Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: Pn-31/2025-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja MH, dipl. iur. i punomoćnice tuženika DH, dipl. iur., po objavi 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 5.837,22 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 5. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 29. siječnja 2025. navodi da je njegov osiguranik VH smrtno stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila 18. lipnja 2007. te da je po tom osnovu tužitelj rješenjem br. 218384 od 13. srpnja 2007. priznao pravo na obiteljsku mirovinu djetetu umrlog osiguranika počevši od 18. lipnja 2007. Navedenu nesreću izazvao je AH upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] te je na raskrižju Ulice kralja Petra Svačića i Slatinske ulice u Osijeku svojim vozilom oduzeo prednost prolaska motociklu reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao VH te je došlo do sudara navedenih vozila u kojem je VH smrtno stradao, zbog čega je AH presudom Županijskog suda u Osijeku br. Kž-439/2008 proglašen krivim za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće. U trenutku štetnog događaja vozilo je bilo osigurano kod tuženika policom br. [broj police] te je tuženik odgovoran za naknadu štete koja za tužitelja nastaje isplatom navedene obiteljske mirovine. Tužitelj je protiv tuženika po istom osnovu već vodio postupke za naknadu štete za prethodna razdoblja počevši od 18. lipnja 2007. te je tuženik po odštetnim zahtjevima i sudskim presudama naknadio štetu tužitelju, a tijekom postupka pred ovim sudom pod brojem Pn-104/2020 za posljednje utuženo razdoblje (od 1. svibnja 2018. do 31. prosinca 2021.) tuženik je platio nesporni dio, dok je za preostali dio tužbenog zahtjeva parnični postupak još uvijek u tijeku. Navedena obiteljska mirovina i nadalje se isplaćuje. Tužitelj podnosi ovu tužbu radi naknade štete koju je pretrpio daljnjom isplatom navedene mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 31. listopada 2024. u kojem razdoblju je na ime obiteljske mirovine isplaćen iznos od 7.296,53 eura. Navedeni iznos tužitelj umanjuje za 20%, obzirom da je u tom omjeru utvrđen doprinos osiguranika tužitelja ĐH štetnom događaju, dakle iznos štete koji tužitelj potražuje jest 5.837,22 eura. Tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu navedene štete u mirnom postupku, međutim tuženik je isti otklonio. Kako je osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika, to je tuženik temeljem odredbe članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.) odgovoran za naknadu štete tužitelju u iznosu od 5.837,22 eura pa se predlaže naslovljenom sudu da nakon provedene rasprave donese presudu:

1.1. U podnesku od 24. travnja 2025. tužitelj iznosi da je članak 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, prema kojem bi se, po tuženiku, trebao utvrditi iznos stvarne štete nejasan, proturječan drugim odredbama ZOOP-a i samom sebi te kao takav neprimjenjiv. Prije svega, navedena odredba kaže da se razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine određene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, dok se obiteljska mirovina ne spominje. Ovdje je riječ upravo o obiteljskoj mirovini. Dakle, citirana odredba ZOOP-a uopće ne predviđa obračun razmjernog dijela obiteljske mirovine, tako da se ista nikako ne može primijeniti niti se obveza tuženika može temeljem te odredbe izračunati (kao, uostalom, ni kod invalidske mirovine). Naime, prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koje definiraju određivanje mirovine, jasno je da obiteljska mirovina nikad nije veća od invalidske mirovine priznate zbog ozljede na radu, (kao uostalom ni invalidska zbog ozljede izvan rada – uvijek manja, te invalidska zbog ozljede na radu – uvijek jednaka) što bi automatski značilo da tužitelj nikada neće imati pravo na naknadu štete. U nastavku podneska tužitelj opsežno elaborira zašto bi se u konkretnom slučaju imale primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te se poziva i na presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Gž-1105/2022 od 29. studenoga 2023. u kojima je isti zauzeo stav da je mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznom osiguranju u prometu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguravatelja vozila reg. oznake [registarska oznaka] kao i nastanak prometne nezgode od 18. lipnja 2007., a u kojoj nezgodi je osiguranik tužitelja zadobio teške tjelesne ozljede, uslijed kojih je preminuo. Nesporna je pretežita odgovornost osiguranika tuženika za prouzrokovanje predmetne prometne nezgode, kao i doprinos osiguranika tužitelja nastanku iste, kao i nastanku štetnih posljedica u omjeru od 20% cjelokupne štete. Nesporno je tužitelj djetetu svoga umrlog osiguranika, mlt. KH, priznao pravo na obiteljsku mirovinu, te da je tuženik za ranija razdoblja djelomično naknadio štetu tužitelju. Nesporno je i da je u međuvremenu došlo do promjene sudske prakse te da je Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje u vezi problematike u sličnim situacija, koja je predmetom i ovog tužbenog zahtjeva. Sukladno tako zauzetom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, u ovosudnom predmetu Pn-104/2020 pravomoćno je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplaćene iznose obiteljske mirovine za ranija razdoblja. U ovom postupku sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva. Tužbenom zahtjevu tužitelja, kojim se potražuju puni iznosi isplaćene obiteljske mirovine u korist RH u razdoblju od 1. siječnja 2022. pa do 31. listopada 2024., tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Uvažavajući odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 4.4.2023., gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. Kako iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Slijedom iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže istoga odbiti, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 13. srpnja 2007. (stranica 3-4 spisa), obavijest o prometnoj nesreći (stranica 5 spisa), obračun isplata (stranica 11 spisa), i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu obiteljske mirovine, a koju je isti isplatio KH, nakon smrti njegovog oca VH, koji je preminuo od posljedica prometne nezgode koja se dogodila 18. lipnja 2007. i za koju je odgovoran vozač vozila osiguranog kod tuženika, AH. Tužitelj potražuje obiteljsku mirovinu isplaćenu KH u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. listopada 2024. umanjenu za 20% koliko je iznosio doprinos osiguranika tužitelja nastanku predmetne štete.

4.1. Nije izvršen priklop spisa ovoga suda posl. br. Pn-104/2020 na ovaj spis, budući je tuženik na ročištu 17. prosinca 2025. odustao od tog prijedloga obzirom je vođenje i ishod postupka u tom predmet među strankama nesporan.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno među strankama:

- pasivna legitimacija tuženika kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], kojim je u vrijeme prometne nezgode upravljao AH,

- nastanak prometne nezgode od 18. lipnja 2007., u kojoj je, osim vozača vozila osiguranika tuženika, sudjelovao i osiguranik tužitelja, VH, u svojstvu vozača, koji je od posljedica nesreće preminuo,

- da je tužitelj KH, sinu pok. VH, priznao i isplaćivao obiteljsku mirovinu,

- odgovornost osiguranika tuženika, AH, za nastanak štetnog događaja i prouzrokovanje prometne nezgode, utvrđena je u omjeru od 80%, dok je suodgovornost prednika osiguranika tužitelja u omjeru od 20% cjelokupne štete.

6. Spornom se ukazuje prije svega osnova potraživanja, odnosno primjenjuje li se na konkretan slučaj Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22. – dalje u tekstu: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP).

6.1. Prema ocjeni ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023 proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a koji pravno shvaćanje nje napušteno, pa su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe ZMO, te s time u vezi i pozivanje na odluke koje odstupaju od tog shvaćanja.

6.2. U odnosu na navod tužitelja da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP, valja reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. ZOOP pak propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Takav stav je iznesen i u odluci VSRH broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.

7. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

7.1. U smislu citirane odredbe članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Isti stav je izražen u odluci VSRH broj Rev 641/2022-2 od 14. lipnja 2023. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika. Budući prema članku 27. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, to je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Drugim riječima, obveza tuženika ne postoji ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio manji ili bi bio jednak razmjernom iznosu mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Obzirom na iznijeti stav VSRH u odluci Rev 641/2022-2 od 14. lipnja 2023., odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a primjenjuju se, a suprotno stavu tužitelja, ne samo na isplatu invalidske mirovine, već i na isplatu obiteljske mirovine, o kojoj je u konkretnom slučaju riječ.

8. Teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu je na tužitelju, a ovo sukladno članku 219. ZPP-a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.

– dalje u tekstu: ZPP). Međutim, tužitelj je na ročištu 17. prosinca 2025. izrijekom iznio da ne predlaže nikakve dokaze na utvrđenje visine potraživanja u smislu tog Zakona, odnosno u smislu odredbe članka 27. stavka 3.

8.1. Kako tužitelj nije dokazao da je obiteljska mirovina, koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8.2. Obzirom tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjevu (niti je za to predložio odgovarajuće dokaze), uvažavajući načelo ekonomičnost postupka, sud nije izveo niti druge predložene dokaze, a na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva

9. Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Osijeku 14. siječnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3

2. Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte