Ps-17/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica VO, odvjetnica iz [adresa], protiv tužene: LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ljubičić, Vrdoljak & partneri iz Splita, Sukojišanska 4, radi iseljenja i predaje u posjed, i u pravnoj stvari tužiteljice: LO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ljubičić, Vrdoljak & partneri iz Splita, Sukojišanska 4, protiv tuženika: UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica VO, odvjetnica iz [adresa], radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 24. studenoga 2025. u prisutnosti parničnih stranaka, punomoćnice tužitelja-protutuženika VO, odvjetnice iz [adresa] i punomoćnika tužene-protutužiteljice HO, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Ljubičić, Vrdoljak & partneri, 15. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev:

1. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana iseliti iz dijela nekretnine označene kao č.z. 2537/1 (k.č.z. 12512/3) i č.z. 2538 (k.č.z. 12512/2) K. O. [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa], upisanog kao etažno vlasništvo E-1 i to baš onog dijela koji čini samostalnu uporabnu cjelinu, stan na etažama 2. kata i potkrovlja ukupne površine 83,44 m2, koji se sastoji od hodnika i dvije sobe na etaži 2. kata te hodnika, dvije sobe, kuhinje i wc-a na etaži potkrovlja te ga predati tužitelju u posjed slobodnog od osoba i stvari.

2. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev:

„1. Nalaže se tužitelju-protutuženiku da u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude sklopi s tuženom-protutužiteljicom slijedeći:

UGOVOR O NAJMU STANA SA ZAŠTIĆENOM NAJAMNINOM

Članak 1.

Tužitelj-protutuženik UO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao Najmodavac daje, a tužena-protutužiteljica LO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao Najmoprimac, prima u najam dio nekretnine koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Split označena kao ZGR 2537 /1, KUĆA I DVOR, ukupne površine 35m2, Zk. Ul. [broj ZK uloška], KO. 329835, SPLIT, Split i to baš onog dijela stan na etažama 2. kata i potkrovlja ukupne površine 83,44 m2, koji se sastoji od hodnika i dvije sobe na etaži 2. kata te hodnika, dvije sobe, kuhinje i wc-ana etaži potkrovlja, sve sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka za graditeljstvo Marije Šarić Leko koje vještvo čini sastavi dio ugovora.

Najmoprimac ima pravo korištenja zajedničkih prostorija i dijelova zgrade.

Članak 2.

Ugovorne strane suglasne ugovaraju zaštićenu najamninu na temelju članka 7. Zakona o najmu stanova (NN 91/1996., 48/1998., 66/1998., 22/2006.) u iznosu od 177,77 kn.

Zaštićena najamnina se plaća svakog mjeseca na račun najmodavca IBAN br. HR74 2360 0003 1185 4855 3, koji se vodi kod Zagrebačke banke d.d., najkasnije do 15-og dana u mjesecu za tekući mjesec.

Prilog ovom Ugovoru je izračun visine mjesečne zaštićene najamnine od 6. studenog 2019.

Članak 3.

Najmoprimac se, uz najamninu obvezuje plaćati i komunalnu naknadu koja tereti predmetni stan, kao i ostale troškove u svezi s predmetnim stanom.

Članak 4.

Najmodavac daje najmoprimcu stan koji je predmet ovog ugovora u stanju u kojem se nalazi na dan sklapanja ovog Ugovora

Članak 5.

Ugovorne strane su suglasne da će najmodavac snositi troškove održavanja stana u okviru raspoloživih sredstva i troškova na redovitom održavanju zajedničkih dijelova zgrade (krov, stubište ... ).

Članak 6.

Najmoprimac se predmetnim stanom može koristiti samo za stanovanje, a zajedničkim dijelovima i uređenjima u zgradi i zemljištem koje služi redovitoj uporabi zgrade, samo u skladu s njihovom namjenom.

Članak 7.

Najmoprimac ne može dati drugoj osobi stan u podnajam ili ga iznajmljivati za privremeni smještaj.

Članak 8.

Najmoprimac je dužan jedanput u dva mjeseca dopustiti najmodavcu ili osobi koju najmodavac ovlasti, uz njihovu prethodnu pisanu najavu, pregledati stan i ostale prostorije kojima se koristi na temelju ovog ugovora i to radnim danom u vremenu od 10-12 sati, a u slučaju oštećenja ili radi sprečavanja štete i izvan tog vremenskog perioda.

Članak 9.

Ovaj ugovor zaključuje se na određeno vrijeme s rokom važenja do 1. rujna 2023. godine.

Članak 10.

Otkaz ili raskid ovog ugovora najmodavac može dati samo iz razloga i na način utvrđen odredbama Zakona o najmu stanova.

Članak 11.

Najmoprimac je u obvezi koristiti se stanom, zajedničkim dijelovima i uređenjima u zgradi i zemljištu koje služi za uporabu zgrade na način da ih čuva od oštećenja. Najmoprimac ne smije obavljati preinake u stanu i zajedničkim prostorijama bez prethodne pisane suglasnosti najmodavca.

Članak 12.

Na sva prava i obveze koje proizlaze iz ovog Ugovora, a koja nisu definirani ovim Ugovorom, primjenjuju se odredbe Zakona o najmu stanova.

2. U slučaju da tužitelj-protutuženik ne postupi po nalogu suda i ne sklopi Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom iz toč. I. ove presude, ova presuda u cijelosti zamjenjuje Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

3. Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženoj-protutužiteljici parnični trošak zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.ʺ

III. Svaka strana snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 31. siječnja 2019., se navodi kako je tužitelj vlasnik za cijelo trosobnog stana sagrađenog na čest. zgr. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] KO. [katastarska općina] upisanog kao etažno vlasništvo (E-1). Predmetni stan u naravi predstavlja dvoetažni stambeni prostor na prvom i drugom katu zgrade sagrađene na predmetnoj nekretnini. Tužena koristi dio predmetnog stana i to prostor na drugom katu zgrade bez ikakvog pravnog osnova, dakle kao nesavjestan posjednik. Budući tužena odbija dobrovoljno iseliti iz dijela predmetnog stana vlasnosti tužitelja, predlaže donošenje presude kojom će se tuženoj naložiti da iseli iz dijela stana koji je položen na rugom katu zgrade oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a upitano kao etažno vlasništvo (E-1), anagrafske oznake [adresa], te da taj dio stana slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 11. travnja 2019., tužena je predložila odbaciti tužbu tužitelja kao preuranjenu, obzirom je člankom 28.c stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (ʺNarodne novine“ broj 68/2018.) propisano da su zaštićeni najmoprimci i zaštićeni podstanari i predmnjevani najmoprimac, dužni iseliti iz stana najkasnije do 1. rujna 2023., ako sa najmodavcem, odnosno vlasnikom stana nisu sklopili novi ugovor o najmu stana ili ako ovim Zakonom nije propisano drugačije, dok je stavkom 3. istog članka propisano da najmodavac odnosno vlasnik može pokrenuti tužbu radi iseljenja ako se najmoprimac, zaštićeni podstanar, odnosno predmnjevani najmoprimac ne iseli iz stana u propisanom roku. Tužena je osporila tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnivanim navodeći da nije točan navod tužitelja kako tužena koristi stan na II katu bez valjane pravne osnove. Naime, nekadašnji nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu koji se nalazi na II katu i potkrovlju kuće anagrafske oznake [adresa], sada pok. MO

– otac tužene je zajedno sa svojom obitelji koristio predmetni stan još od 1945. na način da je otac tužene bio nositelj stanarskog prava, a tužena član njegovog obiteljskog domaćinstva. Tužena je kao kći svog oca jedina postala nositeljicom stanarskog prava 1973. i od tada ga nesmetano koristi. Tužena nikada nije napustila predmetni stan, nego i danas u njemu živi, a koji stan na II katu je povezan s potkrovljem i kao takav čini jednu samostalnu uporabnu cjelinu. Naime, predmetni stan bio je ranije u vlasništvu GO kojega je kasnije za cijelo naslijedio sin NO. Međutim nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova 5. studenog 1996. (ʺNarodne novineʺ broj: 91/1996. od 28. listopada 1996.), tužena je pokušala doći do nasljednika pok. GO – NO kao novog vlasnika, sve kako bi s istim zaključila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, ali bezuspješno. Tužena je podnijela Zahtjev za otvaranje sudskog pologa 6. rujna 2002. te je sve do 2005. sukladno Rješenju suda pod poslovnim brojem R1-493/2001. plaćala zaštićenu najamninu na depozit suda, kada ju je NO i preuzeo. Od tada tužena uredno na račun NO plaća zaštićenu najamninu. Dakle, tužena je s NO u odnosu na sporni stan na II katu i potkrovlju sklopila usmeni Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, zbog čega ista ima svako zakonsko pravo isti koristiti. Naime, prava i obveze zaštićenog najmoprimca – ovdje tužene stečena su na temelju članka 30. stavak 2. Zakona o najmu stanova, dakle po sili zakona, ukoliko postoje prava i da tužena svakog mjeseca plaća zaštićenu najamninu, tada se ne može reći da ne postoji ugovorni odnos, samo zbog toga što Ugovor o najmu nije sklopljen u pisanoj formi. Ugovori za koje se traži da budu sklopljeni u pisanoj formi, a sačinjeni su usmeno, proizvode pravne učinke i smatraju se pravno valjanim ako su izvršeni u pretežitom dijelu. Također tužena za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom plaća komunalnu i vodnu naknadu, a što u cijelosti osnažuje navode tužene da je Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom i sklopljen. NO, preko svoje punomoćnice Marije Perić, dopisom od 31. listopada 2013. ponudio je tuženoj da se iseli iz stana na II katu i potkrovlju s time da joj NO osigura doživotno stanovanje/plodouživanje na drugom stanu koji po površini odgovara potrebama stanovanje jedne osobe ili da joj NO isplati novčani iznos koji bi bio predmet dogovora. Tužena je pristala na prijedlog NO i predložila da joj se osigura smještaj u drugom stanu sa pravom nesmetanog doživotnog plodouživanja. Ove činjenice i dokazi idu u prilog tvrdnji da je između tužene i NO postojao usmeni dogovor, odnosno Ugovor o najmu stana na II katu sa zaštićenom najamninom.

Slijedom svega iznesenog tužena navodi kako je razvidno da je tužba radi iseljenja neosnovana, a posebno uzimajući u obzir da tužena na temelju valjanog pravnog osnova koristi i stanuje u predmetnom stanu. Tužena nikada isti nije koristila suprotno odredbama Zakona o najmu stanova (ʺNarodne novineʺ broj 91/9196.) a kako je to propisano člankom 19. stavkom 1. i člankom 40. ZNS-a.

Slijedom iznesenog, tužena je predložila u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja i istog obvezati na naknadu troška tuženoj.

3. 29. svibnja 2019. tužena je podnijela protutužbu pod poslovnim brojem Ps- 66/2019., a predmet koje je sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom i to baš stana na č. zgr. [katastarska čestica] z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] E-1.

4. Tužitelj se usprotivio svim navodima protutužbe. Tužitelj se poziva na članak 33. stavak 1. Zakona o najmu stanova prema kojem je najmoprimac dužan podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora o najmu u roku od 6 mjeseci. S obzirom da je navedeni rok protekao, najmoprimac je izgubio status. Isto tako, tužena ne može tražiti sklapanje ugovora o najmu na cijeli stan jer bespravno koristi samo dio stana.

5. Raspravnim rješenjem od 7. listopada 2020. pripojeno je raspravljanje po protutužbi i tužbi te se postupak nastavio voditi pod jedinstvenim brojem Ps-14/19.

6. Podneskom od 2. svibnja 2023. tužitelj-protutuženik je uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u točki I. izreke.

7. Podnescima od 5. listopada 2020. i 2. svibnja 2023. tužena-protutužiteljica je uređivala protutužbeni zahtjev da bi konačno isti uredio na ročištu od 3. svibnja 2023., a kako je to navedeno u točki II. izreke.

8. Ovaj sud je 21. lipnja 2023. pod poslovnim brojem Ps-14/2019. donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev, a odbio protutužbeni zahtjev, a koja presuda je u cijelosti ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž- 3816/2023 od 8. veljače 2024 te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

9. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem izvatka iz zemljišne knjige, zemljišnoknjižnog odjela Split, za K. O. [katastarska općina], Ugovora o korištenju stana na ime MO iz 1967., Rješenja Općine Split na ime tužene iz 1973., Ugovora o korištenju stana na ime tužene od 22. studenog 1977., Zapisnika o bodovanju stana od 21. ožujka 1988., Ugovora o korištenju stana od 22. studenog 1977., Uvjerenja Područnog ureda za katastar nekretnina Split, KLASA: 935-08/14-01/3992, URBROJ: 541-26-02/5-14-2 od 4. studenog 2014., Potvrde Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Split od 29. listopada 2014., Rješenja Općine Split od 9. travnja 1973., Zahtjeva za otvaranje sudskog pologa, preslika naloga za plaćanje, Potvrde Splitsko – dalmatinske županije od 3. travnja 2019., Izračuna mjesečne zaštićene najamnine na dan 29. studenog 2002., uplatnica – naloga klijenta za 2016., 2017., 2018., 2019. te za razdoblje od siječnja do listopada 2020., Potvrde Grada Splita od 23. rujna 2020., Prekršajnog naloga Prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu broj Pp-43J-3023/13 od 11. studenog 2013., pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje Marije Šarić Leko od 26. siječnja 2022., Ugovora od korištenju stana pod brojem 005-321 od 9. prosinca 1967., izračuna od 21. svibnja 1988., Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i imovine klasa: UP/I-371-01/24- 13/2047, ur.br.: 531-14-3-25-10 od 24. travnja 2025., izlista popisa nekretnina, saslušanjem tužitelja UO i tužene LO u svojstvu parničnih stranaka, dopunskim saslušanjem parničnih stranaka,

10. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

11. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Protutužbeni zahtjev nije osnovan

13. Među strankama sporna je osnovanost i tužbenog i protutužbenog zahtjeva.

14. Čitanjem izvatka iz zemljišne knjige z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da ja na stanu koji se sastoji od 3 sobe na č. zgr. [katastarska čestica] upisan DO, E-1-etažno vlasništvo s neodređenim omjerima.

15. Čitanjem Ugovora o korištenja stana od 9. prosinca 1967. utvrđeno je da je nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazi u potkrovlju u [adresa] određen MO.

16. Čitanjem Ugovora o korištenju stana od 22. studenog 1977. utvrđeno je da je isti sklopljen između LO i Poduzeća za izgradnju Split. Novi korisnik stanarskog prava BO na stanu koji se nalazi u zgradi [adresa] – potkrovlje – dok se ŽO istim Ugovorom obveza plaćati naknadu za korištenje stana.

17. Čitanjem Uvjerenja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Split, Odjela za katastar nekretnina Split, Klasa: 935-08/14-01/3992, Ur.broj. 541-26- 02/5-14-2 od 4. studenog 2014. utvrđeno je da se istim potvrđuje da LO nije upisana u katastarskim operatima koji su u nadležnosti područnog ureda za katastar Split.

18. Čitanjem potvrde Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Split od 29. listopada 2014. utvrđeno je da se istom potvrđuje da LO nije upisana kao vlasnik nekretnine.

19. Čitanjem Rješenja Općine Split – Sekretarijata za upravno pravne poslove – Odsjeka za radne odnose, stambene poslove i društvene službe od 9. travnja 1973. utvrđeno je da se istim utvrđuje da je LO stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu položenom na II. katu zgrade [adresa] širina nakon trajnog napuštanja stana po ocu koji je bio evidentiran kao nositelj stanarskog prava.

20. Čitanjem zahtjeva LO za otvaranje sudskog pologa utvrđeno je:

- da se u istom navodi da se najamnina ne plaća o 1. siječnja 1998., a sve iz razloga jer predlagateljica LO nije znala kome se treba obratiti

- da je predloženik ĐO

- da se moli sud da donese rješenje o otvaranju sudskog pologa za polaganje zaštićene najamnine

- da je zahtjev podnesen 6. rujna 2002.

21. Čitanjem naloga za plaćanje-priznanica utvrđeno je da je tužena-protutužiteljica LO u različitim vremenskim razdobljima tijekom 2003., 2004. i 2005. na račun Općinskog suda u Splitu uplaćivala zaštićenu najamninu u iznosima od 204,00 kuna, 200,00 kuna, 604,44 kuna, 302,22 kuna, 100,74 kuna.

22. Čitanjem naloga klijenta PBZ-banke utvrđeno je da je LO na račun NO za različita vremenska razdoblja i to za 2014., 2013., 2009., 2010., 2012., 2011., 2008., 2006., 2005., 2016., 2017., 2018., 2019. i 2020. na račun NO uplaćivala različite iznose.

23. Čitanjem Potvrde Splitsko-dalmatinske županije – Grad Split utvrđeno je da se istom potvrđuje da LO na dan 3. travnja 2019. nema duga po osnovi komunalne naknade i naknade za uređenja voda za stan Mihovilova širina.

24. Čitanjem Izračuna zaštićene najamnine od 29. studenoga 2002. utvrđeno je da je ista utvrđena u iznosu od 100,74 kuna za stan na adresi [adresa], potkrovlje. Kao najmodavac naveden je NO (Tonko) Alujević, a kao najmoprimac LO.

25. Čitanjem dopisa od 23. studenoga 2013. odvjetnice Antonije Varkaš odvjetnici Mariji Perić utvrđeno je da se u istom navodi da je LO spremna iseliti iz stana u kojem živi [adresa], Mihovilova širina, na način da joj se osigura stanovanje u drugom stanu.

26. Čitanjem dopisa o 31. listopada 2013. odvjetnice Marije Perić odvjetnici Antoniji Varkaš utvrđeno je da se u istom navodi da je NO voljan sa LO urediti međusobne odnose u vezi predmetnog stana.

27. Čitanjem Izračuna zaštićene najamnine od 19. listopada 2020. utvrđeno je a je ista utvrđena u iznosu od 177,77 kuna za stan na adresi [adresa]. Kao najmodavac naveden je UO, a kao najmoprimac LO.

28. Čitanjem prekršajnog naloga Pp-43 J 3023-13 Prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu od 11. studenog 2013. utvrđeno je da je istim okrivljena UOS što je 13. kolovoza 2013. u [adresa] narušavala javni red i mir na način da je fizički pripriječila put LO do kuće zahtijevajući da se ista iseli iz stana koji je njeno vlasništvo te je od nje tražila da joj preda ključeve stana, radi čega joj je izrečena novčana kazna.

29. Čitanjem Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i imovine klasa: UP/I-371-01/24-13/2047, ur.br.: 531-14-3-25-10 od 24. travnja 2025. utvrđeno j eda je istim ukinuto privremeno rješenje od 8. veljače 2025. te da je ovdje tužena dužna plaćati ovdje tužitelju na ime najamnine 175,03 eura, a preostali iznos od 443,73 eura Republika Hrvatska.

30. Iz iskaza tužitelja UO proizlazi da je od 2016., a na temelju darovnog ugovora kojeg je isti sklopio sa svojom majkom VOS, postao vlasnik predmetnog stana. Predmetni stan se u zemljišnim knjigama opisuje kao stan sa 3 sobe. U naravi se radi o dvoetažnom stanu. Donja etaža, koju koristi od početka, sastoji se od dvije sobe, kuhinje i kupaonice, radi se o etaži prvog kata. Ne zna kako izgleda etaža drugog kata i potkrovlje s obzirom da nikada nije bio, niti mu je dopušten ulaz u drugu etažu. Pok. majka tužitelja je bila u dobrim prijateljskim odnosima sa NO čija obitelj je bila izvorni vlasnik predmetnog stana. NO je još 2005. predmetni stan, dakle kompletan stan i prvu i drugu etažu, darovnim, kupoprodajnim ugovorom prenio na tužiteljevu majku. Negdje 2001. majka tužitelja je otišla u mirovinu tako da je od 2001. pa do svoje smrti redovito od svibnja do studenog boravila u stanu na prvoj etaži. I prije toga je dolazila kako su joj to obveze dopuštale. Tužitelj je počeo dolaziti u predmetni stan 2005. nakon što je isti pripao njegovoj majci. Isto tako ovisno o tome kako su mu obveze dopuštale. Više puta je osobno susretao tuženu isto kao što ju je susretala njegova majka. Bio je prisutan kada je majka obavijestila tuženu da je nova vlasnica stana i to je bilo 2010. kada joj je kazala da bi trebalo riješiti pitanje njenog korištenja drugog dijela stana. Odgovor je bio doslovno nikakav. Tužena se tužitelju nikada nije obratila vezano za reguliranje svog statusa u stanu, niti se koliko je njemu poznato obratila njegovoj majci. Nakon što je postao vlasnik stana tužitelj je pokušao razgovarati s tuženom te je pitao mogu li srediti njen status, odnosno korištenje drugog dijela stana. S njim je bila i njegova supruga. Međutim, tužena se samo okrenula i otišla. Tužitelj je naveo da mu nisu poznati nikakvi odnosi između gospodina NO i tužene, poznato mu je da je još otac tužene pok. MO imao nekakva rješenja za korištenje stana, ali mu detalji nisu poznati.

30.1. Dopunski saslušan tužitelj je izjavio da u cijelosti ostaje pri iskazu koji sam dao pred ovim sudom 10. veljače 2021. Tužena mu je plaćala najamninu na ime korištenja dijela stana druge etaže i potkrovlja u iznosu od 24,00 eura i to od rujna 2020. pa do danas više manje redovito s tim da kada bi zakasnila jedan mjesec, sljedeći bi platila dva mjeseca zajedno. Poznato mu je da je plaćala najamninu i bivšem vlasniku NO, od kada točno to mu nije poznato, ali mu je poznato da je neko vrijeme plaćala i uplatnom na sudski polog. Naglasio je da je stanje nekretnine izuzetno loše, da tužena ne dopušta pristup u dio koji koristi što sve skupa predstavlja veliki problem za sigurnost i stabilnost objekta. Pisanim putem se obraćao tuženoj radi pregleda nekretnine da bi tužena u srpnju 2021. ostavila poruku na vrata stana u prizemlje u kojem moli da je se više ne uznemiravam vezano za navedeno. Sa tuženom nema komunikaciju jer se okrene i ode. Ističe da je majka u više puta pokušala ustupiti u kontakt sa tuženom s ciljem regulacije odnosa, ali bezuspješno jer je tužena odbijala bilokakav kontakt.

31. Tužena LO je navela da je njen otac još davne 1945. dobio stan na korištenje od Grada Splita koji je stan bio nacionaliziran. Otac, majka i petoro djece doselili su se u predmetni stan koji se u tom trenutku, a tako i danas sastojao od dvije etaže i to etaže drugog kata i potkrovlja. Od tada do danas živi u navedenom stanu koji se proteže na dvije etaže. Otac je preminuo 1979. te je stanarsko pravo prešlo na nju. Drugih nekretnina nema. Izvorni vlasnik je pok. BO kojeg je naslijedio njegov sin NO. Kada je to točno bilo ne može se prisjetiti, ali je to bilo davno. NO joj nikada nije stvarao probleme oko toga da živi u predmetnom stanu. Čak joj je nudio da iseli iz stana i to tako da će joj osigurati drugi stan, međutim do realizacije nije došlo. Tužena je navela da je bila sretna jer je NO nije dirao, odnosno tražio da se iseli iz stana, nije htjela sudski pokretati nikakve postupke, a i kako je već kazala priznavao joj je pravo zaštićenog najmoprimca. Kako nije mogla dugo stupiti u kontakt sa NO jer joj nije bilo poznato njegovo prebivalište to je uplaćivala najamninu na račun sudskog pologa. Nakon nekog vremena, obratio joj se NO, odnosno on je nju kontaktirao, da mu više ne uplaćuje najamninu na sudski polog već joj je točno rekao na koju adresu, odnosno račun da mu se vrši uplata. Tužena je nadalje navela da ne poznaje tužitelja, da ga nikada prije nije vidjela, odnosno da ga prvi put vidi u sudnici. Da je isti vlasnik predmetnog stana saznala je prvi put po primitku predmetne tužbe. Poznavala je VOS, ista je još davne 1995. počela dolaziti sa NO u stan koji se nalazi na I. etaži i to su dolazili uglavnom zimi te bi ostajali dok se stan na prvoj etaži ne bi počeo iznajmljivati. I danas se stan na I. katu iznajmljuje te u njemu se nikada nije živjelo za trajno. Sa LOS bi se samo pozdravila. Negdje 2012. ili 2013. došlo je do verbalnog napada LOS prema njoj. LOS je očito smatrala da je ona vlasnica stana u kojem živi. U tom verbalnom napadu niti je spominjala, a niti ju je pitala na temelju čega bi ona bila vlasnica stana. Nije isto pitala jer zna da je vlasnik NO s kojim je uvijek komunicirala vezano za stan. Čak je i kontaktirala vezano za verbalni napad i djelatnike policije. Gospođa LOS je prestala dolaziti prije par godina, dolazila je sama, a U je dolazio u posjete, jer je NO imao stan na Šperunu (Tomića stine). U stan na I. katu dolaze turisti, a susjed od 1995. vodi poslove oko iznajmljivanja istog. Ne plaća najamninu redovito jer se radi o malom iznosu pa bi čekala da se skupi veći iznos i platila sa par mjeseci zakašnjenja.

31.1. Dopunski saslušana tužena je izjavila da u cijelosti ostajem pri svom iskazu koji sam dala pred ovim sudom 20. svibnja 2021. te je ponovila da nije imala nikad problem s NO niti s njegovim pok. ocem, a vezano za stanovanje u predmetnom stanu. Kako nije bila u kontaktu s NO, koji je naslijedio svog oca GO, to mu je dugi niz godina uplaćivala najamninu na sudski polog dok me nije kontaktirao i rekao da uplatu vršim na njegov žiro račun. Točno je da nije sudskim putem tražila sklapanje ugovora o najmu niti sam isto tražila od NO jer joj nikada nije stvarao probleme. Gospodin VOS joj se nije nikada obraćao da bi tražio da pregleda stan niti se ona obratili tužitelju vezano za predmetni stan. Nikakve imovine nema.

32. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 26. siječnja 2022. sudska vještakinja Marija Šarić Leko je opisala samostalne uporabne cjeline:

a) Stan na etaži I. kata, svijetle visine 2.65 m, u koji se pristupa preko istočnog pročelja. Stan se sastoji od ulaznog dijela sa kuhinjom i blagovaonicom, iz koje je moguće pristupiti u kupaonicu ili u dnevnu sobu. Dnevna soba smještena je na zapadnom dijelu zgrade s pogledom na Voćni trg. Iz dnevne sobe pristupa se u spavaću sobu, u čijem sklopu se nalazi ostava ispod stubišta. Spavaća soba iste je orijentacije kao i dnevna soba s pogledom na Voćni trg. Stan je adaptiran, osvijetljen i ugodan za život, u dnevnoj sobi ugrađena je klima. Završna obrada podova u kuhinji i kupaonici su keramičke pločice, u dnevnom boravku lakirani parket. Svi zidovi u stanu, osim u kupaonici su ožbukani i obojeni u bijelo, zidovi u kupaonici obloženi su zidnim keramičkim pločicama na visini od 1.5 m. Prozori u kuhinji su PVC prozori s dvostrukim ostakljenjem, u ostatku stana prozori su s drvenim okvirima i dvostrukim ostakljenjem, svi prozori sadrže grilje za zaštitu od sunca. Sva vrata unutar stana su drvena, neprovidna, izuzev vrata dnevne sobe koja su dijelom ostakljena. Ulazna vrata su neprovidna s ispunom od drva. Prema stanju na terenu, ukupna tlocrtna površina stana iznosi 45,30 m2 , i sastoji se od:

- kuhinja: 9,1 m2

- kupaonica: 3,01 m2¸¸

- dnevni boravak: 17,50 m2

- spavaća soba: 13,78 m2

- ostava ispod stubišta: 1,70 m2

b) Dvoetažni stan na etaži II. kata i potkrovlja, u koji se pristupa iz zajedničkog predsoblja na I. katu. Jednokrako drveno stubište iz zajedničkog predsoblja vodi na etažu II. kata, svijetle visine 2,17 m, gdje se nalazi hodnik i spavaća soba. Iz spavaće sobe može se pristupiti u 2. spavaću sobu, a obje su smještene na zapadnom dijelu zgrade s pogledom na Voćni trg. Iz hodnika se dalje s jednokrakim drvenim stubištem pristupa na etažu potkrovlja. Na etaži potrkovlja smješten je hodnik sa spavaćom sobom, kuhinjom, sobicom i kupaonicom. Krovište je dvostrešno s luminarom. Stan je zapušten, neodržavan, zatrpan stvarima i slabo prohodan, bez znakova adaptacije i rekonstrukcije. Podovi na etaži II. kata i potkrovlja su drveni, prekriveni linoleumom. Prozori su drveni s jednostrukim ostakljenjem i drvenim griljama, vrata unutar stana su neprovidna s drvenom ispunom. Za sve ugrađene materijale i opremu je istekao održivi vijek trajanja. Iz druge sobe na etaži II. kata postoji otvor prema prostoriji u kojoj zbog zatrpanosti stvarima nije omogućen pristup, te je stanje i površina te prostorije nepoznata. Stan je oštećen od kišnice, što je vidljivo iz prisutnih pukotina. U kupaonici nisu postavljena ulazna vrata, debljina vanjskih zidova iznosi 55 cm, na dijelu nadozida luminara debljina zidova je 20 cm. Završna obrada zidova II. kata su

tapeti, u preostalom dijelu stana zidovi su ožbukani i obojani u bijelo, osim u kupaonici gdje su zidovi dijelom obloženi keramičkim pločicama. Zid sobe na etaži potkrovlja, desno od stubišta je polumontažni zid od drvenih obloga. Max. svijetla visina dijela stana na etaži potkrovlja, ispod spuštenog stropa iznosi 2,4 m, a u krajevima 0 m. Ukupna tlocrtna površina dvoetažnog stana iznosi 83,44 m2 , od čega:

Prema stanju na terenu, ukupna površina stana na II. etaži iznosi 39,55 m2 i sastoji se od:

- hodnik: 8,34 m2

- soba 1: 14,09 m2

- soba 2: 17,12 m2.

Prema stanju na terenu, ukupna površina dijela stana na potkrovlju iznosi 43,89 m2 i sastoji se od:

- hodnika: 9,82 m2

- soba : 7, 85 m2

- WC: 2,01 m2

- soba 4,90 m2

- kuhinja: 19,31 m2

U Stan 1 i stan 2 pristupa se iz zajedničkog predsoblja, površine, 4,79 i svijetle visine 2,62 m, smještenog s istočne strane zgrade. Zajedničko predsoblje popločano je keramičkim pločicama, drvenim ulaznim vratima i prozorima s drvenim okvirom i jednostrukim ostakljenjem. Do zajedničkog prostora vodi vanjsko otvoreno stubište izgrađeno na k.č.z. 12514 k. o. [katastarska općina]. Očevidom kao i ovim nalazom utvrđeno je činjenično stanje nekretnine, te je identificiran predmet spora-dvoetažni stan, na 2. katu i potkrovlju, izrazito zapušten i neodržavan te time neprimjeren za stanovanje, iako je u uporabi od stane tužene.

Stan na etaži 1. kata nalazi se u posjedu vlasnika, on je također identificiran, dok poslovni prostor na 1. etaži nije predmet očevida. U nastavku su priložene fotografije te skica zgrade po etažama.

32.1. U svom dopunskom nalazu i mišljenju od 7. veljače 2023. sudska vještakinja Marija Šarić Leko je navela da je prilikom izrade vještva utvrđeno da je površina sobe u potkrovlju koja se proteže od stubišta do vanjskog fasadnog zida i od južnog vanjskog zida do susjedne prostorije te u kojoj se nalazi luminar na zapadnom dijelu krovište ne može iznositi 4,09 m2 jer je njena dužina cca 4 m, što bi značilo da je širina 1 m. Pregledom skica iz spisa predmeta te preklopom katastarskog plana zgrade u dwg formatu te analizom položaja i oblika zgrade izračunata je površina 14,09 m. Preostale prostorije odgovaraju položajem, veličinom i namjenom, a sve površine su iskazane kao neto korisne površine. Na slici je prikazan položaj sobe te geometrija zgrade.

33. U predmetnoj pravnoj stvari po tužbi tužitelja-protutuženika predmet spora je iseljenje i predaja u posjed stana slobodnog od osoba i stvari, a koji zahtjev se temelji na tvrdnji da je tužitelj-protutuženik vlasnik stana, a da se tužena-protutužiteljica nalazi u stanu bez valjane pravne osnove pa se radi o vlasničkoj tužbi iz članka 162. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 129/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012. i 152/2014.; dalje: ZV).

34. Nasuprot tom zahtjevu tužena-protutužiteljica je istaknula prigovor prava na posjed stana u smislu članka 163. ZV-a kojim se suprotstavlja zahtjevu tužitelja- protutuženika tvrdeći da predmetni stan koristi kao zaštićeni najmoprimac te je postavila protutužbeni zahtjev na sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Također, tijekom postupka istaknula je prigovor prava na poštivanje doma.

35. Za odlučiti o osnovanosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva trebalo je utvrditi odlučne, a među strankama sporne činjenice u pogledu pitanja:

- je li tužena-protutužiteljica bespravno koristi sporni dio stana anagrafske oznake [adresa] i to baš stan na etažama 2. kata i potkrovlja ukupne površine 83,44 m2 koji se sastoji od hodnika i dvije sobe na etaži 2. kata te hodnika, dvije sobe, kuhinje, wc-a na etaži potkrovlja

- je li tužena-protutužiteljica dugogodišnjim korištenjem izvršavajući pri tome sadržaj stanarskog prava stekla stanarsko pravo i pravni status zaštićenog najmoprimca nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stana (ʺNarodne novineʺ broj: 51/1996., 48/1998., 66/1998., 22/2006., 68/2018.; dalje ZNS).

- je li osnovan prigovor tužene-protutužiteljice o pravu na dom

36. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, ovaj sud i tužbeni i protutužbeni zahtjev smatra neosnovanima.

37. Tako, tijekom postupka utvrđeno je:

- da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu bio otac tužene- protutužiteljice pok. MO, a koje pravo je stekao na temelju Ugovora o korištenju stana od 9. prosinca 1967.

- da je tužena-protutužiteljica rješenjem od 9. travnja 1973. stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu nakon daljnjeg napuštanja stana po ocu MO

- da tužena-protutužiteljica živi u predmetnom stanu cijeli svoj život i to na 2. katu i potkrovlju istog

- da je predmetni stan bio u ranijem vlasništvu BO, kojeg je naslijedio NO

- da je tužena-protutužiteljica podnijela zahtjev ovom sudu za otvaranje sudskog pologa 6. rujna 2002.

- da je tužena-protutužiteljica na temelju rješenja ovog suda pod poslovnim brojem R1-493/01. plaćala zaštićenu najamninu na depozit Općinskog suda u Splitu na račun NO i na račun tužitelja

- da je tužena-protutužiteljica pregovarala sa NO oko toga da napusti predmetni stan

- da tužena-protutužiteljica do trenutka podnošenja protutužbe u ovom predmetu nije zahtijevala sklapanje pisanog ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom

- da je tužitelj-protutuženik upisan kao vlasnik stana koji se nalazi na č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to baš suvlasničkog dijela sa neodređenim omjerima (E-1) koji se sastoje od tri sobe, a na temelju Ugovora o darovanju iz 2016. sklopljenog sa UOS, majkom

- da je UOS postala vlasnica predmetnog stana jer je isti stekla darovanjem od NO i to 2005.

- da je UOS dolazila i koristila stan na I. etaži jednako kao i njen sin tužitelj-protutuženik

- da se u naravi radi o stanu koji se sastoji od etaže I. kata tlocrtne površine 45,30m2, etaže II. kata i potkrovlja netto korisne površine 83,44m2.

- da tužena od 1. siječnja 2025. plaća tužitelju-protutuženiku na ime zaštićene najamnine 175,03 eura, a ostatak iznosa od 443,73 eura Republika Hrvatska

- da tužena-prututužiteljica nema u vlasništvu druge imovine

37.1. Sve navedeno jasno proizlazi iz svih citiranih i analiziranih dokaza.

38. U konkretnom slučaju radi se o parnici za iseljenje koji se vodi u odnosu na jedan i jedini stan koji tužena-protutužiteljica drži u posjedu. U smislu članka 162. stavak 1. ZV-a tužitelj koji zahtjeva predaju stvari dužan je dokazati identitet stvari koju traži. U konkretnom slučaju tužitelj-protutuženik je podneskom predanom na ročištu od 3. svibnja 2023. tužbeni zahtjev odredio na način koji omogućava identifikaciju u skladu sa stvarnim stanjem nekretnine i rezultatima vještačenja. Etaže I. i II. kat i potkrovlje prije nacionalizacije predstavljale su dvoetažni stan s potkrovljem do kojeg je bilo moguće pristupiti unutarnjim stubištem. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi se etaža E-1 sastojala od dvije samostalne uporabne cjeline i to stana površine 45,03 m2 i dvoetažnog stana na etaži II. kata i potkrovlja površine 83,44 m2 a koji je u posjedu tužene protutužiteljice. Dakle, predmet spora je jasan a činjenica da se etaža E-1 proteže na dvije čestice ne dovodi u pitanje aktivnu legitimaciju tužitelja-protutuženika niti do primjene članka 46. ZV-a kako to pogrešno smatra tužena-protutužiteljica.

38.1. Osporavanje tužitelju-protutuženiku vlasništva (samovlasništva) nekretnine prvi put je istaknuto na ročištu za zaključenje glavne rasprave. Do tada navedena činjenica nije bila sporna. Sud navedenu činjenicu, kao novo iznesenu, a na temelju članka 299. stavak 3. ZPP-a, nije uzeo u obzir. Ovo tim više ako se uzme u obzir da tužena- protutužiteljica od 2020. zaštićenu najamninu plaća tužitelju-protutuženiku što znači da joj je poznato, odnosno da zna da je tužitelj-protutuženik vlasnik. Dakle, tužena- protutužitejljica je kontradiktorna sama sebi.

39. Člankom 30. ZNS propisano je da stupanjem na snagu tog zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema ranijim propisima, time da te osobe po samom zakonu stječu prava i obveze najmoprimca, a zaključenje ugovora o najmu nije konstitutivni element za stjecanje tog prava niti odredbe ZNS-a predviđaju da bi propuštanjem zaključenja Ugovora o najmu imalo za posljedicu gubitak prava.

39.1. Dakle, kako je tuženica-protutužiteljica do stupanja na snagu ZNS imala pravni položaj nositelja stanarskog prava na dijelu predmetnog stana, (II. katu zgrade broj 7 na [adresa] u [adresa]), to je danom stupanja na snagu ZNS stekla prava i obveze najmoprimaca u smislu članka 30. stavak 1. i 2. ZNS.

40. Isto tako, rok za podnošenje zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu stana iz članka 33. stavak 2. ZNS-a nije prekluzivni rok. Naime, prema članku 33. stavak 2. ZNS-a zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana najmoprimac je dužan podnijeti vlasniku stana u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno od dana pravomoćnosti oduke kojom je odlučeno o pravu te osobe na korištenje stanom. Ako vlasnik stana u roku od 3 mjeseca od primitka pisanog zahtjeva najmoprimca ne sklopi ili odbije sklopiti ugovor o najmu stana, najmoprimac će tražiti od suda donošenje presude koja će zamijeniti taj ugovor (stavak 3.). Prema ustaljenoj sudskoj praksi izraženoj u više odluka Vrhovnog i Ustavnog suda RH rok iz članka 33. stavak 2. i 3. ZNS-a nije prekluzivne naravi obzirom da propuštanje tog roka nema za posljedicu gubitak prava na sklapanje ugovora sa zaštićenom najamninom.

40.1. Međutim, iako propust najmoprimca da postupi prema članku 33. stavak 2. ZNS- a nema izravan učinak na prestanka prava i obveza najmoprimca, to ne lišava najmoprimca obveze da u primjerenom i razumnom vremenu, koje se utvrđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, zatraži sklapanje ugovora o najmu stana radi pravne sigurnosti, odnosno potrebe da u razumnom roku otklone dvojbe o pravima i obvezama najmoprimca i najmodavca.

Prema shvaćanju ovog suda, ne može se od najmodavca i vlasnika nekretnine očekivati da unedogled čeka najmoprimca da zatraži od najmodavca sklapanje ugovora o najmu.

41. U postupku je utvrđeno da tužena-protutužiteljica nije u roku propisanom člankom 33. stavak 2. ZNS-a podnijeli zahtjev za sklapanje ugovora o najmu predmetne nekretnine nakon stupanja na snagu ZNS-a 1996., a nesporno je da koristi predmetni stan i dan danas iako zna da je stan vlasništvo tužitelja-protutuženika. Sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom tražila je tek protutužbom u ovom predmetu 29. svibnja 2019. Točno je da je tužena-protutužiteljica vezano za uplatu najamnine osnovala sudski polog na ime ranijeg vlasnika ĐO, da je nakon toga nastavila plaćati najamninu njegovom sinu NO potom i tužitelju-protutuženiku. Točno je i to da je tužena-protutužiteljica vodila pregovore s bivšim vlasnikom NO, ali ne o statusu na predmetnom stanu nego o tomu da napusti predmetni stan i da joj se na drugom stanu osigura pravo doživotnog stanovanja ili da je bivši vlasnik isplati. Iz navedenog ne proizlazi zaključak da je i bivši vlasnik htio da tužena-protutužiteljica nastavi živjeti u stanu nego upravo suprotno. Tužena-protutužiteljica u niti jednom trenutku tijekom svih godina korištenja predmetnog stana nije smatrala za potrebnim zatražiti ili sudskim putem ili dogovorom sa vlasnicima sklapanje ugovora o najmu stana. Nije jer to nije smatrala bitnim i jer se uljuljala u svojoj sigurnosti življenja u stanu jer joj, kako kaže, bivši vlasnik nije nikada stvarao probleme, a za novog vlasnika, kako tvrdi, nije niti znala da postoji, što je u suprotnosti s izvedenim dokazima. Tužena-protutužiteljica nije imala opravdani razlog da u tako drugom vremenskom razdoblju nije podnijela tužbu s namjerom reguliranja svog stambenog statusa. Sud ne prihvaća zaključak da takvim ponašanjem tužena nije iskazala volju za prestankom prava i obveza najmoprimca, jer biranje pasivnosti umjesto poduzimanja aktivnosti radi rješenja stambenog statusa nije ništa drugo nego inertnost tužene-protutužiteljice koja je trajala preko 20 godina i koju nikakvo plaćanje najamnine ne može opravdati niti zamijeniti, niti ju je vlasnik dužan tolerirati.

41.1. Stoga kada tužena-protutužiteljica nije u primjernom i razumnom roku zatražila sklapanje ugovora o najmu stana, tada takva pasivnost i nepoduzimanje radnji propisanih ZNS-om, može biti temelj za zaključak da je tužena-protutužiteljica izgubila prava koja bi joj pripadala kao najmoprimcu, jer bi svako drugo tumačenje s obzirom na utvrđene činjenice u konkretnom slučaju, dovele do narušavanja ravnoteže interesa s jedne strane tuženika-protutužitelja, ali i s druge strane vlasnika nekretnine. Ovo jer se ne može niti od vlasnika nekretnine zahtijevati da u nedogled prihvaća neizvjesnost hoće li i kada bivši nositelj stanarskog prava (sada zaštićeni najmoprimci) podnijeti zahtjev za sklapanje ugovora, a kroz koje vrijeme vlasnici nekretnine ne bi mogli urediti odnose korištenja navedenog stana na primjereni način.

41.2. Da do gubitka zakonom stečenih prava najmoprimca, pa tako i prava na korištenje nekretnine, može doći zbog nepoduzimanja pravnih radnji i to nepodnošenje zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu stana u odgovarajućem, a razumnom vremenu, ili s tim u vezi traženje odgovarajuće sudske zaštite, izraženo je u odluci ovog suda poslovni broj Revx-640/12.-2 od 8. travnja 2015., kao i u odluci poslovni broj Rev- 109/09.-2 od 22. rujna 2010.

42. Tužena je u svom iskazu navela da je prvi put saznala da je tužitelj vlasnik predmetnog stana kad je primila tužbu, a tužiteljeva-protutuženikova majka LOS je 1995. počela dolaziti s NO u stan koji se nalazi na 1. etaži i to zimi, ali dolazila je i sama. Tužena-protutužiteljica je izjavila da je došlo do verbalnog sukoba između nje i LOS negdje 2012. ili 2013. jer je LOS smatrala da je ona vlasnica stana u kojem živi. Isto tako, tužitelja-protutuženika prvi put vidi u sudnici.

42.1. Prema članku 299. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 153/2023.; dalje: ZPP-a) propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (1.).

Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (2.).

Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovog članka sud neće uzeti u obzir (3.).

42.2. Sud je uzeo u obzir prekršajni nalog Pp J-3023/13 od 11. studenog 2013., a koji je dostavljen uz podnesak tužitelja od 21. svibnja 2021. Naime, isti je dostavljen na okolnost navoda iz iskaza tužene-protutužiteljice koja je izjavila da nikada nije vidjela tužitelja-protutuženika, a da je vlasnik stana NO. Iz sadržaja navedenog naloga kao i iskaza stranaka je razvidno da je tužena bila upoznata sa činjenicom da je prednica tužitelja stekla vlasništvo stana budući je ista tuženu o time više puta obavijestila, tražila je da se iseli pa je u konačnici došlo i do navedenog verbalnog sukoba. Tužena u svom iskazu potvrđuje kako je tužiteljeva majka u stanu boravila zimi, i to sama. Logično je i životno da je tužitelj dolazio kod svoje majke, jednako kao što je i logično i životno da tužitelj dolazi na svoju nekretninu i nakon smrti svoje majke.

42.3. Tvrdnja punomoćnika tužene-protutužiteljice da tužena-protutužiteljica nikako nije mogla imati saznanja o osobi tužitelja je neprihvatljiva. Tužitelj-protutuženik je boravio na nekretnini sa svojom majkom, zimi, višekratno, kasnije i sam. Radi se o maloj kući s dvije etaže i zajedničkim stubištem. Neživotno je i neprihvatljivo da tužena- protutužiteljica nije imala saznanja o pravim vlasnicima predmetne nekretnine koji su na istu kontinuirano dolazili i to punih 15 godina. Ovo posebno ako se uzme u obzir dio iskaza tužitelja-protutuženika kako se, jednako kao i njegova majka, obraćao tuženoj- protutužiteljici kako bi je obavijestio da je on vlasnik stana. Negiranje tužene- protutužiteljice da poznaje tužitelja-protutuženika sud tumači kao pokušaj prikrivanja činjenice da je tužena-protutužiteljica znala koji je vlasnik stana.

44. Zaključno, kako tužena-protutužiteljica nije u primjerenom i razumnom roku zatražila sklapanje ugovora o najmu stana svojom vlastitom krivnjom i nemarom, izgubila je prava koja joj pripadaju kao najmoprimcu iz kojeg razloga je u cijelosti odbijen protutužbeni zahtjev.

45. Podneskom od 27. srpnja 2021. tužena-protutužiteljica ističe da joj je predmetna nekretnina jedini dom. Međutim, iz sadržaja spisa proizlazi da je tužena-protutužiteljica već u odgovoru na tužbu u kontekstu zahtijeva za iseljenjem istaknula da u predmetnom stanu njena obitelj živi još od 1945., da je stekla status nositeljice stanarskog prava 1973. i da u vlasništvu nema drugih nekretnina, što je i utvrđeno. Isto je ponovila i u svojim iskazima (2 puta saslušavana) pred ovim sudom. Na taj način je neformalno istaknula prigovor prava na poštivanje doma, a prema postojećoj praksi Europskog suda za ljudska prava taj prigovor jest takav da se može istaknuti neformalno ukazivanjem na određene okolnosti koje koincidiraju sa pravom na dom, radi čega je ovaj sud u obvezi razmotriti taj prigovor.

45.1. Članak 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006. i 2/2010; dalje: Konvencija) propisuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, a prema toj odredbi svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Da bi se pojedinac mogao pozvati na članak 8. Konvencije, on mora dokazati da se njegov prigovor prava na dom odnosi na barem jednu od četiri odlučne činjenice-okolnosti navedene u tom članku (privatnim životom, obiteljskim životom, domom i dopisivanjem).

45.2. Prema članku 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010. i 5/2014.) dom je nepovrediv, a pravo na dom ustavom zaštićeno pravo. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (članak 16. stavak 1. Ustava). Svako ograničenje ustavom zaštićenih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

45.3. Prema navedenom potrebno je pojasniti da članak 8. Konvencije sadrži negativnu i pozitivnu obvezu države. Osnovna svrha članka 8. Konvencije je zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javne vlasti u privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje što je negativna obveza koju ta odredba nameće državama. Ona traži od države da se suzdrži od proizvoljnog miješanja u pravo pojedinca. Pozitivna obveza, s druge strane, znači da države članice moraju osigurati poštovanje prava iz članka 8. Konvencije, čak i između privatnih stranaka (Bărbulescu protiv Rumunjske [VV], § 108. - 111.1). Te obveze mogu uključivati usvajanje mjera čiji je cilj osigurati poštovanje privatnog života čak i u području odnosa između pojedinaca (V protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], § 75.2). Preduvjet ispunjenja navedenih obveza je dobro poznavanje značenja pojmova iz članka 8. Konvencije te opsega prava koja jamči taj članak definiranog kroz praksu Europskog suda. U odnosu na pravo na dom članak 8. ne može se tumačiti kao da priznaje pravo na pružanje doma (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], § 99.) ili kao da dodjeljuje pravo na stanovanje na određenom mjestu (Garib protiv Nizozemske, §141.3). Pitanje prava na dom relevantno je u predmetima iseljenja u kojima je iseljenje neovlaštenih posjednika tražila država, ali i kada je iseljenje tražila jedinica lokalne vlasti ili trgovačko društvo u vlasništvu države budući da se oni u konvencijskom smislu smatraju državom (Škrtić protiv Hrvatske; McCann protiv Ujedinjene Kraljevine) ili pak u privatno pravnim odnosima. U privatno pravnim odnosima glavna obveza države su postupovna jamstva koja će osigurati provođenje djelotvornog i pravičnog postupka. Pitanje razmjernosti miješanja u pravo na dom ne postavlja automatski u svakom predmetu iseljenja (Petolas protiv Hrvatske, §72., Paulić protiv Hrvatske, §43.), već samo kada se stranka pozove na to svoje pravo.

45.4. 'Dom'' je u konvencijskom smislu autonoman pojam koji ne mora odgovarati pojmu ''doma'' u domaćem pravu. Hoće li se neka nekretnina smatrati ''domom'' činjenično je pitanje koje ne ovisi o zakonitosti posjeda prema odredbama nacionalnih zakona (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, § 46., Tijardović protiv Hrvatske, § 29.). Stoga je "dom" činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (Paulić protiv Hrvatske, § 33). ''Dom'' prema shvaćanju ESLJP, koje prihvaća i ovaj sud, čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to nastanjuje li ih zakonito ili bez ovlaštenja (Bjedov protiv Hrvatske, § 57.). ''Dom'' nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (Orlić protiv Hrvatske, § 53.). Pravo na ''dom'' ne obuhvaća pravo na određeni dom pa niti pravo na vlasništvo nad nekretninom koja predstavlja dom. Ne mora se raditi o stanu ili kući, pa ''dom'' prema shvaćanju navedenog suda može, biti i kamp kućica ili drugi prostor, ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine, [VV] § 171.-174.). Zaštitu temeljem članka 8. uživaju i poslovne prostorije (Zahi protiv Hrvatske, § 54.).

45.5. Miješanje, koje je u načelu zabranjeno, je svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Međutim, ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu Konvencije. Iznimke su propisane člankom 8. stavak 2. Konvencije. Da bi miješanje u pravo na dom bilo dopušteno moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke:

a) Prva je zakonitost. Miješanje u pravo na dom mora biti utemeljeno na određenom nacionalnom propisu. Izraz ''zakonitost'' ne podrazumijeva samo nužnost usklađenosti s domaćim pravom, već se on također odnosi na kvalitetu tog prava koje mora biti u skladu s vladavinom prava. Naime, nacionalni propis mora biti jasan, predvidiv i dovoljno dostupan (L i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine, § 87.) Nacionalno pravo mora biti dovoljno predvidljivo kako bi se pojedincima na odgovarajući način naznačilo u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima vlasti imaju pravo pribjeći mjerama koje utječu na njihova prava iz Konvencije (Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], § 117.5). Već samo utvrđenje da miješanje u pravo na dom nije ''u skladu sa zakonom'' dovodi do povrede članka 8. Konvencije. Stoga ako miješanje nema uporište u propisu koji je jasan, predvidiv i dostupan nije potrebno dalje niti ispitivati je li predmetno miješanje težilo ''legitimnom cilju'' i je li bilo ''nužno u demokratskom društvu jer već sam nedostatak valjane pravne osnove dovodi do povrede prava na dom

b) Druga pretpostavka je postojanje legitimnog cilja. U tom pogledu miješanje u pravo na dom mora težiti ostvarenju legitimnog cilja tj. cilja kojim je moguće opravdati miješanje u pravo na dom. Ti su ciljevi navedeni u stavku 2. članak 8. Konvencije: interesi državne sigurnosti, javni red i mir, gospodarska dobrobit zemlje, sprječavanje nereda i zločina, zaštita zdravlja ili morala ili zaštite prava i slobode drugih. Europski sud je utvrdio da postoji legitimni cilj države za miješanje u pravo na dom kad donosi mjere koje se odnose na useljavanje koje se mogu opravdati očuvanjem gospodarske dobrobiti zemlje u smislu stavka 2. članka 8., a ne sprječavanjem nereda, ako je cilj vlade, zbog gustoće naseljenosti, bio regulirati tržište rada (Berrehab protiv Nizozemske, § 26.). Legitimni cilj postoji i kada gospodarska dobrobit i zaštita prava i sloboda drugih predstavljaju projekate vlada, kao što je širenje zračne luke (Hatton i drugi protiv Ujedinjenje Kraljevine [VV], § 121.); radi očuvanja šume/okoliša i zaštite ''prava i sloboda drugih'' (Kaminskas protiv Litve, § 51.)

c) Treća pretpostavka je prosudba je li takva mjera nužna u demokratskom društvu. Miješanje u pravo na dom mora biti ''nužno u demokratskom društvu''. Kako bi se utvrdilo je li miješanje u pravo na dom ''nužno u demokratskom društvu'', potrebno je provesti test razmjernosti. Pod ''testom razmjernosti'' podrazumijeva se da će domaći sud pred kojim se stranka pozove na svoje pravo na dom morati utvrditi:

- može li se isti legitiman cilj (npr. zaštita prava vlasništva) postići primjenom blaže mjere

- postoji li ''neodgodiva društvena potreba'' za mjerom kojom se miješa u pravo

- je li miješanje razmjerno toj potrebi.

Europski sud naglasio je u brojnim odlukama da bi ''svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, načelno trebalo biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na mjerodavna načela sadržana u članku 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema, temeljem domaćeg prava, pravo stanovati u stanu'' (H [adresa], § 66.). Pri utvrđivanju jesu li mjere kojima dolazi do miješanja u pravo na dom bile ''nužne u demokratskom društvu'', domaći sud treba razmotriti jesu li, u svjetlu predmeta kao cjeline, razlozi navedeni kao obrazloženje za miješanje u pravo na dom bili relevantni i dostatni te je li miješanje bilo razmjerno legitimnim ciljevima kojima se težilo (Orlić protiv Hrvatske, § 69., Z protiv Finske, § 94.). U presudi Orlić protiv Hrvatske Europski sud je utvrdio da u situaciji kada nacionalne vlasti u svojim odlukama kojima je naloženo i potvrđeno iseljenje podnositelja zahtjeva nisu dale nikakvo objašnjenje ni iznijele nikakve tvrdnje koje bi pokazale da je iseljenje podnositelja zahtjeva bilo nužno, legitiman interes države za kontrolom svoje imovine dolazi iza prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog doma.

45.6. Domaći sud prilikom ocjene postojanja prevladavajuće društvene potrebe koja opravdava miješanje u pravo na dom ima slobodu procjene koja je u stambenim pitanjima široka (Elezović protiv Hrvatske, § 53., M protiv Ujedinjene Kraljevine, § 82.). Naime, u predmetima prava na dom sporna pitanja mogu ovisiti o brojnim lokalnim čimbenicima i odnositi se na odluke o politici planiranja grada i okruga (Hudorovič i drugi protiv Slovenije, § 141., 144., 158.6).

46. Posebno je važno da je pojedincima osigurana dostatna postupovna zaštita odnosno da je postupak donošenja oduke o miješanju u pravo na dom pošten i da je takav da je pojedincu osigurao poštovanje njegovih interesa koje jamči članak 8. Konvencije (Yordanova i drugi protiv Bugarske, § 118.). U predmetu Škrtić protiv Hrvatske domaći su se sudovi ograničili na zaključak da stanovanje podnositeljice zahtjeva nije imalo pravnog temelja, no, nisu dodatno analizirali razmjernost mjere koja bi se trebala primijeniti protiv podnositeljice zahtjeva, odnosno, njezino prisilno iseljenje iz stana u kojem živi od 1991. Ne ispitavši prethodno navedene tvrdnje, domaći sudovi, prema shvaćanju ESLJP-a, nisu podnositeljici zahtjeva osigurali prikladnu postupovnu zaštitu. Stoga postupak donošenja odluka koji je doveo do miješanja u takvim okolnostima nije bio pošten i nije omogućio dužno poštovanje interesa, koji su podnositeljici zahtjeva zajamčeni člankom 8. (Škrtić protiv Hrvatske, § 35. -36., (tako i u predmetu Ćosić protiv Hrvatske; Paulić protiv Hrvatske; Orlić protiv Hrvatske; i Bjedov protiv Hrvatske).

47. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj U-III-7534/2014 i U- III3039/2015., kao i revizijski sud u odluci broj Rev- 1300/2022-2 od 17. siječnja 2023., pozivom na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović protiv Hrvatske upozorio "da se u konkretnoj situaciji radi o konkurenciji dva pojedinačna prava (pravo vlasništva predlagatelja i eventualno pravo na dom tuženice kao suvlasnice predmetne nekretnine) pa je prvostupanjski sud dužan brižljivo razmotriti sve okolnosti koje su bitne za odluku kojem od tih prava dati prednost.", time je zapravo iznio pravno shvaćanje da je potrebno provesti test razmjernosti.

47.1. Ustavni sud RH je u odluci broj: U-III/2073/2010. od 4. ožujka 2014., naveo: "Ustavni sud na kraju podsjeća da zahtjev za razmjernošću iz članka 16. Ustava, koji u sebi sadržava i element "nužnosti u demokratskom društvu" u smislu članka 8. stavka 2. Konvencije, obuhvaća i proceduralni i materijalni aspekt pravne stvari o kojoj se raspravlja. Što se tiče proceduralnog aspekta, napominje se da je u konkretnom slučaju Ustavni sud proveo ispitivanje razmjernosti i nužnosti naložene mjere iseljenja podnositelja iz zamjenskog stana, umjesto da su to učinili nadležni građanski sudovi. U tom je smislu potrebno podsjetiti na dio presude ESLJP-a Bjedov protiv Hrvatske (2012.), koji glasi: "71. ... nadležnost za provedbu testa razmjernosti leži na sudu koji provodi redoviti građanski postupak u kojemu je država i podnijela tužbu tražeći podnositeljevo prisilno iseljenje (Paulić protiv Hrvatske, br. 3572/06, § 44., 22. listopada 2009.)."

Ustavni sud u tom smislu naglašava da je u svim budućim slučajevima, u kojima stranke istaknu prigovor miješanja (zadiranja, upletanja) u njihovo pravo na poštovanje doma mjerom prisilnog iseljenja, dužnost nadležnih građanskih sudova ispitati razmjernost i nužnost predložene mjere s obzirom na relevantna načela koja čine sadržaj prava na poštovanje doma, a sukladno temeljnim postavkama sadržanima u ovoj odluci."

48. U konkretnom slučaju tužitelj kao vlasnik predmetnog stana traži iseljenje tužene i predaju u posjed stana slobodnog od osoba i stvari, dok tužena tom zahtjevu suprotstavlja prigovor prava na dom iz članka 8. Konvencije prema kojem svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Dakle, radi se o sukobu između dva ustavna, odnosno konvencijska prava, prava vlasništva i prava na dom (poštovanje doma). U takvoj situaciji sud je bio dužan ispitati je li predmetni stan predstavlja dom tužene i je li zahtjev tužitelja za iseljenje tužene iz predmetnog stana predstavlja miješanje u njezino pravo na dom te ukoliko to utvrdi, provesti test razmjernosti pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz članka 8. Konvencije. Naime, pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

48.1. Relevantna okolnost je činjenica, a koju tužena ističe i koju tužitelj nije osporio niti dokazao protivno, da tužena nema kuda iseliti te da u vlasništvu nema nekretnina niti pokretnina veće vrijednosti (negativnu okolnost tužena ne mora dokazivati), da su joj primanja minimalna (mirovina) i da iseljenjem može jedino završiti na ulici. Članak 8. Konvencije, naprijed citiran, nameće određena prava i obveze, a u konkretnom slučaju to znači da se mora poštivati dom pojedinca (konkretno tužene). Predmetna nekretnina, kako to tužena i ističe, je jedini smještaj tužene (dom) te tužena nema kuda iseliti (tužena je ekonomski ugrožena osoba te nema vlastite imovine a osnovom koje bi si osigurala drugi dom –ESLJP, Škrtić protiv Hrvatske). U konkretnom slučaju tužena u predmetnoj nekretnini živi cijeli svoj život, a rođena je 1940., otac joj je dobio stan na korištenje od Grada Splita koji je bio nacionaliziran, tužena je rješenjem općine Split 1973. stekla status nositelja stanarskog prava. Navedeni period od preko 80 godina je dovoljno dugo vrijeme da tužena tu nekretninu smatra svojim domom, kao i dovoljno dugo vrijeme kroz koje je ostvarila dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost sa predmetnim stanom kao svojim domom. Činjenica da je sud utvrdio da tužena nije u primjerenom i razumnom roku zatražila sklapanje ugovora o najmu stana svojom vlastitom krivnjom i nemarom, zbog čega je izgubila prava koja joj pripadaju kao najmoprimcu, nije od utjecaja na činjenicu da tužena upravo tu nekretninu smatra svojim domom te da nema drugog doma (Europski sud za ljudska prava, Bjedov protiv Hrvatske). Unatoč činjenici da je tužitelj imao zakonsko ovlaštenje na temelju članka 162. ZV-a tražiti od tužene iseljenje i predaju u posjed predmetne nekretnine, da je zahtjev utemeljen na zakonu i da teži legitimnom cilju zaštite vlasničkih prava tužitelja, tijekom postupka tužitelj nije dokazao, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, da bi tužitelju predmetna nekretnina bila potreba radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja potrebitih. Tužitelj ima prebivalište u [adresa], a stan na I. etaži iznajmljuje dok potrebu da nekog, čija je potreba veća od potrebe tužene, uključujući i sebe, smjesti u predmetnu nekretninu, tužitelj nije dokazao. Sam ekonomski interes tužitelja (da ubire plodove od predmetnog stana) nije dovoljan razlog da se umiješa u pravo tužene na dom. S druge strane tužena, ne samo da je ekonomski slabija i ugrožena osoba, već navedeni stan koristi cijeli svoj život a kojoj se u smislu članka 63. Ustava RH mora pružiti posebna zaštita te u spornoj nekretnini živi preko 80 godina, bez imovine je te nema drugog adekvatnog smještaja u koji bi preselila. Činjenica je da je plaćala najamninu kroz godine i to tako da je najprije osnovala sudski polog, potom plaćala bivšem vlasniku pa tužitelju. Zahtjev za iseljenje predstavlja miješanje u njezino pravo na dom, s obzirom da je miješanje čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, a visina najamnine koju plaća nije od utjecaja na zaključak o neopravdanom miješanju tužitelja u pravo na dom tužene.

Dakle, konkretno u testu razmjernosti ovaj sud smatra da miješanje tužitelja kao vlasnika nekretnine u pravo tužene na dom (članak 8. Konvencije) predstavlja neopravdano miješanje u pravo na dom tužene, koje nije bilo nužno u demokratskom društvu radi čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev na iseljenje i predaju u posjed.

49. Ističe se da se, na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava tužena- protutužiteljica se prvi put pozvala na nevaljanost ugovora o darovanju na temelju kojeg je tužitelj-protutuženik stekao vlasništvo stana. Navedena činjenica, a pozivom na člana 229. stavak 3. ZPP-a nije uzeta u obzir. Tužitelj-protutuženik se već od podnošenja tužbe pozvao na Ugovor o darovanju sa svojom majkom, a isti postaje sporan 4 godine nakon podnošenja tužbe.

50. Sud je na temelju članka 154. stavak 4. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

51. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 15. siječnja 2026.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja-protuženika

- pun. tuženika-protutužiteljice

- u spis