REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6, Zagreb
Poslovni broj: Us I-3694/2021-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužiteljice ZŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Maja Buhin, odvjetnica u Zagrebu, Ulica kneza Borne 14, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi poreza na promet nekretnina, 14. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-20/20-01/790, URBROJ: 513-04-21-2 od 29. listopada 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Dubrave KLASA: UP/I-410-20/2016-01/11816, URBROJ: 513-007-01-03-2020-017 od 13. svibnja 2020. te za vraćanje na ponovni postupak.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-20/20-01/790, URBROJ: 513- 04-21-2 od 29. listopada 2021. odbijena je žalba tužiteljice protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Dubrave KLASA: UP/I-410-20/2016-01/11816, URBROJ: 513-007-01-03- 2020-017 od 13. svibnja 2020., kojim je tužiteljici u ponovnom postupku utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 90.080,75 kn te joj je na tu osnovicu utvrđen porez na promet nekretnina po stopi 5% u iznosu od 4.504,04 kn.
2. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da podnosi tužbu jer je odbijena njezina žalba uz paušalno navođenje da upravno tijelo "ne nalazi zakonske osnove za udovoljiti njezinom žalbenom zahtjevu" te da je pobijano rješenje doneseno temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Dodaje da članak 98. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku jasno propisuje da izreka rješenja mora biti određena te da ista sadržava odluku o upravnoj stvari. Opisuje da se u izreci pobijanog drugostupanjskog rješenja samo navodi "žalba se odbija“. Iznosi da se, dakle, u izreci pobijanog drugostupanjskog rješenja uopće ne navodi niti specificira o kojoj konkretnoj žalbi je riječ, odnosno tko podnosi žalbu i protiv kojeg rješenja, a osobito je nedopustivo da se u izreci drugostupanjskog rješenja uopće ne navodi da li se time potvrđuje osporavano prvostupanjsko rješenje, pa joj ostaje samo za nagađati da je tome tako, i to temeljem obrazloženja istog rješenja, a koje je obrazloženje sastavljeno protivno članku 98. stavku 5. važećeg Zakona o općem upravnom postupku te temeljem uvodnog dijela rješenja u kojem se navodi da je drugostupanjsko upravno tijelo pristupilo odlučivanju o njezinoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Područnog ureda Zagreb. Nastavlja da slijedom navedenog, izreka drugostupanjskog rješenja ne sadrži određenu odluku o upravnoj stvari, a time je ista izreka nužno nejasna pa je pobijano rješenje nezakonito i "neodrživo" već zbog navedenog razloga. Smatra da je opisanim postupanjem upravnog tijela došlo do povrede članka 98. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku. Ukazuje da u obrazloženju rješenja upravnog tijela, među ostalim, moraju biti navedeni i objašnjeni svi razlozi koji su bili odlučujući za donošenje odluke sadržane u izreci istog rješenja. Navodi da u obrazloženju pobijanog rješenja upravno tijelo samo kronološki nabraja okolnosti predmetnog slučaja, međutim, da isto upravno tijelo ne iznosi niti obrazlaže razloge zbog kojih i temeljem kojih isto upravno tijelo smatra da su pravno relevantne činjenice u dovoljnoj mjeri utvrđene, niti su u obrazloženju pobijanog rješenja na odgovarajući način obrazloženi razlozi zbog kojih je odbijena njena žalba protiv prvostupanjskog rješenja, pa je prilikom sastavljanja obrazloženja rješenja došlo do povrede članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku. Navodi da u obrazloženju pobijanog rješenja tuženik citira odredbe članaka 9., 14. i 4. Zakona o porezu na promet nekretnina te nadalje navodi da je prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku sastavilo novi zapisnik o procjeni nekretnine 14. travnja 2020. te da iz navedenog zapisnika proizlazi da je od tri usporedne vrijednosti nekretnine, uzeta najniža vrijednost od 362,98 kn/m2 za zemljište u zoni prometnog koridora te je utvrđena nova niža porezna osnovica od 90.080,75 kn. Dodaje da zaključno upravno tijelo navodi da se punomoćnik tužiteljice nije očitovao na dostavljeni zapisnik. Ističe da prethodno iznesene okolnosti nisu sporne. Opisuje da međutim, osim navedenih okolnosti, postoje i druge pravno relevantne činjenice na koje je ukazivala još u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, ali koje okolnosti tuženik nije uzeo u obzir prilikom meritornog odlučivanja iako su te pravno relevantne činjenice od presudnog značaja za donošenje meritorne odluke. Napominje da je u žalbi ukazivala da dio čestica koje su predmet utvrđivanja porezne obveze u ovoj pravnoj stvari u naravi predstavlja put. Napominje da čestice koje su predmet utvrđivanja porezne obveze nisu u njezinom posjedu. Dodaje da je uz žalbu protiv prvostupanjskog rješenja Područnog ureda Porezne uprave dostavila tuženiku rješenje Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 9. svibnja 2020, broj: Z-15389/19, koje rješenje je doneseno temeljem prijavnog lista broj RN 55/19, KLASA: 932-06/18-02/5440, URBROJ: 251-15-02-1-19-6, kopije katastarskog plana, očitovanja Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 22. studenog 2018., potvrde Grada Zagreba, Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 6. ožujka 2019., uvjerenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 22. studenog 2018., te temeljem članka 131. Zakona o cestama. Iznosi da je spomenuto rješenje Zemljišnoknjižnog odjela suda od iznimnog značaja za utvrđivanje porezne obveze u ovoj pravnoj stvari. Nastavlja da se, naime, označenim rješenjem Zemljišnoknjižnog suda dio zk.č.br. 393/10, k. o. [katastarska općina] i to u površini od 193 m2, te zk.č.br. 393/17 u površini od 203 m2, poništavaju uslijed spajanja u zk.č.br. 415/71, k. o. [katastarska općina]. Dodaje da zk.č.br. 393/10 i zk.č.br. 393/17, k. o. [katastarska općina] odgovaraju k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] te da su predmet utvrđivanja porezne obveze u ovoj pravnoj stvari. Opisuje da je do navedenog spajanja i poništavanja čestica došlo iz razloga što dio zk.č.br. 393/10 u površini od 193 m2 od ukupne površine od 58 čhv ili 208,6 m2 te zk.č.br. 393/17 u površini od 203 m2 (dakle čitava površina te čestice) prema prostorno-planskoj dokumentaciji ulaze u zonu prometnog koridora te u naravi predstavljaju put. Ističe da dio zk.č.br. 393/10 u površini od 193m2 te čitava zk.č.br. 393/17, predstavljaju nerazvrstanu cestu u vlasništvu Grada Zagreba, sve sukladno odredbi članka 131. Zakona o cestama, a na temelju kojeg zakona je i doneseno rješenje zemljišnoknjižnog suda. Zaključuje da ona nije vlasnik označenih dijelova čestica niti je to isti postala temeljem ugovora o kupoprodaji iz 2016., niti je uopće mogla postati vlasnik istih čestica i to s obzirom na činjenicu da su dijelovi predmetnih čestica u naravi predstavljali nerazvrstanu cestu još u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji iz 2016., međutim, potonje stanje (nerazvrstana cesta) nije bilo evidentirano u zemljišnim knjigama u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji iz 2016. Ističe da je upravo iz navedenih razloga, sukladno članku 131. stavku 3. Zakona o cestama i doneseno spomenuto rješenje zemljišnoknjižnog suda od 9. svibnja 2020. Z-15389/19, sve u cilju usklađenja zemljišnoknjižnog stanja sa stanjem u naravi. Ukazuje da odredba članka 101. stavka 1. važećeg Zakona o cestama jasno i nedvojbeno propisuje da je nerazvrstana cesta javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalazi. Obrazlaže da članak 101. stavak 2. jasno propisuje da se nerazvrstana cesta ne može otuđiti iz vlasništva jedinice lokalne samouprave niti se na njoj mogu stjecati stvarna prava osim prava služnosti i prava građenja radi građenja građevina sukladno odluci izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave pod uvjetom da ne ometaju odvijanje prometa. Napominje da je prethodno iznesene pravno relevantne činjenice iznijela i obrazložila u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, međutim, da ih je tuženik u cijelosti ignorirao. Ističe da u obrazloženju pobijane odluke tuženik nije iznio niti obrazložilo razloge zbog kojih smatra da prethodno navedene činjenice eventualno nisu bitne za meritorno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari pa da je pobijano rješenje nezakonito i iz navedenog razloga. Mišljenja je da opisanim postupanjem upravno tijelo izravno krši kogentne pravne norme iz članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, zatim odredbe iz članaka 8., 9. i 51. istog Zakona te kogentne pravne norme iz članaka 101. i 131. važećeg Zakona o cestama. Iznosi da je prethodno opisanim postupanjem tuženika, onemogućena u efikasnom ostvarivanju prava na žalbu protiv prvostupanjskog rješenja, kao prava, zajamčenog Ustavom, a da je ujedno došlo i do povreda njenih prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 2. Ustava, s obzirom da je pravo na obrazloženu odluku važan aspekt prava na pravično suđenje te prava na pristup sudu, a koja prava su zajamčena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te praksom Europskog suda za ljudska prava. Dodaje da nastavno na navedeno, tuženikovo ignoriranje njenih žalbenih navoda vezano uz nerazvrstane ceste te ignoriranje citiranih odredbi Zakona o cestama, uz istovremenu "mehaničku" primjenu odredi Zakona o porezu na promet nekretnina te uz istovremeno propuštanje tuženika da na jasan, argumentiran i koncizan način obrazloži način na koji su cijenjeni određeni dokazi te utvrđivane određene činjenice u ovoj pravno stvari, ujedno se mogu okvalificirati kao pretjerani formalizam u postupanju i odlučivanju upravnog tijela. Iznosi da je, naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u više svojih presuda jasno i izričito naveo sljedeće: "pravna sigurnost - zajedno s načelom supremacije prava - podrazumijeva da je pravo stvoreno kako bi se primjenjivalo u praksi na konkretne životne situacije. Predlaže poništiti prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje te predmet vratiti na ponovni postupak uz naknadu troškova upravnog spora.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja. Predlaže da se odbije tužba.
4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Nesporno je da je prvostupanjskim poreznim rješenjem tužiteljici utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 90.080,75 kn te na tu osnovicu porez na promet po stopi 5% u iznosu od 4.504,04 kn.
7. Sporno je, je li pravilno tužiteljici utvrđen taj porez.
8. Tuženik je u obrazloženju osporavanog rješenja naveo da je spisu predmeta priložen ugovor o kupoprodaji sklopljen 29. lipnja 2016. kojim je tužiteljica stekla predmetne nekretnine. Dodao je da je ovdje nesporno da je ugovorom o kupoprodaji od 29. lipnja 2016. ostvaren promet nekretnina sukladno odredbama članka 4. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine" broj: 69/97., 26/00., 153/02., 22/11. i 143/14.), da je tužiteljica, prema članku 6. stavku 1. istog Zakona, kao stjecatelj nekretnine obveznik poreza na promet nekretnina, te da je porezna obveza sukladno članku 14. stavku 1. istoimenog Zakona nastala u trenutku sklapanja ugovora. Iznio je da je nastanak porezne obveze po predmetnom ugovoru o kupoprodaji prijavljen Poreznoj upravi 29. lipnja 2016. Nastavio je da je člankom 9. stavkom 1. Zakona o porezu na promet nekretnina propisano da je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze, pod kojom se prema stavku 2. navedenog članka razumijeva cijena koja se za nekretninu postiže ili može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze, a da je stavkom 4. istog članka propisano da Porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju ako je ukupan iznos naknade koju daje ili isplaćuje stjecatelj približno jednak cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu. Istaknuo je da je Porezna uprava prema stavku 7. istog članka, ovlaštena procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine ako je ukupan iznos naknade iz stavka 4. i 6. toga članka manji od cijena koje se postižu ili se mogu postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze, dok je stavkom 8. istog članka propisano kako procjenu tržišne vrijednosti nekretnine iz članka 7. toga članka utvrđuje službenik Porezne uprave na temelju usporednih podataka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja u približno isto vrijeme. Obrazložio je da se u smislu navedenih zakonskih odredbi, za tržišnu vrijednost nekretnine u pravilu utvrđuje ona vrijednost koja je navedena u ispravi o stjecanju, osim, ukoliko se u postupku ocijeni da ta vrijednost nije odgovarajuća cijenama nekretnina koje se postižu na tržištu u vrijeme stjecanja nekretnine, u kojem je slučaju tada porezno tijelo ovlašteno procjenom utvrditi tu vrijednost sukladno pokazateljima tržišta nekretnina na tom području. Iznio je da je tržišna vrijednost predmetne nekretnine utvrđena procjenom temeljem usporednih podataka iz Informacijskog sustava Porezne uprave. Istaknuo je da članak 14. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina propisuje da porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora ili drugog pravnog posla kojim se stječe nekretnina. Opisao je da je prvostupanjsko tijelo donijelo 27. listopada 2017. rješenje KLASA: U P/I-410-20/2016-001/11816, URBROJ: 513-007-01-03-2017-004 kojim je na utvrđenu poreznu osnovicu u iznosu 93.083,60 kn razrezan porez na promet nekretnina u iznosu 4.654,18 kn., a da je na navedeno rješenje tužiteljica izjavila žalbu koju je on rješenjem od 14. siječnja 2020. uvažio i predmet vratio na ponovni postupak obzirom je procjena izvršena temeljem samo jednog usporednog podatka. Istaknuo je da je u ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo sastavilo novi zapisnik o procjeni nekretnine 14. travnja 2020. iz kojeg proizlazi kako je od tri usporedne vrijednosti kao usporedni podatak uzeta najniža vrijednost od 362,98 kn/m2 za predmetnu nekretninu, zemljište u zoni prometnog koridora u [adresa], te je utvrđena nova niža porezna osnovica u iznosu 90.080.75 kn. Iznio je da je zapisnik o procjeni opunomoćenici tužiteljice dostavljen na očitovanje 20. travnja 2020., a da se opunomoćenica tužiteljice na isti nije očitovala, pa da je prvostupanjsko tijelo 13. svibnja 2020. donijelo pobijano porezno rješenje. Napomenuo je da razmatrajući žalbu i podatke u spisima predmeta ne nalazi zakonske osnove udovoljiti žalbenom zahtjevu tužiteljice. Zaključio je da, slijedom navedenoga, budući da je pobijano porezno rješenje donijeto na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te sukladno zakonskim propisima, žalbu je kao neosnovanu valjalo odbiti.
9. Iz zapisnika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Dubrava KLASA: UP/I-410-20/2016-01/11816, URBROJ: 513-07-01-03-20-015 od 14. travnja 2020. proizlazi da je na temelju članka 9. stavka 5. Zakona o porezu na promet nekretnina u postupku utvrđivanja poreza na promet nekretnina na temelju kupoprodajnog ugovora od 29. lipnja 2016. za stjecanje nekretnina upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja odgovara dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 496,34 m2, u naravi zemljište u zoni prometnog koridora u [adresa], utvrđena tržišna vrijednost u iznosu od 180.161,49 kn, što za ½ dijela iznosi 90.080,75 kn (porez po stopi od 5%), usporedbom prema istim ili sličnim nekretninama u istoj katastarskoj općini, a prema cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu u približno istom vremenskom razdoblju. Navedeno je da su kao usporedni podatak poslužile vrijednosti postignute u predmetima:
1. KLASA: UP/I-410-20/15-01/21920, gdje je predmet kupoprodaje bilo građevinsko zemljište, iste namjene, površine 104,00 m2, po ugovorenoj cijeni od 362,98 kn/m2 2. KLASA: UP/I-410-20/16-01/23687, gdje je predmet kupoprodaje bilo građevinsko zemljište, iste namjene, površine 341,00 m2, po ugovorenoj cijeni od 733,13 kn/m2 3. KLASA: UP/I-410-20/16-01/10446, gdje je predmet kupoprodaje bilo građevinsko zemljište, iste namjene, površine 424,41 m2, po procijenjenoj cijeni od 771,24 kn/m2 te da je kao usporedni podatak uzeta vrijednost iz 1. točke u iznosu od 362,98 kn/m2. Izneseno je da tužiteljici daju mogućnost da se očituje te da ju pozivaju, ukoliko se ne slaže s utvrđenom tržišnom cijenom, da dostavi u roku od 15 dana od dana primitka tog zapisnika elaborat o procjeni ovlaštenog sudskog vještaka, budući da je teret dokaza u smanjenju porezne obveze na strani poreznog obveznika. Nastavljeno je da će se, u slučaju da u ostavljenom roku ne dostavi elaborat o procjeni ovlaštenog sudskog vještaka, postupak nastaviti te da će se smatrati da se slaže s utvrđenom vrijednošću.
10. Iz dostavnice koja prileži spisu tuženika utvrđeno je da je opunomoćenici tužiteljice taj zapisnik dostavljen 20. travnja 2020., a da se u određenom roku ista nije očitovala na dostavljeni zapisnik niti je dostavila elaborat o procjeni ovlaštenog sudskog vještaka.
11. Kako je prema članku 88. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) propisano da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez te kako se tužiteljica nije očitovala na zapisnik Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Dubrava KLASA: UP/I-410- 20/2016-01/11816, URBROJ: 513-07-01-03-20-015 od 14. travnja 2020. niti je dostavila elaborat o procjeni ovlaštenog sudskog vještaka osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakona na štetu tužiteljice, pri čemu je sud imao u vidu da je porezno tijelo kao usporedni podatak uzelo vrijednost iz točke 1., a koja je bila najmanja od usporednih podataka.
12. Vezano uz tužiteljičine navode da dio čestica predstavlja put, valja navesti da je tužiteljica to znala i prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnina, budući da je u članku 2. tog ugovora navedeno da su kupci i prodavatelji svjesni činjenice da od ukupne površine 497 m2 navedenih zemljišnoknjižnih čestica veći je dio površine u sastavu ulice Aleja tišine, a da prema članku 14. Zakona o porezu na promet nekretnina porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja ugovora ili dugog pravnog posla kojim se stječe nekretnina.
13. Konačno valja navesti da je rješenje tuženika sastavljeno u skladu s člankom 98. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09. i 110/21.).
14. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) riješiti kao u točki I. izreke.
15. Kako je tužiteljica izgubila spor u cijelosti snosi sve troškove u skladu s člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. istog Zakona odlučeno kao u točki II. izreke.
U Zagrebu 14. siječnja 2026.
Sutkinja
Vanja Crnković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude žalba je dopuštena Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. odvjetnica Maja Buhin – e. komunikacijom
2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, [adresa] Zagreb, Koturaška 43 – e. komunikacija
3. u spis
