REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-692/2025-32

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja Vodovod Osijek d.o.o., Osijek, Poljski put 1, OIB: 43654507669 kojeg zastupa opunomoćenica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 47, protiv tuženika Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske Unije, Miramarska cesta 22, Zagreb, OIB: 69608914212, kojeg zastupaju službene osobe ĐO i BO, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatske vode, pravne osobe za upravljanje vodama, Ulica grada Vukovara 220, Zagreb, OIB: 28921383001, radi dodjele bespovratnih sredstava, 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske Unije KLASA: UP/I-910-04/19- 02/312, URBROJ: 538-05-3-3-1/557-23-8 od 4. rujna 2023. u točki I. izreke, točke 1. Obavijesti o bitnim elementima odluke o utvrđenoj nepravilnosti, broj:

KK.06.4.1.01/IRR05 koja je sadržana u dopisu Hrvatskih voda KLASA: 325-04/15- 08/57, URBROJ: 374-1-13-19-313 od 28. svibnja 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-910-04/19-02/312, URBROJ: 538-05-3-3-1/557-23-8 od 4. rujna 2023., u točki I. izreke odbijen je prigovor korisnika Vodovod Osijek d.o.o. izjavljen na postupanje Hrvatskih voda povodom Odluke o utvrđenoj nepravilnosti KLASA: 325-04/15-08/57, URBROJ: 374-1-13-19-313 od 28. svibnja 2019. u pogledu točke I. predmetne odluke. U točki II. izreke usvojen je prigovor korisnika Vodovod Osijek d.o.o. na postupanje Hrvatskih voda povodom Odluke o utvrđenoj nepravilnosti KLASA: 325-04/15-08/57, URBROJ: 374-1-13-19-313 od 28. svibnja 2019. u pogledu točke II. predmetne odluke. U točki III. izreke poništena je Odluka o utvrđenoj nepravilnosti KLASA: 325-04/15-08/57, URBROJ: 374-1-13-19- 313 od 28. svibnja 2019. u odnosu na točku II. predmetne odluke. U točki IV. izreke naloženo je Hrvatskim vodama da u ponovljenom postupku na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja odluče povodom sumnje na nepravilnost u odnosu na točku II. Odluke o utvrđenoj nepravilnosti i donesu novu odluku.

2. Navedenom Odlukom o utvrđenoj nepravilnosti KLASA: 325-04/15-08/57, URBROJ: 374-1-13-19-313 od 28. svibnja 2019. (dalje: Odluka) Hrvatske vode su obavijestile korisnika (tužitelja) o utvrđenim nepravilnostima pozivajući se na obavijest Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije kao Upravljačkog tijela za Operativni program konkurentnost i kohezija (dalje: OPKK 2014. -2020.) u kojoj je navedeno da je Europska komisija, Glavna uprava za regionalnu i urbanu politiku provela reviziju, Misija br.: REGC214HR0067 u razdoblju od 4. veljače 2019. do 8. veljače 2019., u odnosu na OPKK 2014.-2020.

4. Tužitelj u tužbi osporava točku I. izreke pobijanog rješenja od 4. rujna 2023. te navodi da je rješenje u navedenom dijelu nezakonito zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da osnova za primjenu financijske nepravilnosti treba biti dokazana kako to stoji u opisu nepravilnosti pod rednim brojem 10. iz Smjernica za utvrđivanje financijskih ispravaka koje u slučaju nepoštivanja pravila o javnoj nabavi Europska komisija primjenjuje na izdatke koje u okviru podijeljenog upravljanja financira Unija“ koje su prilog Odluke Komisije C(2013)9527/F1 od 19. prosinca 2013. (dalje: Smjernice). Navodi kako tuženik ničim nije dokazao da minimalne razine sposobnosti zahtijevane Dokumentacijom o nabavi nisu razmjerne predmetu ugovora i nisu vezane za isti kako to propisuje Zakon o javnoj nabavi („Narodne novine“, broj 90/2011., 83/2013., 143/2013. i 13/2014.). Smatra da tuženik osnovu za određivanje financijskog ispravka izvodi iz vlastite interpretacije pojmova „promet“ i „prihod“ bez ikakvog utemeljenja svojih tumačenja na zakonodavnim aktima Europske unije ili na za propisima Republike Hrvatske. Navodi da je prilikom prijevoda zakonodavnih akata Europske unije na hrvatski jezik pojam „turnover“ preveden i kao „promet“ i kao „prihod“ iz čega proizlazi da su pojmovi „promet“ i „prihod“ izjednačeni u svom značenju. Ističe kako je Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ u cijelosti transponirana u Zakon o javnoj nabavi slijedom čega je za izraz „turnover“ prihvaćen prijevod „promet“, a ne „prihod“. Smatra netočnim utvrđenje tuženika da ukupni promet podrazumijeva „…prihode kako poslovne tako financijske, izvanredne, ali i ostale stavke…“ te ističe da sukladno Prilogu I. Uredbe Komisije (EZ) br. 250/2009 od 11. ožujka 2009. subvencije za poslovanje koju dodjeljuju javna tijela ili institucije EU, prihod od uporabe imovine poduzeća s kamatama, licenci, dividendi (financijski prihod) se ne uključuju u promet odnosno ne smatraju se prometom. Smatra da tuženik pogrešno zaključuje da pojam „prihod“ označava „ono što je primjerice trgovačko društvo dobilo (dobit tvrtke, zarada nakon što su svi troškovi odbijeni)“, te ističe da se dobit trgovačkog društva dobije oduzimanjem ukupnih rashoda od ukupnih prihoda, dok se neto dobit, koju tuženik pogrešno izjednačava s prihodima, dobije nakon oporezivanja iznosa koji je dobiven oduzimanjem ukupnih rashoda od ukupnih prihoda. Ističe kako je tuženik pogrešnom kvalifikacijom odnosno izjednačavanjem pojmova „prihod“, „dobit“ i „neto dobit“ došao do pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka. Tužitelj, nadalje, navodi kako tuženik pogrešno tumači i primjenjuje Smjernice. Smatra da tuženik pogrešno tumači nepravilnost pod rednim brojem 10. „Uvjeti sposobnosti nisu povezani s predmetom ugovora i nisu razmjerni predmetu ugovora.“ Navodi kako je pretpostavka za primjenu stope ispravka određena kumulativno na način da je potrebno da uvjeti sposobnosti nisu povezani s predmetom nabave i da uvjeti sposobnosti nisu razmjerni predmetu nabave. Smatra da, ukoliko je Republika Hrvatska odlučila biti stroža prema korisnicima bespovratnih sredstava od Europske komisije i primjenjivati strože standarde, bila je obvezna isto definirati na nacionalnoj razini. Poziva se na Uredbu EU br. 1303/2013 od 17. prosinca 2013. te smatra da, da bi došlo do počinjenja nepravilnosti, moraju biti ispunjena dva elementa, da mora biti prekršeno pravo Unije ili nacionalno pravo i da se navedenim kršenjem mora naštetiti (ili bi se moglo naštetiti) proračunu Unije. Ističe kako u osporavanom rješenju tuženik ne obrazlaže kršenje prava Unije ili nacionalnog prava pravno utemeljenom argumentacijom već svojim pogrešnim tumačenjem pojmova „prihod“ i „promet“, a što nije dokaz da je prekršeno pravo Unije odnosno nacionalno pravo. Navodi i da tuženik ne obrazlaže kako je u konkretnom slučaju oštećen proračun Unije ili na koji način mu se moglo naštetiti, a što je uvjet kako bi se moglo utvrditi da je došlo do počinjenja nepravilnosti. Ističe da je Zakon o javnoj nabavi usklađen s odredbama Direktive 2004/17/EZ te nije moguće da dokumentacija za nabavu nije usklađena s odredbama Direktive i odredbama Zakona o javnoj nabavi obzirom da isti nisu usporedno primjenjivi. Navodi da Direktiva ima izravan učinak samo u slučaju da nije transponirana u nacionalno pravo, odnosno ako je pogrešno transponirana. U konkretnom slučaju Direktiva 2004/17/EZ je transponirana u Zakon o javnoj nabavi te članak 54. nema izravan učinak, kako to pogrešno smatra tuženik. S obzirom na navedeno predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti točku I. izreke osporavanog rješenja s pripadajućim dijelom obrazloženja, poništiti točku 1. Obavijesti o bitnim elementima odluke o utvrđenoj nepravilnosti, broj: KK.06.4.1.01/IRR05 koja je sadržana u dopisu Hrvatskih voda KLASA: 325-04/15-08/57, URBROJ: 374-1-13-19-313 od 28. svibnja 2019., uz naknadu troška upravnog spora.

5. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnome, navodi kako je u osporavanom rješenju potvrdio stav Hrvatskih voda iz Odluke u odnosu na nepravilnost broj 10. Smjernica – Uvjeti sposobnosti nisu povezani s predmetom ugovora i nisu razmjerni predmetu ugovora te ističe da je u točki 25.2. Uvjeti financijske sposobnosti, podtočki 25.2.1. Knjige 1 Dokumentacije za nadmetanje (dalje: DZN), traženo da ponuditelj u postupku javne nabave mora dokazati da njegov ukupni godišnji prihod za posljednju dostupnu financijsku godinu iznosi minimalno 70.000.000,00 kn. Utvrđeno je kako je sukladno izvješću revizijske misije Europske komisije, traženi uvjet nerazmjeran s obzirom na procijenjenu vrijednost od 57.495.000,00 kn. Sukladno Zakonu o javnoj nabavi koji je tada bio na snazi, tužitelj je trebao DZN-om propisati „promet“, umjesto „prihod“ te iz toga proizlazi da je tužitelj u svom DZN-u propisao uvjete financijske sposobnosti na način kako nisu predviđeni Zakonom o javnoj nabavi i Uredbom o načinu izrade i postupanju s dokumentacijom za nadmetanje i ponudama („Narodne novine“, broj 10/2012., dalje: Uredba) te da stoga dokazivanje na koji je način preveden izraz „turnover“ nije od utjecaja na odlučivanje u ovom sporu. Nadalje, vezano za tužbeni navod kako Hrvatske vode i tuženik pogrešno tumače nepravilnost i da se pogrešno koriste Smjernicama, tuženik navodi odredbe Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt: „Projekt poboljšanja vodnokomunalne infrastrukture grada Osijeka“ – Faza 2 te ističe da traženi uvjet ima odvraćajući učinak na potencijalne ponuditelje i dovodi do ograničavanja tržišnog natjecanja, budući da Uredba (EU) 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. u članku 2. točki 36. definira „nepravilnost“ kao svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Iz navedenog proizlazi da je i potencijalni učinak nepravilnog postupanja na proračun Europske unije dovoljan za utvrđenje nepravilnosti te se poziva na presudu Suda Europske unije u predmetu C-406/14 od 14. srpnja 2016. kojom je presuđeno da je opravdano primijeniti financijski ispravak ako se ne može isključiti mogućnost da je ta povreda utjecala na proračun predmetnih fondova. U odnosu na tužbeni navod kako tuženik ne obrazlaže na koji je način u konkretnom slučaju oštećen proračun Unije ili na koji način bi mogao biti oštećen tuženik ukazuje i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-408/16 od 16. prosinca 2017. u kojoj se izričito navodi da iz definicije sadržane u članku 2. točki 7. Uredbe br. 1083/2006 proizlazi da kršenje prava Europske unije predstavlja „nepravilnost“ u smislu te odredbe samo ako šteti ili bi moglo naštetiti općem proračunu Unije tako da tereti proračun Unije neopravdanim izdatkom te je presuđeno da takvu povredu treba smatrati nepravilnošću samo u mjeri u kojoj kao takva može imati posljedice za proračun. Sud u navedenoj presudi navodi kako ne treba dokazivati postojanje točno određene financijske posljedice. Tuženik smatra kako je svako postupanje korisnika koje bi makar i samo potencijalno moglo naštetiti proračunu Unije potrebno ispitati i u potpunosti ukloniti svaku sumnju u nepravilnost. S obzirom na navedeno predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

6. U očitovanju na odgovor na tužbu, od 23. siječnja 2024., tužitelj, u bitnome, ponavlja navode iz tužbe te navodi da tuženik za svoje tumačenje pojmova "prihod" i "promet" ne daje zakonsku podlogu već koristi računovodstvenu terminologiju, pri tome ne navodeći izvor iste. Citira odredbe Zakona o porezu na dobit, Zakona o javnoj nabavi i Direktive Vijeća 78/660/EEZ od 25. srpnja 1978. (SL L 222, 14.8.1978.). Navodi da nije sporno da je procijenjena vrijednost nabave bila 57.490.000,00 kn, a uvažavajući činjenicu da ono što tuženik smatra "prometom" gospodarskog subjekta je "prihod" gospodarskog subjekta a što potvrđuju zakonodavni akti Europske unije kada izjednačavaju ta dva pojma kao i račun dobiti i gubitaka gospodarskog subjekta. Smatra da je kažnjen s financijskim ispravkom stoga što nije koristio adekvatan pojam, odnosno adekvatan prijevod riječi "turnover" iako isto ne predstavlja kršenje domaćeg niti prava Europske unije. Navodi da tuženik u svom odgovoru na tužbu ničim nije osporio da je pogrešno tumačio i primijenio Smjernice, odnosno da je pogrešno tumačio nepravilnost pod rednim brojem 10. Uvjeti sposobnosti nisu povezani s predmetom ugovora i nisu razmjerni predmetu ugovora. Ističe da je Sud europske unije u sporovima po pitanju financijskog korekcija zauzeo jasan stava kako obrazloženje akta kojim se odlučuje o financijskoj korekciji mora biti prilagođeno prirodi predmetnog akta te iz njega mora jasno i nedvosmisleno slijediti ocjena institucije koja je donijela akt, tako da se zainteresirane osobe mogu upoznati s razlozima za donesenu mjeru i tako da nadležni sud može provesti svoj nadzor (presuda od 29. travnja 2004., Nizozemska/Komisija, C-159/01, EU:C:2004:246, t. 65.). S obzirom na navedeno, predlaže Sudu usvojiti tužbeni zahtjev.

7. Tuženik se u podnesku od 15. ožujka 2024. pozvao na presudu ovoga Suda poslovni broj Us I-719/2013-22 od 23. siječnja 2024. jer je tužitelj i u tom sporu, kao korisnik bespovratnih sredstava, prilikom provedbe otvorenog postupka javne nabave s predmetom nabave "Dogradnja postojećeg sustava za proizvodnju pitke vode sustavom dvostupanjske filtracije", u točki 1.3.2. i podtočki 1.3.2.1.1. Prihodi Dokumentacije za nadmetanje (dalje: DON) uvjetovao godišnji prihod za posljednju financijsku godinu od 70.000.000,00 kn, a što ne predstavlja minimalnu razinu financijske sposobnosti. Tuženik nadalje, citira dijelove navedene presude te ističe da je navedenom presudom Sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

8. Raspravnim rješenjem od 31. siječnja 2025. Sud je prekinuo spor (uz suglasnost stranaka) do pravomoćne odluke u sporu ovoga Suda poslovni broj Us I- 719/2023.

9. Uvidom u spis ovoga Suda poslovni broj Us I-719/2023 utvrđeno je da je presudom poslovni broj Us I-719/2023 od 23. siječnja 2024. odbijen tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika, Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske Unije KLASA: UP/I-910-04/19-02/325, URBROJ: 538-05-3-3-1/643-23-4 od 24. ožujka 2023. u točki I. i IV. izreke, točke 1. Obavijesti o bitnim elementima odluke o utvrđenoj nepravilnosti broj KK.06.4.2.04/IRR04 koja je sadržana u dopisu Hrvatskih voda KLASA: 325-04/14-08/7, URBROJ: 374-13-20-102 od 18. ožujka 2020. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1115/2024-2 od 2. travnja 2025.

10.1. Rješenjem ovoga Suda poslovni broj Us I-1292/2023-20 od 25. lipnja 2025. nastavljen je spor koji je prekinut rješenjem poslovni broj Us I-1292/2023-13 od 21. siječnja 2025. i odlučeno je da rokovi koji su zbog prekida spora prestali teći počinju iznova teći od dostave ovoga rješenja.

10.2. Nadalje, rješenjem poslovni broj Us I -1292/2023-21 od 25. lipnja 2025. sud je pozvao zainteresiranu osobu na sudjelovanje u ovom sporu, te se zainteresirana osoba nije aktivno uključila

11. Dana 16. prosinca 2025. u ovome Sudu održana je rasprava u nazočnosti opunomoćenice tužitelja i službenih oosba tuženika, a u odsutnosti uredno pozvane zainteresirane osobe, te je rasprava održana (na daljinu) u skladu s odredbom članka 91. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/2024., dalje: ZUS). Stranke su ostale kod prethodno iznesenih navoda, te je opunomoćenica tužitelja izjavila da protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1115/2024-2 od 2. travnja 2025. nije izjavljena ustavna tužba.

12. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika i u sve isprave koje se nalaze u istima, te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti rješenja tuženika kojim je djelomično odbijen prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Hrvatskih voda povodom odluke o utvrđenoj nepravilnosti od 28. svibnja 2019.

14. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o postupanju javnopravnog tijela u postupku u kojem to tijelo odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke neposredno primjenjujući navedene propise kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje, odnosno područje u sustavu upravljanja programima i projektima koji se u Republici Hrvatskoj financiraju iz proračuna Europske unije. Upravljačko tijelo u postupku rješavanja po prigovorima ispituje zakonitost postupanja posredničkih tijela u postupku donošenja odluka o nepravilnosti, odnosno konkretno administrativne provjere zahtjeva za nadoknadom sredstava Korisnika te na taj način osigurava pravnu zaštitu korisnika Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava u smislu članka 74. stavka 3. Uredbe (EU) br. 1303/2013.

15. Prema članku 1. Zakona o uspostavi institucionalnog okvira za provedbu europskih strukturnih i investicijskih fondova u Republici Hrvatskoj u financijskom razdoblju 2014. – 2020. ("Narodne novine", broj 92/2014., dalje: Zakon), tim se Zakonom u svrhu provedbe Uredbe (EU) br. 1303/2013. uspostavlja institucionalni okvir za upravljanje i provedbu europskih strukturnih i investicijskih fondova u Republici Hrvatskoj u financijskom razdoblju 2014. – 2020. (dalje: ESI fondovi), određuju institucije koje obavljaju funkcije Koordinacijskog tijela za upravljanje ESI fondovima i Neovisnog revizijskog tijela te njihove funkcije i odgovornosti.

16. Člankom 2. točkom 36. Uredbe (EU) br. 1303/2013 nepravilnost je definirana kao svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom.

17. Direktiva 2004/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga (dalje: Direktiva 2004/17/EZ) u članku 10. (načela sklapanja ugovora) navodi da su naručitelji dužni postupati s gospodarskim subjektima na jednak i nediskriminirajući način te djelovati transparentno.

18. Člankom 54. stavkom 1. Direktive 2004/17/EZ određeno je da su naručitelji koji određuju uvjete sposobnosti u otvorenom postupku dužni to učiniti u skladu s objektivnim pravilima i kriterijima koji su dostupni zainteresiranim gospodarskim subjektima.

19. Točkom 10. Smjernica - Uvjeti sposobnosti nisu povezani s predmetom ugovora i nisu razmjerni predmetu ugovora, propisana je visina financijske korekcije od 25% od ugovorenog iznosa, koja korekcija se može umanjiti na 10% ili 5 % ovisno o ozbiljnosti nepravilnosti. Smjernicama je propisano da nepravilnost postoji ako se može dokazati da minimalne razine sposobnosti za određeni ugovor nisu povezane s predmetom ugovora niti su razmjerne predmetu ugovora, pri čemu se ne osigurava jednak pristup ponuditeljima ili to ima učinak stvaranja neopravdanih prepreka o otvaranju javne nabave za tržišno natjecanje.

20. Točkom 11. Smjernica - Diskriminirajuće tehničke specifikacije propisana je visina financijske korekcije od 25% od ugovorenog iznosa, koja korekcija se može umanjiti na 10% ili 5 % ovisno o ozbiljnosti nepravilnosti. Smjernicama je propisano da nepravilnost postoji ako su određeni tehnički standardi koji su prespecifični i tako da se njima ne osigurava jednak pristup za ponuditelje ili imaju učinak stvaranja neopravdanih prepreka otvaranju javne nabave za tržišno natjecanje.

21. Smjernicama se u točki 1.2. Pravna osnova i referentni dokumenti, uzimaju u obzir i odredbe Uredbe (EU, EURATOM), broj 966/2012 o financijskim pravilima, a koja Uredba, između ostalog, čini pravnu osnovu Ugovora.

22. Člankom 3. Zakona o javnoj nabavi propisano je da su, prilikom provođenja postupaka iz ovoga Zakona, naručitelji dužni u odnosu na sve gospodarske subjekte poštovati načelo slobode kretanja robe, načelo slobode poslovnog nastana i načelo slobode pružanja usluga te načela koje iz toga proizlaze, kao što je načelo tržišnog natjecanja, načelo jednakog tretmana, načelo zabrane diskriminacije,, načelo uzajamnog priznavanja, načelo razmjernosti i načelo transparentnosti (stavak 1.). Naručitelji moraju primjenjivati odredbe ovoga Zakona na način koji omogućava učinkovitu javnu nabavu te ekonomično trošenje sredstava za javnu nabavu (stavak 2.).

23. Odredbom članka 69. Zakona o javnoj nabavi propisano je da javni naručitelj može tražiti od natjecatelja ili ponuditelja da zadovolje minimalne razine financijske te tehničke i stručne sposobnosti. Opseg informacija i minimalne razine sposobnosti iz članka 71. i 72. ovoga Zakona koje se zahtijevaju za određeni ugovor moraju biti vezani uz predmet nabave i razmjerni predmetu nabave odnosno grupi predmeta nabave u slučaju da je predmet nabave podijeljen na grupe. Minimalne razine sposobnosti navode se u pozivu za nadmetanje i dokumentaciji za nadmetanje (stavak 3.). Način određivanja minimalnih razina sposobnosti iz stavka 3. ovoga članka propisuje Vlada Republike Hrvatske Uredbom o načinu izrade i postupanju s dokumentacijom za nadmetanje i ponudama ("Narodne novine", broj 10/2012. – u tekstu presude: Uredba), (stavak 4.).

24. Člankom 9. stavkom 5. Uredbe propisano je da ako naručitelj od natjecatelja ili ponuditelja, kao dokaz financijske sposobnosti, traži visinu ukupnog prometa, smatra se da je uvjet razmjeran predmetu nabave, odnosno grupi predmeta nabave ako tražena visina ne prelazi dvostruki iznos procijenjene vrijednosti nabave, odnosno procijenjene vrijednosti pojedine grupe.

25. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj (korisnik) sudjelovao u postupku dodjele bespovratnih sredstava u okviru kojeg je 25. srpnja 2017. sklopljen Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava između Ministarstva zaštite okoliša i energetike (sada: Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja) kao Posredničkog tijela razine 1, Hrvatskih voda kao Posredničkog tijela razine 2, s jedne strane i tužitelja kao korisnika, s druge strane i to u svrhu provedbe projekta „Projekt poboljšanja vodnokomunalne infrastrukture grada Osijeka-FAZA 2“, referentne oznake: KK.06.4.1.01. Dana 26. lipnja 2018. sklopljen je 1. Dodatak Ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava te je 30. listopada 2018. sklopljen 2. Dodatak Ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava „Projekt poboljšanja vodnokomunalne infrastrukture grada Osijeka“ – FAZA 2.

26. Iz Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava za projekt „Projekt poboljšanja vodnokomunalne infrastrukture grada Osijeka“ – Faza 2, referentna oznaka:

KK.06.4.1.01 (dalje: Ugovor) proizlazi da je u članku 1. stavku 2. Posebnih uvjeta Ugovora propisano da se bespovratna sredstva dodjeljuju Korisniku pod odredbama i uvjetima utvrđenim Ugovorom, koji se sastoji od Posebnih uvjeta i priloga, za koje je Korisnik izjavio da ih je primio na znanje i prihvatio. Sastavni dio Ugovora čini i Prilog II. Opći uvjeti koji se primjenjuju na projekte financirane iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u financijskom razdoblju 2014. -2020. (dalje: Opći uvjeti) u kojem se u članku 18. stavku 7. navodi kako Korisnik razumije i prihvaća da izvršavanje ili neizvršavanje ugovornih obveza posljedica kojih su pogreške, nepravilnosti i prijevara razlog jesu osnova za jednostrani raskid ugovora (prema članku 24. Općih uvjeta), uslijed čega je dužan vratiti sva financijska sredstva koja je primio na temelju Ugovora, sa zateznim kamatama od dana isplate tih sredstava.

27. Uvidom u točku 25.2. Uvjeti financijske sposobnosti i podtočku 25.2.1 Prihod Dokumentacije za nadmetanje, utvrđeno je kako je istom određeno da ponuditelj mora u postupku javne nabave dokazati da njegov ukupni godišnji prihod za posljednju dostupnu financijsku godinu iznosi minimalno 70.000.000,00 kn. Prihod ponuditelja se dokazuje bilancom, računom dobiti i gubitka, odnosno odgovarajućim financijskim izvještajem, ako je njihovo objavljivanje propisano u državi sjedišta gospodarskog subjekta.

28. Člankom 5. stavkom 1. Općih uvjeta propisano je da u slučaju kada se provodi javna nabava radova, robe i/ili usluga za potrebe projekta, Korisnik i/ili partner koji provodi nabavu obvezan je poštivati primjenjiva pravila, u skladu s Ugovorom pri čemu je Korisnik i/ili partner koji provodi javnu nabavu naručitelj u smislu Zakona o javnoj nabavi obvezan postupati u skladu s navedenim Zakonom i primjenjivim podzakonskim propisima. Stavkom 5. istog članka Općih uvjeta određeno je da provjera postupka nabave koju obavlja PT2 ne utječe na pravo ovlaštenog tijela izvršiti reviziju nabave u skladu sa člankom 16. Općih uvjeta.

29.1. U članku 16.3. Općih uvjeta određeno je da Korisnik mora omogućiti Posredničkim tijelima (PT), Upravljačkom tijelu (UT), Tijelu za ovjeravanje (TO), Tijelu za reviziju (TR), Europskoj Komisiji (EK), Uredu Europske komisije za suzbijanje prijevara (OLAF), Europskom revizijskom sudu (ERS) i bilo kojim drugim revizorima ili vanjskim osobama ovlaštenima od strane Posredničkog tijela razine 2 (PT“), provođenje potrebnih provjera pregledavanjem dokumenata, pravljenjem preslika tih dokumenata ili vršenjem provjera na licu mjesta (sa ili bez prethodne najave), praćenje provedbe projekata i vršenje postupka revizije, ako je potrebno, na temelju popratnih dokumenata za račune, računovodstvene dokumentacije i bilo kojih drugih dokumenata relevantnih za financiranje projekta. U istom članku Općih uvjeta određeno je da se navedene provjere mogu vršiti do pet godina nakon zatvaranja operativnog programa pod kojim se projekt sufinancira, osim ako u Posebnim uvjetima Ugovora nije drugačije određeno.

29. 2. Valja istaknuti i da je, kako je to već i navedeno u obrazloženju osporavanog rješenja, u konkretnom slučaju i Europska komisija, Glavna uprava za regionalnu i urbanu politiku provela reviziju Operativnog programa „Konkurentnost i kohezija„ 2014-2020. u periodu od 4. veljače 2019. do 8. veljače 2019. (Misija broj REGC214HR0067) te zatražila da država članica mora provesti dodatne financijske korekcije, između ostalog i za ugovor tužitelja, zbog nerazmjernog kriterija odabira i ograničavajuće tehničke specifikacije jer je naručitelj zatražio financijske zahtjeve koji nisu bili razmjerni proračunu projekta (70.000.000,00 kuna u prihodima prošle godine, dok su troškovi projekta procijenjeni na 57.495.000,00 kuna). Dakle, citirana Europska komisija smatra da je naručitelj propisao restriktivne materijale u tehničkim specifikacijama, a u sličnim slučajevima je Upravljačko tijelo primijenilo financijsku korekciju.

30. Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, odredbe DZN-a te Izvješće revizijske misije Europske komisije kao i tijekom postupka utvrđeno činjenično stanje, pravilno je tuženik, prema shvaćanju ovoga Suda, osporavanim rješenjem odbio prigovor tužitelja na postupanje Hrvatskih voda povodom Odluke o utvrđenoj nepravilnosti od 29. svibnja 2019. u odnosu na točku 1. Odluke o utvrđenoj nepravilnosti. Naime, pravilno su Hrvatske vode utvrdile postojanje nepravilnosti i to stoga što postavljeni uvjet ukupnog prihoda od 70.000.000,00 kn predstavlja nerazmjerni kriterij koji se ne može opravdati predmetom nabave. Uredbom je propisano da je uvjet razmjeran predmetu nabave ukoliko tražena visina ukupnog prometa ne prelazi dvostruki iznos procijenjene vrijednosti nabave (procijenjene vrijednosti pojedine grupe). Dakle, tužitelj je spornom točkom DZN-a formulirao uvjet na način da traži dokaz ukupnog godišnjeg prihoda za posljednju financijsku godinu, a ne prometa kako je to navedeno u predmetnoj Uredbi. Valja reći da promet ekonomski označava širi pojam dok je pojam prihod specifične prirode i označava samo ono što je npr. trgovačko društvo dobilo, dobit tvrtke, odnosno zaradu nakon što su svi troškovi odbijeni. U računovodstvenoj terminologiji, promet se odnosi na broj obrtaja sredstava tijekom obračunskog razdoblja, odnosno na učestalost ili brzinu pretvaranja imovine u prihod od operacija. S druge strane prihod se uglavnom odnosi na novac koji je društvo ostvarilo tijekom redovnog poslovanja društva.

