Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1507/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Skoblar, odvjetnik u Zadru, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, [adresa], koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru od 29. listopada 2025. broj P-1580/2023, u sjednici vijeća 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Zadru od 29. listopada 2025. broj P-1580/2023:

- potvrđuje pod toč. I. izreke

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu na određene pojedinačne novčane iznose i to kako slijedi:

- na iznos od 32,59 EUR od 6. studenog 2008.

- na iznos od 17,46 EUR od 6. prosinca 2008.

- na iznos od 52,79 EUR od 6. siječnja 2009.

- na iznos od 52,75 EUR od 6. veljače 2009.

- na iznos od 58,15 EUR od 6. ožujka 2009.

- na iznos od 45,31 EUR od 6. travnja 2009.

- na iznos od 48,05 EUR od 6. svibnja 2009.

- na iznos od 38,12 EUR od 6. lipnja 2009.

- na iznos od 32,16 EUR od 6. srpnja 2009.

- na iznos od 34,10 EUR od 6. kolovoza 2009.

- na iznos od 40,44 EUR od 6. rujna 2009.

- na iznos od 34,85 EUR od 6. listopada 2009.

- na iznos od 33,39 EUR od 6. studenog 2009.

- na iznos od 41,70 EUR od 6. prosinca 2009.

- na iznos od 49,23 EUR od 6. siječnja 2010.

- na iznos od 58,73 EUR od 6. veljače 2010.

- na iznos od 56,50 EUR od 6. ožujka 2010.

- na iznos od 70,88 EUR od 6. travnja 2010.

- na iznos od 70,42 EUR od 6. svibnja 2010.

- na iznos od 82,08 EUR od 6. lipnja 2010.

- na iznos od 113,10 EUR od 6. srpnja 2010.

- na iznos od 94,58 EUR od 6. kolovoza 2010.

- na iznos od 138,12 EUR od 6. rujna 2010.

- na iznos od 125,94 EUR od 6. listopada 2010.

- na iznos od 103,85 EUR od 6. studenog 2010.

- na iznos od 139,46 EUR od 6. prosinca 2010.

- na iznos od 166,70 EUR od 6. siječnja 2011.

- na iznos od 152,57 EUR od 6. veljače 2011.

- na iznos od 148,06 EUR od 6. ožujka 2011.

- na iznos od 137,28 EUR od 6. travnja 2011.

- na iznos od 154,38 EUR od 6. svibnja 2011.

- na iznos od 201,03 EUR od 6. lipnja 2011.

- na iznos od 185,70 EUR od 6. srpnja 2011.

- na iznos od 275,78 EUR od 6. kolovoza 2011.

- na iznos od 228,67 EUR od 6. rujna 2011.

- na iznos od 203,75 EUR od 6. listopada 2011.

- na iznos od 202,31 EUR od 6. studenog 2011.

- na iznos od 190,91 EUR od 6. prosinca 2011.

- na iznos od 205,26 EUR od 6. siječnja 2012.

- na iznos od 218,84 EUR od 6. veljače 2012.

- na iznos od 216,98 EUR od 6. ožujka 2012.

- na iznos od 210,51 EUR od 6. travnja 2012.

- na iznos od 212,70 EUR od 6. svibnja 2012.

- na iznos od 218,67 EUR od 6. lipnja 2012.

- na iznos od 212,92 EUR od 6. srpnja 2012.

- na iznos od 215,12 EUR od 6. kolovoza 2012.

- na iznos od 210,17 EUR od 6. rujna 2012.

- na iznos od 201,43 EUR od 6. listopada 2012.

- na iznos od 212,90 EUR od 6. studenog 2012.

- na iznos od 209,97 EUR od 6. prosinca 2012.

- na iznos od 213,93 EUR od 6. siječnja 2013.

- na iznos od 200,83 EUR od 6. veljače 2013.

- na iznos od 206,17 EUR od 6. ožujka 2013.

- na iznos od 214,21 EUR od 6. travnja 2013.

- na iznos od 207,01 EUR od 6. svibnja 2013.

- na iznos od 190,40 EUR od 6. lipnja 2013.

- na iznos od 189,02 EUR od 6. srpnja 2013.

- na iznos od 190,27 EUR od 6. kolovoza 2013.

- na iznos od 199,58 EUR od 6. rujna 2013.

- na iznos od 209,46 EUR od 6. listopada 2013.

- na iznos od 205,31 EUR od 6. studenog 2013.

- na iznos od 209,19 EUR od 6. prosinca 2013.

- na iznos od 208,06 EUR od 6. siječnja 2014.

- na iznos od 188,66 EUR od 6. veljače 2014.

- na iznos od 191,50 EUR od 6. ožujka 2014.

- na iznos od 187,36 EUR od 6. travnja 2014.

- na iznos od 186,22 EUR od 6. svibnja 2014.

- na iznos od 182,17 EUR od 6. lipnja 2014.

- na iznos od 185,90 EUR od 6. srpnja 2014.

- na iznos od 190,13 EUR od 6. kolovoza 2014.

- na iznos od 193,95 EUR od 6. rujna 2014.

- na iznos od 195,15 EUR od 6. listopada 2014.

- na iznos od 199,23 EUR od 6. studenog 2014.

- na iznos od 201,46 EUR od 6. prosinca 2014.

- na iznos od 200,82 EUR od 6. siječnja 2015.

- na iznos od 203,06 EUR od 6. veljače 2015.

- na iznos od 203,06 EUR od 6. ožujka 2015.

- na iznos od 203,06 EUR od 6. travnja 2015.

- na iznos od 203,06 EUR od 6. svibnja 2015.

- na iznos od 203,06 EUR od 6. lipnja 2015.

- na iznos od 203,06 EUR od 6. srpnja 2015.

- na iznos od 203,06 EUR od 6. kolovoza 2015.

- na iznos od 203,06 EUR od 6. rujna 2015.

pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena

- preinačuje pod toč. II. izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 13.027,83 EUR i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate

- preinačuje pod toč. III. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika mr. sc. Davora Miškovića u [adresa] pod brojem OV-5805/2008 od 14. travnja 2008., pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 13.027,83 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose od plaćanja do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.515,45 EUR sa zateznom kamatom.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212961866 od 8. travnja 2008. i za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženici temeljem ništetne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3212961866 koji je sklopljen između stranaka 8. travnja 2008. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit za kupnju stana u iznosu od 139.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 20 godina, s ugovorenom promjenjivom kamatom koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,80% i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu)

- da je 20. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu)

- da je ugovaranje ispunjenja kreditne obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. za koju je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF s obzirom od 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 pa do 13. lipnja 2023. kada je podnesena tužba u ovom postupku nije protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a da je podnošenjem tužbe prekinuta zastara i za potraživanje koje je tužitelj zatražio u podnesku od 24. listopada 2025. kada je preinačio tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja prihvaćajući pritom pravno shvaćanje VSRH od 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024 prema kojem u slučaju tzv. neprave preinake tužbe je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe

- da je nalazom financijsko-knjigovodstvenog vještaka Petra Bajle, opisanog pod toč. 15. obrazloženja, utvrđeno da je tijekom otplatnog razdoblja do 30. rujna 2015. uzimajući u obzir porast tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita 18. travnja 2008. tužitelj isplatio tuženici iznos od 13.027,83 EUR

- da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, da ZID ZPK/15 a niti Dodatak Ugovoru o kreditu ne spominje način na koji bi se trebala riješiti eventualna ništetnost ugovornih odredaba, već je glavni motiv bio da se izjednači položaj korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a da je vještačenjem utvrđeno da tužitelj nije obeštećen glede posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredaba pa ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti i na restitucijski zahtjev kao oblike potpune pravne zaštite koju uživa kao potrošač,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je čl. 7. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna ugovorna odredba pa je isto utvrđeno pobijanom presudom pod toč. I. izreke, kao i da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO) u iznosu od 13.027,83 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od kada ih je platio tuženici.

6. U žalbi tuženica navodi da je prvostupanjski sud utvrdio status potrošača samo na temelju uvida u Ugovor o kreditu, a da se status potrošača ne presumira nego je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi u koju svrhu je ugovor sklopljen, pa u dijelu tog utvrđenja smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Vezano uz učinke provedene konverzije ukazuje da je VSRH u odluci od 15. studenog 2022. broj Rev-637/2019 zauzeo pravno stajalište da korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno iz nalaza vještaka da su svi plaćeni iznosi uzeti u obzir prilikom provedbe konverzije i da je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15. Nadalje, ukazuje da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je u konkretnom slučaju Dodatak Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti. Nadalje, ukazuje da je VSRH u odluci od 1. lipnja 2022. broj Revd-2021/2020-6 odbacio reviziju tužitelja u predmetu u kojem je odbijen zahtjev za isplatu s osnova preplaćenih kamata i tečajne razlike iz razloga što je sklopljen sporazum o konverziji, te je VSRH svoj konačni stav vezano uz konvertirane kredite iznio i u rješenju Rev-1014/2018 s kojim valja povezati i odluke Suda Europske unije u predmetima broj C-81/2019 i C-243/2020. Ukazuje da je u rješenju VSRH broj Gos-1/2019 izraženo stajalište da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru koji je vezan uz CHF, da je dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen primjenom ZID ZPK/15 valjan pravni posao i da je sporazumom o konverziji voljom potrošača nastala nova pravna osnova koja je supstituirala ranije ugovorne uvjete iz osnovnog ugovora o kreditu, a da obrazloženje iz navedenog rješenja isključuje pravo potrošača koji su izvršili konverziju na preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu. Osporava ocjenu prigovora zastare, prava na zateznu kamatu tvrdeći da se tuženica ne može smatrati nesavjesnom stjecateljicom pa bi eventualno bila u obvezi podmiriti kamate od podnošenja zahtjeva, time da zatezne kamate ne teku u razdoblju važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 83/20.). Vezano uz ocjenu nepoštenosti ugovorne obveze o valutnoj klauzuli smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, s obzirom da presuda sadrži određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

7.1. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze upravo kako nalaže citirana zakonska odredba, a niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer obrazloženje presude sadrži izložene zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, činjenice koje je sud utvrđivao i kako ih je utvrdio, dokaze koje je proveo i kako ih je ocijenio, te odredbe materijalnog prava koje je primijenio.

8. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužitelja djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

9. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je Ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. br. 79/07., 125/07., u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.), to su iz navedenih razloga u potpunosti promašene tvrdnje kojima tuženica osporava tužitelju status potrošača, odnosno žalbene tvrdnje kojima smatra da je sud u tom dijelu pogrešno utvrdio činjenično stanje.

10. Iz stanja prvostupanjskog postupka proizlazi da tuženica nije informirala tužitelja u fazi pregovora o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, da je ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je posljedično navedenom postupanje tuženice protivno čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 98. ZZP/07 a ugovorna odredba ništetna u tom dijelu primjenom čl. 102. st. 1. ZZP/07, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 7. Ugovora o kreditu pod toč. I. izreke presude.

10.1. Pritom valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

10.2. S obzirom da tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila provođenje personalnih dokaza, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti sporne odredbe pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu.

11. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetna ugovorna odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu proizvodi pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

12. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

13. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom da je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetne ugovorne odredbe u smislu čl. 102. st. 1. ZZP/07.

14. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odrede o valutnoj klauzuli u CHF, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Petra Bajle koji potvrđuje da su sve uplate tužitelja, uključivo i one koje se odnose na preplatu zbog povećanja tečaja CHF, iskorištene prilikom konverzije kredita za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu do 30. rujna 2015. sukladno odredbama ZID ZPK/15, kao i da je preplaćeni iznos na dan 30. rujna 2015. od 6.190,31 EUR uzet u namirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu što je evidentno iz čl. 5. i 6. Dodatka Ugovoru o kreditu.

15. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovoru o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR ili vraćala potrošaču ili je, kao u konkretnom slučaju, uzeta u ispunjenje budućih obveza.

16. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu i to na način da ga ista ne obvezuje jer je zamijenjena valjanom odredbom o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR (i kamatom na EUR kredite), kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovoru o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznos s osnove tečajne razlike u CHF od 13.027,83 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

17. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava pod toč. II. izreke presude obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 13.027,83 EUR.

18. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev-586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

19. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. pa je u tom dijelu pravilno prihvaćen zahtjev pod toč. II. izreke presude.

20. U odnosu na tvrdnje da je prvostupanjski sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita valja navesti da je prošireno vijeće u sastavu trinaest sudaca VSRH presudom u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjenično i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. otplaćenih iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“ Prihvaćajući navedeno pravno shvaćanje proizlazi zaključak da u situaciji kada tuženica nije istaknula prigovor radi prijeboja niti je podnijela protutužbu za isplatu tzv. negativne razlike, da prvostupanjski sud tzv. negativnu razliku nije bio dužan uzeti u obzir prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva, a što je u konkretnom slučaju relevantno i za utvrđivanje visine pojedinačnih novčanih iznosa na koje teče zatezna kamata.

20.1. Kako i ovaj sud prihvaća navedeno pravno shvaćanje VSRH, a da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili protutužbeni zahtjev tuženice, to prvostupanjski sud nije bio u obvezi umanjiti tražbinu tužitelja za tzv. negativnu tečajnu razliku, a što je od utjecaja i na visinu pojedinačnih iznosa na koje tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate.

21. Iako je prvostupanjski sud u ocjeni prigovora zastare pogrešno zaključio da je podnošenjem tužbe u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa nastupio prekid zastare u smislu čl. 241. ZOO, međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava je prigovor zastare valjalo ocijeniti neosnovanim, s obzirom da ovaj sud prihvaća Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., koje je doneseno radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

22. Tvrdnje tuženice o primjeni Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" br. 83/20.) u konkretnom slučaju su neosnovane, ali i bespredmetne s obzirom na način na koji je ovaj sud odlučio povodom žalbe tuženice.

23. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP djelomično pod toč. II. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015., dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačio presudu pod toč. II. izreke i odbio zahtjev za isplatu iznosa od 13.027,83 EUR i zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate.

24. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

25. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti (toč. I. izreke) i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. II. izreke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice (toč. II. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., J protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

26. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za troškove žalbenog postupka tuženice pa je stoga odbijen njezin zahtjev.

U Varaždinu 15. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek