REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3452/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužitelja KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Valentina Božiček, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Dragičević i Partneri u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 17. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja te punomoćnice tuženika, 15. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3205573368/05, sklopljenog između tužitelja KK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 92963223473 od dana 28.10.2005. godine., sadržana u članku 2. stavku 4. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 650,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. studenog 2005. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 539,81 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa tuženikom 28. listopada 2005. zaključio Ugovor o kreditu. Dalje je naveo da se odredbom čl. 2. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Tužitelj smatra spornu odredbu ništetnom, jer se radi o tipskoj ugovornoj odredbi izrađenoj od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Osim toga nisu određeni jasni parametri po kojima se određuje visina naknade, čime odredba stvara znatnu neravnotežu između ugovornih strana. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom odredbu čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos 650,34 eura s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost zahtjeva tužitelja. Prvenstveno je istaknuo prigovor zastare. Tvrdio je da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Istaknuo je da se sporna naknada temelji na slobodi ugovaranja i posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača te da je plaćanje naknade uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija. Dalje smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a visina naknade određena je pozivom na Odluke o Tarifi naknada za usluge pa da nije dopušteno ocjenjivati poštenost sporne ugovorne odredbe. Naveo je i da se, u situaciji kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito zakonski dopuštena, jasna, uočljiva i lako razumljiva, određena u postotnom iznosu kredita i ekvivalent izvršenim uslugama banke, ne može smatrati da bi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Istaknuo je i da su spornom naknadom pokrivane usluge i troškovi poput troškova rada, administrativnih troškova i sl. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u dopis (list 6 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205572268/05 od 28. listopada 2005. (listovi 8-15 spisa), Uputu za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa Zagrebačke banke d.d. (listovi 62-64 spisa), Opće uvjete poslovanja (listovi 65-69 spisa), ispis visina naknada banke (listovi 70-74 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 92-93 spisa).

3.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

4.1. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205572268/05 od 28. listopada 2005. na iznos 170.092,99 CHF (dalje: Ugovor o kreditu).

4.2. Također nije sporno da je jednokratna naknada iz čl. 2. st. 4. Ugovora naplaćena u iznosu 650,34 eura (4.900,00 kuna) dana 15. studenog 2005. (list 80 spisa).

5. Sporno je da je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor sadržana u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

6. Prema odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao samo tužitelja.

8. Tužitelj je u svom iskazu naveo da su kupovali kuću na kredit. Tu kuću nikada nisu iznajmljivali niti davali u zakup. I dan danas u njoj žive. Pročitali su Ugovor te su prihvatili sve što je bilo ponuđeno. Sve što su rekli da moraju platiti su platili. Ne sjeća se jesu li im objasnili zbog čega se naknada za obradu kredita plaća. Sjeća se da je pitao plaća li se ona iz kredita, ali morali su je platiti posebno. Misli da nisu mogli sklopiti Ugovor o kreditu bez plaćanja te naknade. Nije sudjelovao u sastavljanju Ugovora o kreditu, već je banka imala šprancu u koju su se unosili podaci o kamatnoj stopi i visini kredita. Na adresi kuće koja je kupljena kreditom supruga je imala otvoren obrt prije nekoliko godina. Taj obrt bio je otvoren možda 2-3 godine kada je ostala bez posla. Ona je inače arhitektica. Jednu sobu u prizemlju pretvorili su u njezin ured te je tamo obavljala poslove obrta. Ne sjeća se je li u banci tražio na uvid Odluku o Tarifi naknada. Ne sjeća se da bi prigovarao visini naknade, koliko su morali, toliko su platili. Ne sjeća se da bi tražio izmjenu neke odredbe Ugovora.

8.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, jer je on iskazivao iskreno i uvjerljivo.

9. U odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je isti sklopljen za kupnju kuće te da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba. Iz iskaza tužitelja dalje proizlazi da je kupljena kuća korištena za stanovanje, dok je supruga 2-3 godine u jednoj sobi u prizemlju kuće obavljala poslove obrta i imala prijavljen svoj obrt.

9.1. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja te sadržaj ugovora o kreditu sud zaključuje da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio radi kupnje kuće isključivo za stanovanje, odnosno za osobne potrebe. Splet okolnosti u kojima je supruga dobila otkaz doveo je do toga da je ona otvorila obrt te na adresi kupljene kuće u jednoj sobi u prizemlju obavljala poslove obrta 2-3 godine.

9.2. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.3. U konkretnom slučaju sud zaključuje da je predmetni ugovor potrošački ugovor, te da je tužitelj potrošač u smislu citiranih zakonskih odredaba, jer je veza između predmetnog ugovora i profesionalne djelatnosti marginalna i zanemariva. Ovo zato što je supruga tužitelju tek 2-3 godine obavljala u kući profesionalnu djelatnost, pri čemu je sud osobito imao na umu da je rok otplate kredita 27 godina te da namjera korisnika kredita nije bila kupnja kuće u kojoj će se obavljati profesionalna djelatnost.

10. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je on iskazivao uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužitelja u kojem je naveo da nije sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, već da je banka imala šprancu u koju su se unosili podaci o kamatnoj stopi i visini kredita, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da se ne sjeća da bi mu bilo objašnjeno zbog čega se plaća sporna naknada, odnosno na što se odnose troškovi obrade kredita, zbog čega je sud utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.2. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 87. ZZP propisana je ništetnosti.

11.3. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

13. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Treba dodati da niti odredbe članaka 1065. -1068. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13.2. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž- 4683/22-3 od 17. siječnja 2023. i dr.).

14. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

15. U smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

15.1. Tuženik je na ročištu održanom 24. rujna 2025. učinio nespornim da je predmetna naknada naplaćena 15. studenog 2005. u iznosu 650,34 eura (4.900,00 kuna, list 80 spisa).

15.2. Stoga je tužitelju dosuđen iznos 650,34 eura čiju isplatu je zatražio.

15.3. Prema odredbi čl. 210. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

15.4. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od prvog dana nakon tuženikovog stjecanja utuženog iznosa odnosno od prvog dana nakon izvršene uplate.

15.5. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (15. siječnja 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a od pet godina nije protekao.

16.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

17.1. Tako je tužitelju, prema vrijednosti predmeta spora 650,34 eura, priznat trošak sastava tužbe u visini 50 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 18. rujna 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 24. rujna 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife i zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

17.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužitelju pripada iznos 400,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 500,00 eura.

17.3. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 26,54 eura.

17.4. Slijedom navedenog, tužitelju pripada parnični trošak u iznosu 539,81 eura.

17.5. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 15. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja

2. punomoćnici tuženika