Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-702/2023.-61.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica BR, kći tužiteljice i NR, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Zlatko Knezović i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 19. prosinca 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužiteljice BR i punomoćnika tuženika Karla Golubića, odvjetnika u [adresa], **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu, broj: 016- 571/2007, kojeg su tuženik kao banka, tužiteljica kao korisnik kredita, i BR kao fiducijarni dužnik sklopili dana 4. lipnja 2007., solemniziran kod Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, Savska 6, dana 06. lipnja 2007. godine pod brojem OV- 9136/2007, i to u dijelu:

- Članka 3. koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

- Članka 4. koji glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti 410,57 CHF (četristodeset švicarskih franaka i 57/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“

II. Odbija se kao neosnovan dio deklaratornog tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu, broj: 016- 571/2007, kojeg su tuženik kao banka, tužiteljica kao korisnik kredita, i BR kao fiducijarni dužnik sklopili dana 4. lipnja 2007., solemniziran kod Javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, Savska 6, dana 06. lipnja 2007. godine pod brojem OV- 9136/2007, i to u dijelu:

- Članka 2. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti iznosa od iznosa od 28.197,00 CHF (dvadesetosamtisućastodevedesetsedam švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.962,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom u razdoblju do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata teče:

− na iznos od 1,21 EUR od 29.08.2007. godine do isplate,

− na iznos od 2,54 EUR od 26.11.2007. godine do isplate,

− na iznos od 2,80 EUR od 30.01.2008. godine do isplate,

− na iznos od 3,33 EUR od 27.02.2008. godine do isplate,

− na iznos od 8,89 EUR od 26.03.2008. godine do isplate,

− na iznos od 3,94 EUR od 24.04.2008. godine do isplate,

− na iznos od 1,46 EUR od 02.06.2008. godine do isplate,

− na iznos od 4,71 EUR od 01.07.2008. godine do isplate,

− na iznos od 1,46 EUR od 25.09.2008. godine do isplate,

− na iznos od 20,97 EUR od 31.10.2008. godine do isplate,

− na iznos od 9,36 EUR od 26.11.2008. godine do isplate,

− na iznos od 20,48 EUR od 29.12.2008. godine do isplate,

− na iznos od 32,21 EUR od 22.01.2009. godine do isplate,

− na iznos od 32,78 EUR od 25.02.2009. godine do isplate,

− na iznos od 68,83 EUR od 23.03.2009. godine do isplate,

− na iznos od 25,34 EUR od 24.04.2009. godine do isplate,

− na iznos od 22,62 EUR od 22.05.2009. godine do isplate,

− na iznos od 18,90 EUR od 30.06.2009. godine do isplate,

− na iznos od 18,90 EUR od 30.06.2009. godine do isplate,

− na iznos od 22,10 EUR od 24.08.2009. godine do isplate,

− na iznos od 22,10 EUR od 11.09.2009. godine do isplate,

− na iznos od 20,34 EUR od 21.10.2009. godine do isplate,

− na iznos od 22,62 EUR od 27.11.2009. godine do isplate,

− na iznos od 23,15 EUR od 23.12.2009. godine do isplate,

− na iznos od 29,13 EUR od 29.01.2010. godine do isplate,

− na iznos od 29,70 EUR od 26.02.2010. godine do isplate,

− na iznos od 35,58 EUR od 26.03.2010. godine do isplate,

− na iznos od 34,16 EUR od 27.04.2010. godine do isplate,

− na iznos od 37,33 EUR od 27.05.2010. godine do isplate,

− na iznos od 51,23 EUR od 29.06.2010. godine do isplate,

− na iznos od 49,28 EUR od 27.07.2010. godine do isplate,

− na iznos od 59,95 EUR od 25.08.2010. godine do isplate,

− na iznos od 58,25 EUR od 29.09.2010. godine do isplate,

− na iznos od 54,61 EUR od 22.10.2010. godine do isplate,

− na iznos od 62,39 EUR od 29.11.2010. godine do isplate,

− na iznos od 76,13 EUR od 22.12.2010. godine do isplate,

