REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 1987/2019-58
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužitelja BC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Mraković, odvjetnica u Buzetu, II. istarske brigade 14/I, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d. d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB 23057039320, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja, njegove punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženika, 14. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 6.477,68 eura (šest tisuća četiristo sedamdeset sedam eura i šezdeset osam centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u kojem je zahtijevao da mu tuženik isplati zatezne kamate koje teku na iznos 6.477,68 eura od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015., kao i da mu isplati 3.078,36 eura (tri tisuće sedamdeset osam eura i trideset šest centi) sa zateznim kamatama.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu 826,60 eura (osamsto dvadeset šest eura i šezdeset centi) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 0,02 eura od 2. travnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,24 eura od 2. svibnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,91 eura od 2. srpnja 2006. do isplate,
– na iznos 1,32 eura od 2. kolovoza 2006. do isplate,
– na iznos 0,13 eura od 2. studenog 2006. do isplate,
– na iznos 0,70 eura od 2. prosinca 2006. do isplate,
– na iznos 3,80 eura od 2. siječnja 2007. do isplate,
– na iznos 5,89 eura od 2. veljače 2007. do isplate,
– na iznos 4,92 eura od 2. ožujka 2007. do isplate,
– na iznos 5,48 eura od 2. travnja 2007. do isplate,
– na iznos 10,77 eura od 2. svibnja 2007. do isplate,
– na iznos 12,06 eura od 2. lipnja 2007. do isplate,
– na iznos 13,78 eura od 2. srpnja 2007. do isplate,
– na iznos 13,76 eura od 2. kolovoza 2007. do isplate,
– na iznos 11,42 eura od 2. rujna 2007. do isplate,
– na iznos 14,91 eura od 2. listopada 2007. do isplate,
– na iznos 14,99 eura od 2. studenog 2007. do isplate,
– na iznos 12,54 eura od 2. prosinca 2007. do isplate,
– na iznos 12,81 eura od 2. siječnja 2008. do isplate,
– na iznos 7,77 eura od 2. veljače 2008. do isplate,
– na iznos 4,20 eura od 2. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos 0,67 eura od 2. travnja 2008. do isplate,
– na iznos 8,95 eura od 2. svibnja 2008. do isplate,
– na iznos 11,24 eura od 2. lipnja 2008. do isplate,
– na iznos 8,73 eura od 2. srpnja 2008. do isplate,
– na iznos 13,74 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate,
– na iznos 12,61 eura od 2. rujna 2008. do isplate,
– na iznos 7,67 eura od 2. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 2,07 eura od 2. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 1,19 eura od 2. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 1,19 eura od 2. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 1,18 eura od 2. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 1,18 eura od 2. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 1,17 eura od 2. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 1,17 eura od 2. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 1,17 eura od 2. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 1,16 eura od 2. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 1,15 eura od 2. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 1,15 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 1,14 eura od 2. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 1,14 eura od 2. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 1,13 eura od 2. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 1,13 eura od 2. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 1,13 eura od 2. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 1,12 eura od 2. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 1,11 eura od 2. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 1,11 eura od 2. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 1,10 eura od 2. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 1,09 eura od 2. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 1,09 eura od 2. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 1,08 eura od 2. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos 1,08 eura od 2. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 1,07 eura od 2. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 1,06 eura od 2. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 1,05 eura od 2. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos 1,05 eura od 2. siječnja 2014. do isplate,
– na iznos 31,51 eura od 2. veljače 2014. do isplate,
– na iznos 31,24 eura od 2. ožujka 2014. do isplate,
– na iznos 30,98 eura od 2. travnja 2014. do isplate,
– na iznos 30,72 eura od 2. svibnja 2014. do isplate,
– na iznos 30,45 eura od 2. lipnja 2014. do isplate,
– na iznos 30,18 eura od 2. srpnja 2014. do isplate,
– na iznos 29,91 eura od 2. kolovoza 2014. do isplate,
– na iznos 29,64 eura od 2. rujna 2014. do isplate,
– na iznos 29,36 eura od 2. listopada 2014. do isplate,
– na iznos 29,08 eura od 2. studenog 2014. do isplate,
– na iznos 28,80 eura od 2. prosinca 2014. do isplate,
– na iznos 28,51 eura od 2. siječnja 2015. do isplate,
– na iznos 28,23 eura od 2. veljače 2015. do isplate,
– na iznos 27,94 eura od 2. ožujka 2015. do isplate,
– na iznos 27,66 eura od 2. travnja 2015. do isplate,
– na iznos 27,37 eura od 2. svibnja 2015. do isplate,
– na iznos 27,08 eura od 2. lipnja 2015. do isplate,
– na iznos 26,78 eura od 2. srpnja 2015. do isplate,
– na iznos 26,48 eura od 2. kolovoza 2015. do isplate,
– na iznos 26,19 eura od 2. rujna 2015. do isplate,
do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.639,40 eura (tisuću šesto trideset devet eura i četrdeset centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena u roku 15 dana.
V. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka
VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate 9.556,04 eura (72.000,00 kuna) sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak.
1.1. U tužbi je naveo da su on, kao sudužnik i ČC, kao korisnik kredita s tuženikom, kao kreditorom sklopili ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102871030 dana 27. veljače 2006. (dalje: ugovor o kreditu), kojim je odobren stambeni kredit u iznosu 57.655,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita. Ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta iznosio je 459,02 švicarskih franaka uz valutnu klauzulu na način da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati prema srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan odobrenja. Ugovorena je otplata u 180 mjeseci uz dospijeće anuiteta svakog prvog u mjesecu. Ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,10 % godišnje. Za vrijeme otplate korisnica kredita ČC je preminula. On je proglašen njezinim nasljednikom u skladu s pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Miodraga Ivkovića posl. br. O 2819/2015, te je nakon toga s tuženikom sklopio aneks broj 1 ugovora o kreditu 28. siječnja 2016. Za vrijeme otplate kredita tuženik je u više navrata jednostrano, bez poznate metode i parametara, povećao kamatnu stopu. Predmetni kredit korisnica kredita je ishodila u privatne svrhe kao potrošač. Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.) koje se odnose na ugovorenu valutu kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. U skladu s čl. 87. ZZP/03. nepoštene ugovorne odredbe su ništetne. Tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene kamatne stope i tečaja valute švicarski franak što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sporne odredbe bile su unaprijed formulirane od strane tuženika, pa prilikom njihova ugovaranja nije postojala mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Pojedina ugovorna odredba je ništetna i ako je činidba neodređena ii neodrediva. Činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, što znači da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija je propisana ništetnost takve odredbe. U kolektivnom sporu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskom franku. Sud je vezan za utvrđenja iz kolektivnog postupka zaštite interesa potrošača te se ona imaju primijeniti i u ovom postupku. S tuženikom je 28. siječnja 2016. sklopio aneks broj 1 ugovora o kreditu na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita u švicarskim francima u kredit u eurima. Provedenom konverzijom nije uopće obeštećen, a sve iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan. Konverzija je bila vezana uz valutu švicarski franak što je bila odlučujuća pobuda sklapanja aneksa, pa činjenicom ništetnosti valutne klauzule vezane za švicarski franak otpala je odlučujuća pobuda konvertiranja kredita simulacijom švicarskog franka u euro kredit čime je u trenutku konverzije postojao nesporazum stranaka oko navedene odlučujuće pobude. Kao posljedica nesporazuma, ugovor nije ni nastao. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Banke, a koji uzroci ništetnosti nisu otklonjeni konverzijom, to mu je tuženik dužan naknaditi preplaćene iznose stečene bez osnove i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
1. 2. U daljnjim podnescima od 17. rujna 2020. tužitelj je ustrajao na navodima iznijetim u tužbi i tužbenom zahtjevu te je osporio navode i prigovore iz odgovora na tužbu, kao i daljnjih podneska tuženika. Osporio je osnovanost i visinu potraživanja za koje je tuženik izjavio prigovor radi prijeboja. U o tom dijelu istaknuo je i prigovor zastare.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti suda. Osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. S tužiteljem je 28. siječnja 2016. sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz švicarskog franka u euro u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je predmetni kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužitelja izjednačio je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Dakle, aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu, a koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eurima od dana sklapanja osnovnog ugovora. Njegova je zakonska obveza bila da tužitelju ponudi sklapanje aneksa, a tužitelj je taj koji je imao mogućnost odlučiti da li želi ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos. U postupku konverzije sve uplate po predmetnom kreditu su uzete u obzir. S obzirom na provedenu konverziju tužitelju ne pripada nikakvo potraživanje kako se to navodi u tužbi. Osporio je utvrđenja iznijeta u kolektivnom sporu „Potrošač“ (presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž 6632/2017) u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak. Tužitelju su prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije tako da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i to putem brošura, reklamnih materijala te od strane djelatnika banke. Ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na švicarski franak podložan promjenama. Sve promjene kamatne stope su također izvršene u skladu s važećim pozitivnim propisima. Pravna prednica tužitelja je prije donošenja novele Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) bio uredno obaviještena o promjeni kamatne stope prije početka njene primjene, uz dostavu novog otplatnog plana. U skladu s izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. zakonski je fiksirana kamatna stopa na visinu 3,23 %. Iz navedenog slijedi da navedena ugovorna odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ujedno su ugovorne strane jasno u vrijeme sklapanja ugovora očitovale svoju volju da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a ne fiksna kamatna stopa. Na strani tužitelja nije nastupila nikakva šteta koju bi on prouzročio.
2. 1. U podnescima od 26. rujna 2019., 22. rujna 2020. i 1. lipnja 2022. tuženik je ustrajao na navodima i prigovorima iznijetim u odgovoru na tužbu te je u bitnome ponovio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti s obzirom provedenu konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.
U slučaju da sud utvrdi ništetnim pobijane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pravodobno je istaknuo prigovor radi prijeboja (prije zaključenja prethodnog postupka) svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja 1.642,21 kuna te kada je kamatna stopa bila niža od početne u iznosu 989,45 švicarskih franaka, sve uvećano za zatezne kamate od dospijeća do isplate.
Tuženik je u podnesku od 30. srpnja 2025. uskladio iznose tražbina za koje je istaknuo prigovor radi prijeboja s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka na način da od tuženika potražuje isplatu s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja u iznosu 218,10 eura te kada je kamatna stopa bila niža od početne u iznosu 608,50 eura sve uvećano za zatezne kamate od dospijeća do isplate kako je to specificirano u t. III. izreke.
3. Rješenjem ovog suda posl. br. P 1987/2019-16 od 29. rujna 2020. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Županijski sud u Karlovcu je rješenjem posl. br. Gž 882/2020-2 od 26. studenog 2020. potvrdio prvostupanjsku odluku.
4. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je u podnesku od 24. studenog 2025. uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka na način da od tuženika potražuje isplatu ukupno 8.456,63 eura i to 664,73 eura po osnovi pretplate po kamati, 6.071,97 eura po osnovi pretplate po valuti sve uvećano za zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate te 1.719,93 eura po osnovi iznosa razlike glavnice sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.
Time je tužitelj djelomično povukao tužbu.
Tuženik se na ročištu 9. prosinca 2025. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, pa nisu bili ispunjeni uvjeti za utvrđenje djelomičnog povlačenje tužbe u skladu s čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP). Stoga je odlučeno o tužbenom zahtjevu kako je on bio prvotno postavljen u tužbi, a kojim je tužitelj zahtijevao isplatu ukupno 9.556,04 eura s pripadajućim zateznim kamatama. Pritom valja navesti da navodi tužitelja iz podneska od 24. studenog 2025. u dijelu u kojem obrazlaže koje iznose potražuje po kojoj osnovi predstavljaju ispravak navoda iz tužbe u tom dijelu (posebno jer tuženik u tom dijelu ispravlja raniji navod da potražuje isplatu po osnovi razlike više plaćenog kredita u odnosu na početni plan po konverziji na način da sada jasno specificira da u tom dijelu potražuje razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunskom protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju).
5. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu od 27. veljače 2006. (str. 7-11), otplatni plan (str. 12-14), pregled prometa po kreditu (str.15-20, 35), obavijesti tuženika o promjeni uvjeta po kreditu i promjeni kamatne stope s otplatnim planovima (str. 21-31), aneks broj 1 ugovora o kreditu (str. 31-34, 37-43, 58-60), potvrda o otplaćenom kreditu (str. 36), izračun pretplate kredita (str. 37-43), promidžbeni materijali tuženika, metodologija utvrđivanja promjene kamatne stope (str. 101-130), priopćenje za javnost od 16. ožujka 2015. (str. 131), dokumentacija vezana za konverziju ugovora o kreditu (str. 611-624), obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu i promjeni kamatne stope s otplatnim planovima (str. 695-716), nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 23. srpnja 2024. (str. 837-875) te dopuna nalaza i mišljenja od 31. kolovoza 2025. (str. 951-962). Pored toga saslušan je tužitelj (str. 988-989). Ostali dokazni prijedlozi su odbijeni jer su na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika za čitanje pisanog iskaza TC od 27. siječnja 2020. (str. 676-677) jer se svjedoci u parničnom postupku saslušavaju neposredno pred sudom. Dostavljeni pisani iskaz nije ni relevantan za utvrđivanje okolnosti pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu jer imenovana u konkretnom slučaju nije na nikoji način u tome sudjelovala
Pritom je za napomenuti da je tuženik u tijeku postupka odustao od izvođenja personalnih dokaza (saslušanjem svjedoka TC i ŠC).
