Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-98/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Snježani Brajko, u pravnoj stvari tužiteljice ĐB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Hani Lukić Hob odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i javno objavljene presude 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 6.točke 1. Ugovora o kreditu br. 5140030242-61000057583/2005 od 22.09.2005. god. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, odnosno prednika tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, pod nazivom TROŠKOVI i koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga , koja trenutačno iznosi 1,5 % ( jedan zarez pet posto), jednokratno, unaprijed".

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici ĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 236,23 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19.10.2005. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. 07. 2008. god., zatim od 01. 08. 2008.god. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 269,21 eura, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude, tj. od 14. siječnja 2026., do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je dana 22.09. 2005. godine tužiteljica s tuženikom ( prednikom, Slavonskom bankom d.d. Osijek) sklopila Ugovor o kreditu br. 5140030242-61000057583/2005 na iznos od 25.000,00 CHF s rokom otplate na 15 godina.

2. Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače / dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je u Ugovor o kreditu od 22.09.2005. ugradio odredbu (čl. 6. točka 1.) kojom je određena naknada u iznosu od 1,5 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu ( postotku od iznosa kredita). Očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužiteljicu kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

3. Temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 6. t. 1.) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita od 18.10.2005. naplatio od tužiteljice naknadu od 1,50 % od iznosa kredita 25.000,00 CHF, što je iznosilo 1.779,85 HRK. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora / ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tužiteljica temeljem odredbe čl. 1111.st.1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno naplatio od tužiteljice na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate., tj. od 18.10.2005.g.do isplate. Nepripadna imovinska korist je iznos od 1.779,85 HRK, odnosno 236,23 €. Identično ovim navodima tužitelja proizlazi i iz presude Vrhovnog suda RH br. Rev-673/2023. od 13.veljače 2024.g.

4. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori da je njegov pravni prednik dana 22. rujna 2025. godine sklopio Ugovor o kreditu s tužiteljicom te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknadan u iznosu naznačenom u tužbi. Međutim, tuženik navodi da je u Ugovoru o kreditu potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita pa stoga sporna odredba st. 1. čl. 6. ne podliježe testu nepoštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03). Predmetna odredba je gramatički razumljiva i ispunjava uvjet predvidljivosti i daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Navodi da tuženik kao i svaka druga kreditna institucija prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu te troškovi obrade zajedno s ugovorenom kamatom predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja te uslugu obrade kredita.

5. Da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze.

6. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 25.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Ističe kako navodi tužitelja da ugovorna ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani, jer takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora a ne postoji niti danas.

7. Tuženik se poziva na čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 koju treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17).

8. Nadalje tuženik prigovora i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana dospijeća predmetne naknade pa do isplate pozivajući se na odredbu čl. 1115. ZOO-a temeljem kojeg čl. zatezne kamate se vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten a inače od dana podnošenja zahtjeva, a budući da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove a niti je dokazao da je tuženik nesavjestan stjecatelj i da nije postupio u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora, tužitelju ne pripadaju zatezne kamate. Također tuženik ističe i prigovor zastare te navodi da se kod ništetnosti primjenjuju pravila stjecanja bez osnove pa je zastarni rok 5 godina od dana plaćanja.

Tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

9. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu, podnesak tuženika od 20. studenog 2024., pročitani su podnesci stranaka i saslušanja je tužiteljica.

10. Tužiteljica ĐB u svom iskazu je navela da je Ugovor o kreditu s prednikom tuženika zaključila 2005. godine u valuti CHF a radi završetka stambenog objekta i kredit je u cijelosti otplatila. Ugovor je potpisala u banci, a kada se došla interesirati za kredit htjela je da isti bude u HRK ali su joj u banci sugerirali da je kredit u valuti CHF znatno povoljniji. Ugovor je načelno pročitala ono što je nju zanimalo, a to je iznos kredita i mjesečna rata, ali joj u banci nisu pojasnili što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a niti su joj rekli da se njezina rata kredita može mijenjati. U vrijeme zaključenja ugovora bila je umirovljenik, tj. mirovinu je naslijedila iza svog supruga koji je umro 2004. godine i nikada nije bila u radnom odnosu. Navela je da nikada nije bila vlasnik obrta niti član trgovačkog društva, a do tada nije zaključila niti jedan ugovor. Također joj u banci nisu pojasnili niti odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu u kojem je regulirano plaćanje naknade za obradu kredita, a s obzirom na protek vremena ona se sada ne može sjetiti kako i na koji način je to platila. Ugovor ju je dočekao već napisan koji je ona potpisala i nije imala mogućnosti nikakvih pregovaranja.

11. Iskazu tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru te utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, da su te odredbe bile sastavni dio ugovora i da nitko u banci nije niti skrenuo pozornost tužiteljici na te odredbe osim što je na temelju tih odredbi morala platiti naknade, a što joj je rečeno prilikom realizacije kredita u banci.

12. Znači, predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o kreditu, a kojom je regulirana naknada prilikom realizacije kredita.

13. Nije sporno da je dana 22.09. 2005. godine tužiteljica s tuženikom ( prednikom, Slavonskom bankom d.d. Osijek) sklopila Ugovor o kreditu br. 5140030242-61000057583/2005 na iznos od 25.000,00 CHF s rokom otplate na 15 godina, da je u Ugovoru o kreditu tuženik ugradio odredbu (čl. 6. t. 1.) kojom je određena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno unaprijed, te da je tuženik odmah na dan plasiranja kredita naplatio od tužiteljice naknadu od 1,50% od iznosa kredita 25.000,00 CHF što je iznosilo 1.779,85 kn, odnosno 236,23 eura.

14. Sporno je dali je ništetna odredba čl. 6. t. 1. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena naknada od 1,50% od iznosa kredita koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, dali je nastupila zastara potraživanja, dali ta naknada predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Cijeneći sve provedene dokaze sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

16. Sporna ugovorna odredba je možda naizgled jasna i uočljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,50% jednokratno, no ista nije razumljiva bez obzira što je unaprijed vidljiva naknada, odnosno ne mora značiti da ista ne može biti utvrđena nepoštenom, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita zbog čega sud smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanja kredita. Činjenica što ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi nije izrijekom zabranjeno zakonom nikako ne znači da navedena odredba ne podliježe tzv. testu poštenja takve odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanje neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita a koja odredba je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna. Također je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-673/23 a na koju se tužitelj i poziva zauzeo pravno stajalište da je ovakva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna iz razloga jer je ona unaprijed formulirana odredba o kojoj se nije moglo pregovarati.

17. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede plaćanja naknada, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time tužitelj kao korisnik kredita i potrošač od samom početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Kako je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, što tužitelj potvrđuje u svom iskazu, odnosno da stranke nisu međusobno pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, a niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovora, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku.

18. Tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti je predložio dokaze da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, ili je imao gubitak na ime razlike poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope, odnosno dali je pretrpio bilo kakvu štetu, a visinu naknade za obradu kredita tuženik nije osporio.

19. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare isti je neosnovan. Tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja, a sve iz razloga što prema pravnom shvaćanju donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO- a/1991) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iako se u pravnom shvaćanju navodi samo termin ništetan ugovor, analogijom se isto može primijeniti i na restituciju u slučaju utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužiteljici su priznati troškovi za sastav tužbe 50,00 eura, obrazloženi podnesak od 10. rujna 2025. godine 50,00 eura, Zahtjev banci za dostavu dokumentaciju od 8. studenog 2024. godine 50,00 eura, zastupanje na ročištu 10. listopada 2025. godine 50,00 eura i na ročištu 4. prosinca 2025. godine 50,00 eura, sudska pristojba na tužbu 6,64 eura i na presudu 13,27 eura, tj. ukupno 269,21 eura.

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 14. siječnja 2026.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku