Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-461/2025-24

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja ČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku odvjetniku Marijan Belčić iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877., zastupano po punomoćnicima u odvjetničkom društvu Kožul &Petrinović iz Zagreba, radi obvezno- ništenost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 30. prosinca 2025. u prisustvu punomoćnika tužitelja, 15. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 4. toč.4. Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu br. 10121367/2007., sklopljenog dana 11.04.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 14.04.2007. godine po javnom bilježniku Bori Arambašiću iz Vukovara pod brojem: OV-5058/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke, na dan plaćanja.“ II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 2.875,35 eura , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- 183,77 EUR tekućom od 31.10.2008.

- 255,23 EUR tekućom od 28.04.2009.

- 104,41 EUR tekućom od 30.10.2009.

- 375,76 EUR tekućom od 12.04.2010

- 190,15 EUR tekućom od 26.10.2010.

- 448,77 EUR tekućom od 29.04.2011.

- 264,61 EUR tekućom od 31.10.2011.

- 62,29 EUR tekućom od 22.05.2012.

- 283,78 EUR tekućom od 20.11.2012.

- 38,98 EUR tekućom od 12.07.2013.

- 304,27 EUR tekućom od 12.11.2013.

- 363,33 EUR tekućom od 28.08.2014.

po stopi određenoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima , u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju ČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da, plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.215,66 eura , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom troška u iznosu od 2.350 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi od 29.5. 2019. se navodi da su tužitelji i sa pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. 11. travnja 2004. sklopili ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu broj: 10121367/2007, Sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i pokretninama, potvrđenog dana 14,4. 2007. po javnom bilježniku, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti iznos od 408.000,00 kuna .

1.1. Tužitelj navodi da prilikom zaključenja ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima vezanih uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem klauzule u CHF. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.2. Pravomoćnom presudom VTS RH br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda U Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

1.3 Obzirom da je pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovorene odredbe tuženik je dužan sukladno čl. 323.ZOO vratiti sve što je primio na temelju takvih ugovornih odredbi. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 1111. st. 1. ZOO.

1.4. Nadalje tuženik ističe da je odredba čl. 502. c. ZPP-a obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe.

2.1. Tuženik prije svega ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka. Naime, počevši od 1. siječnja 2014. godine na Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu br. 10121367/2007 zaključen dana 11.04.2007. godine i solemniziran dana 14.04.2007. godine od javnog bilježnika Boro Arambašić iz Vukovara pod brojem OV5058/07 (u daljnjem tekstu Ugovor o kreditu) primjenjivala se kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 142/2013, dalje: ZPK).

2.2. Tuženik ističe da tužbeni zahtjev nije osnovan jer se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Naime, prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C-630/17, EŽ protiv Raiffeisenbank St. Stefan- Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. godine u toč. 88., samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost. Iz članka 2. Ugovora o kreditu vidljivo je kako je tužitelj kao nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koristio kredit za poljoprivrednu djelatnost odnosno za kupovinu poljoprivredne mehanizacije, a ne za privatne potrošačke potrebe

2.3. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

2.4. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik se očituje kako slijedi. Test poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli 1. Sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik uvodno ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelj.

2.5. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: rješenje TS u Zagrebu od 27.02.2009. i 11.7.2016. str. 4-5 spisa, ugovor o kreditu 10121367/2007 str. 6-17, pismeni nalaz i mišljenje vještaka str. 217-229, otplatni plan str. 235, usmeni nalaz i mišljenje vještaka iskaz svjedoka PŽ i tužitelja od 13.1.2023., dopuna financijskog nalaza i mišljenja str. 254-255, usmeni nalaz i mišljenje s današnje rasprave.

4. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu br. 10121367/2007 od 11. travnja 2007. iz čl. 4. t. 4., te da se naloži tuženiku isplata preplaćenih iznosa od ukupno 2.875,35 eur.

5. Među strankama nije sporno, a i proizlazi iz ugovora da su tužitelj kao nositelj Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 11. travnja 2007. sklopili ugovor o kreditu broj 10121367/2007, kojim tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 408.000 kn u protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tečajne liste HNB-a na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 7 godina, te da je namjena kredita kupovina poljoprivredne mehanizacije. Nastavno nije sporno i da je čl.4 st 4 istog ugovora ugovoreno "kredit će se vraćati u kunskoj protuvrijednosti ugovorene valute, primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke, na dan plaćanja".

6. Prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka nije osnovan jer tužitelj ima razloga za pokretanje i vođenje ovog spora radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe predmetnog ugovora upravo iz razloga jer smatra da mu je tuženik dužan vratiti preplaćeni iznos koji kondemnatornim zahtjevom potražuje od tuženika.

7. Saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku sud je utvrdio da je namjena kredita bila kupnja traktora za obradu zemlje. Isto tako sud je utvrdio da sam službenik banke OŽ nije imao potreban znanja o pojmu valutna klauzula pa u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnog ugovora o kreditu nije ni mogao tužitelja upozoriti na rizike koji proizlaze iz vezanosti visine anuiteta za kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu. Navedeni službenik banke je samo predočio tužitelju da je predmetni kredit u tom trenutku za tužitelja povoljniji s obzirom na ugovorenu kamatu i kako tužitelj nije imao znanja i nije bio svjestan rizika prihvatio je ponuđeni kredit sa navedenom valutnom klauzulom.

8. Nesporno je da tužitelj nema status potrošača i da se slijedom toga na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao što se ne primjenjuju ni pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga potrošača "Potrošač" iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovne oznake P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kao niti presude viših sudova donesene po žalbi odnosno reviziji. Naime, tužitelj je u kasnijoj fazi ovog postupka odustao od tvrdnji da tužitelj ima status potrošača i ništetnost sporne odredbe temelji na odredbama Zakon o obveznim odnosima.

8.1. Sporno je među parničnim strankama da li je odredba ugovora o kreditu u čl. 4. t.4. nepoštena i ništetna i da li tužitelj slijedom toga polaže pravo na povrat preplaćenog iznosa, te da li je nastupila zastara.

9. Tužitelj nije trgovac jer nije upisan u registar Trgovačkog suda već u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, a nije niti obrtnik jer nije upisan u Obrtni registar. Prema Zakonu o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu čl. 5. st. 1. OPG je organizacijski oblik gospodarskog subjekta poljoprivrednika fizičke osobe koji radi stvaranja dohotka samostalno i trajno obavlja djelatnost poljoprivrede i s njom povezane dopunske djelatnosti, a temelji se na korištenju vlastitih i/ili unajmljenih proizvodnih resursa, na radu, znanju i vještinama članova obitelji. Stoga tužitelja u ovom postupku nije ispravno sagledavati kao trgovca niti obrtnika, a niti kao potrošača, već kao osobu koja je registrirala svoju poljoprivrednu djelatnost iz koje za tužitelja proizlaze prava i obveze.

10. U čl. 4. ZOO-a, propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti poštenja.

11. Tužitelj nije financijske struke iz čega proizlazi da nije bio svjestan činjenice da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako je to činila u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U Republici Hrvatskoj nije uobičajeno da korisnik kredita prije sklapanja ovakvog ugovora konsultira financijske stručnjake niti tužitelj kao prosječan poljoprivrednik ima svijest da nije u jednakom položaju kada ugovor o kreditu je zaključen uz primjenu valutne klauzule vezane za tečaj CHF u odnosu na kunu. Stoga se po ocjeni ovog suda ne može izvesti zaključak da tužitelj time što nije koristio uslugu financijskog konsultinga da nije postupio sa pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno pažnjom dobrog domaćina sukladno odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Za navesti je i da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovne oznake Revd- 3552/2025 od 9. rujna 2025 dopustio reviziju tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-931/2024-4 od 25. veljače 2025. zbog četiri pravna pitanja i to:

„ 1. Je li sud pogrešno primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl. 10. st. 1. i čl. 22. Zakona o obveznim odnosima zaključivši kako svojstvo obrtnika pretpostavlja svijest o poznavanju ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF? 2. Je li obrtnik kao korisnik kredita dužan biti svjestan ekonomskih posljedica pri sklapanju tipskog ugovora o kreditu u valuti CHF sa kreditnom institucijom u smislu odredbe iz čl. 10. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ako od strane kreditne institucije kao sastavljača ugovora nije informiran o rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF u tom ugovoru?

3. Smatra li se da obrtnik kao korisnik kredita nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika ako prilikom sklapanja tipskog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF sa kreditnom institucijom nije bio svjestan ekonomskih posljedica takvog pravnog posla?

4. Može li se obrtnik kao korisnik kredita, neovisno o postojanju svijesti o ekonomskim posljedicama prilikom ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF u tipskom ugovoru o kreditu zaključenom s kreditnom institucijom, pozivati na razloge ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF u smislu odredbi iz čl. 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima?“

12. Iz iskaza svjedoka PŽ sud je utvrdio da se svjedok sječa tužitelja kao klijenta banke i da kod predmetnog ugovora o kreditu nije upozorio tužitelja na rizike promjene tečaja odnosno rasta tečaja CHF u odnosu na kunu i da je banka imala ponudu kredita gdje su bili unaprijed definirani uvjeti kreditiranja koje je klijent imao mogućnost prihvatiti ili odbiti. Osim toga sud je utvrdio da je svjedok dao savjet tužitelju da je u tom trenutku najbolji kredit koji je vezan za valutu CHF jer je najpovoljniji za klijenta i da svjedok nije imao u tom trenutku saznanja da bi se tečaj mogao promijeniti na štetu tužitelja. Stoga je za zaključiti da je tužitelju ponuđen tipski ugovor u kojem tužitelj nije mogao mijenjati uvjete kreditiranja pregovaranjem i tužitelj nije primio nikakva upozorenja o rizicima fluktuacije tečaja CHF. Banka koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima korisnik kredita, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu korisnika kredita protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

13. Odredba čl. 269.st.2. ZOO-a propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredba čl. 272. ZOO-a propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. U konkretnom slučaju tužitelj u trenutku zaključivanja ugovora nije imao ni približno saznanja koliko će njegova obveza prema banci iznositi zbog mogućeg rasta tečaja jer je tužitelj računao na manje tečajne oscilacije, a ne rast tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu koji je gotovo uduplao mjesečni anuitet. Visina obveze za tužitelja nije bila jasna i odrediva jer ugovor nije sadržavao podatke pomoću kojih bi tužitelj znao koliko će njegova obveza iznositi ukoliko dođe do rasta navedenog tečaja, a niti je znao koliko tečaj može rasti jer nije upozoren od tuženika.

14. Odredba čl. 295. ZOO-a propisuje da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom obrascu ugovora, bilo da se na njih ugovor poziva.

15. Prema odredbi čl. 296. st. 1. ZOO, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st. 2.). Odredba st. 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3.).

16. Kako tuženik prije svakog povećanja tečaja je propustio pregovarati sa tužiteljem, a s obzirom na utvrđeni znatni rast anuiteta očigledno je da je tuženik vodio računa samo o većoj zaradi te je takvo ponašanje u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu suugovaratelja sastavljača, a ozbiljno je ugrožena i svrha zaključivanja takvog ugovora. Naime, kreditna sredstva su bila namijenjena za kupovinu poljoprivrednog traktora i takvo ulaganje sa prihvatljivim teretom za korisnika kredita je ostvarilo svrhu, a u konkretnom slučaju ponašanje tuženika je dovelo do toga da tužitelj nije mogao više, zbog povećanja anuiteta, uredno izvršavati svoju obvezu prema banci zbog čega je ulazio u minuse.

17. Slijedom navedenih utvrđenja za zaključiti je da je ugovorna odredba iz čl. 4. t. 4. predmetnog ugovora o kreditu ništetna.

18. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Navedeno nije implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača, već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to upravo radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa.

19. Na prijedlog tužitelja sud je odredio financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Dariju Dumančić iz čije dopune nalaza i mišljenja od 27. studenog 2025. je sud utvrdio:

- da preplata po rastu tečaja iznosi 2.875,35 eura.

19.1. Nakon izrade dopune nalaza i mišljenja parnične stranke nisu imale konkretnih primjedbi na matematički izračun i metodologiju izračuna, te je sud dopunu nalaza i mišljenja u cijelosti prihvatio. Raniju dopunu od 24. ožujka 2023. nije bilo moguće prihvatiti jer pojedinačni iznosi nisu odgovarali ukupnom iznosu preplate.

20. Točan je navod tuženika da je tužitelj tek u podnesku od 20. travnja 2023. postavio deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim sporne odredbe, međutim tužitelj je u inicijalnoj tužbi isticao u točki IV. da je zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem ugovoru koje se odnosi na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže za valutu CHF, tuženik od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova. Stoga po ocjeni ovog suda na navedeni način nije došlo do preinake tužbe jer je sud svakako bio dužan utvrditi da li postoji ništetnost na koju ukazuje tužba. U odnosu na točku II. s obzirom da tužitelj inicijalnim tužbenim zahtjevom postavio stupnjevitu tužbu i da je na pripremnom ročištu sud rješenjem obvezao tuženika na dostavu početnog otplatnog plana, specifikaciju odnosno pregled uplata po kreditu, proizlazi da tužitelj bez dokumentacije nije mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev u tužbi, te je isti postavio po zaprimanju dopune nalaza i mišljenja kada je utvrđena visina preplate. Na navedeni način tužitelj je ispunio svoju obvezu i postavljanjem određenog tužbenog zahtjeva nije izvršena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva. Međutim, sve i kada bi se zauzeo takav stav takva preinaka bi nakon zaprimanja nalaza i mišljenja financijskog vještačenja bila dopuštena jer treba poći od činjenice da tužitelj nije financijske struke pa mu je svrsishodno primjenom odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a dopustiti preinaku.

21. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan iz razloga što je tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe o valutnoj klauzuli, tako da zastara još nije počela teći.

22. Zbog navedenih utvrđenja valjalo je prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli kako je to navedeno u točki I., kao i zahtjev za isplatom iznosa od 2.875,35 eura. O glavnom zahtjevu sud je odlučio primjenom naprijed navedenih odredbi kao i odredbe čl.323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a. Naime, tuženik je dužan tužitelju isplatiti i zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja preplaćenog pojedinačnog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a jer je sud utvrdio da je tuženik bio nepošten stjecatelj.

23. Odluka o stopi zakonske zatezne kamate zasniva se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a. VPS kod podnošenja tužbe je bio 1.327,36 eura, a od 20.4.2023. kada je tužitelj postavio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 2.875,35 eur taj iznos predstavlja i VPS.

Tužitelj je uspio u cijelosti iz kojem razloga mu je dosuđen parnični trošak koji je bio nužan za svrhovito vođenje ovog postupka i to trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 26.6.2020. iznos od 200,00 eura, ročište 9.7. 2020. iznos od 200,00 eura, ročište 17.10.2022. iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska kojim se tužitelj osvrnuo na nalaz i mišljenje vještaka tužitelju pripada naknada od 200,00 eura, ročište 13.1. 2023. iznos od 200,00 eura, obrazloženi podnesak od 20. 4.2023. kojim se tužitelj očitovao na dopunu nalaza i mišljenja 200,00 eura, ročište 6.7.2023. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude 25.7.2023. iznos od 100,00 eura, sastav ostalog podneska od 3.9.2025. iznos od 50,00 eura, ročište 17.9.2025. iznos od 200,00 eura, sastav ostalog podneska od 4.12.2025. iznos od 50,00 eura, ročište 30.12.2025. iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude 15. 01.2026. iznos od 100,00 eura, ukupno 2.300,00 eura PDV 575,00 eura, trošak vještačenja 265,45 eura, sudska pristojba na presudu u iznosu od 75,21 eur, ukupno 3.215,66 eura.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 31.5.2021. kojim tužitelj predlaže zakazivanje rasprave jer takav trošak nije dužna naknaditi suprotna strana. Osim toga tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 28.12.2021. u kojem tužitelj je iznosio argumente za primjene utvrđenja iz kolektivne presude na tuženike kao pravnog sljednika Slavonske banke jer ista nisu bila potrebna za svrhovito vođenje postupka. Tužitelju ne pripada trošak sastava ostalog podneska od 19.10.2022. jer je sud uplatu predujma utvrdio iz kartice predmeta koju je dostavilo računovodstvo ovog suda. Tužitelju ne pripada trošak sastava podneska 22.9.2025. kojim je postavio tužbeni zahtjev koji je jednak ranije postavljenom tužbenom zahtjevu, kao ni podnesak od 11.12.2025. jer je pravno shvaćanje VSRH u vezi preinake poznato ovom sudu.

Tuženik nije uspio u sporu te je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.350,00 eura.

Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 151. st. Zakona o parničnom postupku .

U Vukovaru, 15. siječnja 2026.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetnik Marijan Belčić

2. Tuženiku po punomoćniku odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović