REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1254/2023-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, koga zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 10. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Ive Pletikose, odvjetnika u Zagrebu, dana 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe toč. 2. i toč. 3. Ugovora o kreditu br. 01232 od 28. studenoga 2007., kao i odredba čl. 5. st. 1. Uvjeta Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj ĆK kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE MOBILITI d.o.o. kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju ĆK iznos od 7.072,57 Eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 25,99 EUR od 09.03.2008. godine,

- na iznos od 23,11 EUR od 09.04.2008. godine,

- na iznos od 33,07 EUR od 13.05.2008. godine,

- na iznos od 25,50 EUR od 12.06.2008. godine,

- na iznos od 18,07 EUR od 11.07.2008. godine,

- na iznos od 21,09 EUR od 09.08.2008. godine,

- na iznos od 22,23 EUR od 16.09.2008. godine,

- na iznos od 17,39 EUR od 11.10.2008. godine,

- na iznos od 22,29 EUR od 07.11.2008. godine,

- na iznos od 33,04 EUR od 06.12.2008.godine,

- na iznos od 38,02 EUR od 10.01.2009. godine,

- na iznos od 25,95 EUR od 06.02.2009. godine,

- na iznos od 9,00 EUR od 06.02.2009.godine,

- na iznos od 46,51 EUR od 12.03.2009. godine,

- na iznos od 11,12 EUR od 12.03.2009.godine,

- na iznos od 46,51 EUR od 08.04.2009. godine,

- na iznos od 44,89 EUR od 07.05.2009. godine,

- na iznos od 1,79 EUR od 07.05.2009.godine,

- na iznos od 46,51 EUR od 07.06.2009. godine,

- na iznos od 2,77 EUR od 07.06.2009.godine,

- na iznos od 46,51 EUR od 07.07.2009. godine,

- na iznos od 43,39 EUR od 11.08.2009. godine,

- na iznos od 44,62 EUR od 10.09.2009.godine,

- na iznos od 42,66 EUR od 13.10.2009. godine,

- na iznos od 42,46 EUR od 05.11.2009. godine,

- na iznos od 39,28 EUR od 09.12.2009. godine,

- na iznos od 45,06 EUR od 12.01.2010. godine,

- na iznos od 28,64 EUR od 09.02.2010. godine,

- na iznos od 35,38 EUR od 12.03.2010. godine,

- na iznos od 37,81 EUR od 08.04.2010. godine,

- na iznos od 39,76 EUR od 11.05.2010. godine,

- na iznos od 43,60 EUR od 10.06.2010. godine,

- na iznos od 3,46 EUR od 10.06.2010.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 13.07.2010. godine,

- na iznos od 8,29 EUR od 13.07.2010.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 10.08.2010. godine,

- na iznos od 15,90 EUR od 10.08.2010.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 11.09.2010. godine,

- na iznos od 20,25 EUR od 11.09.2010.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 07.10.2010. godine,

- na iznos od 26,25 EUR od 07.10.2010.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 11.11.2010. godine,

- na iznos od 24,02 EUR od 11.11.2010.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 09.12.2010. godine,

- na iznos od 27,33 EUR od 09.12,2010.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 12.01.2011. godine,

- na iznos od 43,49 EUR od 12.01.2011.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 10.02.2011. godine,

- na iznos od 42,79 EUR od 10.02.2011.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 09.03.2011. godine,

- na iznos od 41,89 EUR od 09.03.2011.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 08.04.2011. godine,

- na iznos od 49,95 EUR od 08.04.2011.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 12.05.2011. godine,

- na iznos od 40,08 EUR od 12.05.2011.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 09.06.2011. godine,

- na iznos od 49,59 EUR od 09.06.2011.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 12.07.2011. godine,

