REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] K 5
Poslovni broj: Us I-636/2025-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja KS (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka (OIB: 28454963989), Zagreb, Ulica Metela Ožegovića 16, kojeg zastupa službena osoba RS, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ŽS (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], radi zaštite osobnih podataka, 14. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-009-01/25-06/11, URBROJ: 567-04-01/06-25-1 od 28. siječnja 2025., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-009-01/25-06/11, URBROJ: 567-04-01/06- 25-1 od 28. siječnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja, zaprimljen 14. studenoga 2024., za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka kao neosnovan. Položaj voditelja obrade osobnih podataka ima ŽS (ovdje: zainteresirana osoba), koji je postavio videonadzorni sustav na adresi [adresa]. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. U očitovanju voditelja obrade navodi se da je postavio četiri videonadzorne kamere zbog problema sa susjedima i radi zaštite imovine, nakon više štetnih događaja. Kamere se pokreću i aktiviraju snimanje senzorom, čiji je domet deset metara. Dodaje da samo voditelj obrade ima pristup videozapisima, putem mobilnog uređaja, a snimke se čuvaju desetak dana, nakon čega se automatski brišu. Iz dostavljenih fotografija slijedi da su kamere smještene na prozorskoj lajsni i da se ne snima područje u tužiteljevu vlasništvu. Tužitelj nije potkrijepio svoje sumnje relevantnim dokazima, tj. nije dokazao da bi predmetni videonadzorni sustav snimao površinu u njegovom vlasništvu.
2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je tuženiku dostavio fotografije iz kojih je razvidno da se ne radi o udaljenosti od deset metara te da je kamera usmjerena točno u tužiteljevo dvorište. Tuženik nije obavio provjeru na licu mjesta, već je povjerovao dokumentaciji koju je dostavila zainteresirana osoba. S obzirom na to, tužitelj smatra da je osporavano rješenje tuženika utemeljeno na nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Uz to, počinjene su postupovne povrede, uz pogrešno tumačenje i primjenu materijalnopravnih normi. Tužitelj predlaže oglasiti ništavim, podredno poništiti osporavano rješenje tuženika, te da Sud sam riješi stvar (ne navodeći na koji način). Traži i naknadu troškova spora, u nespecificiranom iznosu.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i na raspravi ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Tuženik je u ovoj upravnoj stvari postupao u skladu sa člankom 57. stavkom 1. te člankom 58. stavcima 1. i 2. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (Tekst značajan za EGP) (SL 119, 4. 5. 2016.) (u nastavku teksta: Opća uredba), uz odgovarajuću mjeru primjene istražnih ovlasti tuženika, pri čemu je provođenje izravnog nadzora samo jedan od nadzornih mehanizama koji su tuženiku na raspolaganju. U predmetnom bi slučaju provedba izravnog nadzora, uz već prikupljene dokaze, bilo protivno načelu učinkovitosti i ekonomičnosti (članak 10. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Iz stanja spisa spora proizlazi da se između tužiteljeve nekretnine i nekretnine zainteresirane osobe nalaze dvije parcele. Da je u očitovanju i priloženoj dokumentaciji zainteresirane osobe bilo nešto sporno, činjenice bi bile utvrđivane i izravno. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
4. Zainteresirana osoba ŽS, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na tužbu.
5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Obrada osobnih podataka putem videonadzora uređena je člancima 25. -32. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“, broj 42/18, u nastavku teksta: Zakon o provedbi Opće uredbe). Članak 26. toga Zakona glasi:
„(1) Obrada osobnih podataka putem videonadzora može se provoditi samo u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine, ako ne prevladavaju interesi ispitanika koji su u suprotnosti s obradom podataka putem videonadzora. (2) Videonadzorom mogu biti obuhvaćene prostorije, dijelovi prostorija, vanjska površina objekta, kao i unutarnji prostor u sredstvima javnog prometa, a čiji je nadzor nužan radi postizanja svrhe iz stavka 1. ovoga članka.“
8. U osporavanom rješenju i u odgovoru tuženika na tužbu citirane su i ostale mjerodavne odredbe Opće uredbe te Zakona o provedbi Opće uredbe. Te su odredbe, stoga, ostalim strankama poznate.
9. Sadržaj i opseg postupanja tuženika u ovoj vrsti predmeta određen je ponajprije sadržajem zahtjeva kojim je postupak pokrenut. U tužiteljevu zahtjevu kojim je pokrenut predmetni postupak tužitelj je prigovorio tome što je videonadzorni sustav zainteresirane osobe okrenut prema tužiteljevoj kući i dvorištu, a kamera nije postavljena na uobičajeno mjesto. Međutim, ni u upravnom postupku, niti u ovome sporu, tužitelj svojim dokazima nije doveo u pitanje očitovanje zainteresirane osobe o tehničkim karakteristikama videonadzornog sustava i o načinu njegova korištenja, uključujući domet snimanja. U tom je pogledu Sud suglasan s argumentacijom tuženika iznesenom u obrazloženju osporavanog rješenja i u ovome sporu. Ta je argumentacija poznata ostalim strankama.
10. Povezano s time, sporno je između tužitelja i tuženika u ovome sporu i pitanje je li tuženik u dovoljnoj mjeri ispunio svoje dužnosti radi utvrđivanja činjenica odlučnih za rješavanje ove upravne stvari. Sud pritom naglašava da u primjeni Opće uredbe i Zakona o provedbi opće uprave u ovoj vrsti predmeta tuženik nema položaj inspekcijskog tijela prema domaćim propisima, već mu pripadaju istražne i korektivne ovlasti propisane člankom 58. stavcima 1. i 2. Opće uredbe. U ovoj upravnoj stvari te su ovlasti povezane s odredbom članka 57. stavka 1. točke f) Opće uredbe, u okviru uređenja nadzornog tijela. Prema toj odredbi, ovdje tuženik rješava pritužbe koje podnose ispitanik ili tijelo, organizacija ili udruženje u skladu s člankom 80. i istražuje u odgovarajućoj mjeri predmet pritužbe te podnositelja pritužbe u razumnom roku izvješćuje o napretku i ishodu istrage, posebno ako je potrebna daljnja istraga ili koordinacija s drugim nadzornim tijelom.
11. U svjetlu netom navedenih odredaba Opće uredbe, te imajući na umu da dosad izneseno, Sud utvrđuje da je, u smislu standarda „odgovarajuće mjere“, propisanog člankom 57. stavkom 1. točkom f) Opće uredbe, te u okolnostima konkretnog slučaja, tuženik u dovoljnoj mjeri utvrdio odlučne činjenice.
12. Naposljetku, Sud ne nalazi da je osporavano rješenje opterećeno nekim od razloga ništavosti, taksativno propisanih u članku 128. stavku 1. ZUP-a.
13. Sukladno prethodnom, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
14. Uzgred, tužitelj je svojom pasivnošću u ovom upravnom sporu umanjio svoje izglede za uspjeh u sporu. Iz višekratnih neuspjelih dostava sudskih akata tužitelju na adresu navedenu u tužbi može se, naime, zaključiti da tužitelj duže vrijeme izbiva s te adrese, a da o novoj adresi nije obavijestio Sud.
15. Ishod ovoga spora nije zapreka da tužitelj u budućem razdoblju koristi propisana sredstva zaštite svojih osobnih podataka bude li smatrao da se dotična ili druga obrada podataka u pojedinom razdoblju ne provodi u skladu s Općom uredbom i Zakonom o provedbi Opće uredbe.
U Rijeci 14. siječnja 2026.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- KS, [adresa]
- Agenciji za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Ulica Metela Ožegovića 16
- ŽS, [adresa] 121