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Prigovor radi prebijanja nije osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak te isplatu razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunskom protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju.
7. 1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je između stranaka 28. siječnja 2016. sklopljen aneks broj 1 ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15.
8. Nije sporno da su tuženik, kao kreditor, pravna prednica tužitelja ČC, kao korisnica kredita te tužitelj, kao sudužnik 27. veljače 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102871030, kao i sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke). Korisnici kredita je odobren kredit u iznosu 57.655,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena sredstava bila je stambeni kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora. Korisnica kredita se obvezala vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 180 mjesečnih anuiteta sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan plaćanja. Mjesečni anuitet ugovoren je u visini 459,02 švicarskih franaka s ugovorenim dospijećem svakog prvog dana u mjesecu. Također su ugovorili da je redovna kamata promjenjiva i da na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10 % godišnje. Kamata se obračunava u švicarskim francima te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je korisnik kredita bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je korisnica kredita imala status potrošača.
8. 1. Tijekom otplate kredita preminula je ČC te je tužitelj, što je vidljivo i iz čl. 2. aneksa broj 1 ugovora o kreditu, kao nasljednik pokojne korisnice kredita na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika posl. br. O 2819/2015, preuzeo sva prava i obveze po kreditu.
8. 2. Stranke su 28. siječnja 2016. sklopile aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102871030 u skladu ZID ZPK/15. kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema sačinjenom izračunu konverzije kredita iznos nedospjele glavnice osnovnog ugovora po realiziranoj otplati bio je 26.543,25 švicarskih franaka, dok je iznos nedospjele glavnice u usporednom kreditu u valuti euro po realiziranoj otplati bio 17.812,92 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja. Tužitelju je takvim izračunom utvrđeno da po provedbi konverzije postoji više uplaćen iznos (pretplata) koja je korištena za namirenja obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u eurima, odnosno za podmirenje 50 % iznosa budućih anuiteta sve dok se iznos te pretplate ne iskoristi u cijelosti. Ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio je 2.702,18 eura, a kako je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja Dodatka vršena otplata kredita nastala je daljnja preplata u iznosu 232,75 eura, pa ukupni iznos preplate iznosi 2.934,92 eura.
9. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja tuženika. Pritom je odlučno za predmet spora da li tužitelj može osnovano zahtijevati isplatu po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule vezanu uz švicarski franak nakon što je s tuženikom sklopio sporazum o konverziji u skladu sa ZID ZPK/15.
10. Kako tužitelj potražuje isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u skladu s pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u tzv. predmetu „Potrošač“), to je valjalo kao prethodno pitanje utvrditi da li se i u konkretnom slučaju radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.
10. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
10. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt–249/2014– 2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev–2221/2018–11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi.
10. 3. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., ZZP/07) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
10. 4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak u skladu s čl. 502. c. ZPP–a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
10. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora te predstavlja potrošački ugovor. Stoga se i na taj ugovor primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018.
10. 6. Tuženik je osporavajući osnovanost zahtjeva u tom dijelu, u bitnome, naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. Njegovi navodi da je pravna prednica tužitelja ČC kao potrošač u postupnosti bila upoznata sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja švicarskog franka na osnovu kojih je mogla donijeti informiranu odluku nisu prihvaćeni kao osnovani. Okolnost da je tuženik u tom razdoblju oglašavao reklamne materijale za stambene kredite, kako je to isticao u tijeku ovog postupka, samo po sebi ne dokazuje da je ona bila u dovoljnoj mjeri informirana o uvjetima i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu. Valja istaknuti da su i takvi materijali bili jednostrano sastavljeni od strane tuženika.
10. 7. Tužitelj je u postupku iskazao da se njegova pok. supruga ČC odlučila na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu u valuti švicarski franak zbog najpovoljnijih uvjeta kreditiranja. Bio je u banci sa suprugom prilikom ugovaranja kredita. Tada im je od strane djelatnika banke rečeno glede promjenjive kamatne stope da mogu postojati manje promjene što se tiče njene visine. Međutim, tijekom otplate kamatna stopa je dosta rasla. Tijekom prvih osam godina otplate kredita rata narasla je preko 1.000,00 kuna u odnosu na početnu ratu. Nitko im nije rekao kako se mijenja odnosno što utječe na promjenu kamatne stope. Djelatnik banke govorio im je i nešto o kretanju tečaja švicarskog franka za razdoblje prije sklapanja kredita i koliko se sjeća to je bilo sve tu negdje. Bilo je rečeno da se taj tečaj može povećati, ali ni približno onoliko koliko se on u konačnici bio povećao tijekom otplate. Djelatnica banke je sastavila ugovor. Oni su ga pročitali; bio im je jasan njegov sadržaj. Smatra da njegova supruga nije mogla utjecati na sadržaj ugovora.
10. 8. Iz iskaza tužitelja, koji je pozitivno cijenjen, utvrđeno je da on ni korisnica kredita od strane tuženika nisu bili razumljivo obaviješteni o posljedicama i eventualnim rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak. Nisu bili upoznati ni s parametrima promjenjivosti kamatne stope te im je kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazan kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule.
10. 9. Na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je korisnica kredita bila upoznata sa svima elementima i rizicima promjene kamatne stope i promjene tečaja, a na osnovi kojih bi onda mogla donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama koje su za nju proizlazile iz predmetnog pravnog posla, što tuženik nije dokazao u ovom postupku. Na njemu je bio i teret dokaza da je pravna prednica tužitelja kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Međutim, u postupku je utvrđeno je korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Radilo se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru od strane banke.
10. 10.Točno tuženik navodi da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03., ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi. U konkretnom je slučaju početna kamatna stopa iznosila 5,10 % da bi tijekom otplate narasla i na 5,90 %. Pritom, nije odlučna okolnost (koju ističe tuženik) da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.
10. 11. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.), jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.
10. 12. Predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj pravna prednica tužitelja nije imala utjecaj, formulirala banka, a tuženik kao trgovac nije ju kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane – tuženika, te su navedene odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi 87. st. 1. ZZP/03. nepoštene, a time i ništetne.
11. Slijedom navedenog, kao prethodno pitanje, utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke (čl. 8. t. 1. i 2). ugovora) i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak (čl. 7. t. 4. ugovora).
12. Suprotno navodima tuženika, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužitelja da potražuje povrat preplaćenog, odnosno onog što je kao davatelj kredita naplatio od pravne prednice tužitelja, potom i od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak, ako glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije.
12. 1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15. kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15. na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro. Odredbama ZID ZPK/15., a niti u sporazumima sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanu uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15., odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
12. 2. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – NC protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15. predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, a s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.
12. 3. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. – XZ protiv Ibercaja Banco SA nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
12. 4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020., iznio pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, međutim, to ne znači, kako to ističe tuženik, da tužitelju ne pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kredita, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije.
12. 5. Tužitelj neosnovano navodi da je je vrijeme sklapanja aneksa broj ugovora o kreditu postojao nesporazum zbog čega da taj aneks nije ni nastao. Naime, u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda Republike HRvatske posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020. se iznosi da se kod sporazuma o konverziji ne može govoriti o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača, jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog nesklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (npr. tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 1049/06 od 8. studenoga 2006.). Upravo je i u konkretnom slučaju utvrđeno da između stranaka nije bilo pregovora o sadržaju sporazuma o konverziji. Radilo se o tipskom, unaprijed formuliranom sporazumu sastavljenom od strane tuženika u skladu s odredbama ZID ZPK/15., na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj je jedino imao izbor da li će takav aneks prihvatiti ili ne.
12. 6. Slijedom navedenog tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj švicarski franaka na temelju čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., dalje: ZOO/05.) u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta kamatne stope i tečaja švicarskog franka i to prema početno kamatnoj stopi i srednjem tečaju tuženika na dan isplate ugovora o kreditu.
13. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš od 23. srpnja 2024. Na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu prema početnom otplatnom planu u razdoblju do 30. rujna 2015. više je uplaćeno ukupno 664,73 eura (tzv. pozitivna pretplata), dok je po osnovi višeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita više uplaćeno na ime tečajne razlike, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, 6.071,97 eura (tzv. pozitivna pretplata). U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30. rujna 2015., razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju iznosi 1.719,93 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio pretplatu u iznosu 2.702,18 eura koja je korištena za namirenje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Izračun konverzije je proveden ispravno i u skladu s odredbama ZID ZPK15. Konverzijom kredita izvršeno je samo izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u eurima, a pritom je konverzija obuhvatila sve kunske uplate po kreditu u švicarskim francima sa svim promjenama kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. koje su korištene za namirenje simulirane otplate kredita u valuti euro sa svim promjenama kamatne stope i tečaja po euro kreditu.
13. 1. U dopuni nalaza i mišljenja od 31. kolovoza 2025. vještak je utvrdio da zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope u razdoblju do 30. rujna 2015. iznose ukupno 485,12 eura, dok zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene tečaja za razdoblje do 30. rujna 2015. ukupno iznose 1.958,04 eura, ukupno 2.443,16 eura.
Tečajne razlike u odnosu na početni tečaj nastaju prije 30. rujna 2015. i na svaku pojedinu razliku se obračunavaju zatezne kamate do 30. rujna 2015., odnosno zatezne kamate obračunavaju se na svaki pojedinačni preplaćeni iznos u anuitetima do 30. rujna 2015. Tuženik je na dan 30. rujna 2015. kroz utvrđenu preplatu iz konverzije priznao dio duga, pa je za sve navedeno valjalo sačiniti obračun na isti dan kako bi se vidjelo koliko je ukupno potraživanje na dan 30. rujna 2015. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do 30. rujna 2015., potom pojedinačne tečajne razlike u anuitetima, te potom razlika u glavnicama u skladu s čl. 171. i 172. ZOO/05. Ukupna razlika na dan 30. rujna 2015. s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama te s umanjenjem za pretplatu iz konverzije iznosi 6.477,68 eura. Dakle, iznos pretplate od 2.702,18 eura prebijen je u cijelosti s iznosom zateznih kamata na pretplatu s osnova promjene kamatne stope i tečaja za 2.443,16 eura, te je za daljnju razliku u iznosu 259,02 eura prebijen s iznosom potraživanja s osnove pretplate kamatne stope i tečaja. Prema tome, pretplata s osnova promjenjive kamatne stope i promjene tečaja umanjena za ostatak neprebijane pretplate iz konverzije (259,02 eura) iznosi 6.477,68 eura.
13. 2. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovu dopunu (podnesak od 24. studenog 2025.).
Tuženik je u podnesku od 30. srpnja 2025. naveo da ne prigovora matematičkom izračunu vještaka iz nalaza i mišljenja te da ne traži saslušanje vještaka, već da osporava osnovu potraživanja tužitelja. Po urednoj dostavi dopune nalaza i mišljenja vještaka, tuženik se na dopunu nije očitovao.
13. 3. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovu dopunu, kao argumentirane, jasne i objektivne. Vještak je u cijelosti odgovorio na određenu zadaću vještačenja.
14. Uzimajući u obzir izvršene izračune preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u konkretnom slučaju je utvrđeno da tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti, te tužitelj nije konverzijom stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. Tužitelj je sklapanjem sporazuma o konverziji samo manjim dijelom obeštećen i to za utvrđeni iznos pretplate budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatio 6.736,70 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
15. Tužitelj je ukupno preplatio 6.736,70 eura po osnovi predmetnih ništetnih ugovornih odredbi, na koje iznose teku zatezne kamate i koje do 30. rujna 2015. iznose 2.443,16 eura. Zatezne kamate pripadaju mu na iznose preplate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj na temelju čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.. To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja, odnosno njegove pravne prednice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada. Iz pregleda uplata po kreditu te nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da su uplate vršene u ugovorenom roku dospijeća (prvog dana u mjesecu).
16. Iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije (umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 171. i 172. ZOO/05. jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.).
17. S obzirom na to da iznos ukupno dospjelih zateznih kamata do 30. rujna 2015. iznosi 2.443,16 eura na iznose pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a da pretplata priznata tužitelju u konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.702,18 eura, valjalo je po prijeboju navedenih tražbina, za daljnju razliku od 259,02 eura (po osnovi pretplate) umanjiti iznos koji tužitelju pripada po osnovi preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije (6.736,70 eura). Slijedom toga tužitelju pripada pravo na restituciju 6.477,68 eura na ime pretplate na temelju ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi do dana 30. rujna 2015. sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pa je odlučeno kao u t. I. izreke.
18. U preostalom dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zateznih kamata koje teku na iznos 6.477,68 eura od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015., kao i u djelu u kojem potražuje isplatu pretplate u daljnjem iznosu 259,02 eura tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.
19. Tužbeni zahtjev nije osnovan ni u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja prema izračunu vještaka iznosi 1.719,93 eura.
19. 1. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15. u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica u švicarskim francima pretvori u kunsku po početnom tečaju, a manjak je nastao kao posljedica različitih uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u švicarskim francima od uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u eurima, a uzimajući u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio do 30. rujna 2015. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je sporazum o konverziji valjan i da proizvodi pravni učinak, te da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike glavnice kao ni razlike više preplaćenog kredita nakon konverzije u odnosu na početni otplatni plan.
19. 2. Slijedom navedenog odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja i preostalom dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da mu tuženik isplati daljnjih 2.819,34 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate (dio t. II. izreke presude).
20. Prigovor zastare tuženika je neosnovan.
20. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
20. 2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Prema tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
21. Tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka izjavio prigovor radi prebijanja tražbine koje ima prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja i s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je kamata bila niža od početno ugovorene, uvećano za zatezne kamate kako je to specificirano u t. III. izreke.
21. 1. Prigovor radi prebijanja nije osnovan. Tuženik neosnovano ukazuje na negativne tečajne razlike i razlike po osnovi kamatne stope jer tužitelj, odnosno njegova pravna prednica uplatama manjih mjesečnih anuiteta zbog niže kamatne stope i nižeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početne nije stekao ništa bez osnove, pa ne može ni postojati obveza na vraćanje bilo kakvog iznosa prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO/05. Stoga je odlučeno kao u t. III. izreke.
22. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
22. 1. Prema čl. 154. st. 2. ZPP–a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
22. 2. Tužitelj je u sporu uspio u pogledu osnove 100 % i visine 70 % (prilikom ocjene uspjeha uzet je u obzir i uspjeh u odnosu na prigovor radi prebijanja). To znači da uspjeh tuženika u postupku u odnosu na osnovu iznosi 0 %, a u odnosu na visinu 30 %. Kada se nakon toga oduzme veći postotak s kojim je uspio tužitelj (85 %) od manjeg postotka uspjeha tuženika (15 %) dobije se 70 %, pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi 70 % opravdanog troška.
22. 3. Tužitelj je zatražio naknadu troškova postupka i to za zastupanje kod sastava tužbe 200,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 17. rujna 2020. i 25. studenog 2025. po 200,00 eura te kod pristupa ročištima 29. rujna 2020., 13. travnja 2023. i 9. prosinca 2025. po 200,00 eura, sve uvećano za PDV, ukupno 1.500,00 eura. Pored toga zatražio je i naknadu sudske pristojbe na tužbu u iznosu 142,00 eura, sudske pristojbe na presudu 132,00 eura te trošak vještačenja u iznosu 700,00 eura.
22. 4. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP–a tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 12. lipnja 2019. u iznosu 200,00 eura (tbr. 7. t. 1. u vezi tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT-e), kod pristupa ročištima 29. rujna 2020., 13. travnja 2023. i 9. prosinca 2025. po 200,00 eura (tbr. 9. t. 1. u vezi s tbr. 7. t. 1., tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT–e), kod sastava obrazloženih podnesaka od 17. rujna 2020. (očitovanje na odgovor na tužbu) i od 24. studenog 2025. (zaprimljenog 25. studenog 2025.) po 200,00 eura (tbr. 8. t. 1. u vezi s tbr. 7. t. 1., tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT–e), ukupno 1.200,00 eura, uvećano za PDV 25 % 300,00 eura (tbr. 46. OT-e), ukupno 1.500,00 eura. Pored toga priznat mu je trošak financijskog vještačenja u iznosu 700,00 eura te podmireni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 142,00 eura (tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/2019.). U dijelu u kojem tužitelj potražuje naknadu sudske pristojbe na presudu zahtjev nije osnovan jer je kao potrošač u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Time opravdani troškovi postupka tužitelja iznose 2.342,00 eura, od čega 70 % iznosi 1.639,40 eura.
22. 5. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP–a tužitelju na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena.
22. 6. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.639,40 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti.
U Pazinu 14. siječnja 2026.
Sutkinja
Kristijana Matejčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. tužitelj p. p.,
2. tuženik p. p.
