Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: Pn-15/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja AČ, dipl. iur. i punomoćnika tuženika Ivice Šimundića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Pisarnica u Osijeku, po objavi 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 13.184,29 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, naknaditi tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, prouzročeni parnični trošak u iznosu 500,00 eura (slovima: petsto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 22. siječnja 2024. navodi da je njegov osiguranik KČ zadobio teške tjelesne povrede u prometnoj nesreći koja se dogodila 11. siječnja 2013. te da je po tom osnovu priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka sposobnosti za rad po osnovu ozljede na radu osiguraniku KČ rješenjem HZMO Područna služba u Osijeku broj spisa 48850 od 26. travnja 2016. godine, počevši od 29. prosinca 2015. Prometnu nesreću prouzročio je ĆČ tako što je upravljao osobnim automobilom marke "Renault Trafic" registarske oznake i broja [registarska oznaka] u Josipovcu, te je uslijed neprilagođene brzine kretanja vozila osobinama i stanju kolnika (zavoj u desno, mokar i klizav kolnik) uslijed čega je izgubio kontrolu nad vozilom te je došlo do zanošenja i slijetanja automobila s kolnika, kojom prilikom je KČ, koji se u osobnom automobilu nalazio na mjestu putnika, zadobio teške tjelesne povrede. Po ovom pravnom osnovu tužitelj je od tuženika već potraživao naknadu štete, a zadnji zahtjev – tužba bio je 13. listopada 2020. a koji postupak je u tijeku pred Općinskim sudom u Osijeku Pn-194/2020, a u kojem postupku tužitelj tužbom potražuje naknadu štete s osnova isplaćene invalidske mirovine osiguraniku KČ i za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. kolovoza 2020. Tužitelj ovom tužbom potražuje naknadu štete koju je pretrpio daljnjom isplatom priznate invalidske mirovine u punom iznosu korisniku mirovine KČ za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2024. u iznosu od 11.908,90 eura. Tužitelj sukladno odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13., 33/15., 68/15., 120/16., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., 156/23.) ima pravo potraživati naknadu štete isplaćene invalidske mirovine u punom iznosu. Zakon o mirovinskom osiguranju je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, kod donošenja odluke o šteti/visini štete, pitanju što je stvarna šteta koju trpi tužitelj isplatom priznatih prava iz mirovinskog osiguranja. Tuženik temeljem odredbe članka 161. i 164. ZOMO) odgovoran tužitelju za nastalu štetu u iznosu od 11.908,90 eura. Slijedom iznesenih činjenica i predloženih dokaza tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranju d.d. Zagreb OIB: platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb OIB: 84397956623 iznos od 11.980,90 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Evropska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, sve to u roku 15 dana."

1.1. U podnesku od 28. travnja 2025. tužitelj iznosi da je članak 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, prema kojem bi se, po tuženiku, trebao utvrditi iznos stvarne štete nejasan, proturječan drugim odredbama ZOOP-a i samom sebi te kao takav neprimjenjiv. U konkretnom slučaju u pitanju je naknada štete zbog isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede na radu. Po odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a, „invalidska mirovina utvrđena rješenjem HZMO“ u konkretnom slučaju jest upravo „invalidska mirovina koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu“. Dakle, „razlike“ koja bi trebala predstavljati „razmjerni iznos mirovine“ nema i nikada neće biti jer su to dvije iste mirovine pa proizlazi da prema članku 27. stavku 3. ZOOP-a tužitelj nikada ne bi imao pravo na naknadu štete od tuženika, jer isto je i s drugim slučajevima kad tužitelj potražuje naknadu štete (invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada i obiteljska mirovina – uvijek su manje od invalidske mirovine zbog ozljede na radu iz razloga što se ona određuje prema punom stažu osiguranja, dok se obiteljska i invalidska zbog ozljede izvan rada određuju prema stvarno ostvarenom stažu osiguranja, k tome obiteljska još u postotku od tako određene mirovine), što automatski znači da tužitelj nikada neće imati pravo na naknadu štete od osiguravajućih društava. Naime, ni u jednom slučaju neće postojati „pozitivna“ razlika koja bi za tužitelja prema članku 27. stavku 3. ZOOP-a predstavljala štetu čime je faktički otklonjena odgovornost osiguravajućih društava za štetu Zavodu i to u potpunosti, u svim slučajevima. U nastavku podneska tužitelj opsežno elaborira zašto bi se u konkretnom slučaju imale primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te se poziva i na presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Gž-1105/2022 od 29. studenoga 2023. u kojoj je isti zauzeo stav da je mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznom osiguranju u prometu. Ujedno je naveo da je u tužbi i obračunu dostavljenom uz tužbu tužitelj je greškom naveo iznos isplaćene mirovine u manjem iznosu nego što to zaista jest. Naime, ukupno isplaćena mirovina u periodu od 01.01.2022. do 31.12.2024. ne iznosi 11.908,90 eura, nego 13.184,29 eura. Slijedom navedenog, preinačio je tužbeni zahtjev tako da isti sada glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 13.184,29 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje kao neprijepornu činjenicu da se 11. siječnja 2013. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen – temeljem članka 22. stavak 1). Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje u tekstu: ZOOP/05) – ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu. Priznaje svoju odgovornost za nastanaka štetnog događaja. U cijelosti osporava osnov i visinu potraživanja tužitelja na ime naknade štete. Tužitelj u činjeničnim navodima tužbe navodi da po ovom pravnom osnovu je od tuženika već potraživao naknadu štete, a zadnji zahtjev – tužba je bio je 13. listopada 2020 a koji postupak je u tijeku pred Općinskim sudom u Osijeku br: Pn-194/2020 a u kojem postupku tužitelj tužbom potražuje naknadu štete s osnova isplaćene invalidske mirovine osiguraniku DČ i za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. kolovoza 2020. Tužitelj ovom tužbom potražuje naknadu štete koju je pretrpio daljnjom isplatom priznate invalidske mirovine u punom iznosu korisniku mirovine DČ za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2024. u iznosu od 11.908,90 e. Nesporno da tužitelj pred Općinskim sudom u Osijeku br: Pn-194/2020 tužbom potražuje naknadu štete s osnova isplaćene invalidske mirovine osiguraniku DČ i za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31 kolovoza 2020., time da je nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Osijeku br:

PN-194/2020 tužitelj odbijen s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovan. Nesporno je da tužitelj u ovom predmetu naknadu štete potražuje od tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti. Budući se u ovoj pravnoj stvari radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila to se postojanje, opseg i visina obveze tuženika kao osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati i odluka donijeti primjenom materijalno-pravnih normi koje se odnose upravo na osiguravajuće društvo, a to su odredbe ZOOP/053, a to pak znači da predmet spora treba raspraviti sa aspekta članka 27. ZOOP/054. Tuženik kao osiguratelj vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego samo odgovaraju za štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Tako se člankom 8. stavkom 1. ZOOP-a određuje „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“ pa se predmetna odredba i citira: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“ Slijedom navedenog nema dvojbe da je u ovoj pravnoj stvari odluku trebalo donijeti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP koji uređuje „Subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“. Prema članku 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Budući da osiguranik tužitelja KČ prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu, ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu navedenog članka imao pravo potraživati od tuženika. Tuženik smatra da Zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo od osiguravajućeg društva potraživati naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike, a iz navoda tužbe i dostavljene dokumentacije proizlazi da se kod osiguranika tužitelja radi o povredi na radu, jer je isti nastradao na putu do posla, te mu je priznata invalidska mirovina po osnovu povrede na radu, slijedom čega u konkretnom slučaju nema navedene razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika temeljem pozitivnih propisa. Tuženik ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište prema kojem se u postupcima radi naknade štete po tužbi HZMO-a protiv odgovornog osiguratelja pitanje postojanja i opsega šteta utvrđuje na temelju odredbe članka 27. ZOOP-a (tako VSRH Rev-1354/2016- 2 od 18.05.2021.) Zbog navedenog sporna je i visina potraživanja tužitelja. Tuženik osporava uzročno posljedičnu vezu između prometne nezgode i odlaska osiguranika tužitelja KČ u invalidsku mirovinu. Navodi da se pred Općinskim sudom u Zagrebu u predmetu PN 2201/2015 vodio postupak u kojemu osiguranik tužitelja KČ traži izgubljenu zaradu protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d. U navedenom predmetu je provedeno vještačenje na okolnost uzročno posljedične veze između ozljeđivanja KČ i bolovanja na kojemu je bio KČ. Tuženik smatra da je uzročna veza između štetnog događaja prometne nezgode i bolovanja osiguranika tužitelja DČ prekinuta 01.10.2013., a kasnije bolovanje kao i odlazak u invalidsku mirovinu KČ je u uzročno posljedičnoj vezi s zdravstvenim tegobama koji nisu u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom nego su uzročnoj vezi zdravstvenim tegobama osiguranika tužitelja DČ koje je imao prije štetnog događaja-prometne nezgode od 11.01. 2013. (degenerativnim bolestima lokomotornog sustava, anksiozno – depresivnim tegobama kao i kroničnim bolestima kardiovaskularnog sustava). Tuženik ukazuje da tužitelj ničim ne dokazuje činjenicu isplate iznosa invalidske mirovine u iznosu koji potražuje tužbom. Dostavljena dokumentacija Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje predstavlja internu (knjigovodstvenu) ispravu, a ne javnu ispravu koju bi u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, odnosno pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, i da stoga za istu ne vrijedi pretpostavka o istinitosti njihova sadržaja u pogledu utvrđenja o činjenicama. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti te ga obvezati da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 26. travnja 2016. (stranica 3- 6 spisa), izračun mirovine (stranica 7-8 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka (stranica 12-14 spisa), zapisnik o očevidu (stranica 21-24 spisa), prijavu ozljede na radu (stranica 25-28 spisa), obračun isplata (stranica 29, 84 spisa), i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Tužitelj je u tužbi utužio iznos od 11.980,90 eura, da bi u podnesku od 28. travnja 2025. iznio da potražuje iznos od 13.180,29 eura, jer da je greškom naveo iznos isplaćene mirovine u manjem iznosu nego što to zaista jest. Na taj način, povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelj je preinačio tužbu, a kojoj preinaci se tuženik usprotivio na ročištu 17. prosinca 2025. Međutim, unatoč protivljenju tuženika, ovaj sud je, smatrajući da je to svrsishodno radi konačnog rješenje odnosa između stranaka, a u smislu odredbe članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 153/23. i 156/25. – dalje u tekstu: ZPP), na raspravnom zapisniku 17. prosinca 2025. dopustio preinaku tužbe od 28. travnja 2025.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka sposobnosti za rad priznate po osnovi ozljede na radu korisniku mirovine KČ za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2024.

6. Među strankama nije sporno da se 11. siječnja 2013. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti.

7. Spornom se ukazuje prije svega osnova potraživanja, odnosno primjenjuje li se na konkretan slučaj Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22. – dalje u tekstu: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP).

7.1. Prema ocjeni ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023 proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a koje pravno shvaćanje nije napušteno, pa su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe ZMO, te s time u vezi i pozivanje na odluke koje odstupaju od tog shvaćanja.

7.2. U odnosu na navod tužitelja da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP, valja reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. ZOOP pak propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Takav stav je iznesen i u odluci VSRH broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.

8. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.1. U smislu citirane odredbe članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Isti stav je izražen u odluci VSRH broj Rev 553/2022-2 od 6. rujna 2022. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja. Drugim riječima, obveza tuženika ne postoji ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio manji ili bi bio jednak razmjernom iznosu mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu.

9. Teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu je na tužitelju, a ovo sukladno članku 219. ZPP-a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a. Tužitelj je na ročištu 17. prosinca 2025. izrijekom iznio da ne predlaže provođenje vještačenja niti ikakve druge dokaze na utvrđenje visine potraživanja u smislu tog Zakona, odnosno u smislu odredbe članka 27. stavka 3.

9.1. Pri tome valja reći da u konkretnom slučaju tužitelj svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti zbog ozljede na radu, po ustvari niti ne može postojati razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Dakle, radi se o slučaju u kojem ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatit tužitelju, odnosno nema štete u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a. (takva stav je sadržan i odluci VS RH posl.br. Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021.)

9.2. Kako tužitelj nije dokazao da je invalidska mirovina, koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Obzirom tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjevu (niti je za to predložio odgovarajuće dokaze), uvažavajući načelo ekonomičnost postupka, sud nije izveo niti druge predložene dokaze, a na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva.

11. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tuženiku priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav odgovora na tužbu u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife)

- zastupanje na ročištu 17. prosinca 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

ukupno 400,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 500,00 eura. Tuženiku nije dosuđen trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, budući taj trošak nije niti imao. Kako tužitelj nije uspio u sporu, dužan je naknaditi parnični trošak tuženiku, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od donošenja ove presude pa do isplate temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a.

12. Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Osijeku 14. siječnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3

2. Odvjetničko društvo Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu