Poslovni broj P-293/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu toga suda Gabrielu Staniću, u pravnoj stvari tužitelja IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tonći Milić, odvjetnik u Metkoviću, Kneza Domagoja 2/II, protiv tuženika Republika Hrvatska OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, radi prava vlasništva nekretnine, nakon zaključene glavne i javne rasprave 10. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika, te zakonskog zastupnika tuženika, 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj isključivi vlasnik dijela nekretnine položene u k. o. [katastarska općina] i kod Općinskog suda u Metkoviću, Zemljišnoknjižnog odjela Metković, upisane u zemljišnoknjižnom ulošku br. [broj ZK uloška] kao kat. čest. br. [katastarska čestica], Ševina Lozina, pašnjak, površine 25400 m2, i to baš dijela koje je RĐ iz [adresa], dipl. ing. geod., stalni sudski vještak za geodeziju, u skici - kopiji katastarskog plana (predloženom novom stanju), k. o. [katastarska općina], M 1:500, izrađenoj 29. rujna 2023. godine, a koja skica predstavlja sastavni dio geodetskog elaborata br. 2023-091, označio kao kat. čest. br. [katastarska čestica], površine 421 m2, pa je na temelju ove presude ovlašten odmah zatražiti od opisanog dijela kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], osnivanje nove katastarske čestice, a potom i uknjižbu brisanja prava vlasništva na toj novoosnovanoj katastarskoj čestici s tuženičina imena, uz istodobnu uknjižbu toga prava na svoje ime, za cijelo.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je izvanknjižni vlasnik i, računajući i vrijeme posjedovanja njegovih prednika, više od 100 godina neprekidno pošten, miran i istinit posjednik dijela nekretnine položene u k. o. [katastarska općina] i kod Općinskog suda u Metkoviću, Zemljišnoknjižnog odjela Metković, upisane u zemljišnoknjižnom ulošku br. [broj ZK uloška] kao kat. čest. br. [katastarska čestica], Ševina Lozina, pašnjak, površine 25400 m2, i to baš dijela koji je RĐ iz [adresa], dipl. ing. geod., stalni sudski vještak za geodeziju, u skici - kopiji katastarskog plana (predloženom novom stanju), k. o. [katastarska općina], M 1:500, izrađenoj 29. rujna 2023. godine, a koja skica predstavlja sastavni dio geodetskog elaborata br. 2023-091, označio kao kat. čest. br. [katastarska čestica], površine 421 m2. Opisani dio kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, usmenom i odmah u cijelosti realiziranom darovnom pogodbom, tužitelju je darovao njegov sada pok. otac HĐ, rođen **.**.1938., a umro **.**.2013., kojem je taj dio nekretnine usmenom i odmah u cijelosti realiziranom darovnom pogodbom darovao njegov otac ĆĐ. To zemljište tužiteljevi prednici koristili su kao vrt u kojem se sadilo razno povrće, na tom zemljištu su držali domaće životinje, a na jednom dijelu nalazila se i kamena štala u kojoj su držali stoku.

1.1. Nadalje ističe kako je nedugo nakon što mu je otac darovao opisano zemljište, tužitelj započeo je graditi obiteljsku kuću koja je završena 2004. godine, kada je u nju uselio. Dakle, tužitelj taj dio nekretnine koristi kao stambeni prostor i dvorište. Tužitelja, a ni njegove prednike, nikada nitko nije smetao u mirnom posjedovanju opisanog dijela kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. U zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] kao vlasnica kat. čest. br. [katastarska čestica], pašnjak, površine 25400 m2, upisana je Republika Hrvatska. Za predmetno zemljište nije podnesen zahtjev bivših vlasnika za povrat, sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. U DGU, Područnom uredu za katastar Dubrovnik, Ispostavi za katastar nekretnina Metković, kao posjednik kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], vode se Hrvatske šume d.o.o. Rješenjem o izvedenom stanju od 6. svibnja 2014. godine, donesenim po tužiteljevu zahtjevu, Dubrovačko-neretvanska županija, Upravni odjel za prostorno uređenje i gradnju, Ispostava u [adresa], ozakonila je stambenu zgradu na kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. Iz lokacijske informacije klasa: 350- 05/24-10/000537, urbroj: 2117-23-4/12-24-0003, od 12. travnja 2024. godine, koju je izdala Dubrovačko-neretvanska županija, Upravni odjel za prostorno uređenje i gradnju, Ispostava Metković, proizlazi da se predmetni dio katastarske čestice br. [katastarska čestica] nalazi unutar područja označenog kao izgrađeni dio građevinskog područja naselja.

1.2. Naposljetku tužitelj ističe da se dana 17. lipnja 2024. godine tužitelj Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko-upravnom odjelu, obratio zahtjevom za mirno rješenje spora, kojim je tom državnom odvjetništvu predložio da s njim sklopi nagodbu, kojom će mu Republika Hrvatska priznati pravo vlasništva na opisanom dijelu kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], i kojom će ga ovlastiti da u pogledu tog dijela označene katastarske čestice zatraži osnivanje nove katastarske čestice, a potom i uknjižbu brisanja prava vlasništva na toj novoosnovanoj katastarskoj čestici s njenog imena, uz istodobnu uknjižbu toga prava na svoje ime, za cijelo. Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, Građansko-upravni odjel, do dana podnošenja ove tužbe po tom zahtjevu nije donijelo državno odvjetničku odluku, već je dopisom broj:

N-DO-28/2024 od 18. lipnja 2024. godine pozvalo tužitelja da u roku od 15 dana pred Općinskim sudom u Metkoviću, sukladno pravilima za osiguranje dokaza, pokrene postupak radi izvođenja dokaza očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika koji bi trebao identificirati predmetno zemljište, te radi saslušanja svjedoka. Tužitelj nije postupio po navedenom zahtjevu Općinskog državnog odvjetništva u Metkoviću, Građansko-upravnog odjela, a niti je to bio dužan. To iz razloga što je taj zahtjev fakultativan, a ne obvezan. Povrh toga, tužitelj smatra, s obzirom na stilizaciju odredaba članka 186.a stavka 10. ZPP-a, da je taj zahtjev mogao podnijeti samo zajedno s Republikom Hrvatskom, a ne samostalno.

2. U odgovoru na tužbu tužena ističe kako smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186 a. ZPP-a. Među strankama je nesporno kako je tužena u postupku povodom zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja, istog pozvala da zahtjev dopuni sukladno odredbama čl. 106 Zakona o parničnom postupku radi dostave relevantne dokumentacije te je ODO Metković radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja i izvođenja potrebnih dokaza, pozvao ovdje tužitelje na primjenu odredbe čl. 186 a st. 10. Zakona o parničnom postupku u dijelu u kojem se podnositelju zahtjeva daje ovlaštenje da od suda zatraži da, primjenjujući na odgovarajući način odredbe tog zakona za osiguranje dokaza, izvede dokaze za koje smatra da su nužni radi utvrđivanja činjenica o kojima će ovisiti zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva protivne stranke za mirno rješenje spora, kojem prijedlogu ovdje tužitelj nije udovoljio, odnosno na isti se oglušio. Sukladno odredbama čl. 38 i 39. Zakona o državnom odvjetništvu, Državno odvjetništvo pozvat će podnositelja zahtjeva na ispravak odnosno dopunu zahtjeva ako zahtjev ne sadrži sve što mora sadržavati tužba ili je nerazumljiv te mu ostaviti rok od 15 dana za ispravak i dopunu, uz upozorenje na posljedice propisane stavkom 4. ovoga članka. Ako podnositelj zahtjeva u roku od 15 dana ne vrati državnom odvjetništvu ispravljeni zahtjev ili ga vrati bez ispravka ili dopune, smatrat će se da zahtjev za mirno rješenje spora nije bio niti podnesen. Državno odvjetništvo može zatražiti od podnositelja zahtjeva za mirno rješenje spora pokretanje postupka osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi donošenje odluke o osnovanosti njegova zahtjeva za mirno rješenje spora. S obzirom na navedeno, tužena je mišljenja kako, protivno navodima tužitelja, nisu ispunjeni uvjeti odredbe čl. 186 a u svezi odredbi čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku i čl. 38 i 39. Zakona o državnom odvjetništvu budući ovdje tužitelj nije podnio Zahtjev za mirno rješenje spora koji bi imao sadržaj predviđen kogentnim normama ZPP-a, a nakon što je pismenim putem upozoren nije pokrenuo odgovarajući postupak sukladno odredbama čl. 186 a st. 10. ZPP-a. Ovdje tužena uopće nije bila u mogućnosti opredijeliti stajalište o osnovanosti predmetnog zahtjeva s obzirom da je ovdje tužitelj odbio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka, a izvođenje istih dokaza predlaže u ovom postupku. Po mišljenju tužene navedeno bi predstavljalo razlog za odbačaj predmetne tuže, a tužitelj svakako ne bi ima pravo potraživati troškove postupka s obzirom da su vlastitim postupanjem prouzročio sve predstojeće sudske troškove. U ovom trenutku, s obzirom na odsutnost relevantnih dokaza, tužena može samo istaknuti kako tužitelj, po mišljenju tužene, ne dokazuju jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, odnosno ne dokazuju tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću. Tužitelj je dužan dokazati da bi njegovi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, način na koji su njegovi prednici posjedovali predmetnu nekretnine i koje kvalitete je bio taj posjed. Nadalje, stjecanje od osoba koje nisu bili vlasnici predmetne nekretnine nesporno ne predstavlja pravnu osnovu koja bi bila valjani pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine od strane tužitelja i po kojoj bi osnovi isti mogao steći pravo vlasništva. Pregledom isprava na koje se poziva tužitelj nije vidljivo da bi predmetna nekretnina bila predmet raspolaganja označenih prednika tužitelja u utuženoj površini i obliku. Pored navedenog tužitelj se poziva i na niz navodnih pravnih prednika no evidentno je kako su među istima prisutne brojne linije nasljeđivanja, te čak da su isti imali osnova za raspolaganje predmetnom nekretninom, što se spori, nedovoljno je jasan slijed kojim bi vlasništvo predmetne nekretnine navodno pripalo isključivo tužitelju.

2.1. Tuženica navodi da je u daljnjem tijeku postupka potrebno prvenstveno dopuniti priloženu skicu lica mjesta koordinatama ili prepoznatljivim referentnim točkama na način da bude pogodna za raspravljanje u sudskom postupku. Predlaže se zatim skicu lica mjesta dopuniti fotografijama lica mjesta. Nakon što predmet spora bude nedvojbeno identificiran, potrebno je raspraviti i da li predmetna nekretnina u dijelu predstavlja javno dobro sukladno odredbama Zakona o cestama i Zakona o komunalnom gospodarstvu te se u tom smislu predlaže pribaviti očitovanje Hrvatskih cesta d.o.o. kao nadležnog upravitelja prometnice D 62. Predlaže se pribaviti i podatke Informacijskog sustava prostornog uređenja o izgrađenosti predmetne nekretnine u slojevima od 1968. godine preko Hrvatske osnovne karte (1954. - 2009.) do danas. Predlaže se pribaviti očitovanje Hrvatskih šuma d.o.o. o eventualnoj pripadnosti predmeta spora šumskogospodarskoj osnovi te izvesti dokaz saslušanjem lugara Šumarije Metković nadležnog za gospodarsku jedinicu Rujnica na adresi, [adresa]. Predlaže se pribaviti i katastarske planove Habsburškog carstva te planove vojnih izmjera za predmetni lokalitet.

2.2. Predlaže također pozvati Hrvatske ceste d.o.o. Dubrovnik, sa intervencijskim efektom radi sudjelovanja u predmetnom postupku. Nadalje navodi da je u predmetnom je postupku tužitelj dužan predložiti relevantne dokaze na okolnosti dokazivanja sljedništva predmetne nekretnine, jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću, neprekinutu sukcesiju i na koji su način označeni prednici posjedovali predmetnu nekretninu i koje kvalitete je bio taj posjed te je potrebno raspraviti pitanje njihove savjesnosti, a radi same nesavjesnosti odnosno nepoštenja ne mogu biti ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću niti po odredbama OGZ-a, ZOVO-a ili ZVDSP-ima (paragraf 328 OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, čl. 18. st. 5. ZVDSP.).

2.3. Naposljetku ističe kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti do izvođenja dokaza potrebnih radi utvrđenja činjeničnog stanja i to očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka kao i razrješenjem spornog pitanja da li dio predmetne nekretnine predstavlja javno dobro nakon čega će tužena konačno moći opredijeliti svoje stajalište o konkretnoj pravnoj stvari. S obzirom na navedeno, tužena predlaže sudu odbaciti, a podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Izvedeni su dokazi uvidom u sve priložene isprave, i to: uvidom geodetski elaborat br. 2023-091 (list spisa 6-12), Izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (list spisa 13-15), povijesni zk izvadak (list spisa 16-23), presliku ručno vođenog zk ul. (list spisa 24-64), Izvod iz posjedovnog lista (list spisa 66), Izvod iz katastarskog plana (list spisa 67), povijest promjena (list spisa 68-70), Rješenje o izvedenom stanju (list spisa 72-74), lokacijsku informaciju (list spisa 75-77), Zahtjev za mirno rješenje spora (list spisa 79), dopis tužene ( list spisa 83-84), presudu ŽS u Rijeci posl. br. Gž- 2202/2018 (list spisa 85-91), dopis Hrvatskih šuma d.o.o., (list spisa 104-108), očevidom na licu mjesta (list spisa 115-118), saslušanjem svjedoka PĐ (list spisa 128-129), JĐ (list spisa 130) , ZĐ (list spisa 130- 131) i saslušanjem šumara Šumarije Metković (list spisa 131-132) te saslušanjem tužitelja (list spisa 132).

4. Ocjenjujući sve provedene dokaze zasebno, te u međusobnoj povezanosti, ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Među strankama nije sporna identifikacija nekretnine izrađena po geodetu RĐ iz rujna 2023. god., odnosno da je na predmetnom dijelu nekretnine oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo RH.

6. Među strankama je sporno:

- da li je tužitelj stvarni vlasnik sporne nekretnine, odnosno da li je to mogao steći darovanjem i nasljeđivanjem, odnosno njegovi prednici dosjelošću,

- da li predmet spora uopće predstavlja cestu (nerazvrstanu cestu),

- da li predmet spora predstavlja šumsko zemljište,

- da li su ispunjene pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a, odnosno da li su ispunjeni uvjeti za vođenje ove parnice.

7. Predmet spora je dakle zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva dijela nekretnine položene u k. o. [katastarska općina] i kod Općinskog suda u Metkoviću, Zemljišnoknjižnog odjela Metković, upisane u zemljišnoknjižnom ulošku br. [broj ZK uloška] kao kat. čest. br. [katastarska čestica], Ševina Lozina, pašnjak, površine 25400 m2, i to baš dijela koje je RĐ iz [adresa], dipl. ing. geod., stalni sudski vještak za geodeziju, u skici

- kopiji katastarskog plana (predloženom novom stanju), k. o. [katastarska općina], M 1:500, izrađenoj 29. rujna 2023. godine, a koja skica predstavlja sastavni dio geodetskog elaborata br. 2023-091, označio kao kat. čest. br. [katastarska čestica], površine 421 m2.

8. Pregledom Izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], utvrđeno je kako je predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske.

9. Iz Izvoda iz posjedovnog lista broj br. 680 k. o. [katastarska općina], proizlazi kako su na predmetnoj nekretnini kao posjednici upisane Hrvatske šume d.o.o..

10. Iz priložene lokacijske informacije proizlazi da se predmetni dio katastarske čestice nalazi unutar područja označenog kao izgrađeni dio građevinskog područja naselja.

11. Iz dopisa Hrvatskih šuma d.o.o. proizlazi da je predmetna nekretnina obuhvaćena programom gospodarenja šume na razdoblje od 01.01.2019. do 31.12.2028.

12. Očevidom na licu mjesta je utvrđeno da je s istoka granica predmetne nekretnine udaljena 1 m od ruba asfalta, na sjevernoj strani u svome istočnom završetku je definirana južnim bridom suhozida koji je susjedov, te se malo sjevernije od suhozida vidi i rasvjetni stup koji se ujedno nalazi na susjedovoj nekretnini, i to u udaljenosti od 70 cm u odnosu na nosač dalekovoda, a rasvjetni stup se također nalazi izvan predmetne parcele, i to uz rub suhozida, a koji je cijeli u vlasništvu susjedne nekretnine. U nastavku predmetnu nekretninu čini dio betonskog platoa od jasno definirane željezne bolcne, pravocrtno ka suhozidu, koji je u vlasništvu susjedne nekretnine ka sjeveru po jasno definiranom suhozidu na terenu, sve do ruba kuće oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Predmetna nekretnina dalje u nastavku lomi ka podzidu tj. nekretnini na kojoj je izgrađena susjedna kuća i ide do kraja podzide te rubom pokosa sve do nerazvrstane ceste oznake k. č. [katastarska čestica]. Na predmetnoj nekretnini je vidljiv i objekt u naravi obiteljska kuća, kao i uređeno dvorište oko kuće, te put do predmetne kuće. Na predmetnoj nekretnini nema vidljive šume niti šumskog zemljišta.

13. Svjedok PĐ je iskazao:

- da je rođen i cijeli svoj život živi tri kuće od ove nekretnine koja je predmet ovoga postupka i prikazan je na skici izmjere list spisa 123,

- da dobro poznaje kako tužitelja tako i njegovu obitelj i njegove pretke te zna da je oduvijek ovaj cijeli potez tj sve ove nekretnine koje su prikazane na listu spisa 123 u vlasništvu i posjedu privatnih osoba,

- da zna da ova nekretnina sada znake 3798/188 kao i ova nekretnina zapadno oznake 3798/164 i čestica zgr [katastarska čestica] bila vlasništvo još tužiteljeva djeda sada pok ĆĐ i njegove supruge NĐ, a pored te čest. zgr. je bila i jedna stara zgrada koja je bila još vlasništvo i tužiteljeva pradjeda,

- da kao dijete zna da su tužiteljevi djed i baka tu živjeli a na poziciji ove sadašnje kuće od tužitelja na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] je bio jedan njihov svinjar odnosno štala a na kojim temeljima je tužitelj sagradio svoju kuću prije više od 20 godina,

- da su tužiteljevi djed i baka imali pored tužiteljeva oca HĐ još troje živuće djece i to I i dvije kćeri,

- da što se tiče susjeda ovih nekretnina sve su u privatnom vlasništvu i između samih vlasnika nema nikakvih stvarno pravnih sporova pa je tako ova čestica oznake 3982 na kojoj je izgrađena kuća vlasništvo R odnosno sada njegova sina AĐ a ove nekretnine ispod tužiteljeve kuće do ceste su vlasništvo KĐ i H i ĆĐ,

- da je tužiteljev djed ĆĐ rođen početkom 1900-ih a misli da je preminuo oko Domovinskog rata,

- da što se tiče samih kultura ove predmetne nekretnine može reći da tu nikada nije bilo šume niti je tu šumar dolazio jer su tu bile domaće životinje tužiteljevih predaka a gdje se je moglo napravio bi se koji omanji vrt ili posadila neka voćka odnosno stablo pa se tako sjeća da je tu bio zasađen bajam,

- da je osobno poznavao tužiteljeva ova HĐ i njegova strica I te da od istih nikada nije čuo da isti imaju bilo kakvih obiteljskih sporova oko podjele starine,

- da na ovoj staroj kući poviše sada tužiteljeve nekretnine i djeca I imaju udjele, dok je ova nekretnina tužitelja stečena u vlasništvo darovanjem jer mu je pok HĐ dok je bio živ govorio da će to dati sinu IĐ odnosno njegovoj djeci tj svojim unucima,

- da je tužitelj ovu svoju kuću sagradio prije više od 20 godina te kako kuću tako i ovu svoju okućnicu od tada posjeduje te koliko zna nitko mu isto ne osporava niti ga ometa u njegovom iskorištavanju,

- da on koliko zna osobno a tako i iz priča svojih starih nikada nitko u njihovom selu na ovom području gdje je nekretnina tužitelja kao i nekretnine njegovih predaka nije imao nikakvih sporova niti bi im itko ikada kroz povijest sporio i osporavao posjedovanje kao i iskorištavanje ovi nekretnina na način kako je naveo,

- da kada je upitan da li u ovome mjestu gdje je predmetna nekretnina ima Ć može reći da on ne zna ni jednog Ć ali zna da su ove nekretnine poviše nekretnina tužitelja i nekretnina njegove obitelji tj njegovih predaka pučki zvali "Antunovac" a i taj jedan dio pripada obitelji ovdje tužitelja.

14. Svjedok JĐ je iskazao:

- da je rođen u ovome mjestu [adresa] i tu je živio nekih 40-ak godina kada se odselio u [adresa] ali i dan danas svakodnevno odlazi u ovo mjesto jer je udaljeno samo par kilometara te u tom mjestu ima svoje starine i drži domaće životinje guske, patke, koze i sl.,

- da dobro pozna tužitelja, njegovu obitelj tako i njegove pretke odnosno cijelo ovo područje gdje je predmetna nekretnina pa tako zna da je ovo sve bilo još tužiteljevih pradjeda i to iz razloga jer je tužiteljev djed ĆĐ koji je rođen 1912. na svome zemljištu sagradio sebi obiteljsku kuću sada oznake zgr. 927 a koja je položajno 20-ak- m zapadnije od ove kuće tužitelja,

- da su tužiteljev djed ĆĐ i njegova supruga NĐ to svoje zemljište u potpunosti obrađivali na način da su imali vrtle gdje su se isti mogli napraviti gdje su sadili jednogodišnje kulture a ostatak parcele je koristio za ispašu životinja te su imali i par stabala mislim bajama ili oraha,

- da su kao i svi drugi imali kravu, svinju i kokoši a držali su ih u štali koja je bila na poziciji gdje je sada IĐ napravio svoju obiteljsku kuću,

- da dobro poznaje tužiteljevu obitelj pa je tako poznavao i njegova oca HĐ i njegova brata I te zna da isti nisu imali nikakvih sporova vezano za nasljeđivanje i diobu obiteljske imovine pa tako nasljednici od I tj sam I dok je bio živ su dobili jedan dio nekretnina na drugom mjestu a i oni sami imaju udjele u ovoj staroj obiteljskoj kući,

- da je tužiteljev otac HĐ ovo zemljište koje je sada od IĐ dakle dobio od svog oca ĆĐ a sam HĐ mu je rekao da je ovo zemljište namijenio i darovao svome sinu IĐ,

- da je pok HĐ je osim IĐ imao još jednog sina P koji je umro a njegovi nasljednici žive u [adresa] te od istih nije čuo da svojataju ovo zemljište ili da imaju bilo kakvih sporova sa tužiteljem,

- da je tužitelj ovu svoju kuću započeo sa gradnjom prije 30-ak godina a istu je gradio prema svojim mogućnostima,

- tvrdi da na ovim nekretninama kako tužitelja tako i njegovih predaka nikada kroz povijest nije bilo šume, a ista je udaljena nekih 50-70 m i to od ruba zemljišta tužiteljevih predaka,

- da su sve ove okolne nekretnine oduvijek bile u privatnom vlasništvu i posjedu i to obitelji KĐ, HĐ i AĐ.

15. Svjedokinja ZĐ, supruga tužitelja, je iskazala:

- da se u ovu kuću ZĐ udala 1988. g. te su ona i njen suprug IĐ jedno vrijeme živjeli u kući od njegova djeda ĆĐ koja se nalazi 20-ak metara zapadno a jedno vrijeme u kući od svekra HĐ koja se nalazi dvije kuće istočno od ove nekretnine na kojoj su ona i IĐ sagradili obiteljsku kuću prije više od 20-ak godina,

- da je cijelo ovo područje tj gdje je sada naša kuća, gdje je kuća svekra HĐ kao i ova kuća stara u kojoj su živjeli preci njenog supruga bila njegova djeda ĆĐ tj nitko od njih nije ništa kupovao već se nasljeđivalo ili dobivalo od svojih predaka,

- da je njima svekar dao ovo zemljište da sebi sagrade kuću što su i napravili a odgovorno tvrdi da nitko od nasljednika ĆĐ kojega je i osobno poznavala pa tako ni od nasljednika njenog svekra HĐ im nije nikada osporavao na bilo koji način vlasništvo ovoga zemljišta, svi su znali za njihovu gradnju i sa svima su u obiteljskim dobrim odnosima.

16. Svjedok EĐ je iskazao:

- da je on šumar Šumarije Metković i da u sklopu svoga posla obilazi i nadzire i ovo područje koje mu je pokazano na skici list spisa 123 budući njihove uređivačke službe donesu plan gospodarenja šumom odnosno šumsko gospodarsku osnovu koja se otprilike mijenja svakih 10 godina te njemu dostave da on to operativno obilazi,

- da u sklopu svoga posla prati promjene na tome zemljištu koje je u sklopu šumsko gospodarske osnove pa tako prati ukoliko netko nešto zasadi ili posječe, on to istraži te dokumentira i proslijedi dalje njihovim službama na postupanje,

- da on u sklopu svoga postupanja utvrdi eventualno neku promjenu,

- da utvrdi razmjere te promjene kao i samu lokaciju te proslijedi dalje svojim službama koje eventualno mogu utvrđivati da li se tu radi o stvarnom privatnom vlasništvu jer to nije u njegovoj domeni postupanja,

- da vezano za ovu nekretninu koja je predmet spora budući on svakodnevno isto obilazi može reći da na njoj nema visoke šume kao šume već da ima samo nekog niskog raslinja tipa grmovi, makija i sl.,

- da nikada nije sastavljao bilo kakav izvještaj vezano za ovu nekretninu koja je predmet ovoga postupka,

- da koliko zna može reći da oni kao šumarija na ovim nekretninama ispod ovoga puta tj oznake 3798/164 kao ni oko ovih kuća nisu ništa pošumljavali.

17. U svom stranačkom iskazu tužitelj IĐ je iskazao da je pozorno slušao iskazivanja svjedoka te da su isti iskazivali istinu, da unutar njegove obitelj nema nikakvih sporova, i da je ovo sada njegova nekretnina pa može samo dodati da se njegova loza IĐ doselila i prije 1800. godine sa predjela sadašnjeg mjesta Vid odnosno naselja Ograđe pa su tako još njegovi šukundjedovi zauzeli ovo područje a zna da je i njegov pradjed HĐ ovdje gdje je stara kuća imao svoju kamenu kuću koju je njegov djed ĆĐ proširio i uredio te tu živio sa svojom obitelji. Cijelo ovo područje je kako u posjedu njegove loze tako i u posjedu drugih loza odnosno u privatnom posjedu sigurno više od 150 godina. Ovaj lokalitet se davno prije zvao "Antunovac" ali ovaj mikro lokalitet gdje su nekretnine njegovih predaka se poslije zvao "Španjićevac" i to po njegovoj prabaki koja je bila rođena J. Posebno napominje da na svim ovim nekretninama koje su njegove obitelji i predaka već cijeli ovaj period od kada su njegovi šukundjedovi isto zaposjeli nema šume kojom upravljaju Hrvatske šume jer se sve to obrađivalo i sve što je naraslo na toj zemlji je sađeno od ruku njegovih predaka.

18. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka jer su isti iskazivali vrlo detaljno, precizno te su se njihovi iskazi međusobno podudarali, a radi se o osobama koje su obiteljski i mjesno vezane za to područje, pa su im činjenice posjedovanja poznate iz neposrednog opažanja i obiteljskih priča. Iz svega ovoga sud zaključuje da je utužena nekretnina u samostalnom, istinitom i zakonitom posjedu tužitelja i njegovih predaka zasigurno od prije 1900-te godine, dok pravni slijed unutar tužiteljeve obitelji nije sporan, odnosno da isti utuženu nekretninu samostalno, zakonito istinito i pošteno posjeduje preko potrebnih 20 godina.

19. Iz dokazne građe sud je izveo slijedeće zaključke:

- da se predmetna nekretnina u privatnom posjedu, i to tužiteljevih predaka tj. još od šukundjeda, više od 150 godina,

- da je istu od tužiteljeva pradjeda HĐ, naslijedio njegov djed ĆĐ koji je rođen početkom 19. stoljeća, a nakon Klemine smrti je istu dobio otac tužitelja HĐ,

- da je ova nekretnina što se tiče gabarita i izgrađenosti oduvijek ovakva te da nikada tu nije bilo nikakve šume,

- da je tužiteljev otac HĐ ovu nekretninu darovao tužitelju za izgradnju obiteljske kuće prije više od 20 godina,

- da sporna nekretnina ne predstavlja javno dobro sukladno odredbama Zakona o cestama,

- da na predmetnoj nekretnini nije bilo šume 1990. godine.

20. Naime, na ovako utvrđene činjenice sud je primijenio materijalno pravo iz § (paragrafa) 1472. Općeg građanskog zakonika ("Justizgesetzsammlung" 1/1811, 1. siječnja 1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u Karlovačkoj Granici, 1. kolovoza 1815. u Istri, 1. siječnja 1816. u Dalmaciji, a 1. svibnja 1853. na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji) koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, "Narodne novine" broj 73/91, dalje: „OGZ“), sadržajno u svezi s načelnim mišljenjem zauzetim na sjednici Saveznog vrhovnog suda SFRJ od 4. travnja 1960., neimenovane odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90, "Narodne novine" broj 53/91, dalje: „ZOVO“), te čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: „ZV“).

21. Nekretnine se mogu steći, a time i njihov zakonit posjed (čl. 18. st. 1. ZV), na četiri načina: na temelju pravnog posla, odluke suda ili druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, što je danas propisano čl. 114. do 160. ZV, a ranije bivšim zakonima i pravnim pravilima koji su regulirali područje stvarnog prava. Što se tiče nasljeđivanja kao temelja stjecanja, po čl. 128. st. 1. ZV vlasništvo se stječe u času otvaranja nasljedstva. Dakle, samom činjenicom smrti i ispunjenjem zakonskih pretpostavki nasljednog temelja: srodstva i nasljednog reda - ako se nasljeđuje temeljem zakona, odnosno oporuke - ako se nasljeđuje temeljem oporuke. Rješenje o nasljeđivanju je samo deklaratornog značaja. Prelazak vlasništva s pretka na nasljednika uslijedio je čak i ako nije vođen ostavinski postupak, i ako nije doneseno rješenje o nasljeđivanju. Sud je poklonio vjeru saslušanim svjedocima glede činjenica darovanja i nasljeđivanja, te da je otac tužitelja HĐ, između ostaloga predmetnu nekretninu dobio od svoga oca ĆĐ (koji je istu dobio od svoga oca HĐ), s kojima su zapravo najkasnije postali izvorni stjecatelj temeljem dosjelosti obzirom da su svjedoci svjedočili da su tužiteljevi predci posjednici (vlasnici) sporne nekretnine više od 150 godina, a tijekom postupka se nije ukazalo da bi činjenice bile drugačije.

22. Glede stjecanja dosjelošću od strane prednika tužitelja, sve da i nije dokazano stjecanje prije 1941., a pod, za tužitelja, nepovoljnijom pretpostavkom da je ova nekretnina nakon 1945. postala društveno vlasništvo, i tada je tužitelj (sa svojim predcima) stekao vlasništvo dosjelošću po pravnom shvaćanju izloženom u više odluka Evropskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

23. Naime, a kako je to u više odluka viših sudova utvrđeno, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz čl. 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZV koji je propisao: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina. Stoga je i najgorem slučaju dosjelost nastupila u razdoblju 1951-1991.

24. To jer je pomenuta odredba čl. 388. st. 4. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, i drugim, zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u nedavnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

25. Izloženo pravno shvaćanje Vrhovnog sud Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

26. Ispunjena je i zadnja pretpostavka iz ovog pravnog shvaćanja - da se time "ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona". U ono vrijeme, 1. siječnja 1997., kako to proizlazi iz raspravne građe, nitko drugi osim tužiteljevih pravnih prednika nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama, odnosno za to nitko nije istako bilo kakvu primjedbu ili prigovor, a to niti ne proizlazi iz raspravne građe. Pritom se kod nevrijeđanja vlasničkih prava poglavito misli na osobe koje bi bile ovlaštene za naknadu imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZNI). A zahtjevi ovlaštenika naknade su i motivirali Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine bivšu odredbu čl. 388. st. 4. ZV.

27. Iz podataka u zemljišnim knjigama (vlasnički list) ne proizlazi da bi itko ikada zahtijevao naknadu po ovom zakonu.

28. Nadalje, neosnovano se tužena poziva na odredbe Zakona o šumama uz tvrdnju da je predmetna nekretnina šuma/šumsko zemljište.

28. 1. Naime, uvidom u zemljišne knjige i katastarski operat, jasno slijedi da je predmetno zemljište u zemljišnoj knjizi i katastru upisano kao pašnjak.

28.2. Treba obrazložiti da je pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena 16. listopada 1990., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine broj 41/90, dalje ZID ZOŠ), te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske, s time da se prema odredbi čl. 4. ZOŠ-a, šumom prema tom Zakonu smatralo zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a da se šumom nisu smatrale odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima, dok se šumskim zemljištem, prema tom Zakonu, smatralo zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.

28.3. Prema utvrđenju ovoga suda, sporni dio nekretnine (fizički i materijalno odijeljeni dio nekretnine koji predstavlja pojedinačno određenu stvar u smislu odredbe čl. 5. st. 1. ZV-a i koji, stoga, može biti predmet stjecanja prava vlasništva), u naravi je bilo izgrađeno zemljište i to na način da su prednici tužitelja, djed i baka, na utuženom dijelu predmetne nekretnine, izgradili štalu na kojim temeljima je dijelom tužitelj izgradio kuću, s time da na utuženu nekretninu nikada nije dolazio lugar, već se državna nekretnina nalazila dosta poviše utuženog dijela, iz čega slijedi da na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a od 16. listopada 1990., (kojim je Republika Hrvatska postala vlasnikom šuma i šumskog zemljišta), predmetni dio nekretnine nije predstavljao šumu (niti šumsko zemljište), čime tuženica, stupanjem na snagu navedenog Zakona (ZID ZŠ/90), na istom nije stekla pravo vlasništva. To stoga što se radilo o dijelu nekretnine koji najmanje od 1900., po svojoj naravi nije bio šuma, niti šumsko zemljište, a isto tako niti pod državnom upravom (na korištenju i upravljanju), pa za ovu pravnu stvar nije niti bitna činjenica je li ili nije te kada predmetna nekretnina bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem, slijedom čega je za zaključiti da predmetna nekretnine kroz cijelo razdoblje njezina posjedovanja od strane tužitelja i njegovih prednika, dakle od 1900. pa nadalje, nije bila državna imovina koja bi stupanjem na snagu ZID ZŠ-a, po samom zakonu, kao šuma i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu, postala vlasništvo tuženice.

29. U tom smjeru je potrebno ukazati i na odluku Ustavnog suda RH od 12. siječnja 2000. broj U-I-374/1998, kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe čl. 55. st. 2. Zakona o šumama (»Narodne novine«, br. 52/90 - pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93), kojom odlukom je ista odredba i ukinuta, razmatrajući koju odredbu je Ustavni sud imao u vidu „da je odredbom čl. 159. ZV-a, propisano dvostruko vrijeme trajanja posjeda za stjecanje vlasništva dosjelošću na stvari (između ostalih) u vlasništvu Republike Hrvatske, te da je institut dosjelosti u pravu vezan uz potrebu da se određena faktična stanja, faktična vlast, nakon izvjesnog vremena uskladi s pravom, pretvori u subjektivno pravo (što nalaže kako načelo pravičnosti tako i načelo sigurnosti u pravnom prometu jer treba omogućiti onom tko je neku stvar ili pravo stekao u posjed na način koji zaslužuje zaštitu, da nakon proteka određenog vremena postane i pravno nositeljem stečenog prava)“, temeljem čega je Ustavni sud utvrdio, „imajući u vidu da je gospodarenje šumama od interesa za Republiku Hrvatsku (zbog čega su propisana faktična ograničenja vlasništva, koja se realiziraju kroz uvjete i načine gospodarenja šumama i šumskim zemljištem), da je protivno temeljnim ustavnim načelima demokratske države, apsolutno isključivanje mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću, posjedniku propisane kakvoće koji šumom, odnosno šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, gospodari na način uređen zakonom i kroz zakonom propisano vremensko razdoblje“. Stoga je Ustavni sud utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s načelom ustavnosti i zakonitosti, koje je utvrđeno odredbom članka 5. Ustava, a također i s odredbom članka 3. Ustava, koja nepovredivost vlasništva, a time i mogućnost stjecanja vlasništva, svrstava u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske“. Ustavni sud je također utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s odredbom članka 48. Ustava, napose odredbom stavka 2. tog članka, koja propisuje da vlasništvo obvezuje, iz razloga što se štiti vlasništvo države u slučaju kada je očigledno da država kao vlasnik šumom, odnosno šumskim zemljištem ne gospodari kroz značajno vremensko razdoblje, unatoč izričitim odredbama Zakona o šumama“.

30. Da predmetna nekretnina ne predstavlja zemljišni pojas HR cesta razvidno je iz samog priloženog geodetskog elaborata, skice izmjere i uviđaja lica mjesta, a na koje se upravitelj cesta u potpunosti oglušio.

30.1. Naime, prema čl. 4. Zakona o cestama ("Narodne novine" br. 84/2011, 18/2013, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, 144/2021, 114/2022, 114/2022, 4/2023, 133/2023) javnu cestu čine i zemljišni pojas s obiju strana ceste potreban za nesmetano održavanje ceste širine prema projektu ceste, a najmanje jedan metar računajući od crte koja spaja krajnje točke poprečnog presjeka ceste, a iz uviđaja lica mjesta je razvidno da je zadovoljen uvjet iz Zakona o cestama.

31. U konačnici uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora tužitelja, a koji je Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću zaprimilo 17. lipnja 2024. (list spisa 79) je razvidan subjektivni i objektivni identitet predmeta spora, dok je sukladno članku 186. a st. 10. ZPP-a propisano da RH i podnositelj zahtjeva mogu pokrenuti osiguranje dokaza, međutim isto je fakultativno, a ne nužno za vođenje spora.

32. Stoga je ovaj sud jasno i nedvojbeno utvrdio da je tužitelj vlasnik kao u izreci, te ima ovlaštenje i pravni interes ishoditi ovakvu presudu.

33. Odluka o trošku postupka je izostala jer ga stranke nisu popisale.

Metković, 14. siječnja 2026.

S u d a c :

Gabriel Stanić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Tonći Milić, odvjetnik u Metkoviću, e-Oglasna ploča

2. Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, e-Oglasna ploča