne zaštite protiv eventualnih povreda prava osnivača i bivših dioničara postoji i temeljem odredbi čl.19. tadašnjeg Zakona o sudovima pred trgovačkim sudovima. Nakon toga su pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođeni brojni parnični postupci, koje su dioničari pokretali protiv Croatia banke d.d. i Državne agencije za osiguranje štednih depozita (dalje: DAB), u kojima je traženo da se utvrde da su dioničari sa brojem dionica Croatia banke d.d. koliko su imali u vrijeme donošenja sporne Odluke Vlade RH, te da se izda isprava kojom će se te dionice upisati u knjigu dionica, a podredno da presuda zamijeni takvu ispravu. Svi ti parnični postupci završili su odbijajućim presudama. Isto tako, svi pravni lijekovi koje su dioničari kasnije poduzimali, uključujući i Ustavne tužbe su završavali odbijanjem njihovih zahtjeva.
1.9. Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLJP) od 19. studenog 2020. godine u predmetu PROJECT-TRADE d.o.o. protiv tuženice Republike Hrvatske, koji je činjenično i pravno identičan ovom parničnom predmetu, presuđeno je da je Republika Hrvatska povrijedila odredbe iz čl.1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno vlasnička prava tog trgovačkog društva. Nadalje je utvrđena i povreda na pristup sudu iz čl.6. Konvencije, kao i povreda prava na suđenje u razumnom roku. Vezano uz povredu čl.1. Protokola 1. Konvencije, ESLJP je utvrdio da Odluka Vlade Republike Hrvatske predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva. Takvo miješanje, po stavu ESLJP-a nije ispunilo procesnu pretpostavku zakonitosti. Da bi miješanje bilo zakonito, ono mora biti popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti, uključujući i mogućnost djelotvornog osporavanja predmetne mjere. S tim rečenim, Odluka Vlade RH je predstavljala podzakonski akt, što je značilo da je ne može preispitivati niti jedno upravno tijelo. Niti jedno pravosudno tijelo nije u tom kontekstu nikada preispitivalo tu Odluku, te dioničarima (posljedično i podnositelju zahtjeva, društvu PROJECT-TRADE d.o.o.) nije dana mogućnost da djelotvorno ospore pobijanu mjeru. Suštinski rečeno, dioničaru nisu dana dovoljno postupovna jamstva od arbitrarnosti, te stoga miješanje nije bilo zakonito. U toj presudi, ESLJP se dalje nije bavio utvrđivanjem ostalih pretpostavki (svrhovitosti, razmjernosti, itd.) upravo zato jer element zakonitosti u miješanje u pravo vlasništva, nije bio ispunjen. Protiv predmetne presude, Republika Hrvatska je 19. veljače 2021. zatražila da Veliko Vijeće preispita navedenu presudu, međutim, zahtjev je odbijen od strane odbora od pet sudaca, 19. travnja 2021., čime je rečena presuda u predmetu PROJECT TRADE d.o.o. c/a REPUBLIKA HRVATSKA postala konačna. U činjenično identičnom predmetu, ESLJP je istovjetnu presudu donio i u predmetu broj 46998/2015 SCOTT BADER d.o.o. i MILETIĆ protiv Hrvatske od 02. prosinca 2021.
1.10. Tužitelj navodi da je Ratifikacijom Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što je Republika Hrvatska učinila 05. studenog 1997. Konvencija postala dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka (čl.141. Ustava Republike Hrvatske). Sve presude i odluke u predmetima protiv Republike Hrvatske su obvezujuće za državu, što znači da je Republika Hrvatska dužna poduzeti sve mjere za izvršenje pojedine presude te osigurati da se takve povrede ne ponavljaju u budućnosti.
1.11. Tužitelj tvrdi da je pretrpio materijalnu štetu na način da je protuzakonito ostao bez svojih dionica. Samim time, ostao je bez ne samo imovinskih prava, već i bez upravljačkih prava nad CROATIA BANKOM d.d. Štetu je počinila država svojim protupravnim postupanjem, koju protupravnost je utvrdio sam ESLJP. Element protupravnosti ostvario se konačnošću presude broj 1920/2014 koja je nastupila 19. travnja 2021. Iako se radilo o presudi u pojedinačnom predmetu, tužitelj ističe da je Odluka Vlade RH imala za posljedicu zadiranje u imovinska i upravljačka prava svih dioničara, pa tako i ovdje navedenog tužitelja.
1.12. Tužitelj obrazlaže da materijalnu štetu koju je pretrpio čini sav udio u temeljnom kapitalu Croatia banke d.d., kojeg je tužitelj kao dioničar uplatio u cijelosti. Pritom tužitelj visinu štete koja mu je nastala, odnosno visinu tužbenog zahtjeva, obrazlaže navodeći da se ona izračunava prema broju dionica i njihove nominalne vrijednosti od 200,00 kuna po dionici kojoj je tužitelj uredno uplatio u temeljni kapital Croatia banke, u ukupnom iznosu od 31.800,00 kuna odnosno 4.220,59 EUR.
1.13. Tužitelj navodi da prema odredbi iz čl.14. Zakona o sustavu državne uprave (dalje: ZSDU), štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska, pa slijedom svega izloženoga postavlja tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude.
2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, koji obrazlaže navodeći da tužitelj ima prebivalište u [adresa], na području Općinskog suda u Vinkovcima. Nadalje tuženica ističe prigovor stvarne nenadležnosti ovoga suda, koji obrazlaže navodeći da tužitelj smatra da su povrijeđena njegova prava kao tadašnjeg dioničara, odnosno člana Croatia banke d.d., pa tvrdi da je na temelju odredbe čl. 34.b st.1.t.3. ZPP za suđenje u ovom parničnom predmetu stvarno nadležan Trgovački sud u Zagrebu.
2.1. Nadalje tuženica ističe prigovor zastare, pozivajući se pritom na odredbu čl. 230. st. 1. i 2. ZOO.
2.2. Tuženica se protivi osnovi tužbenog zahtjeva, što obrazlaže navodeći da je 16. lipnja 1999. Savjet Hrvatske narodne banke, nakon razmatranja izvješća privremenog upravitelja Croatia banke d.d. Zagreb o zatečenom stanju te banke i procjeni mogućnosti za njeno buduće redovno poslovanje, podnio Vladi Republike Hrvatske prijedlog za pokretanje sanacije te banke temeljem Zakona o sanaciji i restrukturiranju banaka (NN 44/94, nadalje ZSRB). Predmetnoj odluci Savjeta HNB-a prethodilo je imenovanje privremenog upravitelja i upućivanje inspekcije kontrole u banku krajem veljače 1999., s ciljem utvrđenja stanja poslovanja banke i pokušaja njene stabilizacije i nastavka redovnog poslovanja. Tada je utvrđeno da su ukupni gubici banke 622,3 milijuna kn, što je 348,9 milijuna kn više od vrijednosti njezina temeljnog kapitala. Temeljem odredaba ZSRB-a Vlada RH je po prijedlogu HNB-a donijela Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Postupak sanacije i restrukturiranja Croatia banke d d.. Zagreb, provodila je u ime RH Hrvatska agencija za osiguranje depozita (ranije Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, nadalje: Agencija) u skladu sa ZSRB-om (NN 44/94) i Zakonom o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (NN 44/94 i 79/98). Sanacija je provedena u skladu sa ZSRB-om i temeljem utvrđenja privremene uprave HNB-a na slijedeći način: 1. Odlukom o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke utvrđeno je da su gubici iz poslovanja do 31.05.1999. iznosili ukupno 622,3 milijuna kuna; 2. Dio ukupnih gubitaka pokriven je na teret cjelokupnog temeljnog kapitala u iznosu od 264,8 milijuna kuna i na teret posebnih rezervi za neidentificirane gubitke u iznosu 8,6 milijuna kuna, nakon čega je postojeći kapital iznosio nula (0,00) kn; 3. Preostali gubici veći od temeljnog kapitala koji su iznosili 348,9 milijuna kuna pokriveni su na teret sredstava Agencije; 4. Osim navedenog pokrića gubitaka, Agencija je uplatila dodatnih 204,6 milijuna kuna neophodnih za početnu dokapitalizaciju banke. Dakle, danom objave Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., kojom je temeljni kapital u potpunosti iskorišten za pokriće dijela gubitaka, poništeno je 405.299 dionica bivših dioničara banke i istovremeno su prestale funkcije Glavne skupštine i Nadzornog odbora banke te ovlaštenja Uprave banke kao i prava dioničara banke koja su im pripadala na temelju dotadašnjih dionica. Na Glavnoj skupštini održanoj 13.09.2000. Croatia banka d.d. je izdala nove dionice u iznosu od 204,6 milijuna kuna koje je u cijelosti uplatila Agencija. Time je Agencija postala 100% vlasnik novih dionica i jedini vlasnik i dioničar banke s 2.046.000 redovnih dionica banke koje glase na ime, svaka u nominalnom iznosu od 100,00 kuna i iste su uvrštene u depozita kod Središnjeg klirinškog depozitarnog društva (danas SKDD), a sanacija je završena.
2.3 Tuženica ističe da bivši dioničari nikada nisu osporavali odluku/e HNB-a o postavljanju privremenog upravitelja, i/ili Odluku/e Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju te banke pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Nadalje, prema Zakonu o trgovačkim društvima, dioničari imaju pravo odlučivanja na skupštini i kroz rad nadzornog odbora. Dionice predstavljaju rizično ulaganje te one ne daju nikakvo jamstvo ulagaču da vrijednost ulaganja ostaje ista. Kako dioničari snose poslovni rizik za neuspjeh poslovanja, rizik se svodi na gubitak onog što su u društvo uložili. Dakle, gubitak dionica predstavlja posljedicu poslovanja banke u čijem je temeljnom kapitalu dioničar sudjelovao s određenim udjelom. Temeljno je i neotuđivo pravo dioničara da sudjeluje i odlučuje na skupštini društva na kojoj može konzumirati svoja upravljačka prava. Dioničari Croatia banke d.d. nikada nisu iskoristili svoja prava koja im daje ZTD. U zaštiti svojih interesa dioničari su mogli koristiti zakonske mehanizme primjerice: sazvati izvanrednu skupštinu (čl. 278 ZTD-a) na kojoj bi mogli odlučiti o smanjenju temeljnog kapitala banke ( čl. 275. ZTD-a), o prestanku banke (čl. 275 ZTD-a), o provođenju likvidacije banke s prijedlogom za diobu imovine banke (čl. 378. ZTD) itd. Mogli su imenovati posebnu reviziju banke (čl. 298. ZTD-a), imali su pravo na izmjenu statuta banke te mogućnost iniciranja povećanja (smanjenja) temeljenog kapitala (čl. 301. do 354. ZTD-a) i pravo obavljanja kontrole uprave i nadzornog odbora banke i/ili pravo odlučivanja o svim drugim pitanjima od vitalnog interesa za banku (čl. 481. i 483. ZTD-a). Nadalje, dioničari su imali mogućnost podizanja tužbe s naslova naknade štete protiv članova uprave i nadzornog odbora Croatia banke d.d. zbog propusta dužne pažnje u upravljanju bankom, odnosno propusta u nadzoru banke (čl. 252. ZTD- a). Naime, uprava vodi poslove društva na vlastitu odgovornost prema čl. 240/1 ZTD- a, te daje savjesne i istinite izvještaje nadzornom odboru i skupštini banke. Uprava Croatia banke d.d. je bila dužna sukladno čl. 251/1 ZTD-a sazvati skupštinu ako u društvu postoji gubitak u visini polovine temeljnog kapitala.
2.4 Tuženica ističe da je nesporno da je u predmetu PROJECT TRADE d.o.o. protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava donio presudu pod posl. br. 1920/14 od 19. studenog 2020. kojom je utvrdio postupovnu povredu prava iz čl. 1. Protokola 1. na mirno uživanje vlasništva, te povredu prava iz čl. 6. st. 1. Konvencije zbog dugotrajnosti postupka. Međutim, iz predmetne presude Europskog suda za ljudska prava iščitavaju se isključivo postupovne povrede u odnosu na čl. 1. Protokola 1., a i povreda iz čl. 6. st. 1. Konvencije je sama po sebi također postupovna povreda. Da se kojim slučajem radilo o povredama materijalne prirode one bi za posljedicu imale drugačiji ishod postupka. Europski sud za ljudska prava nije ulazio u ocjenu i odlučivanje o samom postupku sanacije Croatia banke d.d. i njezinim posljedicama niti je odlučivao o naknadi štete podnositelju zahtjeva. Predmetna presuda ne temelji se niti na jednom financijskom pokazatelju koji bi dovodio u pitanje opravdanost samog postupka (a time i u tom postupku provedeno poništenje i povlačenje dionica) već je presuda posljedica povrede prava dioničara na pravnu zaštitu. Tako se Europski sud za ljudska prava suzdržao od davanja mišljenja o svrhovitosti Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. te je li bila u općem interesu, je li uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa i zaštite prava na mirno uživanje vlasništva. Bankarska djelatnost je specifične naravi, jer u odnosu na druge poduzetnike, banke za svoje poslovanje, za obavljanje gospodarske djelatnosti s ciljem postizanja dobiti, ne koriste samo svoja sredstva već raspolažu i tuđim sredstvima, za koja garantira RH (Agencija).
2.5 Tuženica navodi nadalje da je nesporno da Croatia banka d.d. više godina uzastopno nije vodila poslove pažnjom dobrog gospodarstvenika te u svome poslovanju nije poštovala zakon i druge propise. Rezultat takvog poslovanja su kumulirani gubici proizašli iz nenaplativih plasmana banke, pri čemu su dioničari (koji imaju i obveze, a ne samo prava iz vlasništva) trebali osigurati dodatni kapital, a što oni nisu učinili tijekom navedenog razdoblja te su stoga posljedice propusta u vođenju poslova banke kao dioničkog društva snose prvenstveno oni sami (kroz kapital). Dakle, obveze banke poništile su imovinu, a vrijednost dionica svele na nulu. Nula se povlači i dokapitalizira svježim novcem. Da nije došlo do sanacije i dokapitalizacije, banka bi otišla u stečaj, u kojem dioničari ne bi dobili ništa. Naime, u slučaju otvaranja stečajnog/likvidacijskog postupka, vjerovnici kreditne institucije se sukladno relevantnim propisima koji uređuju stečajne/likvidacijske postupke kreditnih institucija razvrstavaju u isplatne redove te se unovčavanjem stečajne/likvidacijske mase namiruju sukladno takvom redoslijedu naplate. Dioničari se svrstavaju u niži isplatni red, što znači da su u redoslijedu nemirenja zadnji, te se namiruju tek ako i kad se namire svi ostali vjerovnici banke, što sve pak ovisi o raspoloživoj imovini banke u stečaju. Isto tako, kreditna institucija prestaje sa radom i uklanja se sa tržišta. U sanaciji su dioničari opet na gubitku jer se pokazalo da su obveze banke veće od imovine. Da su obveze bile manje, po Zakonu o sanaciji i restrukturiranju banaka izdale bi se zamjenske dionice s umanjenom vrijednošću. Sukladno navedenom, u konkretnom slučaju, budući da je za otpis gubitaka iskorišten cijeli temeljni kapital banke, povučene dionice dotadašnjih dioničara ne zamjenjuju se, tako da oni gube svoj osnivački ulog i prava koja su na osnovi dotadašnjih osnivačkih uloga imali (temeljni kapital). Postupci sanacije i restrukturiranja imaju za cilj zaštitu stabilnosti financijskog tržišta i ne provode se radi zaštite interesa dioničara koji za zaštitu svojih prava imaju već spomenute druge mogućnosti. Dakle, nužnost sanacije uvjetuje upravo javni interes kao i činjenica da su iscrpljene druge mogućnosti sprječavanja narušavanja stabilnosti ukupnog financijskog sustava države (čl. 90. Zakona o bankama).
2.6 Tuženica slijedom izloženoga predlaže da se ovaj sud oglasi stvarno nenadležnim i ustupi predmet Trgovačkom sudu u Zagrebu na meritorno odlučivanje, a podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženici s pripadajućim zateznim kamatama počevši od dana donošenja presude do isplate.
2.7 Tijekom parničnog postupka, tuženica ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, koji obrazlaže navodeći da iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da bi tužitelj bio dioničar Croatia banke d.d. u trenutku donošenja Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (dalje u tekstu: Odluka) 23. rujna 1999., kao i koliko dionica je imao u svojem vlasništvu i koje nominalne vrijednosti.
2.8 Tuženica ističe nadalje da je u predmetnom postupku sporno postojanje svih pretpostavki odgovornosti za štetu Republike Hrvatske, odnosno smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, koje moraju biti kumulativno ispunjene. Tuženica tvrdi da ne postoji štetnik jer da Republika Hrvatska nije i ne može biti štetnik u konkretnom slučaju, kao niti Vlada Republike Hrvatske, da nema štetne radnje niti je tužitelju nastala šteta, jer dionice tužiteljice nisu imale nikakvu vrijednost, čak i da Odluka nije donesena, uslijedio bi stečaj Croatia banke d.d., u kojem dioničari ne bi mogli ostvariti nikakvo namirenje. Tuženica tvrdi da visina štete ne može biti nominalna vrijednost dionica jer su dionice bezvrijedne. Naime, nominalna vrijednost dionica knjigovodstvena je vrijednost dionice u trenutku njenog izdavanja, prema kojoj se računa udjel pojedinog dioničara u temeljnom kapitalu društva i broj glasova koje ima. Nominalna vrijednost dionice predstavlja računovodstvenu kategoriju i ne održava stvarnu vrijednost dionica, već vrijednost dionice u trenutku kada je dionica izdana. Uzimajući u obzir navedeno, u konkretnom slučaju se ne može kao ispravan prihvatiti zaključak da se visina štete utvrđuje prema nominalnoj vrijednosti dionica, već jedino prema njihovoj stvarnoj, tržišnoj vrijednosti, koja iznosi 0,00 HRK/EUR.
2.9 Tuženica ističe da u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu PROJECT-TRADE d.o.o. protiv Republike Hrvatske, sam ESLJP navodi sljedeće: „...Sud se stoga suzdržava od davanja bilo kakvog mišljenja o svrhovitosti Odluke Vlade od 23. rujna 1999. o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke ili o pitanju je li ta mjera bila u općem interesu i, ako jest, je li uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zaštite prava društva podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva.“ Dakle, ESLJP uopće nije ulazio u pitanje svrhovitosti Odluke, već je isključivo utvrdio da miješanje u vlasništvo društva podnositelja zahtjeva nije bilo popraćeno dovoljnim postupovnim jamstvima protiv proizvoljnosti. Uloga ESLJP-a je utvrditi postojanje povrede prava zajamčenih Konvencijom i pripadajućim protokolima. Kroz odluke koje donosi, ESLJP tumači odredbe Konvencije i protokola. ELJSP nema ovlasti utvrditi je li određena odluka države potpisnice Konvencije zakonita ili nije jer je takvo pitanje uređeno propisima domaćeg prava države potpisnice Konvencije i u nadležnosti je domaćih tijela. Uzimajući u obzir navedeno, nije točan zaključak tužitelja da iz presude ESLJP-a PROJECT-TRADE d.o.o. protiv Republike Hrvatske proizlazi da je Odluka nezakonita, pa posljedično pogrešno bi bilo zaključiti da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke nastanka štete i protupravnosti. Osim što nema protupravnosti u konkretnom slučaju s obzirom na to da je Odluka zakonita, ne postoji uzročno-posljedična veza između postupanja države i eventualne štete koju navodno trpi tužitelj (uzrok štete mogu biti samo loše poslovne odluke u pogledu poslovanja banke za što tuženica ne odgovara). U slučaju da nije bio pokrenut postupak sanacije nad Croatia bankom d.d. pokrenuo bi se stečajni postupak u kojem bi tužitelj kao dioničar bio razvrstan u niži isplatni red i eventualno bi se naplatio tek nakon namirenja svih vjerovnika viših isplatnih redova i to u slučaju ako bi uopće preostala imovina za unovčenje i njihovo namirenje. Uz utvrđene gubitke Croatia banke d.d. od 622,3 milijuna kuna, za pokriće kojih nisu bile dostatne dionice (temeljni kapital), takva mogućnost nije postojala. Dakle, tužitelj bi u svakom slučaju ostao bez dionica. Tuženica ističe da su obveze Croatia banke d.d. bile veće od njezine imovine. U suprotnom slučaju, da su obveze Croatia banke d.d. bile manje, sukladno odredbama ZSRB-a, izdale bi se zamjenske dionice s umanjenom vrijednošću.
3. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu – popis dioničara (list 8), Odluka o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. (list 9-19), Odluka USRH broj U- III-4429/2008 od 2.10.2013. (list 49-54), analiza presude ESLJP u predmetu Project Trade d.o.o. protiv Hrvatske koju je izradio Ured zastupnika RH pred ESLJP (list 55- 58), presuda ESLJP u predmetu Project Trade d.o.o. protiv Hrvatske (list 59- 103 spisa), dopisi ESLJP punomoćniku tužitelja (list 105-109 spisa), presuda ESLJP u predmetu EA d.o.o. i Š protiv RH (list 110-124), bilješka sa sastanka s predstavnicima Udruge dioničara Croatia banke d.d. (list 266- 268), Odluka USRH broj U-III/736/2005 (list 269-280), Prijedlog djelomičnog obeštećenja dioničara Croatia banke d.d. (list 297-300 spisa), stručno mišljenje prof. ĆA (list 302-314 spisa), izdvojena mišljenja ustavnih sudaca (list 315-322), pravno mišljenje prof. ČA (list 323-325 spisa) i nalog o uplati iznosa od 31.800,00 kn za kupnju 159 dionica Croatia banke d.d. (list 351) te su saslušani svjedoci ŽA, KA i HA.
4. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na činjenično stanje utvrđeno primjenom odredbe čl. 8. ZPP, ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Između stranaka je prvenstveno sporna stvarna i mjesna nadležnost ovoga suda.
6. U ovom parničnom predmetu tužitelj, kao fizička osoba, potražuje naknadu štete od tuženice Republike Hrvatske, za koju tvrdi da mu je nastala nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave. Prema tome, a protivno tvrdnji tuženice, ne radi se o sporu iz odredbe čl. 34.b st.3. ZPP, za koji bi bio nadležan trgovački sud. Isto tako, nije riječ niti o jednoj drugoj vrsti spora iz odredbe čl. 34.b ZPP, budući da je tužitelj fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost, a predmet postupka potraživanje je po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu. Stoga se radi o sporu za koji je na temelju odredbe čl. 34. st.2. ZPP nadležan ovaj sud, pa prigovor stvarne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan.
7. Nadalje, prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan na temelju odredbe čl. 52. st.1. ZPP, kojom je propisana elektivna nadležnost suda u sporovima za naknadu štete. Budući da je Odluka Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., za donošenje koje tužitelj tvrdi da predstavlja štetnu radnju, donesena u Zagrebu, za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u ovom parničnom predmetu mjesno je nadležan i ovaj sud, čiju nadležnost je tužitelj izabrao, koristeći svoje pravo izbora mjesno nadležnog suda u skladu s odredbom čl. 52. st.1. ZPP, pa stoga nije osnovan niti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.
8. U pogledu merituma, sporno je između stranaka jesu li ispunjene pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice, kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.
9. Pregledavanjem naloga o uplati od 21. studenog 1997. utvrđeno je da je tužitelj uplatio iznos od 31.800,00 kn za kupnju 159 dionica Croatia banke d.d. (list 351), iz čega proizlazi aktivna legitimacija tužitelja kao dioničara Croatia banke d.d. Treba dodati da je tuženica nastavila osporavati aktivnu legitimaciju tužitelja i nakon što je tužitelj navedeni nalog dostavio u spis, no tuženica pritom nije ni na koji način obrazložila svoju tvrdnju da nalog o uplati od 21. studenog 1997. ne predstavlja dokaz aktivne legitimacije tužitelja, odnosno njegovog statusa dioničara Croatia banke d.d. Imajući u vidu da tuženica može raspolagati podacima o osobama koje su bile dioničari Croatia banke d.d. u trenutku kada je Vlada RH donijela spornu Odluku, jer je tom Odlukom (točka VII.) odlučeno da se povlače i poništavaju tadašnje dionice, dok se tužitelj može očekivano susresti s velikim teškoćama pri pribavljanju drugih isprava (osim naloga za uplatu, kojega je dostavio) kojima bi dokazao svoj status dioničara, u skladu s ustaljenom praksom USRH u predmetima u kojima je tužiteljima otežan pristup podacima koje tuženica osporava, na tužitelja se ne primjenjuje strogo načelo affirmanti incubit probatio (onaj koji nešto navodi treba to dokazati) te ovaj sud, primjenom odredbe čl. 221. st. 2 ZPP, na temelju pregledanog naloga za uplatu iznosa od 31.800,00 kn za kupnju 159 dionica Croatia banke d.d., zaključuje da je tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, odnosno da je tuženica nije s uspjehom osporila, pri čemu treba istaknuti da je tuženica u odgovoru na tužbu i sama navela da je tužitelj bivši dioničar Croatia banke d.d.; dakle, tvrdnju tužitelja da je bio dioničar Croatia banke d.d. u odgovoru na tužbu tuženica nije niti osporavala, već je navedeno osporila kasnije tijekom postupka, bez da je iznijela razlog iz kojega tužiteljev nalog za uplatu iznosa kojim je kupio dionice ne bi predstavljao dokaz o njegovom statusu dioničara.
10. Nadalje, nije sporno da je Odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. donijela Vlada RH. Isto tako, nije sporno niti da navedena Odluka Vlade, prema praksi ESLJP u činjenično identičnom predmetu Project- Trade d.o.o. protiv Hrvatske, za koju praksu je ovaj sud vezan, predstavlja nezakonito miješanje u tužiteljevo pravo vlasništva prema odredbi čl. 1. Protokola br. 1. EK, jer je ta Odluka Vlade RH bila podzakonski akt kojim su povučene i poništene dionice koje su tužitelju pripadale, a pritom tužitelj nije imao mogućnost djelotvornog pobijanja te mjere. Iz činjenice da se prema odluci ESLJP tuženica nezakonito umiješala u vlasnička prava tužitelja, nedvojbeno proizlazi protupravnost postupanja tuženice jer je Vlada RH donijela Odluku kojom zadire u tužiteljeva imovinska i upravljačka prava koja proizlaze iz vlasništva dionica, bez da je pritom tužitelju na raspolaganje stavila pravna sredstva kojima bi takvo zadiranje tuženice u njegova vlasnička prava mogao osporavati, što znači da je takvo miješanje u tužiteljevo pravo vlasništva bilo nezakonito – dakle, protupravno, da je tuženica štetnik te da je tužitelj oštećenik. Tužitelj je oštećenik prema praksi ESLJP jer je bio dioničar, a Odluka o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. predstavlja mjeru koja je imala učinak na prava tužitelja kao dioničara, a ne (samo) na Croatia banku d.d. kao trgovačko društvo u kojemu tužitelj ima dionice. Prema praksi ESLJP, da je predmetna Odluka utjecala isključivo na Croatia banku d.d., kao trgovačko društvo, tužitelj se ne bi mogao smatrati oštećenikom (predmet Albert i drugi protiv Mađarske).
11. Slijedom izloženoga pod točkama 9. i 10. ovog obrazloženja, ispunjeni su elementi postojanja štetnika (tuženica), oštećenika (tužitelj) i protupravnosti (nezakonito miješanje u tužiteljevo pravo vlasništva), kao pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice. Daljnje pretpostavke odštetne odgovornosti su nastanak imovinske štete (naknadu koje tužitelj potražuje u ovom postupku) te postojanje uzročne veze između povlačenja i poništenja svih, pa tako i tužiteljevih dionica Croatia banke d.d. (točka VII. Odluke Vlade RH) i imovinske štete za koju tužitelj tvrdi da mu je na taj način nastala.
12. Tužitelj je radi dokazivanja uzročne veze između Odluke Vlade RH o sanaciji Croatia banke d.d. i štete za koju tvrdi da mu je uslijed donošenja te Odluke nastala predložio saslušanje svjedoka ĐA, dok je tuženica radi osporavanja postojanja uzročne veze, kao i tvrdnje da je tužitelju nastala imovinska šteta, predložila saslušanje svjedoka ŽA i KA.
13. Svjedok HA iskazao je da je on bio direktor i prvi predsjednik uprave Croatia banke d.d. te u svojem iskazu ustvrdio da je do potencijalnog stečaja Croatia banke d.o.o. dovela izjava tadašnjeg guvernera Hrvatske narodne banke g. E da postoji nekoliko malih brzorastućih i neuravnoteženih banaka, što je prouzročilo nepovjerenje štediša i njihov ''stampedo'' na štedne uloge u Croatia banci d.d. Osim takve izjave guvernera HNB-a, prema iskazu svjedoka HA, u tadašnjem ''SDK'' su na šalterima pravnim osobama govorili da je Croatia banka d.d. u kritičnom položaju te držali ugovore za otvaranje i prijenos računa u drugu komercijalnu banku. Svjedok je ustvrdio da uprava Croatia banke d.o.o., na čijem čelu je on bio, ničim nije dovela do događanja u toj banci koja su rezultirala donošenjem odluke o dolasku g. KA kao privremenog upravitelja te naposljetku i do Odluke Vlade RH o sanaciji i restruktuiranju te banke te da problemi banke nisu bili uzrokovani njezinim lošim upravljanjem. Ovaj svjedok iskazao je nadalje da Croatia banka d.d. nije bila na burzi, dakle, njezinim dionicama nije se trgovalo za svo vrijeme dok je on radio u Croatia banci d.d. te se cijena dionica Croatia banke d.d. ne može odrediti jer ako nema tržišta, onda nema niti parametara za određivanje njihove vrijednosti. Na upit zašto Croatia banku d.d. nisu dokapitalizirali njezini dioničari, svjedok HA iskazao je da to naprosto nije bilo moguće, kada je banka u krizi nitko u nju ne želi ulagati od postojećih dioničara, a novu emisiju dionica iako ne bi dozvolilo nadzorno tijelo, jer je to protiv pravila u takvim situacijama.
14. Svjedokinja ŽA iskazala je da ima saznanja o postupku sanacije i restrukturiranja Croatia banke d.d. zato što ju je u svoj tim uključio g. KA, koji je bio privremeni upravitelj Croatia banke d.d. Naime, Croatia banka d.d. imala je problema s likvidnošću i zato je duže vrijeme bila pod posebnim nadzorom HNB-a te je naposljetku ta banka došla u situaciju da je iskoristila svu pomoć koju joj je HNB kao centralna banka mogao pružiti, više nije ispunjavala uvjete za primanje takve pomoći (u vidu interventnih kredita, koje komercijalnim bankama koje imaju problema s likvidnošću, daju središnje banke) i za Croatia banku d.d. su postojale samo dvije mogućnosti: sanacija ili stečaj.
14.1 Svjedokinja ŽA iskazala je nadalje da su u tom kontekstu, g. KA kao privremeni upravitelj i ona od strane HNB-a upućeni u Croatia banku d.d., sa zadatkom utvrditi kakvo je tamo stanje – hoće li ta banka ići u stečaj ili će se provesti postupak sanacije. Drugim riječima, išli su na licu mjesta utvrdili je li ta banka, osim što je nelikvidna, uz to i insolventna. Svjedokinja je pojasnila da kada banka ima problem s likvidnošću, to znači da nema dovoljno novaca za ispunjenje obveza koje dospijevaju. To međutim još uvijek ne znači da se ta situaciju ne može popraviti, odnosno da je banka insolventna. Insolventnost znači da banka ima takav nerazmjer između imovine i obveza u bilanci da ne postoji nikakva mogućnost da se kroz redovite mjere uspostavi ponovna likvidnost. Jedini lijek za insolventnost je dokapitalizacija, to znači da vlasnici trebaju uložiti dodatna sredstva. Vlasnici Croatia banke d.d., kao dioničarskog društva, bili su njezini dioničari.
14.2 Prema iskazu svjedokinje ŽA, kada je g. KA došao u Croatia banku d.d. kao privremeni upravitelj, a ona kao njegova pomoćnica, g. HA više nije imao nikakvih ovlasti, no ostao je raditi u Croatia banci d.d. zato što je poznavao stanje u banci, tako da je bilo potrebno da on pomogne u procesu analize i utvrđivanja stanja; on nije bio član tima upućenoga u Croatia banku d.d. iz HNB-a u smislu da je s njima diskutirao ili predlagao rješenja, već je on bio izvor informacija kako bi tim HNB- a utvrdio stanje. Rezultat dijagnostike, koju je u Croatia banci d.d. proveo tim upućen iz HNB-a, na čelu s KA bio je sljedeći: utvrđena je duboka insolventnost banke, koja je daleko nadmašivala tadašnji kapital; tim HNB-a sastavio je izvještaj o stanju banke, s preporukom da se ta banka sanira, taj izvještaj poslan je Vladi RH i HNB-u. Svjedokinja ŽA iskazala je da je je procjena da je banku trebalo sanirati, a ne pustiti je da ode u stečaj, donesena zbog efekata koje bi stečaj te banke izazvao. Naime, u to vrijeme je stanje u bankarskom sustavu bilo loše u smislu da su građani osjećali nesigurnost i nepovjerenje jer je prethodno nekoliko banaka otišlo u stečaj - primjerice Glumina banka, Agroobrtnička banka, Dubrovačka banka i još neke banke. Zbog toga se procijenilo da je opstanak Croatia banke d.d. od sistemske važnosti, odnosno da bi odlazak te banke u stečaj predstavljao sistemski rizik. Sistemski rizik znači da je ocijenjeno da ako Croatia banka d.d. ode u stečaj, da bi to moglo imati domino-efekt. Naime, građanima nisu poznate kategorije likvidnosti i solventnosti, oni razmišljaju samo o tome je li njihova štednja u banci sigurna. Da je još jedna banka u to vrijeme (Croatia banka d.d.) otišla u stečaj, to bi produbilo nepovjerenje u bankarski sustav jer bi potaknulo štediše da podignu svoje novčane uloge u bankama (štednju), a kada štediše masovno ''nahrupe'' na banke da bi podigli svoje štedne uloge, to dovodi do lančane propasti banaka, a onda ima vrlo teške posljedice za ekonomsko stanje u državi.
14.3 Svjedokinja ŽA iskazala je nadalje da je Vlada RH potom, na prijedlog tima iz HNB-a predvođenog KA, donijela odluku o sanaciji Croatia banke d.d., g. KA postao je sanacijski upravitelj, ona je ostala kao savjetnica u njegovom timu odgovornom za sanaciju banke, ostali su "stari" direktori raznih direkcija u banci, koji su bili odgovorni zajedno s g. KA u tom sanacijskom razdoblju, koje je trajalo nekih šest mjeseci. Ć se vratio nakon toga na svoj posao u HNB, dok je ova svjedokinja ostala raditi u Croatia banci d.d. kao članica uprave te je ona organizirala Skupštinu dioničara, tj. 100%-tni vlasnik bila je Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka te je na toj Skupštini formirana nova uprava banke.
14.4 Nakon što je svjedokinji ŽA predočena toč. VII Odluke o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d., kojom je odlučeno da se danom objave te Odluke povlače i poništavaju dosadašnje dionice Croatia banke d.d. te da će Croatia banka d.d. izdati nove dionice u iznosu od 217 milijuna kuna koji će se u cijelosti prenijeti u vlasništvo Agencije za osiguranje štednih uloga i sanacije banaka, te upitana da pojasni ekonomske razloge za donošenje odluke sadržane u citiranoj točki VII. Odluke Vlade RH, svjedokinja je iskazala da je tim HNB-a nakon provedene dijagnostike utvrdio gubitak Croatia banke koji je jako značajno premašivao kapital. Da bi banka opstala, trebalo ju je dokapitalizirati za iznos od 550 milijuna kuna, to je bio iznos potreban za sanaciju. Dionice banke su kapital. Gubitak je taj kapital bio pojeo, više ga naprosto nije bilo, zato je poništenje dionica u odredbi čl. VII ove odluke u stvari bila pravna deklaracija stvarnog stanja. Ne sjeća se više točno koliki je bio gubitak banke, a koliki je bio kapital, no sjeća se ovog iznosa od 550 milijuna kuna koji je bio potreban za dokapitalizaciju- taj iznos bio je potreban da bi banka mogla normalno nastaviti raditi.
14.5 Na upit o razlogu iz kojega se u trenutku kada je pokrenut postupak sanacije nije radi dokapitalizacije banke obratilo njezinim dioničarima, svjedokinja ŽA iskazala je da za to nije bilo vremena, da je za to bilo apsolutno prekasno jer su se sredstva, ako je banka htjela dalje živjeti i poslovati, morala hitno osigurati, a to se ne može učiniti prikupljanjem novca od dioničara, jer se novac mora prikupiti u hitnom postupku, a prikupljanje novca od dioničara se ne može provoditi hitno. Na upit pun. tužitelja može li komentirati mišljenje prof. ĆA u točki IV st. 2. njegove ekspertize (list 307) da Vlada RH i HNB nisu ni pokušali naći rješenje za nelikvidnost, svjedokinja je iskazala da je za to u toj fazi bilo prekasno.
14.6 U pogledu vrijednosti dionica u trenutku donošenja Odluke Vlade RH o sanaciji Croatia banke d.d., svjedokinja ŽA iskazala je da je ta vrijednost bila nula. Obveze banke toliko su premašile njezin kapital da taj kapital nije postojao jer dionice su kapital te prema njezinim shvaćanjima dioničari u stečajnom postupku ništa ne bi dobili. Naposljetku je ova svjedokinja iskazala da je do loše aktive Croatia banke d.d. došlo zbog stvarno lošeg poslovanja općenito, prije svega zbog rizičnih kredita koje je ta banka plasirala. Upravu i nadzorni odbor su izabrali dioničari, koji su time dali ovlast upravi da donosi odluke o poslovanju banke.
15. Svjedok KA, nakon što mu je predočen opsežan i detaljan iskaz svjedokinje ŽA, iskazao je da je se s njezinim iskazom slaže te da ga ima potrebu dopuniti, odnosno precizirati. Tako je ovaj svjedok iskazao da je njega za privremenog upravitelja Croatia banke d.d. imenovao Savjet HNB-a te da je, osim gđe ŽA i ovoga svjedoka iz HNB-a u Croatia banku d.d., radi utvrđivanja istinitog stanja poslovanja te banke, upućeno još i šest članova supervizije - odjela u HNB-u zaduženog za nadzor banaka. Nadalje, nakon što su napravili izvještaj o stanju banke, taj izvještaj poslali su u HNB, a guverner ga je proslijedio Vladi te Agenciji za sanaciju banaka i osiguranje štednih uloga. Ovaj svjedok dodao je da su uz banke koje su otišle u stečaj, a koje je u svojem iskazu nabrojala svjedokinja gđa ŽA, u stečaj otišle još i Županjska banka, Gradska banka i Komercijalna banka. Svjedok NA pojasnio je da ima potrebu precizirati koje su sve banke otišle u stečaj jer je za procjenu solventnosti svih tih banaka korištena ista metoda koju su oni koristili i za Croatia banku d.d. Za sve se te banke ustanovilo se da su insolventne, a što znači da su gubici veći od kapitala i niti u jednom od tih slučajeva nije se desilo da je nakon stečaja ostalo sredstava za isplatu dioničarima. Svjedok KA stoga je zaključio da nije bilo šanse da bi dioničari Croatia banke d.d., da je ona otišla u stečaj, mogli dobiti svoj uloženi novac nazad. Nadalje je ovaj svjedok precizirao da je svjedokinja ŽA iskazala da je Croatia banka d.d. sanirana iznosom od 550 milijuna kuna, no da je precizan iznos 553,5 milijuna kuna, koliko je sanacija te banke koštala porezne obveznike. Svjedok KA pojasnio je da to smatra bitnim zbog toga što je od tih 553,5 milijuna kuna za pokriće gubitaka bio potreban iznos od 336,5 milijuna kuna, a iznos od 217 milijuna kuna predstavljao je novi temeljni kapital banke. Dakle, dionice ne samo da nisu ništa vrijedile, nego je novi ulagač, da bi dobio vrijednost od 217 milijuna kuna, trebao prvo podmiriti dug od 336,5 milijuna kuna, ''a takav mazohist ne postoji''. Naposljetku je u pogledu financijskog stanja Croatia banke d.d. svjedok KA iskazao da je nalaz tima HNB-a o stanju Croatia banke d.d. - da se radi o insolventnoj banci - potvrdila i revizorska kuća Deloitte & Touche.
15.1 Svjedok KA iskazao je nadalje da je njemu žao što su mali dioničari izgubili vrijednost svojih dionica, no da je međutim sanacija Croatia banke d.d. bila opravdana, radi vraćanja povjerenja u bankovni sustav. Na upit da pojasni zašto je sastavio prijedlog djelomičnog obeštećenja dioničara Croatia banke d.d. (list 297-301 spisa), ako njihove dionice nisu ništa vrijedile, svjedok KA iskazao je da je u trenutku kada je on došao u Croatia banku d.d., ta banka, koliko se sjeća, imala 5724 dioničara. Njegov zadatak, kao privremenog upravitelja, nije bio da se provode likvidacija banke, nego da banka nastavi s poslovanjem, ako za to ikako postoji mogućnost. Među dioničarima te banke bilo je puno klijenata te banke. Bilo je s obzirom na stanje jasno da će država morati potrošiti novac da bi ta banka nastavila s poslovanjem te je on (svjedok) ocijenio da bi bilo dobro da se zadrže klijenti koji su ujedno bili dioničari banke jer je tada (1999.) bilo teško naći kvalitetne klijente. U tom svjetlu je bio napisan njegov prijedlog djelomičnog obeštećenja dioničara Croatia banke d.d. – s ciljem da se od velikog broja klijenata zadrže oni kvalitetni, tako da se zadrži povjerenje u Croatia banku d.d., jer kvalitetni klijenti privlače nove kvalitetne klijente. Taj prijedlog nije dakle sastavio jer je mislio da te dionice nešto vrijede, nego jer je želio da se ta banka profilira kao banka s kvalitetnim klijentima. Svjedok KA dodatno je pojasnio da su banke postale dionička društva prije tranzicije, odlukom GA te da je tada formirana Banka male privrede d.d., upravo ta banka kasnije je postala Croatia banka d.d.; dakle, to je bila jedna od prvih banaka malih dioničara i za male poduzetnike. Prema iskazu ovoga svjedoka, on je ''na tome valu'' mislio da bi bilo jako pozitivno zadržati te dioničare nakon što se tu banku sanira, tako da to i dalje ostane banka za male dioničare i za male poduzetnike, da postoje takve banke, a ne samo velike banke koje su mastodonti vezani uz agro industriju, građevinske firme, brodogradilišta i slično. Naposljetku, svjedok KA iskazao je da je on zaista suosjećao s ljudima koji su dali svoj novac i povjerenje da se formira Banka male privrede, da bi nažalost uprava na čelu s g. HA to upropastila. Primjerice, nakon domovinskog rata hrvatski štediše nisu mogli doći do svojih deviznih depozita, jer banke naprosto nisu imale deviza za isplatiti ih. Zato je HNB, kako bi osigurao da banke imaju dovoljno deviza, donio mjeru kojom je obvezao komercijalne banke da za novouplaćene štedne uloge drže određeni postotak tih sredstava u prvoklasnim inozemnim bankama ili kod HNB-a. Croatia banka d.d. tu mjeru zloupotrijebila je na način da je umjesto da ta sredstva drži na svojem računu u inozemnim bankama ili u HNB-u, ta sredstva koristila za svoje komercijalno poslovanje. Zalagala je tako novac koji je prema mjerama HNB-a morao uvijek biti brzo dostupan, a takvim pravnim poslom (zalaganjem novca, tzv. pledge) onemogućila je samoj sebi da joj taj novac bude dostupan u slučaju da neki od štediša zatraži isplatu svog depozita s računa u toj banci. HNB, kao supervizor, to nije bio u mogućnosti kontrolirati, zato što je Croatia banka d.d. sve krivotvorila. Sve komercijalne banke dužne su podnositi središnjoj banci izvješća o svom poslovanju, Croatia banka d.d. to je radila, no ta izvješća bila su lažirana.
16. Kao što je navedeno u točki 1.12 ovog obrazloženja, tužitelj obrazlaže da materijalnu štetu koju je pretrpio čini njegov udio u temeljnom kapitalu Croatia banke d.d., kojeg je tužitelj kao dioničar uplatio u cijelosti. Pritom tužitelj visinu štete koja mu je nastala, odnosno visinu tužbenog zahtjeva, obrazlaže navodeći da se ona izračunava prema broju dionica i njihove nominalne vrijednosti od 200,00 kuna po dionici kojoj je tužitelj uredno uplatio u temeljni kapital Croatia banke d.d., u ukupnom iznosu od 31.800,00 kuna odnosno 4.220,59 EUR.
16.1 Međutim, nominalna vrijednost dionice je fiksni, na dionici ispisani iznos koji predstavlja temeljni kapital društva podijeljen s brojem dionica te služi za utvrđivanje minimalnog uloga po dionici i dividendu, ali ne odražava stvarnu tržišnu cijenu dionice, već se stvarna tržišna vrijednost dionice određuje ponudom i potražnjom na burzi. Stoga se nominalni iznos dionica koje je tužitelj imao u vlasništvu do donošenja sporne Odluke Vlade RH ne može poistovjetiti s imovinskom štetom koja je tužitelju donošenjem te Odluke, kojom su njegove dionice ''povučene i poništene'' (točka VII. Odluke), eventualno nastala. Imovinsku štetu koja je tužitelju eventualno nastala predstavljala bi tržišna vrijednost njegovih dionica u trenutku donošenja sporne Odluke Vlade RH o sanaciji Croatia banke d.d. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da se dionicama Croatia banke d.d. trgovalo, a saslušani svjedok HA, u čiji iskaz ovaj sud u tom dijelu nema razloga posumnjati, iskazao je da Croatia banka d.d. nije bila na burzi, dakle, njezinim dionicama nije se trgovalo, pa se cijena dionica Croatia banke d.d. ne može odrediti - jer ako se nekom dionicom ne trguje, onda nema niti parametara za određivanje vrijednosti takve dionice.
16.2 Nadalje, ovaj sud je prihvaćanjem iskaza svjedoka KA, koji ocjenjuje jasnim, detaljnim, logičnim, iskrenim te stoga u cijelosti istinitim, utvrdio da ovaj svjedok svoj Prijedlog djelomičnog obeštećenja dioničara Croatia banke d.d. (list 297-300 spisa) nije izradio zato što je smatrao da dionice Croatia banke d.d. imaju vrijednost, već zato što je Croatia banka d.d. bila pravna slijednica Banke male privrede d.d., koja je bila jedna od prvih banaka malih dioničara i za male poduzetnike te je svjedok smatrao da bi bilo jako pozitivno zadržati te dioničare nakon što se Croatia banku d.d. sanira, tako da to i dalje ostane banka za male dioničare i za male poduzetnike jer je postojanje takvih banaka korisno za cjelokupno financijsko tržište, na kojem prevladavaju velike banke koje financiraju gospodarske subjekte koji imaju veću financijsku moć, kao što su primjerice građevinske tvrtke i brodogradilišta.
16.3 Slijedom izloženoga pod točkom 16. te 1.12 ovog obrazloženja, potraživanjem naknade imovinske štete koju izračunava uzimajući u obzir nominalnu vrijednost svojih dionica u trenutku donošenja sporne Odluke Vlade RH, tužitelj potražuje vraćanje iznosa temeljnog kapitala koji je uplatio kada je kupio svojih 159 dionica, koje su Odlukom Vlade RH ''povučene i poništene''. Ovaj sud suglasne, logične i opsežne iskaze svjedoka KA i ŽA ocjenjuje istinitima i u cijelosti prihvaća. Tako je utvrđeno da su ovi svjedoci, zajedno s drugim zaposlenicima HNB- a koje je središnja banka uputila u Croatia banku d.d. radi utvrđivanja stvarnog financijskog stanja te banke, primjenom metodologije koju smatraju ispravnom, utvrdili da su gubici Croatia banke d.d. premašili vrijednost temeljnog kapitala Croatia banke d.d., što znači da je vrijednost dionica tužitelja bila 0,00 kn. Kao što je iskazala svjedokinja ŽA - dionice banke su kapital, gubitak je taj kapital bio pojeo, više ga naprosto nije bilo, zato je poništenje dionica u odredbi čl. VII Odluke Vlade RH ustvari bilo pravna deklaracija stvarnog stanja. Svjedok KA vrlo precizno je pojasnio da je gubitak Croatia banke d.d. iznosio 553,5 milijuna kuna, koliko je sanacija te banke koštala porezne obveznike, s tim da je od tih 553,5 milijuna kuna za pokriće gubitaka bio potreban iznos od 336,5 milijuna kuna, a iznos od 217 milijuna kuna predstavljao je novi temeljni kapital banke. Svjedok KA je zaključio da dakle te dionice ne samo da nisu ništa vrijedile, nego je novi ulagač, da bi dobio vrijednost od 217 milijuna kuna trebao prvo podmiriti dug od 336,5 milijuna kuna te primijetio da takav mazohist ne postoji.
16.4 Tužitelj, radi dokazivanja da je pretrpio imovinsku štetu u vidu vrijednosti dionica poništenih odnosno povučenih spornom Odlukom Vlade RH, upućuje na stručno mišljenje prof. ĆA sastavljeno za USRH (list 302-314 spisa), iz kojega, u bitnom, proizlazi tvrdnja navedenog stručnjaka da je Hrvatska narodna banka koristila potpuno pogrešnu metodologiju, pretvarajući potencijalne gubitke u stvarne gubitke te da nije prikazala istinite podatke o stvarnom stanju Croatia banke d.d.
16.5 Na tvrdnje tužitelja izložene u točki 16.4, u kojima tužitelj ocjenjuje pogrešnom metodologiju koju je Hrvatska narodna banka primijenila prilikom utvrđivanja financijskog stanja Croatia banke d.d. te je metodologiju koju je primijenila HNB tužitelj suprotstavlja nekoj drugoj metodologiji koju smatra ispravnom, treba odgovoriti da Sud Europske unije prilikom ispitivanja ispravnosti odluka Europske središnje banke o bankovnom nadzoru ne ulazi u ocjenu metodologije koju ta središnja banka primjenjuje, odnosno nikada ne preispituje stručnost Europske centralne banke, a što Sud EU opetovano ističe u svojim odlukama. Naime, središnje banke, kao i sva druga državna tijela, ne smiju djelovati proizvoljno, no kao stručna i neovisna tijela, u pogledu metodologije koju primjenjuju, djeluju samostalno i na temelju vlastite stručne procjene. Analogija se može povući sa slobodnim sudačkim uvjerenjem na temelju kojega odluke donose sudovi, koji pritom postupaju unutar procesnopravnih i materijalnopravnih granica dane im ovlasti. Stoga tužitelj ne može u parničnom postupku s uspjehom osporavati metodologiju koju je Hrvatska narodna banka primijenila prilikom utvrđivanja financijskog stanja Croatia banke d.d., jer je izbor metodologije samostalna odluka Hrvatske narodne banke kao stručnog i neovisnog tijela. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaze saslušanih svjedoka KA i ŽA, odnosno financijsku analizu koju je izradila Hrvatska narodna banka te koja je bila temelj za donošenje Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. Kako iz predmetne analize HNB-a proizlazi da su gubici Croatia banke d.d. premašili vrijednost njezinog temeljnog kapitala, dakle vrijednost koju je tužitelj uplatio prilikom kupnje svojih 159 dionica, proizlazi da tužitelju donošenjem Odluke Vlade RH o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke d.d. nije nastala imovinska šteta, pa je stoga pod točkom I. izreke ove presude tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
17. Iako je tužbeni zahtjev neosnovan slijedom prethodno izloženoga, treba reći da je ovaj sud ocjenjivao jesu li ispunjene pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice zato što je prethodno neosnovanim ocijenio prigovor zastare. Naime, iako je odredbom čl. 230. ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva u subjektivnom roku od tri godine od saznanja oštećenika za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st.1.), odnosno u objektivnom roku od pet godina od nastanka štete (st.2.) te iako za potraživanja naknade štete na temelju činjenične osnove na kojoj tužitelj temelji svoj odštetni zahtjev u ovom parničnom predmetu nije propisan poseban rok zastarijevanja, iz odluke ESLJP u predmetu Project- Trade d.o.o. protiv Hrvatske proizlazi da prije nego što je ta odluka ESLJP donesena, tužitelj u ovom parničnom predmetu nije mogao odštetni zahtjev podnijeti s očekivanjem uspjeha uslijed propisanih rokova zastare, tako da bi takva tužba bila nedjelotvorno pravno sredstvo sve dok ESLJP po tužbi Project Trade d.o.o., u činjenično i pravno identičnom predmetu kao što je ovaj parnični predmet, nije utvrdio da su tom Odlukom Vlade RH povrijeđena vlasnička prava dioničara, jer dioničari protiv te Odluke nisu imali djelotvorno pravno sredstvo.
18. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP. Tuženici je priznat trošak zastupanja po državnom odvjetništvu, i to za sastavljanje odgovora na tužbu te podnesaka od 14.10.2024. i od 04.11.2024. - po 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na ročištima 20.11.2024., 12.03.2025. i 15.05.2025. - po 100 bodova prema Tbr 9/1 OT te što iznosi ukupno 600 bodova, odnosno 1.200,00 EUR, pa joj je stoga rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude dosuđen trošak parničnog postupka u navedenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.
19. Tuženici nije priznat zatraženi trošak sastavljanja podneska od 25.11.2024., u kojem dostavlja adrese svjedoka koje je predložila saslušati u podnesku od 04.11.2024. za koji joj je trošak dosuđen, jer je adrese tih svjedoka tuženica bila dužna dostaviti u podnesku od 04.11.2024. ili na ročištu 20.11.2024; zatraženi trošak sastavljanja podnesaka od 05.02.2025., 19.03.2025. i od 30.04.2025. jer u tim podnescima tuženica ili ponavlja već ranije iznesene navode ili ne iznosi nikakve nove navode koje nije mogla iznijeti u odgovoru na tužbu ili u prethodno upućenim podnescima, za koje joj je trošak dosuđen te na ročištima, za zastupanje na kojima joj je trošak dosuđen.
20. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka.
U Zagrebu, 15. siječnja 2026.
Sutkinja
Katarina Jukić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi pisano, putem ovoga suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu
2. OGDO