- na iznos od 65,27 EUR od 12.07.2011.godine,

- na iznos od 47,25 EUR od 11.08.2011. godine,

- na iznos od 83,31 EUR od 11.08.2011.godine,

- na iznos od 52,22 EUR od 08.09.2011. godine,

- na iznos od 138,94 EUR od 08.09.2011.godine,

- na iznos od 12,02 EUR od 15.09.2011.godine,

- na iznos od 122,28 EUR od 13.10.2011. godine,

- na iznos od 111,92 EUR od 08.11.2011. godine,

- na iznos od 112,04 EUR od 10.12.2011. godine,

- na iznos od 119,75 EUR od 10.01.2012. godine,

- na iznos od 126,72 EUR od 09.02.2012. godine,

- na iznos od 128,14 EUR od 07.03.2012. godine,

- na iznos od 125,11 EUR od 12.04.2012. godine,

- na iznos od 123,94 EUR od 08.05.2012. godine,

- na iznos od 127,91 EUR od 12.06.2012. godine,

- na iznos od 128,22 EUR od 10.07.2012. godine,

- na iznos od 125,18 EUR od 09.08.2012. godine,

- na iznos od 122,95 EUR od 11.09.2012. godine,

- na iznos od 114,77 EUR od 11.10.2012. godine,

- na iznos od 124,92 EUR od 09.11.2012. godine,

- na iznos od 126,18 EUR od 11.12.2012. godine,

- na iznos od 125,07 EUR od 10.01.2013. godine,

- na iznos od 113,08 EUR od 09.02.2013. godine,

- na iznos od 118,62 EUR od 12.03.2013. godine,

- na iznos od 2.209,97 EUR od 24.04.2013. godine,

- na iznos od 255,31 EUR od 24.04.2013.godine,

za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu br. 01232 od 28. studenoga 2007. koji su sklopili tužitelj ĆK kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE MOBILITI d.o.o. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati troškove zaključenja ugovora u iznosu od 1.205,38 CHF.

IV. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju ĆK iznos od 724,22 Eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 4. prosinca 2007. do isplate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba Čl. 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu, koji su sastavni dio Ugovora o kreditu br. 01232 od 28. studenoga 2007. koji su sklopili tužitelj ĆK kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE MOBILITI d.o.o. kao kreditor, a kojom je ugovoreno kako u slučaju prijevremenog prestanka ugovora, a neovisno o razlogu prijevremenog prestanka, tuženiku pripada pravo obračuna i naknade štete temeljem izgubljene dobiti koju bi tuženik stekao da nije došlo do prijevremenog prestanka ugovora, u visini od 2% od u trenutku prestanka ugovora još nedospjelog iznosa glavnice.

VI. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju ĆK iznos od 169,45 Eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. travnja 2013. do isplate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. naknaditi tužitelju ĆK troškove postupka u iznosu od 3.327,40 Eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 15. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi kako je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 01232 od 28. studenoga 2007. na iznos od 35.644,94 CHF, u svojstvu potrošača radi kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja i to Škoda octavia 1,9 TDI PD elegance. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 35.644,94 CHF obračunate prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF koji vrijedi na dan plaćanja. Tužitelj je ugovorio iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF koji vrijedi na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 514,78 CHF. U trenutku isplate kredita tečaj CHF prema u odnosu na Kunu iznosio je 4,42 Kn za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen prijevremeno 24. ožujka 2013. U odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj ističe da je tuženik u odnosu sa tužiteljem koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nastavno, tužitelj ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu koristio takve ugovorne odredbe koje su bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također, tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s tužiteljem kao potrošačem nije tužitelju dao sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose. Poziva se i na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14101/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., smatrajući postupanje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora istovjetnim postupanju tuženih banaka. Navodi da ga tuženik prije sklapanja Ugovora nije kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U odnosu na troškove zaključenja ugovora tužitelj ističe da su ugovorne strane u članku 3. ugovorile da troškovi zaključenja ugovora iznose 1.205,38 CHF po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF koji vrijedi na dan plaćanja. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.205,38 CHF, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu, tako da u navedenu odredbu smatra ništetnom. U odnosu na nepoštenost odnosno ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu od 28. studenoga 2007. kojeg su zaključili tužitelj i tuženik, unaprijed pripremio i otipkao tuženik. Čl. 8.7 Uvjeta Ugovora o kreditu ugovoreno je kako u slučaju prijevremenog prestanka ugovora a neovisno o razlogu prijevremenog prestanka tuženiku pripada pravo obračuna i naknade štete temeljem izgubljene dobiti koju bi tuženik stekao da nije došlo do prijevremene prestanka ugovora, u visini od 2% od u trenutku prestanka ugovora još nedospjelog iznosa glavnice. Tužitelj je 23. travnja 2013. isplatio prijevremeno kredit, te je isplatio tuženiku iznos od 1.276,71 Kn na ime naknade za konačnu otplatu kredita. Sporna ugovorna odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade u slučaju prijevremene otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Sporna ugovorna odredba propisala je jednu nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita da je sporna ugovorna odredba nepoštena. Stoga tužitelj s osnova ništetne odnosno nepoštene odredbe o naknadi za konačnu otplatu kredita potražuje od tuženika iznos od 169,45 Eura / 1.276,73 Kn s pripadajućom kamatom. S obzirom na sve navedeno, tužitelj tužbenim zahtjevom, kojega konačno specificira podneskom od 23. svibnja 2025., zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbe o vezanosti Ugovora o kreditu broj 01232 od 28. studenoga 2007. uz valutu švicarski franak, isplatu po toj osnovi iznosa od 7.072,57 Eura sa zateznom kamatom od isplate svakog mjesečnog iznosa do isplate; utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati troškove zaključenja Ugovora, isplatu po toj osnovi u iznosu 724,22 Eura sa zateznom kamatom od plaćanja do isplate; utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati troškove prijevremene otplate kredita i isplatu po toj osnovi u visini 169,45 Eura sa zateznom kamatom od plaćanja do isplate, sve uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja, pozivajući se na petogodišnji zastarni rok za koji smatra da teče od dana uplate svakog mjesečnog iznosa. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te navodi kako tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora sa tužiteljem nije imao svojstvo banke pa stoga navedeni Ugovor nije ugovor o kreditu već ugovor o zajmu. Smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi, a k tome su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Navodi kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. ističe i kako pravna utvrđenja i odluke iz postupka u kolektivnom sporu nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom, jer tuženik u njemu nije sudjelovao.Smatra i da su tužiteljevi navodi o ništetnosti troškova zaključenja ugovora u cijelosti promašeni te smatra da je nejasno po kojoj osnovi tužitelj zaključuje da je odredba o troškovima obrade ugovora o kreditu nepoštena, budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Osporava i visinu postavljenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka sa zateznom kamatom.

3. Tuženik se protivio preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 23. svibnja 2025., međutim, sud je preinaku dopustio, s obzirom da je učinjena nakon izrade nalaza i mišljenja od strane financijskog vještaka. Naime, odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što u konkretnom slučaju sud smatra, s obzirom da tužitelj ne raspolaže takvim stručnim znanjem kakvo je potrebno da bi se točno utvrdio preplaćeni iznos po ništetnoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, što je u skladu i sa zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV – 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021., kojim je zauzet izričit stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u promet po kreditu (list 12-17 spisa), plan otplate (list 18-19 spisa), Ugovor o kreditu broj 01232 od 28. studenoga 2007. (list 23- 27 spisa), saslušan je tužitelj (list 84-86 spisa), saslušan je svjedok BK (list 92-93 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mariu Tkalecu iz Vještak Tkalec d.o.o. (list 133-140 spisa), vještak se pisano očitovao na primjedbe tuženika (list 172-178 spisa) i financijski vještak usmeno je obrazložio nalaz i mišljenje na glavnoj raspravi (list 191 spisa).

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama 28. studenoga 2007. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, plaćenog po osnovi ništetne odredbe o naknadi troškova obrade kredita i plaćenog po osnovi ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 01232 od 28. studenoga 2007., na temelju kojega je tuženik tužitelju odobrio i isplatio kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu 35.644,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja uz obvezu otplate kredita u iznosu vezanom uz valutu švicarski franak. Nije sporno niti da je istim Ugovorom ugovoreno plaćanje troškova za obradu kredita i prijevremeno zatvaranje kredita. Sporno je je li tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena otplata kredita u iznosu vezanom uz valutu švicarski franak, kao i odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i izlaznoj naknadi te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo prilikom primjene te ugovorne odredbe, kao i iznos plaćen za naknadu troškova obrade kredita i za naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita.

8. Suprotno navodima iz tužbe, na predmetni spor ne mogu se primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, jer tuženik nije bio stranka u tom sporu, slijedom čega nije moguće niti primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP-a (tako i Vrhovni sud u odluci Revd 2379/21 od 1. lipnja 2021.). Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te čl. 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje ZOO).

9. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena otplata kredita plaćanjem mjesečnog obroka kredita u visini 514,78 CHF u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF važećem na dan plaćanja.

10. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja spornih ugovornih odredbi, kao i na okolnost aktivne legitimacije tužitelja, sud je saslušao tužitelja i svjedoka BK, dok drugih dokaznih prijedloga na te okolnosti nije bilo.

11. Iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi kako je otišao u Auto kuću Čović u Tučepima te tamo odabrao vozilo koje mu je odgovaralo. S obzirom da nije imao gotovine za platiti taj auto, trebao mu je kredit, a u toj auto kući su mu rekli da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji, da je najjeftiniji i da mu neće biti potrebno toliko osiguranja za povrat. Supruga mu je bila sudužnica, a ne sjeća se je li bio u ponudi kredit u drugoj valuti, zna da kunskih kredita nije bilo. Sve potrebne papire za dobivanje kredita dao je u auto kući, kod tuženika nije niti bio, tuženik je samo pripremio primjerak ugovora koji je on pročitao, potpisao i odnio javnom bilježniku radi potvrde. Nije imao nikakvih posebnih pitanja niti primjedbi na tekst ugovora. S protekom vremena počeo je rast tečaja CHF što mu je povećavalo mjesečni anuitet, odlazio je u auto kuću te ih pitao što se događa, na što su mu odgovarali da se strpi, da će se to stabilizirati. Kako kroz određeno vrijeme nije bilo nikakvih pomaka po tom pitanju, a vraćanje tog kredita predstavljalo mu je veliki problem, podigao je kredit u banci kako bi mogao zatvoriti ovaj kredit. Radilo se o iznosu oko 65-67.000,00 kn koji je uplatio i zatvorio kredit, a kod te otplate tuženi mu je još zaračunao jednu ratu za to što ga je prijevremeno otplatio. Iako on to nije htio platiti, u konačnici je to ipak učinio jer je to bio jedini način da mu daju knjižicu vozila koja je bila kod njih. Vozilo koje je kupio tim kreditom koristio je isključivo za svoje osobne potrebe. Isključivo on je plaćao anuitete kredita.

12. Iz iskaza svjedoka BK u bitnome proizlazi kako je on bio vlasnik firma Auto Čović, kako nije sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, ali može reći općenito da je valuta švicarski franak u to vrijeme bila najpovoljnija, odnosno, tada nije ni bilo druge ponude, odnosno, misli da je bila ponuda i za eurski kredit, ali ovaj je nuđen kao najpovoljniji. Tuženik njihovu Auto kuću nije upozorio ni na kakve rizike valutne klauzule, a nakon dva ili tri mjeseca ta valuta počela je naglo rasti, čime su se povećavale i rate kredita, što on zna, jer je i sam bio korisnik takvog kredita. On nije nikoga od kupaca na ništa upozoravao, ugovor je sastavljao tuženik

13. Iskaze tužitelja i saslušanog svjedoka sud je u cijelosti prihvatio kao istinite, jer su iskazivali jasno i uvjerljivo, a istinitost njihovih iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka.

14. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj prosječni potrošač, koji prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom o uvjetima kreditiranja te koji nije bio informiran o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a nije mu bilo poznato niti na što se odnosi odredba o troškovima zaključenja ugovora, kao ni odredba o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita niti je o tim odredbama imao ikakvu mogućnost pregovaranja.

15. Dakle, iako je tužitelj načelno znao da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnošću valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

16. Naime, novčarske institucije pa tako i tuženik, prihvaćaju opći rizik valutne klauzule, dok s druge strane potrošač prihvaća i dodatni rizik specifičan za CHF što novčarske institucije kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle da su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a kreditor kao druga ugovorna strana im to nije objasnio niti dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo.

17. Pri tome nije odlučna niti činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.

18. Ovo zato što je upravo propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, dovelo do značajne neravnoteže. Pri tome, tužitelj nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze koje iz tih odredbi proizlaze.

19. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje bi mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

20. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao istinit, proizlazi da je novcem kojega je dobio predmetnim Ugovorom o kreditu kupio automobil koji je koristio za osobne potrebe. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja te sadržaj spisa, odnosno izvedene dokaze, iz kojeg ne proizlazi nikakva naznaka da bi tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužitelj uopće bavi takvim djelatnostima, sud utvrđuje da je tužitelj potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

21. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. S obzirom da se, kako je to prethodno obrazloženo, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a, dok je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba, ništetna.

23. Vezano uz ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, kao i naknade za prijevremenu otplatu, na temelju iskaza tužitelja i svjedoka, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi jednokratnih troškova za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu nije moglo posebno pregovarati, a budući da su odredbe kojima se takvi troškovi nameću tužitelju kao potrošaču bile sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima.

24. Kao i u odnosu na ugovornu odredbu o vezanosti kredita uz valutu švicarski franak, na navedene odredbe o tzv. ulaznoj i tzv. izlaznoj naknadi ima se primijeniti odredba čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, prema kojemu se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to se osobito smatra ako se radi o formuliranoj odredbi u sklopu tzv. standardiziranog ugovora sastavljenog od strane trgovca.

25. Tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

26. Naime, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama, jer su one bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika.

27. Plaćanje troškova obrade kredita i troškova prijevremene otplate, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, ako niti u Ugovoru o kreditu nije naznačeno na što se taj trošak odnosi niti je taj trošak jasno definiran, onda jasno i očito proizlazi da niti tužitelju kao potrošaču u sklapanju ugovora van njegove djelatnosti, to nije moglo biti jasno, a pritom je uvjerljivim prihvaćen navod i da mu nitko to nije pojasnio.

28. S obzirom da se, dakle, o navedenim odredbama sadržanima u čl. 3. Ugovora i čl. 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.)

29. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, dok je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C-26/13, navedeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

30. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora o kreditu, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga Ugovora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovaranja.

31. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

32. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita.

33. Radi utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Mariu Tkalecu iz Vještak Tkalec d.o.o. U svom nalazu i mišljenju vještak je naveo da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu br. 01232 dana 28. studenoga 2007. kojim je, između ostalog, ugovoreno da je: svrha kredita - financiranje troškova kupnje vozila, da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 35.644,94 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, da iznos kredita uključuje i troškove zaključenja ugovora, da je broj mjesečnih obroka 84, da je mjesečni obrok kredita 514,78 CHF, da je ukupni iznos svih mjesečnih obroka 43.241,52 CHF, da troškovi zaključenja Ugovora iznose 1.205,38 CHF; da ukupni troškovi Ugovora iznosa 43.241,52 CHF, da je godišnja stopa ugovorene kamate 5,80% te da je realna godišnja kamatna stopa na kredit 6,88%. Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. U slučaju prijevremenog prestanka Ugovora, a neovisno o razlogu prijevremenog prestanka, davatelju kredita pristoji pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti koju bi davatelj kredita stekao da nije došlo do prijevremenog prestanka ugovora, au visini od 2% od u trenutku prestanka ugovora još nedospjelog iznosa glavnice. Iz navedenog proizlazi kako je kreditor zaračunao korisniku kredita troškove obrade ugovora sa 03.12.2007. godine u iznosu od 5.456,66 kn, te se za iste naplatio iz kredita, da je kreditor korisniku kredita zaračunavao i ostale obveze, poput troškova opomena, naknada i zatezne kamate, da je kreditor izradio konačni obračun po predmetnom kreditu sa 23.04.2013. te u istom obračunu obračunao preostalu obvezu na ime otplate kredita u iznosu od 10.106,91 CHF (63.835,75 kn), a korisnik kredita je je tu obvezu u cijelosti podmirio, da je kreditor prilikom prijevremene otplate kredita zaračunao korisniku kredita naknadu za prijevremeni raskid ugovora sa 23.4.2013. godine u iznosu od 1.276,73 kn, a korisnik kredita je naknadu platio u cijelosti uplatama od 19.04.2013. godine u iznosu od 1.276,71 kn i 23.04.2013. godine u iznosu od 0,02 kn, da je kreditor zaračunao 20. obrok 17.07.2009. godine, da bi isti obrok stornirao, te ga zaračunao ponovo sa 29.08.2009. godine, pa se na isti način 20. Obrok iskazuje i u nalazu. Iz priložene dokumentacije vidljivo je kako ukupna obveza na ime obroka bez valutne klauzule iznosi 186.224,83 kn, a ukupno je plaćeno na ime otplate obroka 239.490,34 kn. Prema tome, zbog ugovorene valutne klauzule u CHF, na ime obroka ukupno je više plaćeno 53.265,51 kn, a što po fiksnom konverzijskom tečaju 1 EUR = 7,5345 kn iznosi protuvrijednost od 7.069,55 EUR. Samo pozitivne razlike između plaćenih iznosa na ime obroka i obroka bez valutne klauzule iznose ukupno 53.288,30 kn, odnosno protuvrijednost od 7.072,57 EUR. Troškovi obrade ugovora zaračunati su 3.12.2007. godine u iznosu od 5.456,66 kn i za iste se tuženik naplatio iz kredita. Naknada za prijevremeni raskid ugovora zaračunata je 23.04.2013. godine u iznosu od 1.276,73 kn, a korisnik kredita je naknadu platio u cijelosti uplatama od 19.04.2013. godine u iznosu od 1.276,71 kn i 23.04.2013. godine u iznosu od 0,02 kn.

34. U pisanom očitovanju na primjedbe tuženika vještak je naveo kako je tuženik podneskom od 28. svibnja 2025. osporio nalaz i mišljenje vještaka „jer je vještak u koloni 3. na neto CHF obrok zaboravio obračunati važeću stopu PDV-a na kamatu u pojedinom obračunskom razdoblju“. Vještak navodi kako je pregledom dokumentacije u spisu utvrdio da tuženik nije dostavio otplatni plan iz kojeg bi bilo vidljivo da je obračunavao PDV na redovnu kamatu, kao i u kojem razdoblju je obračunavao PDV na kamatu. Nadalje, iz dokumentacije u spisu proizlazi da tuženik nije dostavio niti račune za obroke iz kojih bi bila razvidna struktura obroka, odnosno redovna kamata, PDV na redovnu kamatu i otplata glavnice, no kako je u cilju ekonomičnosti postupka, u nastavku dao inačicu izračuna u kojoj je na redovnu kamatu u obroku obračunat PDV na kamatu te da u tom slučaju ukupna obveza na ime obroka bez valutne klauzule iznosi 189.311,57 kn, ukupno je plaćeno na ime otplate obroka 239.490,34 kn te je, u tom slučaju, zbog ugovorene valutne klauzule u CHF, na ime obroka ukupno više plaćeno 50.178,77 kn, odnosno, 6.659,87 EUR. U tom slučaju samo pozitivne razlike između plaćenih iznosa na ime obroka i obroka bez valutne klauzule iznose ukupno 50.353,69 kn, odnosno 6.683,08 EUR, a troškovi obrade ugovora i naknada za prijevremeni raskid ugovora isti su kao i u osnovnom nalazu i mišljenju.

35. U usmenom obrazloženju nalaza i mišljenja na glavnoj raspravi vještak je naveo kako je osnovni nalaz i mišljenje od 6. ožujka 2024. izradio po dokumentaciji u spisu te je utvrdio obveze prema otplatnom planu tuženika iz kojeg nije bio razvidno da je tuženik obračunavao PDV na redovnu kamatu u obroku u razdoblju u kojem je ista propisana. Dopunskim nalazom i mišljenjem od 16. listopada 2025. uzeo je u obzir primjedbu tuženika te je na redovnu kamatu obračunao i PDV i na taj način utvrdio obveze. Međutim, u dopunskom nalazu i mišljenju naveo je da u spisu nema dokumentacije iz koje bi se moglo utvrditi da je tuženik obračunavao PDV na redovnu kamatu. Dokumentacija iz koje bi to bilo vidljivo su računi za obroke.

36. Nalaz i mišljenje vještaka prihvaćeni su u cijelosti, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, nije proturječan sam sebi niti ostalim izvedenim dokazima, a niti stranke mu nakon dopune nalaza i mišljenja nisu prigovarale. Pritom je prihvaćen izračun iz osnovnog nalaza i mišljenja, s obzirom da, kako i vještak navodi, spisu ne prileži dokumentacija iz koje bi proizlazilo da bi tuženik plaćao porez na dodanu vrijednost, za koji iznos predlaže umanjiti svoju obvezu na povrat preplaćenog na ime ništetnih odredbi u ovome postupku.

37. Pritom je prihvaćen izračun bez uračunavanja tzv. negativnih tečajnih razlika, s obzirom da u ovome postupku tuženik nije podnio protutužbu niti je stavio prigovor radi prijeboja, tako da je sud odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a.

38. Stoga je tužitelju dosuđen iznos čiju isplatu je zatražio tužbenim zahtjevom, jer je taj zahtjev postavljen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, koji je prihvaćen, a kojemu niti stranke nisu prigovarale nakon njegove dopune na glavnoj raspravi.

39. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem prodajnog tečaja Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećeg na dan plaćanja pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s ekonomskim posljedicama takvih odredaba, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo, od dana plaćanja, odnosno dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

41. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), a od 1. siječnja 2023. do isplate na odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22).

42. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom odlučeno i o pitanju ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i troškovima obrade kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO od pet godina nije protekao (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž-1996/19 od 14. rujna 2020.).

43. Prihvaćen je stoga tužbeni zahtjev te je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak, naloženo je tuženiku izvršiti povrat preplate po toj odredbi u visini 7.072,57 Eura sa zateznom kamatom od svake pojedine naplate do isplate, utvrđena je ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita te je naloženo tuženiku po toj osnovi isplatiti tužitelju iznos od 724,22 Eura, također sa zateznom kamatom od njezina plaćanja do isplate, a utvrđena je ništetnom i ugovorna odredba o plaćanju tzv. troškova prijevremenog zatvaranja kredita i naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju po toj osnovi iznos od 169,45 Eura, također sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od datuma kada je naplaćen pa sve do isplate.

44. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, s obzirom je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom u ovome postupku. Troškovi se odnose na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava četiri obrazložena podneska od 5.9.2023., 3.10.2023., 24.10.2024. i 29.11.2024. u visini 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), trošak podneska od 21.2.2025. u visini 25 bodova (Tbr. 8/4 Tarife), trošak sastava podnesaka od 23.5.2025., 18.6.2025. i 22.10.2025. u visini 50 bodova za svaki (Tbr. 8/3 Tarife) te zastupanja na ročištima 6.10.2023., 7.6.2024., 14.6.2024. i 10.11.2025.. u visini 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), kao i trošak pristupa na ročište za objavu u visini 50 bodova (Tbr. 9/5 Tarife). Vrijednost jednog boda prema Tbr. 50 Tarife iznosi 2,00 EUR pa tužitelju za 1125 bodova pripada iznos 2.250,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 2.812,50 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 61,03 EUR i presudu u iznosu 122,06 EUR te trošak predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u iznosu 331,81 EUR.

45. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu 3.327,40 EUR. Na tako određeni trošak tužitelju su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP- a, po stopi određenoj odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22).

U Zagrebu, 15. siječnja 2026.

Sutkinja

Ela Mišura Stopfer

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rj o pristojbi na presudu u iznosu 122,06 EUR

2. Punomoćniku tuženika