REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-537/2020-83

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika AN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Okmaci, odvjetniku u Pazinu, 25. rujna 4, protiv 1. tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, Narodnog doma 2 B, Pazin, 2. tuženika-protutužitelja LN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 3. tuženice-protutužiteljice DN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], tuženici pod 2 i 3 zastupani po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u Pazinu, Franine i Jurine 7, 4. tuženika IN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 5. tuženika ĆN iz [adresa], 6. tuženika HN iz [adresa], 7. tuženika SN iz [adresa], zastupanog po privremenom zastupniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u Pazinu, Franine i Jurine 7, 8. tuženika NN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], tuženici pod 4, 6 i 8 zastupani po punomoćniku Ivanu Milanoviću, odvjetniku u Umagu-Umago, 8. ožujka 6., 9. tuženika ŠN, nepoznatog boravišta, zastupanog po privremenom zastupniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u Pazinu, Franine i Jurine 7, 10. tuženika ZN, nepoznatog boravišta, 11. tuženice VN, nepoznatog boravišta i 12. tuženika ČN, nepoznatog boravišta, zastupani po privremenom zastupniku Ivanu Vidaku, odvjetniku u Labinu, Svete Katarine 4, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 24. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i zakonskog zastupnika 1. tuženice, 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je tužitelj AN stvarni vlasnik nekretnina označenih kao k. č. [katastarska čestica] pašnjak i k. č. [katastarska čestica] pašnjak obje upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je slijedom toga 1. tuženica Republika Hrvatska dužna u roku od 15 dana priznati to pravo vlasništva i trpjeti prijenos prava vlasništva u zemljišnoj knjizi sa njezina imena na ime i vlasništvo tužitelja u cijelosti temeljem ove presude po pravomoćnosti.

II Nalaže se 1. tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju KN naknadi parnični trošak u visini od 2.173,83 EUR u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu zahtjev tužitelja AN odbija se kao neosnovan.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženice Republike Hrvatske za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 17. rujna 2020. podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću na kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u odnosu na 1. tuženicu; kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u odnosu na tuženike pod 2 i 3.; kč. br. [katastarska čestica] za suvlasnički udio od 1659/3359 dijela, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u odnosu na tuženike pod 4 do 9 i kč. br. [katastarska čestica] koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za 1/2 dijela u odnosu na tuženike pod 10-12. Tvrdi da su predmetne nekretnine stvarno vlasništvo tužitelja u cijelosti, jer su ranije bile vlasništvo njegova djeda, a kasnije i njegova oca. Obitelj tužitelja predmetne nekretnine drži u samostalnom i poštenom posjedu neprekidno približno 70 godina, koristeći ih za potrebe obitelji kao dio obiteljskog poljoprivrednog imanja. Prednici tužitelja koristili su sporne nekretnine do svoje smrti, a nakon njih to nesmetano čini tužitelj, i to kroz desetljeća, bez ikakvog ometanja ili osporavanja od strane ijedne osobe, što ukazuje da nitko drugi nije polagao niti isticao bilo kakvo pravo na tim nekretninama. Posjed se uvijek izvršavao mirno i pošteno, pa tužitelj nije imao razloga sumnjati da zemljišnoknjižno stanje ne odražava i njegovo stvarno vlasništvo. Tek je nedavnim uvidom u zemljišne knjige shvatio da nije upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik. Uvidom u povijesni posjedovni list za kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], obje u k. o. [katastarska općina], slijedi su od osnutka katastarskog operata 1952. upisane u posjedovni list 32 na posjednika MN, pok. JN, djeda tužitelja. Po njegovoj smrti nekretnine su nasljeđivanjem pripale njegovoj djeci, među kojima i pok. EN, ocu tužitelja. Nadalje navodi da je rješenjem, poslovni broj: Z-497/02 došlo do promjene posjedovnog lista 32 tako da su se, prema tada evidentiranom vlasničkom stanju, kao posjednici upisali AN, FN, TN, EN i BN, dok je rješenjem, poslovni broj: Z-1141/02, na temelju darovanja, izmijenjena glava posjedovnog lista 32 tako da su ostali upisani AN i FN, koji su u tom posjedovnom listu upisani i danas. Ističe da činjenica da je on upisan kao suposjednik na kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] potvrđuje istinitost njegovih navoda te objašnjava njegovo ranije uvjerenje da su navedene nekretnine i zemljišnoknjižno upisane u njegovo vlasništvo, kako to odgovara stvarnom stanju. Navodi da će tijekom postupka dokazati da, bez obzira na to što nije upisan kao isključivi posjednik i što su pojedini posjedovni listovi bili usklađivani prema zemljišnoknjižnom, a ne stvarnom stanju, sve predmetne nekretnine drži kao kvalificirani posjednik – zakonit, istinit i pošten.

2. U odgovoru na tužbu od 9. veljače 2021. 1. tuženica se u usprotivila tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu s prijedlogom da se isti odbije kao neosnovan. Ističe da su nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] prije upisa prava vlasništva Republike Hrvatske 2008. godine bile upisane kao općenarodna imovina bez nositelja prava korištenja te da se, sukladno članku 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., dalje u tekstu: ZV), u rok dosjelosti ne računa vrijeme prije 8. listopada 1991. Poziva se i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 14. prosinca 1999., tvrdeći da tužitelj, kako bi stekao vlasništvo dosjelošću, mora dokazati kvalificirani posjed u neprekinutom trajanju od 40 godina do 6. travnja 1941., što ne proizlazi iz povijesnog posjedovnog lista. Nadalje navodi da tužitelj nije upisan kao posjednik u cijelosti, već tek u 196/256 dijela, te da se pravo vlasništva nije moglo stjecati dosjelošću na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu prema propisima koji su vrijedili do 1991., uključujući Osnovni zakon o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta i Zakon o poljoprivrednom zemljištu. Naglašava da predmetne nekretnine sve do 2008. nisu bile sposobne biti objekt dosjelosti, a od tada do dana podnošenja tužbe nije protekao zakonom propisan rok iz članka 159. stavak 4. ZV. Smatra da se u ovom slučaju ne mogu primijeniti pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava iz predmeta A, Trgo, L i D, jer se radi o nekretninama koje su do 1991. bile poljoprivredno zemljište u društvenom vlasništvu, na kojima je stjecanje vlasništva dosjelošću bilo zakonom izričito isključeno. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva te da se tužitelju naloži naknada parničnih troškova.

3. Nakon donesenih odluka, postupak je u cijelosti okončan u odnosu na sve tuženike osim 1. tuženice Republike Hrvatske. Naime, postupak je okončan u odnosu na 2. i 3. tuženika donošenjem presude na temelju priznanja od 26. kolovoza 2024., kojom je riješen i njihov protutužbeni zahtjev. Nadalje, tužitelj je na zapisniku od 13. listopada 2022. povukao tužbu u odnosu na 4., 5., 6. i 8. tuženika glede kč. br. [katastarska čestica], što je sud prihvatio rješenjem iz iste presude, čime je postupak u odnosu na te tuženike pravomoćno dovršen. U odnosu na 10., 11. i 12. tuženika tužba je odbačena rješenjem od 13. listopada 2025. zbog neotklonjivog nedostatka stranačke sposobnosti, s ukidanjem svih radnji prema njima. Preostali tuženici pod 7 i 9 bili su obuhvaćeni tužbom glede kč. br. [katastarska čestica], a kako je tužitelj tužbu za tu česticu u cijelosti povukao, postupak je i u odnosu na njih pravomoćno okončan. Slijedom navedenoga, u daljnjem tijeku postupka jedina preostala stranka na pasivnoj strani ostaje 1. tuženica kao vlasnica kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], u naravi pašnjak, bez naznake površine i kč. br. [katastarska čestica], u naravi pašnjak, bez naznake površine, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tuženice.

6. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: zahtjev za mirno rješenje spora (list spisa 6-7), odgovor Republike Hrvatske na zahtjev za mirno rješenje spora (list spisa 8), izvadak iz zemljišne knjige, broj: 476 k. o. [katastarska općina] (list spisa 9-10), povijest promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Pula-Pola, Odjel za katastar nekretnina Pazin, KLASA: 936-02/19-05/9, URBROJ: 541-27-06/6-19-2 od 2. svibnja 2019. (list spisa 20), prijepis posjedovnog lista Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Pula-Pola, Odjel za katastar nekretnina Pazin od 2. lipnja 2020. (list spisa 22-23), izvadak iz ručno vođene zemljišne knjige (list spisa 44-51), nalaz i mišljenje vještaka mjernične struke Marije Brajković (list spisa 158-159), proveo dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernične struke Marije Brajković, saslušao svjedoke UN, ŽN, ĐN, RN, PN te tužitelja u svojstvu parnične stranke.

7. Ovaj je postupak pokrenut tužbom tužitelja koji je zatražio da se utvrdi njegovo pravo vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], pozivajući se na dosjelost kao način stjecanja prava vlasništva. Tužitelj navodi da navedene nekretnine predstavljaju dio obiteljskog imanja koje njegova obitelj, uključujući njegova prednika u ravnoj liniji – djeda i oca – neprekidno posjeduje, koristi i obrađuje još od pedesetih godina prošloga stoljeća, odnosno od vremena odmah nakon formiranja katastarskog operata za ovo područje. Prema tužiteljevim navodima, sporne nekretnine nikada u stvarnosti nisu bile korištene od strane države, niti bilo koga drugog osim njegove obitelji, što je tijekom vremena stvorilo čvrsto uvjerenje, a pravno relevantno i pošteno uvjerenje, da mu te nekretnine i pripadaju kao stvarnom vlasniku.

8. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige, broj: 476 k. o. [katastarska općina] slijedi da su upisane predmetne kč. br. [katastarska čestica], u naravi pašnjak, bez naznake površine i kč. br. [katastarska čestica], u naravi pašnjak, bez naznake površine, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tuženice.

9. Uvidom u Povijest promjena na katastarskim česticama Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Pula-Pola, Odjel za katastar nekretnina Pazin, za kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], utvrđeno je da su od osnutka katastarskog operata 1952. predmetne čestice bile upisane u posjedovni list broj 32 na posjednika MN, pokojnoga JN, iz [adresa]. Nakon smrti posjednika, rješenjem ostavinskog postupka UP I 932-07/91-01/121 izvršena je promjena glave posjedovne knjige tako da je brisan upis pokojnog ON, a kao njegovi nasljednici upisani su JN, EN, I Marija i CN, svaki u 1/4 idealnog dijela. Rješenjem zemljišnoknjižne službe Z-497/02, temeljem tada evidentiranog vlasničkog stanja, izvršena je nova promjena glave posjedovnog lista broj 32, te su kao posjednici upisani Ć (CN) AN u dijelu 75/256, FN u dijelu 60/256, TN u dijelu 48/256, EN u dijelu 25/256 i BN u dijelu 48/256. Nakon toga je rješenjem Z-1141/02, donesenim na temelju darovanja, glava posjedovnog lista ponovno izmijenjena, pa su kao posjednici ostali upisani AN u dijelu 196/256 i FN u dijelu 60/256, što predstavlja i sadašnje važeće stanje posjedovnog lista broj 32.

10. Uvidom u posjedovni list, broj: 32 Državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Pula-Pola, Odjel za katastar nekretnina Pazin slijedi da su posjednicima utuženih nekretnina upisani tužitelj za 196/256 dijela i FN za 60/256 dijela.

11. Iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da tuženica dolazi upisana kao vlasnica na temelju rješenja nadležnog zemljišnoknjižnog odjela, broj: Z-1130/2008. Ranije je ta imovina dolazila upisana u korist općenarodna imovina rješenjem Z188/1948.

12. Na temelju uviđaja i mjerničnog vještačenja vještaka Marije Brajković koje je u cijelosti ocijenjeno objektivnim i jasnim, te kopije katastarskog plana, ortofoto snimke i posjedovnog lista, slijedi da je kč. br. [katastarska čestica] u katastru upisana kao pašnjak, površine 11554 m2, naziva „Plase“. U naravi je zarastao pašnjak koji se nalazi na sjeveroistoku mjesta [adresa] u neposrednoj blizini crkve od koje se nalazi prema sjeveroistoku. Nekretnina kč. br. [katastarska čestica] je u katastru je upisana kao pašnjak od 25497 m2, naziva „Pod gadine“, a u naravi je pašnjak koji je gotovo u cijelosti zarastao u šumu, a lokalni put za mjesto [adresa] prolazi uzduž po čestici i to bliži sjeveroistočnoj i istočnoj granici predmetne čestice.

13. Svjedok ĐN, rođen 1935., dao je najopsežniji, najkonkretniji i vremenski najdulji iskaz o faktičnom korištenju spornih čestica. Iz njegovog iskaza utvrđeno je da je od djetinjstva do odlaska na školovanje i kasnijeg preseljenja u više navrata, imao neposredan uvid u uporabu kč. br. [katastarska čestica] (Plase) i kč. br. [katastarska čestica] (Pod gadine). Naveo je da su djed i baka tužitelja ON i GN, nesmetano koristili obje nekretnine, obrađivali dio „Plasa“ kao oranicu, držali stoku te redovito sjekli drva na „Pod gadinama“. Naveo je i da su posjekli „koje drvo“, kosili, vadili kamenje za gradnju te držali volove, krave i ovce, što je sve tipična manifestacija posjeda koji se izvršava kao da je posjednik vlasnik. Nadalje navodi da je „od njegova pamćenja“ riječ o zemljištu koje je smatrano imovinom obitelji GN, da nikada nije čuo da bi itko osporavao njihov posjed te da je i lokalna zajednica to zemljište percipirala isključivo kao „njihovo“. Sud prihvaća ove navode kao izrazito uvjerljive, osobito jer su potkrijepljene detaljima o smještaju međa, starim i novim putevima te odnosima sa susjednim parcelama, što se poklapa s podacima dobivenima u uviđaju i nalazu vještaka.

14. Svjedok ŽN je živjela u neposrednoj blizini [adresa] do 1976. te je još kao djevojčica viđala članove obitelji tužitelja i to ON i GN, kako koriste zemljište na „Plasama“. Osobno je pomagala djedu tužitelja u žetvi žita na „Plasama“, što dodatno potvrđuje da je dio te čestice bio obrađivan, a ne zapušten. Također je navela da nikada nije čula da bi itko upućivao prigovore obitelji GN u vezi s korištenjem te nekretnine. Iako je dio sjećanja zbog dugog proteka vremena fragmentaran, svjedok jasno povezuje korištenje „Plasa“ s obitelji tužitelja te njezin iskaz korelira s iskazima drugih svjedoka i dokumentarnim dokazima. Sud ga zato smatra vjerodostojnim i relevantnim.

15. Svjedok RN, iako srodnik tužitelja, iznio je niz konkretnih činjenica vlastitog opažanja koje su sudu omogućile provjeru vjerodostojnosti iskaza. Svjedoči da je kao dijete bio prisutan s djedom ON i ocem JN na „Pod gadinama“ i na „Plasama“, pri čemu su više godina zajedno sjekli drva i obavljali druge radove tipične za održavanje zemljišta. Naveo je i da je djed vadio kamenje s „Pod gadina“ za gradnju staje i „lišjere“. Svjedok navodi da nikada nije čuo da bi se posjed osporavao, što se uklapa u navode ostalih svjedoka i nalazi potvrdu u dugogodišnjoj pasivnosti formalnih vlasnika.

16. Iskaz svjedoka PN odnosi se na razdoblje od sredine 1990-ih do danas i time predstavlja važnu potvrdu kontinuiteta posjeda u novije doba. Naveo je da je s tužiteljem više puta odlazio na sporne čestice, da su čistili, kosili i održavali zemljište, te da nikada nije bilo prigovora sa strane. Također je potvrdio da je i tužiteljev brat sudjelovao u sječi drva i održavanju nekretnina.

17. Svjedok UN izjavio je da nikada nije vidio tko koristi sporne čestice i da mu nije poznato čije su. Sud njegov iskaz cijeni, ali nalazi da on ne dovodi u sumnju niti umanjuje dokaznu snagu drugih, detaljnijih i neposrednijih iskaza. Posebno, ovaj svjedok potvrđuje tek da sam ne zna čije su čestice, a ne da bi postojalo korištenje bilo koje druge osobe. Sud stoga iskaz UN ne prihvaća kao iskaz koji bi bio protivan ostalim provedenim dokazima.

18. Tužitelj je naveo da sporne čestice u naravi predstavljaju dio obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koje su koristili njegov djed ON, zatim njegov otac EN, a nakon smrti njegovih prednika i on sam. Naglasio je da su njegove aktivnosti nastavak istih radova koje su obavljali njegovi prethodnici: košnja, čišćenje terena, sječa drva i nadzor nad zemljištem. Ove navode tužitelja u cijelosti potvrđuju svjedok ĐN, koji je neposredno vidio kako je djed tužitelja koristio nekretnine još od 1940-ih; svjedok ŽN, koja je još kao djevojčica viđala djedove radove i osobno mu pomagala u žetvi; svjedok RN, koji opisuje sjećanja iz djetinjstva o sječi drva i čišćenju zemljišta; svjedok PN, koji potvrđuje radove od 1990-ih pa do danas. Sud stoga zaključuje da tužiteljev iskaz o obiteljskom posjedovanju ima čvrstu uporišnu osnovu u objektivnim dokazima te da je u potpunosti vjerodostojan. Tužitelj je detaljno opisao redovito čišćenje nekretnina od zarasle vegetacije, povremenu košnju, uklanjanje šikare i samoniklog drveća, održavanje pristupnog puta, korištenje drva s čestica za ogrjev i nadzor nad zemljištem kao gospodar imovine.

19. Tužitelj je također naveo da je odmalena znao da se „Plase“ i „Pod gadine“ smatraju „obiteljskom zemljom“ te da nikada nije imao razloga posumnjati u suprotno. Posebno je istaknuo da je kao dijete i mladić na česticama viđao isključivo članove svoje obitelji, da nikada nije bilo prigovora trećih osoba, a osobito ne države, te da je i lokalna zajednica nekretnine povezivala isključivo s prezimenom RN. Ovo uvjerenje potkrepljuje i činjenica da je tužitelj upisan kao suposjednik predmetnih čestica u posjedovnom listu, broj: 32, što je utvrđeno iz dokumentacije Državne geodetske uprave.

20. Na temelju svih izvedenih dokaza ovaj sud zaključuje da je tužitelj, zajedno sa svojim pravnim prednicima i to djedom ON i ocem EN, bio u neprekidnom, samostalnom, javnom, poštenom i istinitom posjedu predmetnih nekretnina kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] u vremenu znatno duljem od zakonski potrebnog roka, i to više od 70 godina. Naime, iz iskaza svjedoka ĐN, rođenog 1935., kojeg sud posebno vrednuje zbog njegove životne dobi, trajne prisutnosti u [adresa] i poznavanja prostora „Plasa“ i „Pod gadina“, proizlazi da su već 50-ih prošloga stoljeća djed i baka tužitelja kontinuirano koristili, obrađivali i nadzirali predmetne nekretnine. Sud drži uvjerljivim i prihvaća njegove navode da je obitelj EN na „Plasama“ obrađivala dio kao oranicu, kosila travu i vadila kamen za gradnju, na „Pod gadinama“ redovito vršila sječu drva, čišćenje, ispašu stoke i nadzor nad cijelim predjelom. Iz njegovog iskaza proizlazi i važna okolnost da se u lokalnoj sredini oduvijek znalo da sporne čestice čine obiteljsko imanje H, čime se potvrđuje javnost posjeda. Ove navode dodatno potvrđuju i drugi svjedoci. Naime, svjedok ŽN, koja je u djetinjstvu živjela u [adresa], navela je da je kao djevojčica osobno pomagala djedu tužitelja u žetvi žita na „Plasama“, da su čestice redovno bile obrađivane i nikada zapuštene, te da nije znala niti čula za bilo koji prigovor korištenju tih nekretnina. Njezin iskaz je ocijenjen vjerodostojnim i podudarnim s iskazom svjedoka ĐN. Svjedok RN dao je opsežan, životno uvjerljiv i faktografski bogat iskaz o radovima koje su on, njegov djed ON i otac EN obavljali na spornim česticama, uključujući vađenje kamena, sječu drva i čišćenje terena. Sud prihvaća njegov iskaz kao dosljedan i potkrijepljen drugim dokazima. Svjedok PN svojim iskazom pokriva razdoblje od sredine 1990-ih do danas. On potvrđuje tužiteljevo održavanje i nadzor nad utuženim nekretninama, te činjenicu da nikada nije bilo prigovora ili osporavanja vlasništva i posjeda od bilo koga, osobito ne od strane Republike Hrvatske. Iskaz svjedoka UN, iako nepotpun, nije kontradiktoran ostalim izvedenim dokazima, on samo potvrđuje da mu nije poznato tko koristi zemljište, ali ne pobija prisutnost i posjed obitelji RN. Stoga sud taj iskaz ne smatra dokazom suprotnog sadržaja.

21. U vrijeme početka posjedovanja predmetne nekretnine mjerodavno pravo koje je bilo na snazi u to vrijeme, dakle ono propisano pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (dalje u tekstu: OGZ), a koja su se u to vrijeme imala primjenjivati na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list FNRJ“ broj: 84/46.), odnosno prema Zakonu o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj: 73/91.).

21.1. Na temelju pravnog pravila paragrafa 1460. OGZ bilo je propisano „ da se kroz dosjelost stječe nije dovoljno da je osoba sposobna steći, a stvar da se može steći; nego je još potrebno da onaj, koji ovim načinom ima steći, doista posjeduje rečenu stvar ili pravo; uz to valja da mu je posjed zakonit, pošten i istinit, i da je trajao kroz cijelo vrijeme zakonom određeno (paragraf 309., 316., 320., i 345.)“, dok je pravnim pravilom paragrafa 1461. OGZ propisano da je „ zakonit i dovoljan za dosjelost svaki posjed utemeljen na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost, da je ova pristojala prodavaocu. Takvi su naslovi na pr. zapis, darovanje, zajam, kupovanje i prodaja, promjena, isplata itd.“

21.2. Na temelju pravnog pravila paragrafa 1472. OGZ bilo je propisano da „proti fiskusu to jest, proti upraviteljima državnih dobara i državne imovine, ukoliko zastari ima mjesta (paragraf 287. 289 i 1456-1457), također proti upraviteljima dobara crkvenih, općinskih i inih dopuštenih tijela, nije dovoljno opće i redno vrijeme dosjelosti. Glede posjeda stvari pokretnih i posjeda stvari nepokretnih, ili služnosti i inih prava na pomenutim stvarima, izvršivanih, i na ime posjednika upisanih u javne knjige, posjed ima se produžiti kroz 6 godina. Prava spomenute vrste, koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige, i sva ina prava mogu se proti fiskusa i gore naznačenim povlaštenim osobama steći samo posjedom od 40 godina.“

21.3. Prema članku 28. stavak 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6/80., 36/90., „Narodne novine“ broj: 53/91.; dalje u tekstu: ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina. Člankom 29. ZOVO bilo je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Ta odredba je stavljena izvan snage člankom 3. Zakona o preuzimanju ZOVO („Narodne novine“ broj: 53/91.) pa se od 8. listopada 1991. na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću odnosno moglo je početi teći vrijeme dosjedanja.

21.4. Člankom 159. ZV, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., propisano je da je u slučaju redovite dosjelosti, koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema članku 159. stavak 4. ZV, kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina.

21.5. Prema članku 388. stavak 4. ZV u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, u odnosu na tu je odredbu pravomoćnom presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske, broj: 35298/04 od 11. lipnja 2009. utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.; dalje u tekstu: Konvencija). Naime, navedenom je odredbom u njenom izvornom sadržaju koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Odredba je ukinuta Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99.) koja je objavljena 14. prosinca 1999. i toga je dana prestala važiti sukladno članku 53. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 99/99., 29/02.). Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 114/01.), koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001., dodan je stavak 4. članka 388. ZV u prethodno navedenom, danas važećem sadržaju.

21.6. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima, čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i trajala je do 14. prosinca 1999. Europski sud za ljudska prava je u presudi Trgo protiv Hrvatske zaključio da tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto i u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tomu sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema suprotstavljenih privatnih interesa.

21.7. To je shvaćanje reinterpretirano u nizu u međuvremenu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev Gž-1618/2024-2 od 3. ožujka 2020., Rev 1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev 2771/2013 od 13. kolovoza 2019., Rev 291/14 od 17. travnja 2018., poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019.) na sljedeći način: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike Hrvatske naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

22. Nije osnovan navod Republike Hrvatske da bi tužitelj, pozivajući se na stjecanje prava vlasništva dosjelošću, bio dužan dokazati da je kvalificirani posjed postojao već prije 6. travnja 1941. Takav zahtjev ne proizlazi ni iz jednog mjerodavnog propisa, a posebno ne iz pravila koja su na snazi u razdoblju u kojem je posjed u konkretnom slučaju, prema provedenim dokazima, započeo. U ovom je predmetu nedvojbeno utvrđeno da je posjed započeo nakon 1941., ali je trajao u vremenu znatno duljem od zakonom propisanog roka, pri čemu je cijelo vrijeme bio istinit i pošten. Pravila o dosjelosti ne zahtijevaju dokazivanje posjeda unatrag do 1941., već ocjenu stvarnog i konkretnog posjedovnog razdoblja. Kako je u ovom predmetu neprekinuti posjed dokazan od ranih 1950-ih, sud zaključuje da je protek vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u potpunosti ispunjen. Nadalje, ne prihvaća se navod Republike Hrvatske da rok za dosjelost ne bi mogao teći za vrijeme dok su predmetne čestice bile evidentirane kao općenarodna imovina. Niti jedan dokaz u spisu ne upućuje na to da bi Republika Hrvatska ili bilo koji njezin pravni prednik ikada faktično preuzeo posjed ovih čestica, koristio ih, održavao ili na bilo koji način ostvarivao vlast nad njima. Upis općenarodne imovine iz 1948. ostao je isključivo formalne naravi, bez ikakvog učinka na stvarni, kvalificirani višedesetljetni posjed tužiteljevih prednika. Kako se posjed izvršavao nesmetano i bez protivljenja, sud utvrđuje da nema prepreka za uračunavanje i tog razdoblja u ukupni rok potrebne dosjelosti.

22.1. Također nije osnovan navod Republike Hrvatske da tužitelj ne bi mogao steći vlasništvo jer je u posjedovnom listu upisan samo u idealnom dijelu. Posjedovni list nije dokaz prava vlasništva niti pouzdano odražava obujam faktične vlasti nad česticom. U ovom je postupku utvrđeno, i kroz iskaz svjedoka, da je obitelj tužitelja cijelo vrijeme koristila utužene nekretnine u cijelosti i kao jedinstvenu gospodarsku cjelinu, bez ikakvih ograničenja ili podjela u korištenju. Stoga se dosjelost odnosi na stvarno korištenu nekretninu, a ne na formalne zapise o idealnim dijelovima.

22.2. Cijeneći mjerodavne zakonske odredbe i provedene dokaze, ovaj sud nalazi da su tužitelj i njegovi pravni prednici u neprekinutom, samostalnom, istinitom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina najkasnije od 1950-ih pa do danas, te da je protekom vremena ispunjen zakonom propisani rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Iz iskaza u postupku saslušanih svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka mjerničke struke, dokumentacije zemljišnoknjižnih i katastarskih tijela te uviđaja na licu mjesta, nesporno je utvrđeno da su djed i baka tužitelja, zatim njegov otac, a potom i sam tužitelj, kroz više od sedam desetljeća kontinuirano gospodarili spornim nekretninama kao vlastitima. Dakle iste su obrađivali, kosili, sjekli drva, vadili kamenje, održavali putove i čestice držali pod stalnim nadzorom. Posjed je bio javan, miran i neskriven, te do danas nije evidentiran nijedan pokušaj smetanja posjeda ni od fizičkih osoba niti od strane Republike Hrvatske.

23. Nadalje, iz rezultata postupka ne slijedi da bi Republika Hrvatska ili njezini pravni prednici ikada faktično preuzeli posjed predmetnih čestica, organizirali njihovo korištenje ili na bilo koji način ometali posjed obitelji RN. Upis općenarodne imovine iz 1948., kao i kasniji formalni upisi, ostali su isključivo na razini zemljišnoknjižnog i katastarskog evidentiranja, bez faktičkog učinka na stvarni posjed. S druge strane, iskaz u ovom postupku saslušanih svjedoka te nalaz i mišljenje vještaka uvjerljivo potvrđuju da su djed i baka tužitelja, zatim njegov otac, a potom i sam tužitelj, kontinuirano, javno i nesmetano gospodarili spornim nekretninama kao svojim obiteljskim imanjem. Nadalje, sud ne prihvaća prigovor Republike Hrvatske da tužitelj ne bi mogao steći pravo vlasništva dosjelošću zato što je u posjedovnom listu upisan samo u idealnom dijelu od 196/256. Posjedovni list nije isprava podobna za dokaz prava vlasništva, niti nužno odražava stvarni obujam faktične vlasti nad nekretninom. U ovom slučaju, iz svih provedenih dokaza proizlazi da je obitelj RN, bez obzira na kasnije formalno usklađivanje posjedovnog lista prema zemljišnim knjigama, faktički koristila cijele predmetne čestice kao zaokruženu cjelinu, pa se dosjelost odnosi na stvarno korištenu nekretninu, a ne na formalno evidentirane ideale dijelove. U ovom predmetu posjed obitelji RN započinje nakon tog datuma, ali traje višestruko dulje od bilo kojeg roka propisanog mjerodavnim propisima (OGZ, ZOVO, ZV), i to kontinuirano od 1950-ih do danas, bez ikakvog prekida, smetanja ili osporavanja. Pravna pravila o dosjelosti ne traže dokazivanje posjeda unatrag do 1941., već ocjenu trajanja i kvalitete posjeda u konkretnom vremenskom okviru, što je ovdje u potpunosti ispunjeno.

24. Na temelju svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da su pravni prednici tužitelja, djed ON i baka GN, bili u samostalnom, istinitom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] najkasnije od 1950- ih, pa sve do svoje smrti. Posjed je bio nesporavan i javan, nekretnine su se obrađivale i koristile za ispašu stoke, vršila se sječa drva, vadilo se kamenje za gradnju gospodarskih objekata, održavali su se putovi i prilazi, a lokalna zajednica ih je oduvijek smatrala imanjem obitelji GN. Nakon smrti djeda i bake, posjed su u cijelosti nastavili njihovi sinovi, među kojima i tužiteljev otac EN, a nakon njega tužitelj. Tijekom tog višedesetljetnog razdoblja prednici tužitelja izvršavali su stvarnu, neposrednu i isključivu faktičnu vlast nad spornim nekretninama, nesmetano i bez protivljenja bilo koje osobe, a osobito ne Republike Hrvatske. Sud stoga nalazi da su se, računajući posjed od 1950-ih, najkasnije sredinom 1990-ih u korist pravnih prednika tužitelja ispunile sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću, istekom 40-godišnjeg roka prema tada mjerodavnim pravilima, uz uračunavanje i razdoblja u kojem su nekretnine u zemljišnim knjigama bile upisane kao općenarodna imovina, ali bez ikakvog faktičnog posjeda države.

25. Tužitelj je, kao pravni sljednik svojih prednika i zakoniti nasljednik obiteljske ostavine, nakon njihove smrti nastavio samostalan, miran i nesmetan posjed predmetnih nekretnina, čime je preuzeo i dovršeni učinak dosjelosti u svoju korist. Kako je utvrđeno da su uvjeti dosjelosti bili ispunjeni već najkasnije sredinom 1990-ih, sud zaključuje da je tužitelj, pozivom na pravila o dosjelosti, stekao pravo vlasništva na nekretninama kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijelosti zbog čega je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

26. Nadalje, valja navesti da je na temelju članka 315. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19.; dalje u tekstu: ZPP) na ročištu održanom 18. listopada 2024. određeno je da će ponovno saslušati ŽN, ĐN i RN budući da se ročište održalo pred sudom u izmijenjenom sastavu. Razlog takvoj odluci leži u činjenici da se navedeno ročište održalo pred sudom u izmijenjenom sastavu, pa sud, sukladno citiranoj odredbi, nije mogao koristiti ranije izvedene dokaze bez njihovog ponovnog izvođenja. Međutim, tijekom istog ročišta tužitelj je izričito izjavio da odustaje od ponovnog saslušanja svjedokinje ŽN i svjedoka RN, dok je ostao kod prijedloga da se ponovno sasluša svjedok ĐN. Unatoč odustanku tužitelja, sud je ranije dane iskaze ŽN i RN uzeo u obzir. Sud je pritom polazio od načela slobodne sudske ocjene dokaza, prema kojem sud samostalno i savjesno cijeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, prema pravilima logike i iskustva. Navedeni iskazi, iako nisu ponovljeni pred sudom u izmijenjenom sastavu, dani su zakonito, na zapisnik pred prethodnim sastavom suda, uz uredno upozorenje o dužnosti govorenja istine i pravnim posljedicama davanja lažnog iskaza. Ni jedna procesna stranka nije osporila način na koji su iskazi dani niti je ukazivala na nepravilnosti u njihovom prethodnom izvođenju. Odustankom stranke od ponovnog saslušanja svjedoka, među strankama je nestala procesna potreba za ponavljanjem dokaza, čime je ostvarena pretpostavka primjene članka 315. stavak 3. ZPP u dijelu koji dopušta korištenje ranije danih iskaza. Sud je stoga ocijenio da ne postoje zapreke da se raniji iskazi ŽN i RN uzmu u obzir, osobito budući da su isti relevantni za razjašnjenje odlučnih činjenica u ovom postupku, a njihovo izostavljanje iz dokazne ocjene bilo bi protivno načelu cjelovitog i savjesnog utvrđivanja činjeničnog stanja.

27. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP u svezi članka 155. stavak 1. ZPP te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

27.1. Člankom 154. stavak 1. ZPP propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

27.2. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u ovom postupku, u obvezi je tužitelju naknaditi sve troškove koji su mu bili potrebni za vođenje parnice.

27.3. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.459,95 EUR, priznat mu je trošak i to za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora 26. kolovoza 2020. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1. OT) tužbe od 17. rujna 2020. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1. OT), pristupa na ročište 16. studenog 2021. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), pristupa na ročište od 20. siječnja 2022. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), pristupa na uviđaj od 13. listopada 2022. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), pristupa na ročište od 18. listopada 2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), trošak pristupa na ročište od 24. studenog 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), odnosno 700 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 1.400,00 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak izbivanja iz pisarnice radi puta od 1 sata u visini od 50,00 EUR (Tbr. 39. OT) te putni trošak na očevid [adresa] od 26 km, odnosno 13,00 EUR, odnosno 1.463,00 EUR, zatim trošak PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) koji iznosi 365,75 EUR i trošak predujma u visini od 265,45 EUR.

27.4. Istome je nadalje priznat trošak na sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 EUR na temelju Tbr 1/1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23.; dalje u tekstu: Uredba) u svezi članka 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18., 51/23.) te sudske pristojbe na presudu u visini od 53,09 EUR (Tbr. 2/1. u svezi Tbr. 1/1. Uredbe).

27.5. Tužitelju nije priznat sastav podneska od 21. listopada 2024. jer isti nije bio potreban za vođenje parnice.

27.6. Prema tome, naloženo je 1. tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 2.173,83 EUR, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu u visini od 62,50 EUR odbijen te zahtjev 1. tuženice u cijelosti u iznosu od 1.200,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom.

28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 14. siječnja 2026.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. – uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženici pod 1. po Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu

3. Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija, Poreznoj upravi, Područnom uredu Pazin – po pravomoćnosti