31. Stoga nije od utjecaja na drugačije odlučivanje u ovoj pravnoj stvari tužbeni navod tužitelja kako tuženik bez ikakvog zakonskog utemeljenja interpretira pojmove „promet“ i „prihod“. Kako je već navedeno, tužitelj je u točki 25.2. Uvjeti financijske sposobnosti, podtočki 25.2.1. Prihod DZN-a odredio da ponuditelj mora u postupku javne nabave dokazati da njegov ukupni godišnji prihod za posljednju dostupnu financijsku godinu iznosi minimalno 70.000.00,00 kn, a što je u suprotnosti s člankom 9. stavkom 5. Uredbe koji propisuje da ako naručitelj od natjecatelja ili ponuditelja kao dokaz financijske sposobnosti traži visinu ukupnog prometa, smatra se da je uvjet razmjeran predmetu nabave, odnosno grupi predmeta nabave ako tražena visina ne prelazi dvostruki iznos procijenjene vrijednosti nabave odnosno procijenjene vrijednosti pojedine grupe. Dakle, tužitelj je u svom DZN-u propisao uvjete financijske sposobnosti na način kako nisu predviđeni Zakonom o javnoj nabavi i Uredbom.

32.1. Neosnovan je, nadalje, i tužbeni navod kako se tuženik na pogrešan način koristi Smjernicama te da je iz vrste nepravilnosti kao i iz opisa nepravilnosti razvidno kako je pretpostavka za primjenu stope ispravka određena kumulativno na način da je potrebno da uvjeti sposobnosti nisu povezani s predmetom nabave i da uvjeti sposobnosti nisu razmjerni predmetu nabave. Pravilno je, međutim, tuženik utvrdio da traženi uvjet ima odvraćajući učinak na potencijalne ponuditelje i da dovodi do ograničavanja tržišnog natjecanja. Uredba (EU) 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. u članku 2. točki 36. definira „nepravilnost“ kao svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom. Dakle, potencijalni učinak nepravilnog postupanja na proračun Europske unije dovoljan je za utvrđenje nepravilnosti. Navedeno proizlazi i iz presude Suda Europske unije u predmetu C-416/14 od 14. srpnja 2016. kojom je presuđeno da je opravdano primijeniti financijski ispravak ako se ne može isključiti mogućnost da bi ta povreda utjecala na proračun predmetnih fondova.

31.2. Zaključno, u konkretnom slučaju tužitelj je propisao uvjete financijske sposobnosti na način koji nije predviđen odredbama Zakona o javnoj nabavi i Uredbom. Stoga su u postupanju tužitelja pravilno utvrđene nepravilnosti, koje sukladno propisima o javnoj nabavi predstavljaju povredu pravila o javnoj nabavi radi koje se određuje korekcija sukladno Smjernicama, a koje, u slučaju nepoštivanja pravila o javnoj nabavi, Komisija primjenjuje na izdatke koje, u okviru podijeljenog upravljanja, financira Unija.

33. Isto tako, i tužbeni navod tužitelja kako tuženik u osporavanom rješenju nije obrazložio kako je u konkretnom slučaju oštećen proračun Unije ili na koji način mu se moglo naštetiti nije osnovan. Naime, u predmetima C-408/16 i C-406/16, Sud Europske unije je zauzeo pravno stajalište da iz definicije sadržane u članku 2. točki 7. Uredbe Vijeća (EZ) od 11. srpnja 2006. proizlazi da kršenje prava Unije predstavlja „nepravilnost“ u smislu te odredbe samo ako šteti ili bi moglo naštetiti općem proračunu Unije tako da tereti opći proračun neopravdanim izdatkom i da takvu povredu treba smatrati nepravilnošću samo u mjeri u kojoj kao takva može imati posljedice za proračun te stoga ne treba dokazivati postojanje točno određene financijske posljedice. Zbog navedenog je tuženik, pravilno, u osporavanom rješenju, zaključio kako je svako postupanje korisnika koje bi makar i samo potencijalno moglo naštetiti proračunu Unije potrebno ispitati i u potpunosti ukloniti svaku sumnju u nepravilnost.

34. Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a Sud ne nalazi nezakonitosti u osporavanom rješenju tuženika i prvostupanjskog tijela, odnosno provedenom upravnom postupku, Sud smatra da donošenjem osporavanog rješenja nije došlo do povrede prava tužitelja, kao niti do povrede zakona na štetu tužitelja pa je primjenom odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, i odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

35. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 14. siječnja 2026.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a ).

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku

3. Zainteresiranoj osobi