Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-869/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše, predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Sanje Sušilović i sutkinje Snježane Androš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ismar Avdagić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. veljače 2025., poslovni broj P-2133/2024-16, u sjednici vijeća održanoj 15. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. veljače 2025., poslovni broj P-2133/2024-16.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da ne proizvodi pravne učinke, odnosno ništetna je u Ugovoru o [broj kredita] od 30. siječnja 2006. godine sklopljenom između tužiteljice BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. (sada ADDIKO BANK D.D.), OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, odredba članka 5. stavak 2. koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, da tužiteljici BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.150,45 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana 30. ožujka 2006. po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, naknaditi tužiteljici BL, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog u iznosu od 659,73 eura sa zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženiku uvećano za trošak žalbe, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Nasuprot žalbenim navodima tuženika prvostupanjska presuda sadržava iscrpne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, a između razloga presude i sadržaja isprava nema proturječnosti, pa stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao niti povredu iz čl. 354. s.1. ZPP-a jer je tijekom postupka pravilno primijenio odredbe ZPP-a. Presuda je u cijelosti u skladu s odredbom čl. 338. ZPP-a. Također, pobijana presuda nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Razmatrajući postupak koji je prethodio donošenju pobijane presude, ovaj sud nije uočio da bi prvostupanjski sud onemogućio tuženika u raspravljanju pred sudom, niti je povrijedio zajamčeno pravo stranaka (tuženika) na jednakost oružja pred sudom, a niti je postupak proveo protiv načela zajamčenog prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

7. Nije sporno da je tužiteljica dana 30. siječnja 2006. s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu, broj [broj kredita], kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 149.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita (članak 2. Ugovora), s rokom otplate od 15 godina (članak 4. Ugovora), te da je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, te da je od tužiteljice dana 29. ožujka 2006. od strane prednika tuženika naplaćen iznos od 8.668,08 kuna, odnosno 1.150,45 eura na ime troškova obrade kredita, a sve sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene iskaza tužiteljice i samog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je utvrdio da iz pobijane odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o sklapanju Ugovora bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega da je tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom članka 5. Ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je morala platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini kako je to određeno ugovorom. Također smatra i da tijekom postupka nije utvrđeno, a niti da je tuženik dokazao, da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade niti na što se točno ista odnosi, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takvu odredbu, pa da je stoga takve jednostrano određena ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Kako tuženik, a u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP/03), nije dokazao da se o pobijanim odredbama Ugovora o kreditu, sadržanih u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo i da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj sporne odredbe, smatra da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 87. st.1. ZZP/03, a posljedica čega je ništetnost iste, pri čemu ističe i da je tuženik odustao od prijedloga radi saslušanja kao svjedoka JL.

9. Ova činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća pravilnim ovaj sud.

10. Po ocjeni ovog suda sporna odredba Ugovora o kreditu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s obzirom na to da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, sama tužiteljica na njezin sadržaj nije imala nikakav utjecaj, a tuženik nije dokazao da se o toj odredbi po čl. 81. st. 4. ZZP 96/2003 pojedinačno pregovaralo, a što je, i po stavu ovog suda, uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

11. Točno je da je tuženik kao trgovac imao određene troškove kod obrade kredita, no, sama činjenica da su troškovi obrade kredita određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita ne ukazuje da su tako ugovorenim naknadama stvarno plaćeni stvarni troškovi (operativni troškovi djelatnika banke).

12. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da iz odluke Suda Europske Unije od 3. listopada 2019. Kiss i CIB Bank je odlučeno da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća/EEZ od 5. travnja 1993. treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasna i razumljivo sastavljena ne nalaže da se u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu poput onih u glavnom postupku o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih treba platiti – također treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

13. Budući se iz čl. 5. Ugovora o kreditu ne može zaključiti za koje usluge banke je ugovorena naknada 1,25% iznosa kredita, ugovorna odredba o naknadi kredita je, zbog povrede načela transparentnosti, nepoštena jer je u suprotnosti s uvjetom dobre vjere i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom toga i ništetna po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 koja glasi: Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o ulaznoj naknadi korisniku kredita, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, pa je prigovor tuženika neutemeljen jer je isticanje ništetnosti i povrat preplaćenih iznosa koji su temeljem ništetne ugovorne odredbe naplaćeni opstojno.

15. Ostali opširni žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značaja za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva pod toč. I. izreke.

16. Prvostupanjski sud je ispravno tužiteljici dosudio restitucijski zahtjev i pravilno odluku o prihvaćanju restitucijskog zahtjeva utemeljio na odredbi čl. 1111. ZOO. Također, prvostupanjski sud je ispravno tužiteljici dosudio i zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO. Naime, kako je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, te nepošteni stjecatelj, tužiteljici pripada zatezna kamata od dana plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva pa do isplate (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024.).

17. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare tuženika, jer restitucijski zahtjev tužiteljice za naknadu troškova naknade zastarijeva od dana kada je pravomoćnom odlukom utvrđena (ustanovljena ništetnost), pa stoga prigovor zastare nije osnovan, jer zastara zahtjeva nije niti počela teći (shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 od 20. siječnja 2020.).

18. Pravna shvaćanja koja tuženik iznosi u tijeku postupka, a što ponavlja u žalbi u pogledu zastare restitucijskog zahtjeva, ovaj sud ne prihvaća jer je prvostupanjski sud ispravno odlučio kada je odbio prigovor zastare tuženika.

19. Tuženik u žalbi nije određeno naveo iz kojih razloga pobija odluku o trošku postupka, zbog čega je ovaj sud navedenu odluku ispitao na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a, te utvrdio da je odluka o trošku pravilna i zakonita, utemeljena na odredbi čl. 151., 154. st. 1. i 155 ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

20. Slijedom navedenog, a temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao pod I. izreke.

21. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod II. izreke presude.

Osijek, 15. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša