Poslovni broj: P-2059/2024-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužiteljice SJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Vučiniću, odvjetniku u Rijeci protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 kao pravni slijednik Splitske banka d.d., zastupana po punomoćniku SJP, iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i dr., nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 20. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave od dana 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.2 Ugovora o kreditu broj: 76673/05 od 15.04.2005. godine, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti Kreditoru naznačenu naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju SJ OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 495,51 EUR-a, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2005. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. godine pa do 1.1.2023 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1. 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužiteljici parnični trošak ovog postupka u visini od 849,54 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 15. siječnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi od 19. prosinca 2024. navodi kako je dana 15. travnja 2005. godine kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i pravni prednik tužene kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili Ugovor o kreditu broj: 76673/05 na iznos kredita od 77.660,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu). Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.660,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, u odredbi članka 5.2 Ugovora o kreditu ugovoreno je da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1% od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora. Odredbom članka 5.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita, i to jednokratno 1% od iznosa kredita, koja se naplaćuje odmah po potpisu Ugovora. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz članka 5.2 predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna. Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužitelj kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužitelj ikako mogao utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je kao takva ništetna. Tuženik je stoga neosnovano naplatio tužitelju naknadu u postotku od 1,00% iznosa kredita. Naknada koja je neosnovano naplaćena prilikom odobravanja kredita iznosi 776,60 CHF što je vidljivo iz otplatnog plana za kredit koji se dostavlja u prilogu. Na dan 19.04.2005.godine tečaj CHF u kunama je bio 4,807353, pa je tužena neosnovano naplatila iznos od 3.733,39 kuna, odnosno danas 495,51 EUR-a. Iako je tužitelj morao platiti tih 495,51 EUR-a na ime podmirenja „naknade za obradu zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove – trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe ionako snosio tužitelj. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužitelj morao platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužitelj tuženiku ionako plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata.

Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5.2 ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 15.04.2005. kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva te isplate stečenog bez osnove zbog primjene navedene ništetne odredbe u visini od 495,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 20. travnja 2005. sadržaja pobliže opisanog u izreci ove odluke uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita je jasna, razumljiva i lako uočljiva, a sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tuženik stoga ističe kako odredba čl. 83. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Predmetna Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Tuženik napominje da mu uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove, radi čega je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Ističe se kako je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), niti ZPK-a. Odredbom čl. 1024. st. 3. i st. 4. ZOO-a propisano je da tuženik ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne da u istu ima pravo uračunati kamate koje bi korisnik kredita (potrošač) platio Banci za vrijeme od dana vraćanja kredita do ugovorenog roka dospijeća, a koji iznos tuženik tužitelji nije naplatio, obzirom da bi u tom slučaju iznos naknade bio višestruko veći. Naime, ZOO-om, odredbom čl. 1024., st. 2. određeno je kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Također, st. 3 istog članka propisano je kako je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Prilikom sklapanja ugovora tuženik je naglasio tužitelju da se naknadom za obradu kredita pokrivaju troškovi poput raznih operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baze podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično). Tuženik dalje tvrdi da je tužitelj između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sa, kao sudionik obveznih odnosa, procijeniti odgovara li ista njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje valja istaknuti da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom predmetnih ugovora. Osim toga, tužitelju su ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik napominje da osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je da naslovni sud kumulativno utvrdi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da ne. Stoga predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška

Na pripremnom ročištu održanom 20. studenog 2025. tuženik čini nesporni visinu utužene naknade te čini nespornim odlučne činjenice i predlaže donošenje presude po čl. 332 a ZPP-a.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim čl. 5.2 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 15. travnja 2005. u kojoj odredbi ugovorena naplata naknade za obradu kredita u visini od 1% od visine odobrenog kredita, a naplaćuje se jednokratno prije korištenja kredita. Slijedom takvog utvrđenja potražuje i isplatu naknade u visini od 495,51 EUR koja mu je naplaćene primjenom te odredbe sa zakonskom zateznom kamatom da dana kada je ista naplaćena.

Tuženik osporava tražbinu tužitelja. Ističe kako odredbama sadržana u čl. 5 ugovor o kreditu nije nepoštena, a slijedom toga niti ništetna prema ZZP, najprije osporava visinu tražbine tijek zakonskih zateznih kamata i ističe prigovor zastare. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornom visinu tražbine i kao i odlučne činjenice.

Tužiteljičin status potrošača nije sporan.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredbe iz čl. 5.2 ugovora o kreditu nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama ( NN 96/03 i dr. ). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se u visini od 1% od iznosa kredita, jednokratna naknada, naplaćuje se prilikom jednokratno prije korištenja kredita.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 5.2 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Nadalje tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljicom, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu.

Nadalje u odnosu na navod tuženika da su se tom naknadom podmirivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) nisu ničim dokazane, nigdje ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade. Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Dakle neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 5.2 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1% od iznosa kredita koji mu je odobren , u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 495,51 EUR/3.733,39 KN i naplaćena 19.04.2005 –list 5 spisa , dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

U odnosu na navod tuženika da je potraživanje tužitelja u zastari valja navesti kako taj prigovor nije osnovan, naime uzimajući u obzir pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora stoga zastare nema.

Kako je odredba čl. 5.2 ugovora o kreditu ništena to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužiteljici vratiti iznos od 495,51 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 20. travnja 2005. dakle dana nakon što je ista tužiteljici naplaćena pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona parničnom postupu pa je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7, toč.1) za sastav podneska od 5. ožujka 2025. u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč.1) te za zastupanje na ročištu održanom 20. studenog 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužiteljici je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 EUR i na presudu od 66,36 EUR pa sveukupno priznat trošak iznosi 849,54 EUR. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3. ZPP-a. Slijedom toga odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 15. siječnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika