Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-701/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Anđeli Bošković Rajković, u pravnoj stvari 1. tužiteljice ČO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. tužitelja BO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (dalje: tužitelji), koje zastupa punomoćnik Ante Kačić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Katarina Hrdalo, odvjetnica u Dubrovniku, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Psp- 20/2022-46 od 10. travnja 2024., 15. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Psp-20/2022-46 od 10. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

"I. Utvrđuje se da je tuženik ZO smetao isključivi posjed tužitelja ČO i ŠO na način da je u razdoblju od 21. do 24. ožujka 2020.g. bespravnim građevinskim radovima probio zid i vodovodnu cijev kupaonice u stanu tužitelja, te da mu se nalaže u roku od 8 dana uspostava prijašnjeg stanja zida kupaonice u stanu tužitelja te mu se zabranjuje svako buduće smetanje posjeda tužitelja.

II. Odbija se dio zahtjeva kojim se nalaže tuženiku uspostava prijašnjeg stanja vodovodne cijevi kupaonice u stanu tužitelja.

III. Dužan je tuženik nadoknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 1803,82 €, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjskog rješenja pod toč. I. i III. izreke pravodobnu žalbu podnio je tuženik pobijajući rješenje zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, prvostupanjsko rješenje preinači, tužbeni zahtjev odbaci, podredno odbije uz dosudu troška postupka tuženiku.

3. Tužitelji nisu podnijeli odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu pod toč. I. i o odluci o trošku pod toč. III. izreke, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja rješenja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a sve uz primjenu čl. 438. ZPP.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i pravilno utvrđene sve činjenice, koje je ovaj sud ispitao samo u okviru iznesenih žalbenih navoda, te je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev za pružanje posjedovne zaštite koji tužitelji temelje na navodima da su isključivi posjednici stana u prizemlju zgrade na adresi [adresa] u [adresa] sagrađene na kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je tuženik posjednik potkrovlja zgrade i susjedne kuće u [adresa], sagrađene na kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je tuženik 21. ožujka 2020. izvodeći građevinske radove na dijelu svoje nekretnine na adresi [adresa] strojnom bušilicom probio zid koji dijeli nekretnine u njihovom posjedu i probušio vodovodnu cijev, tako da je došlo do proboja vode u kupaonici tužiteljeva stana. Nadalje, pri saniranju cijevi 23. i 24. ožujka 2020. da je došlo do proširenja rupe u zidu, što je tužiteljima onemogućilo korištenje kupaonice. Tužitelji dalje tvrde da tuženik nije sanirao oštećenje zida u njihovoj kupaonici.

8. Među strankama u prvostupanjskom postupku nije bilo sporno da je tuženik obavljajući radove na svojoj nekretnini od 21. ožujka 2020. do 24. ožujka 2020. oštetio vodovodnu cijev i zidne pločice u kupaonici tužitelja, kao i da nije u cijelosti otklonio posljedice svog postupanja, no sporno je bilo je li takvim postupanjem smetao tužiteljev posjed obzirom tvrdi da nije imao tu namjeru. Sporno je bilo imaju li tužitelji pravo na posjedovnu zaštitu.

9. Prvostupanjski je sud pružio posjedovnu zaštitu tužiteljima zaključivši da su radovi tuženika izvođeni na zajedničkom zidu nekretnina [adresa] i [adresa] te sjevernom zidu kupaone tužitelja koji je smješten okomito na zajednički zid i da su tužitelji bili mirni posjednici vodovodne cijevi smještene u zidu i samog zida svoje kupaonice, dok je tuženik, obavljajući radove na svojoj nekretnini oštetio zid i pločice u stanu koji je u posjedu tužitelja, da je nastala rupa uslijed koje tužitelji višu nisu mogli na uobičajeni način koristiti svoju kupaonicu te da tuženik nije sukladno pravilima struke izvršio popravak, pa utvrđuje da je tuženik opisanim radnjama izvršio čin smetanja posjeda tužitelja, sukladno čl. 21. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZV) koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

10. Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika u kojima ponavlja kako nije znao, mogao znati, niti s najvećom pažnjom pretpostaviti koliko su postavljene vodovodne cijevi tužitelja ukopane u zid, i kako nije imao namjeru smetati tužiteljev posjed.

11. Smetanje posjeda pretpostavlja svijest o tome da se zadire u tuđi posjed. No, neosnovano tuženik otklanja svoju svijest o postupanju jer je i prema stavu ovog suda, bušeći (neovlašteno) zid (s nekretninom tužitelja) morao biti svjestan da može zadrti u tuđi posjed, što je i učinio.

12. Odredbom čl. 21. st. 1. ZV propisano je da koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda, a odredbom čl. 22. st. 1. ZV određeno je da posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, dok je st. 2. iste odredbe propisano da sud pruža zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

13. U odnosu na navode tuženika o nedostatku namjere za uznemiravanjem, nepostojanju namjere za smetanjem tužiteljeva posjeda, svom neznanju da poduzetom radnjom smeta tuđi posjed, pravilno prvostupanjski sud razgraničava svijest o smetanju posjeda i namjeru za smetanjem. Upravo je tradicionalna ili rimska koncepcija posjeda smatrala posjedom držanje stvari s voljom držati je kao svoju za sebe, pa je postojala posjedovna volja ("animus possidendi") kao unutrašnji subjektivni element posjeda, a što znači iskazivanje volje držanja stvari za sebe kao svoje, a ne za drugoga. Stoga, animus possidendi podrazumijeva namjeru posjedovanja, i utvrđuje se u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelje koji su imali namjeru posjedovanja objekta posjeda, dok se ne utvrđuje u odnosu na tuženika koji je njihov posjed smetao. No, kako je čl. 10. st. 1. ZV propisano da je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, njezin posjednik, to koncepcija posjeda u hrvatskom pravnom sustavu podrazumijeva da je za posjed dovoljna samo faktična vlast na stvari, dok se ne traži posjedovna volja ("animus rem sibi habendi").

14. Obzirom na prethodno navedeno, neodlučno je je li tuženik imao namjeru počiniti smetanje posjeda ("animus turbandi“) već se posjed stvari smeta svakim činom kojim je posjednik spriječen da istim raspolaže po svojoj volji, pa u svakom slučaju čin probijanja zida kupaonice tužitelja, koja je u njihovu posjedu predstavlja čin smetanja bez obzira na mogući izostanak njegove namjere da počini čin smetanja, jer je pravilno utvrđeno da je postojala svijest da poduzetim radnjama može zadrti u posjed tužitelja.

15. Smetanje posjeda pretpostavlja svijest o tome da se zadire u tuđi posjed (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gz-93/822 od 23. rujna 1982.), dok nije potrebno postojanje namjere da se tuđi posjed smeta, kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Naime, dostatno je da postoji svijest, znanje da se poduzetom radnjom smeta tuđi posjed (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gzz- 29/87 od 22. listopada 1987.).

16. U prvostupanjskom je postupku pravilno utvrđeno da su tužitelji posljednji mirni posjednici dijela zida i vodovodne cijevi kupaonice u svom stanu, čiji je posjed u tom dijelu smetan činom tuženika na način da je od 21. do 24. ožujka 2020. bespravnim građevinskim radovima probio zid i vodovodnu cijev u kupaonici tužitelja.

17. Neodlučni su žalbeni navodi tuženika usmjereni na dio obrazloženja prvostupanjskog rješenja u dijelu u kojem prvostupanjski sud ne smatra opravdanim ukinuti prethodno određenu privremenu mjeru od 27. travnja 2020. Naime, o ukidanju privremene mjere prvostupanjski sud nije odlučio izrekom pobijanog rješenja, pa se u takvoj pravnoj situaciji treba smatrati da je riječ o nepostojećoj odluci, a žalba se ne može izjaviti protiv nepostojeće odluke (actes inexistants) jer takve odluke pravno ne postoje pa ne mogu biti ni objekt pobijanja (tako i Vrhovni sud Republike u rješenju Rev x-12/2015-3 od 21. siječnja 2015.).

18. Pravilna je i odluka o troškovima postupka pod toč. III. izreke koja se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP za koju je prvostupanjski sud dao valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud i koje žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje, jer tuženik iako žalbu izrekom podnosi i protiv odluke o trošku u tom dijelu ne konkretizira žalbene navode.

19. Rješenje prvostupanjskog suda u nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke, ostaje neizmijenjeno.

20. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

Osijek, 15. siječnja 2026.

Sutkinja

Anđela Bošković Rajković