Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-579/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužitelja BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Kranjčić, odvjetnici u Rovinju, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 05. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 15. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj u cijelosti stekao pravo vlasništva nekretnine označene k. č. [katastarska čestica] oranica, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], upisano u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižnog odjela Rovinj-Rovigno, što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati te trpjeti da se po pravomoćnosti ove presude tužitelj upiše kao vlasnik navedene nekretnine u cijelosti.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.412,96 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Obrazloženje

1. Dana 30. rujna 2024. godine pod posl.br. P-579/2024 zaprimljena je tužba tužitelja BF, protiv tužene Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe navodi se:

- da je tužitelj temeljem odredbe iz čl. 186.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,58/93,112/99,88/01,117/03,88/05,02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) podnio zahtjev za mirno rješenje spora radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini, nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, koje je navedeni zahtjev zaprimilo 18. lipnja 2024. godine, a o zahtjevu nije odlučeno u roku od 3 mjeseca od njegovog podnošenja (dakle, do 18. rujna 2024. godine), pa da je ovlašten podnijeti ovu tužbu;

- da je Republika Hrvatska upisana kao vlasnica nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] oranica, upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da je Republika Hrvatska samo formalno upisana kao vlasnica predmetne nekretnine, jer je stvarni vlasnik tužitelj BF;

- da je tužitelj samostalni i pošteni posjednik predmetne nekretnine više od 100 godina, u što je uključen i samostalni i pošteni posjed njegovih prednika pok. oca ČF (rođenog **.**.1909., a umrlog **.**.1988.) i pok. djeda PF;

- da su tužitelj i njegovi pravni prednici predmetnu nekretninu samostalno i pošteno posjedovali tako što su istu koristili i kosili te nekada otkosom trave hranili domaće životinje, a kasnije ju je tužitelj naslijedio temeljem oporuke pok. oca od 17. veljače 1984. godine (otac je preminuo 1988. godine), a tužitelj istu nekretninu kosi i redovito održava kao pašnjak, a da nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, jer je oduvijek smatrao predmetnu nekretninu svojom.

1.2. Slijedom svega navedenog, a temeljem odredbe iz čl. 159. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV), a budući da samo tužitelj više od 40 godina, dok računajući svoje pravne prednike pok. oca i djeda i preko 100 godina, samostalno i pošteno posjeduje utuženu nekretninu, predlaže se sudu usvojiti tužbeni zahtjev i istoga utvrditi vlasnikom.

2. Tužena se u odgovoru na tužbu od 03. veljače 2025. godine protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći:

- da iz tužbe i dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. ZV-a za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine dosjelošću, a navode tužitelja smatra paušalnim i neosnovanim;

- da je iz povijesno zemljišnoknjižnog stanja razvidno da je sporna nekretnina bila društveno vlasništvo-korisnik Općina Rovinj, a vlasništvo Republike Hrvatske upisano je 14. srpnja 2010. godine i to ex lege odnosno temeljem zakona, sukladno čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN 152/08), Zakonu o šumama i čl. 129., čl. 130. i čl. 362. stavka 3. ZV-a;

- da u prilog svojih tvrdnji tužitelj, niti jednim dokumentom odnosno ispravom ne potkrepljuje svoje navode odnosno svoje sporno pravo, niti dostavlja dokaz iz kojeg bi proizlazilo od kada su tužitelj i njegovi pravni prednici saznali da nisu knjižni vlasnici utužene nekretnine;

- da je nejasno, zašto su njegovi pravni prednici eventualno mislili da su navedene nekretnine u njihovom vlasništvu;

- da je iz povijesnog posjedovnog lista na katastarskoj čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] razvidno da je prvo bilo upisano društveno vlasništvo pod upravom SO Rovinja, a zatim je kao posjednik upisana Republika Hrvatska odnosno da tužitelj nije nikada bio upisan kao posjednik predmetne nekretnine, niti su to ikada bili njegovi pravni prednici;

- da uvidom u geoportal.DGU.hr proizlazi da utužena nekretnina u naravi predstavlja šumu koja je okružena k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te je upitno da li se na utuženoj nekretnini uopće mogla kositi trava što tužitelj tvrdi, budući je nekretnina u naravi šuma, a također je nejasno da su pravni prednici i tužitelj koristili baš tu nekretninu s obzirom na njen položaj;

- da tužitelj navodi da je kasnije predmetnu nekretninu naslijedio temeljem oporuke pok. oca od 17.veljače 1984. godine što za predmetni postupak ne može imati učinka, jer tužitelj nije mogao nasljeđivanjem steći predmetnu nekretninu od nevlasnika prema pozitivnim propisima, a niti navodi na temelju čega su pravni prednici stekli spornu nekretninu, te ničim ne dokazuje protek roka dosjelosti;

- da je nejasno kako su tužitelj i njegovi pravni prednici izvršavali posjed sve ove godine a da nitko od njih nije znao, niti morao znati da nemaju pravo posjeda predmetne nekretnine, stoga tužena drži da su tužitelj i njegovi pravni prednici znali odnosno imali su razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed;

- da je razvidno da je posjed predmetnoga zemljišta stečen od strane tužitelja, odnosno njegovih pravnih prednika potajno (lat. Clam - članak 18. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), jer Republika Hrvatska kao pravna osoba, s obzirom na svojstva te osobe kao takve, očito nije mogla vršiti mjerodavni nadzor, stoga da predmetni posjed, neovisno koliko je eventualno vršen od strane tužitelja i njegovih prednika nije istinit, pa posljedično tome niti pošten, a poglavito nezakonit;

- da je poštenje posjeda (ukoliko je uopće bilo posjeda) ključan faktor za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (članak 159. stavak 3. ZV-a pa je upitno uopće postojanje takvoga posjeda, a osobito njegovo trajanje i kontinuitet;

- da obzirom na to, da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, u tom se slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452-1477), prema kojima tužitelji trebaju dokazati da su preko svojih pravnih prednika bili u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina, do 06. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a;

- da nije protekao rok od 40 godina ovdje upitnog poštenog posjedovanja (čl.159. ZV- a) koji je počeo teći od 1991. godine, dakle, trebao bi isteći eventualno 8. listopada 2031. godine;

- da je Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu;

- da Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je stupio na snagu 1. siječnja 1997. faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a;

- da je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana;

- da su odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-58/1997, U-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. godine ukinute odredbe članka 388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu;

- da je u obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo;

- da je u svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske također obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje te da se i zbog toga ne može primijeniti;

- da se Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, a što ovdje nije slučaj;

- da Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama ne analizira određeni pravni propis uopćeno, već isključivo vezano uz činjenice koje su u postupku pred nacionalnim sudom utvrđene;

- da je uvidom u geoportal vidljivo da je nekretnina u naravi šuma, stoga s pravnog stajališta bitno je navesti da obzirom na to da se na nekretninama u Društvenom vlasništvu šume i šumsko zemljište, a što je ovdje slučaj kod većine nekretnina, ne može stjecati pravo vlasništva dosjelošću te bi se u konkretnom slučaju trebalo primijeniti pravno pravilo OGZ (paragraf 1452-1477) prema kojem tužitelj treba dokazati da je preko pravnih prednika bio u neprekinutom posjedu nekretnina duže od 40 godina do 06. travnja 1942. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema pravnim pravilima OGZ-a;

- da je člankom 49. st. 2 Zakona o šumama s RH Hrvatske koji je stupio na snagu 31. svibnja 1977. godine - SL 468/77 propisano da se na šumama i šumskom zemljištu u Društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću i da je ova odredba sadržana u Zakonu o šumama koji je stupio na snagu 31. prosinca 1983. godine (čl. 55. st. 2.) i nakon prijenosa šuma i šumskog zemljišta u vlasništvo RH (23. listopada 1993. godine);

- da je odredba čl. 55 st. 2. Zakona o šumama (NN 52/90 do 76/93) kojim je bilo određeno da se na šumama i šumskom zemljištu u Društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, bila na snazi sve do 12. siječnja 2000. godine, kada je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-374/1998 od 12. siječnja 2000. godine;

- da su zakonom su propisane pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, a u konkretnom slučaju da nisu dokazane sve pretpostavke.

2.1. Slijedom navedenoga, predlaže se sudu odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz naknadu troška parničnog postupka tuženici sa zateznim kamatama koje se određuju sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i teku od dana donošenja presude do isplate.

3. U daljnjem tijeku postupka radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem zk. izvatka i povijesnog zk. izvatka (list 8-11, 33-44);

- uvidom u ortofotosnimak (list 27);

- čitanjem rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-221/88 iza pok. ČF (list 28-30)

- čitanjem povijesti promjena za katastarsku česticu od 19. kolovoza 2024. godine (list 31-32)

- uvidom u preslik zk. ul. [broj ZK uloška] (list 45-21);

- uvidom u izvod iz kat. plana (list 63);

- uvidom u prijepis posjedovnog lista (list 64-65);

- uvidom u ortofotosnimke iz 1968, 2011 i 2023-2024 (list 67-68);

- uviđajem provedenog dana 05. prosinca 2025. godine, uz sudjelovanje vještaka geodetske struke dipl. ing. geod. Milke Kosanović (list 58-59);

- saslušanjem svjedoka: ĐF i OF na ročištu od 05. prosinca 2025. godine (list 59-60);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 05. prosinca 2025. godine (list 60-61).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je isti stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k. č. [katastarska čestica] oranica upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dosjelošću putem svojih prednika, na kojoj nekretnini dolazi upisana tužena.

6. Sporno je, da li su se u odnosu na predmetnu nekretninu ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću po tužitelju računajući i posjed njegovih pravnih prednika.

7. Dana 05. prosinca 2025. godine na licu mjesta održana je glavna rasprava kada su provedeni dokazi: uviđajem, geodetskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Milki Kosanović, dipl. ing. geod. te saslušanjem predloženih svjedoka i tužitelja.

8. Vještak geodetske struke Milka Kosanović identificirala je nekretninu pokazanu po tužitelju kao predmetnu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] evidentiranu kao pašnjak površine 777 m2 nepravilnog oblika kako je smještena u vali nepravilnog oblika i u naravi oranica koja se obrađuje i nalazi se jugoistočno od sela Žagrići odnosno cca. 30 metara udaljena od asfaltirane ceste sa zasebnim pristupnim putem dovoljno širokim za prolaz traktora. Uz dostavljeni izvadak iz katastarskog plana iz kojega je razvidno da bi predmetna nekretnina bila okružena nekretninom oznake k. č. [katastarska čestica], vještakinja dostavlja i ortofotosnimke generacija 1968., 2011. i 2023/2024. godišta sa označenom predmetnom nekretninom, a iz kojih ukazuje da je razvidno kako se kroz cijelo to vrijeme predmetna k.č. obrađivala.

9. Saslušana svjedokinja HF (rođena 1961. godine) koja je inače tužiteljeva sestra iskazuje sudu o svojim neposrednim saznanjima kada je ista imala 3-4 godine života odnosno od 1964./1965. godine, kada je istu otac vodio na predmetnu nekretninu u vali gdje su čuvali stoku (krave i ovce) koju je obitelj imala za potrebe domaćinstva. Tvrdi da su to prva sjećanja iz najranijeg djetinjstva, a onda istovjetno kroz vrijeme da se predmetna koristila za ispašu sve dok je obitelj imala stoku, misleći na oca do 1983. godine, koji da je preminuo 1988. godine, a dalje predmetnu naslijedio upravo njezin brat ovdje tužitelj BF jer je istu otac oporukom namijenio BF, navodeći ju nazivom "Trijadoli" kako su je i zvali. Prema sjećanju te svjedokinje nekretnina je po ocu naslijeđena od djeda pok. PF kojega ista nije poznavala jer je preminuo prije njezina rođenja, a pristup nekretnini oduvijek bio po postojećem putu izuzev što je ranije cesta bila makadam dok nije asfaltirana, a istu da je isključivo po smrti oca održava BF. Svjedokinja nije imala saznanja o tome da bi tužena bila upisana kao vlasnikom niti znade kada je to njezin brat saznao, moguće pred godinu dana kada ju je i zamolio da iskaže o tome što znade u postupku. U ostavinskoj raspravi iza oca navodi da nije vodila računa o nekretninama jer ona i sestre nisu nasljeđivale nepokretnu imovinu, a da po njezinom znanju oca i brata nikada nitko nije priječio u korištenju te nekretnine još od vremena kada je bila dijete i živjela u njihovom domu sve do 20 godine života, ali ni kasnije.

10. Saslušani svjedok OF (rođen 1964. godine) iskazuje sudu o svojim saznanjima razdoblja kada je imao 10-12 godina života (1974-1976), odnosno po njegovom sjećanju kada je kao dijete boraveći kod bake u selu Žavori, družio se sa tužiteljem kojeg je poznavao kao i sve članove njegove obitelji. Iz tog razdoblja pamti da je biciklom odlazio ka tužitelju u tu valu dok je čuvao krave, a otac mu tada bio živ. Posljednji puta da je u vali bio pred dvije godine kada se uz cestu vraćao iz Sutivanca i uočio Silvanovo auto pa se zaustavio. Tada da je vidio kako se BF pripremao za oranje i čisti okolo, a njiva uvijek izorana kao na dan uviđaja i to održavano po BF. Ni ovome svjedoku nije poznato da je tužena upisana kao vlasnica to je isti bio uvjerenja da je nekretnina Silvanova jer je bilo od njegove obitelji ne znajući kako je to Silvanov otac stekao. Ovaj svjedok također tvrdi da nikada tu spora nije bilo da nekretnina ne bi bila od Silvanove obitelji niti se o tome pričalo tako da ni ne zna kako je BF to saznao i od koga. Konačno svjedok navodi da je predmetna vala bila ograđena da stoka ne bježi i da je služila Silvanovoj obitelji kao pašnjak jer je bila dalje od kuće.

11. Iz stranačkog iskaza tužitelja (rođenog 1958. godine) proizlazi da je predmetna nekretnina u vali poznata po nazivom "Trijadoli", koji naziv da vjeruje da se koristi u selu jer su svi znali gdje je kada bi rekli da se tamo ide i da je to njihovo. Njegova najranija sjećanja u svezi ove nekretnine tiču se razdoblja njegova djetinjstva kada je imao 5-6 godina života (1962/1963) i otac ga vodio sa sobom u valu gdje su se čuvale krave i ovce jer su u to vrijeme imali i jedno i drugo. Tek u dobi od njegovih 15 godina života tvrdi da se vala počela obrađivati to pamti kulturu krumpira i repe, a ispaša se vršila na druge pašnjake. Iza toga navodi da se nekretnina opet koristila za ispašu sve do smrti oca, nakon čega stoke više nije bilo pa je on nastavio obrađivati nekretninu oranjem i tu i tamo sadnjom krumpira, dok u posljednje vrijeme samo održava kulturu da može iz šume u njegovom vlasništvu oznake k. č. [katastarska čestica], koja okružuje predmetnu, voziti drva s prikolicom i izaći na cestu. Navodi da mu nije poznato kako je izvorno ta nekretnina stečena po njegovoj obitelji to pretpostavlja da ju je otac pok. ČF naslijedio od svog oca pok. PF. Tvrdi da je puno nekretnina bilo zamršeno jer su ljudi kupovali i prodavali, a da nisu sređivali zemljišne knjige. Po smrti oca od svih nasljednika i to ukupno devetero braće, da su samo on i brat B, uz majku Č, naslijedili zemlju, a otac oporukom odredio njih troje kao nasljednike, u kojoj oporuci da je pisalo da kuća "Štrpet" i vrt "Pod žiri" pripadnu majci, a sve drugo dijele on i brat. Navodi da su on i brat podijelili imovinu i da vjeruje kako brojevi odgovaraju onom što posjeduju, a ova koja je ispuštena da pripada njemu i da ju je nastavio koristiti i posjedovati na isti način kao i njegov otac, ne znajući da nije uključena u ostavinski postupak i rješenje. Kada je majka preminula navodi da se ostavinska rasprava nije vodila jer sve ono što je pripalo majci po smrti oca je uključeno u ugovor o doživotnom uzdržavanju kojeg je majka zaključila sa sestrom. Konačno navodi da je za zemljišno knjižno stanje sporne nekretnine saznao u okolnostima kada se spremao za operaciju srca u tijeku 2022. godine i odlučio riješiti imovinu prije toga pa iznenađen utvrđenim da predmetna nekretnina ne glasi na njega, a ova koja okružuje k. č. [katastarska čestica] koja je također njegovo vlasništvo, stoga da mu nije palo napamet da predmetna u vali ne bi bila uključena jer se do nje može doći samo preko k. č. [katastarska čestica] i predstavlja jednu cjelinu. Tvrdi da nikada njegovoj obitelji misleći na pok. oca, a ni njemu kasnije, nitko nije branio i sporio bilo što u odnosu na ovu nekretninu, a ona oduvijek bila u posjedu njegova oca rođenog 1909. godine, a preminulog 1988. godine, koju je po njegovoj smrti on preuzeo, koristeći je na isti način u uvjerenju da je istu naslijedio uz ostalu imovinu od oca.

12. Sud je prihvatio iskaze svih svjedoka kao istinite budući su dani uvjerljivo i životno logično, pa im i poklanja vjeru, a ovi dokazi kojima je sud poklonio vjeru i ocijenio ih istinitima jednako su vrijedni pisanim materijalnim dokazima.

12.1. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno je, da se samo po njihovom neposrednom saznanju, a od najranijeg razdoblja iskazivanja tužiteljeve sestre ĐF, predmetna nekretnina koristila po njihovom ocu ČF zasigurno od početka 60-ih godina samo kako ona pamti, iako potvrđuje tužiteljeve navode da je nekretninu koristio otac i prije njezina rođenja imajući u vidu da je u braku sa majkom Č bilo devetero djece, a tužitelj BF stariji od sestre tri godine, a istu nekretninu naslijedio po njegovom ocu pok. PF.

13. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na institutu dosjelosti. Dosjelost (usucapio) je stjecanje prava vlasništva tuđe stvari njezinim neprekidnim samostalnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme.

13.1. Prema pravilima o dosjelosti (izvornom načinu stjecanja vlasništva nad tuđoj stvari - originarno), kojim je svrha uklanjanje trajnog nesklada između posjeda i vlasništva, uspostavljanjem pravnog stanja i dopuna zaštiti pravnog prometa, među kojima su i pravila o izvanrednoj dosjelosti (pravno pravilo iz §1472., Općeg građanskog zakona, čl. 28. st. 4., 5., u svezi čl. 21. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91/ čl. 159. st. 4. u svezi s čl. 129. st. 1. i čl. 114. ZV-a), u kontinuitetu, uz neznatna odstupanja koja nisu relevantna za predmetni spor, samostalni posjed nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske, Županije, jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, stječe dosjelošću vlasništvo pošto njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten samostalan posjed neprekidno traje 40 godina, s time da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali stvar (čl. 160. st. 2. ZV-a) i da ostaviteljevi posjedi stvari i prava prelaze na njegove nasljednike zbog ostaviteljeve smrti i u njezinu času, onakvi kakvi su u tom času bili u ostavitelja (čl. 17. st. 1. ZV-a) neovisno o tome koje posjedovne čine je vršio prednik, a koje njegov slijednik i smatraju se poštenim, osim ako se dokaže suprotno (čl. 18. st. 5. ZV-a).

14. Iz navedenih mjerodavnih pravila, za rješenje spora po zahtjevu za utvrđenje stečenog prava vlasništva na nekretnini dosjelošću, proizlazi da kod izvanredne dosjelosti ne treba utvrđivati naslov posjednika ili njegovih prednika, već da je posjed bio miran s uočljivom voljom držanja nekretnine kao svoje i ponašanje posjednika kao vlasnika kroz čitavo vrijeme potrebno za dosjelost i da su tuženici bili dužni dokazati da je posjed tužiteljice i njezinih prednika predmetne nekretnine bio nepošten.

15. Sud je motrišta da su tužitelj i njegovi prednici, prije svega misleći na oca pok. ČF (rođenog 1883. godine, a preminulo 1988. godine), odnosno i djeda pok. PF (preminulog 1957. godine) bili u mirnom posjedu s uočljivom voljom držanja nekretnine kao svoje, a to samo od stjecanja tužitelja po smrti oca 1988. godine do utuženja punih 36 godina, a prije toga njegova otac za kojeg se tvrdi da je nekretninu naslijedio od svoga oca pok. PF koji da je preminuo 1957. godine (6 mjeseci prije rođenja tužitelja **.**.1958.) i da su se kroz svo vrijeme ponašali kao vlasnici i svoja vlasnička prava manifestirali na očigled sviju ispašom i obrađivanjem predmetne nekretnine koja je okružena nekretninom u vlasništvu tužitelja odnosno prije toga njegove obitelji, a da tužena nikada kroz vrijeme stjecanja po pravilima o izvanrednoj dosjelosti nije osporila pravo vlasništva predniku tužitelja. Stoga su, kako tužitelj ali i njegovi prednici na temelju tih okolnosti, osnovano vjerovali da su vlasnici, zbog čega im se propust da izvrše uvid u zemljišnu knjigu, ne može stavljati na teret, u smislu da su bili nepošteni posjednici kroz vrijeme potrebno za izvorno stjecanje vlasništva predmetne nekretnine po pravilima o izvanrednoj dosjelosti.

16. Prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV-a kao temeljene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđeni su - samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od 10 godina (čl. 159. st. 2. ZV-a), dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi 20 godine (čl. 159. st. 3. ZV-a), a, odredbom čl.159. st. 4. ZV-a je propisano da je na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu RH, županijama i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenim pravnim osobama za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle pošten posjed u trajanju od 40 godina.

17. Prema odredbi čl. 160. st. 1. i 2. ZV-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena za dosjelost, s time da se u vrijeme potrebno za dospjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Identično je u bitnom bilo uređeno i čl. 30. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je bio na snazi od 01. rujna 1980. godine do 01. siječnja 1997. godine, kada je donesen ZV.

18. Isto tako prema čl. 18. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjan pravni temelj tog posjedovanja, posjed je istinit ako nije pribavljen silom, prijetnjom ili potajice ili pak zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao znao i niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s time da poštenje prestaje čim je posjednik saznao da mu pravo na posjed ne pripada.

19. Prema odredbi čl. 18. st. 5. ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno. Dakle, poštenje posjeda se pretpostavlja, pri čemu tuženik tijekom postupka tu predmnijevu nije oborio iako je na njemu bio teret dokaza o protivnom, a sud je na temelju iskazanoga po svjedocima i dostavljenim materijalnim dokazima u spisu zaključio o poštenju posjeda tužitelja i njegovih prednika na prijepornoj nekretnini.

20. Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom zakonu čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti, pri čemu se zahtjeva ispunjenje naprijed navedenih pretpostavki pa se navedenim činjenično stanje pretvara u pravno.

21. Navode svjedoka i tužitelja da bi se sporna nekretnina u kontinuitetu održavala i obrađivala za života pok. ČF, a i nakon toga po BF, potvrđuju i ortofotosnimci od razdoblja 1968. godine pa kontinuirano 2011. godine i recentni iz 2023/2024. godine, što ukazuje na zaključak da se posjed zadržao u kontinuitetu neprekidno i samostalno i bio nesmetan, pa je životno logično da je tužitelj opravdano vjerovao da mu predmetna nekretnina koja se u obitelji nazivala "Trijadoli" pripada uz i ostale njemu oporučno raspoložene nekretnine po ocu pok. ČF.

22. U konkretnom slučaju je nedvojbeno utvrđeno, da je u razdoblju od stupanja tužitelja u posjed prijepora računajući posjed njegovih prednika odnosno samo oca pok. ČF, proteklo razdoblje od 40 godina kontinuiranog posjedovanja prijepora, pa su se stoga ostvarile zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, uz napomenu da osim interesa tužitelja, u ovom slučaju ne postoji neki suprotstavljeni i privatni interes treće osobe.

23. Naime, na okolnost da se na nekretninama u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl.br. Rev-291/2014 od 17. travnja 2018. godine i posl.br. Rev-158/2017 od 07. svibnja 2019. godine, u kojima je navedeno: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. godine, ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba toga zakona." Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo posebice u onom slučaju kada postoji drugi suprotstavljeni pravni interes trećih osoba.

24. Pored toga, čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima stavljen je izvan snage čl. 29. ZOVO-a, na koji se pozvao drugostupanjski sud u pobijanoj presudi. Nadalje, ZV-om je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenoga 1999. godine, Ustavni sud RH je ukinuo čl. 388. st. 4. ZV/96.

25. Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske i Gaši protiv Hrvatske) na koje se na okolnost primjene propisa i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredba, a to je: "U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Dalje, zapravo kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s time, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes".

26. U presudama Radomilja i dr. te Jakeljić protiv Republike Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999. godine kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda RH što je i izraženo u odluci VS RH broj Rev-2776/16 od 29. siječnja 2019. godine.

27. S obzirom na to da je tužena Republika Hrvatska ne postoji drugi suprotstavljeni pravni interes treće osobe u smislu citiranih odluka, pa je tužitelj na opisani način uz ispunjenje i ostalih potrebnih pretpostavki, dosjelošću stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

28. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Slijedom navedenog, s obzirom je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici tuženik je dužan naknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

28.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška sastojeći od troškova zastupanja u iznosu od 850,00 eura, sastojeći od: sastava zahtjeva za mirno rješenje (100 bodova-200,00 eura), sastava tužbe (100 bodova-200,00 eura), sastava prijedloga za zabilježbu spora (25 bodova - 50,00 eura), pristupa na pripremno ročište od 23. svibnja 2025. godine (100 bodova - 200,00 eura) i pristupa na ročište za glavnu raspravu na licu mjesta 05. prosinca 2025. godine (100 bodova- 200,00 eura) uz trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 79,64 eura te troškove vještačenja i uviđaja u iznosu od 483,32 eura.

28.2. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve nastale troškove odnosno ukupno nastao trošak u iznosu od 1.412,96 eura pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7.1., 9.1. i 54.) i iste je dosudio u cijelosti kao u točki II. izreke ove presude.

U Rovinju, 15. siječnja 2026. godine.

Sutkinja:

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.