− na iznos od 71,66 EUR od 02.02.2011. godine do isplate,

− na iznos od 74,33 EUR od 25.02.2011. godine do isplate,

− na iznos od 69,04 EUR od 30.03.2011. godine do isplate,

− na iznos od 71,02 EUR od 28.04.2011. godine do isplate,

− na iznos od 83,80 EUR od 25.05.2011. godine do isplate,

− na iznos od 85,31 EUR od 05.07.2011. godine do isplate,

− na iznos od 114,72 EUR od 19.08.2011. godine do isplate,

− na iznos od 114,72 EUR od 19.08.2011. godine do isplate

− na iznos od 94,69 EUR od 30.09.2011. godine do isplate,

− na iznos od 91,84 EUR od 26.10.2011. godine do isplate,

− na iznos od 91,84 EUR od 30.11.2011. godine do isplate,

− na iznos od 93,50 EUR od 27.12.2011. godine do isplate,

− na iznos od 101,42 EUR od 01.02.2012. godine do isplate,

− na iznos od 101,93 EUR od 29.02.2012. godine do isplate,

− na iznos od 98,10 EUR od 30.03.2012. godine do isplate,

− na iznos od 100,14 EUR od 26.04.2012. godine do isplate,

− na iznos od 101,91 EUR od 31.05.2012. godine do isplate,

− na iznos od 100,02 EUR od 29.06.2012. godine do isplate,

− na iznos od 99,76 EUR od 01.08.2012. godine do isplate,

− na iznos od 98,22 EUR od 28.08.2012. godine do isplate,

− na iznos od 93,37 EUR od 03.10.2012. godine do isplate,

− na iznos od 98,61 EUR od 30.10.2012. godine do isplate,

− na iznos od 100,52 EUR od 24.11.2012. godine do isplate,

− na iznos od 99,50 EUR od 02.01.2013. godine do isplate,

− na iznos od 92,24 EUR od 31.01.2013. godine do isplate,

− na iznos od 98,48 EUR od 27.02.2013. godine do isplate,

− na iznos od 98,23 EUR od 28.03.2013. godine do isplate,

− na iznos od 95,04 EUR od 25.04.2013. godine do isplate,

− na iznos od 90,18 EUR od 06.06.2013. godine do isplate,

− na iznos od 88,14 EUR od 02.07.2013. godine do isplate,

− na iznos od 90,82 EUR od 01.08.2013. godine do isplate,

− na iznos od 93,64 EUR od 29.08.2013. godine do isplate,

− na iznos od 97,25 EUR od 30.09.2013. godine do isplate,

− na iznos od 94,78 EUR od 23.10.2013. godine do isplate,

− na iznos od 97,27 EUR od 28.11.2013. godine do isplate,

− na iznos od 98,99 EUR od 28.12.2013. godine do isplate,

− na iznos od 95,80 EUR od 23.01.2014. godine do isplate,

− na iznos od 98,05 EUR od 29.01.2014. godine do isplate,

− na iznos od 100,91 EUR od 21.03.2014. godine do isplate,

− na iznos od 99,50 EUR od 29.04.2014. godine do isplate,

− na iznos od 97,20 EUR od 28.05.2014. godine do isplate,

− na iznos od 97,23 EUR od 30.06.2014. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 2.506,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koje teku od donošenja presude 14. siječnja 2026. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadom troškova parničnog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj je u tužbi naveo da je s prednikom tuženika zaključio ugovor o kreditu broj 016- 571/2007 uz sudjelovanje BR, kao fiducijarnog dužnika, kojim ugovorom je tužiteljici odobrio potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.197,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, za kupnju novog motornog vozila, uz rok otplate od 7 godina. Dana 6. lipnja 2007. tužiteljici je isplaćen iznos odobrenog kredita umanjen za troškove obrade istoga i ostale naknade.

1.1. Ugovor, osim ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope, sadržava i ništetne odredbe kojima je ugovorena zaštitna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Člankom 2. istoga ugovora ugovoreno je da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.197,00 CHF, prema srednjeg tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, člankom 3. da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja, člankom 4. da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 410,57 CHF obračunatim po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan plaćanja.

1.2. Tuženik kao trgovac prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije tužiteljicu kao potrošača informirao o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti kako glede promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke, koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 6687/2019, tako ni u pogledu valutne klauzule po kojoj je glavnica vezana za CHF, niti o rizicima kojima se tužiteljica izlaže zaključenjem takvog ugovora. Pritom je u kolektivnom sporu nedvojbeno utvrđeno da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Tuženik nije pružio tužiteljici ni najosnovnije informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu, a tužiteljica koja je po struci medicinska sestra, ne raspolaže adekvatnim stručnim znanjima o valutnoj klauzuli, fluktuaciji tečaja i rizicima zaključenja takvog ugovora. Tuženik pak je osigurao svoje interese ne samo nizom instrumenata osiguranja i osiguranjem tražbine na teret tužiteljice, već i nepoštenim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima i protivno čl. 3. i 7. istoga zakona.

1.3. O ugovornoj odredbi tuženik nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao, već je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika na standardnom ugovoru te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, čime je tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Čak i da su pregovarali, odredba bi ostala jednostrano određenom ako potrošač nije utjecao na njen sadržaj jer ga nije promijenio.

1.4. Poziva se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.5. Poziva se na čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit. Zatražila je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplatu po toj osnovi. Postavila je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare utuženih tražbina. Osporio je da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi se na ugovor o kreditu, nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tužitelj nema pravni interes na utvrđenje da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Valutna klauzula je dopuštena po čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jer je sporan odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te nije dopušteno ispitivati njezinu nepoštenost. O pojedinačnoj odredbi o valutnoj klauzuli su strane pregovarale, ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača te tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nije mogao predvidjeti kretanje tečaja kune u odnosu na CHF. Da je takva kretanja moguće predvidjeti, ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutne klauzule. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška tuženiku. Podredno je istaknuo prigovor prijeboja za razdoblja kad je tečaj CHF bio niži od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne razlike).

3. Podneskom od 16. prosinca 2025. tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka na način pobliže označen u izreci. Ostala je i kod eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu na str. 16-26 spisa, u zahtjev za povratom preplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima na str. 27-29 spisa, u odgovor na prijedlog na str. 30-31 spisa, u potvrdu o otplati kredita u cijelosti na str. 32 i potvrde o uplatama na str. 33-59 spisa, u dokumentaciju u prilogu odgovora na tužbu tuženika, proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenje d.o.o., izvršio uvid u popis kamatnih stopa na str. 1050- 1057, u očitovanja financijskog vještaka na prigovore tužiteljice, u izvod po kreditu i potvrde o uplatama na str. 1067-1073, u specifikaciju uplata i pregled prometa za klijenta na str. 1111 do 1122 te u dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u pretežnom dijelu osnovan.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

6.1. Sporno je bilo je li ugovorena valutna klauzula u CHF bila ništetna ili ne, mogu li se na predmetni slučaj primijeniti odluke iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, sporna je bila visina tužiteljičine tražbine i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata. Sporno je bilo postoji li tuženikova tražbina prema tužitelju s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika te je li cijeli ugovor o kreditu ništetan.

7. U odnosu na sadržaj ugovora, prednik tuženika kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita te BR kao fiducijarni dužnik zaključili su dana 4. lipnja 2007. ugovor o kreditu broj 016-571/2007. Tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.197,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine novog motornog vozila. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate 7 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tadašnje banke koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,90% godišnje. Korisnik kredita se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristao je da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

8. Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravo shvaćanje, na koje se pravilno pozvao i prvostupanjski sud, a koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je slučaj u konkretnom predmetu.

13. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., U,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

13.1. Tužiteljičino svojstvo potrošača tuženik nije osporio tijekom postupka, iako isto svojstvo proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu koji je odobren za kupovinu novog motornog vozila tužiteljice kao korisnika kredita.

14. Kako iz citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su joj temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Tužiteljici kao potrošaču nije mogao biti poznat rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, a tuženik je svakako znao i morao znati da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati. Nekontrolirani rast tečaja doveo je do toga da su mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita s početnih iznosa znatno rasli, čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Prema tome, tuženik nije potpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF te je povrijedio njezina prava i interese kao potrošača.

16. Sukladno čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. S obzirom na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odredba 502. c ZPP obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u tužbi iz članka 502. a ZPP-a.

16.1. U odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva valja reći da je sud odbio dio deklaratornog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica kredita i iznos odobrenog i isplaćenog kredita jer vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF generalno nije ništetno kao ni tečaj CHF kakav je bio na dan korištenja kredita. No, ono što je kolektivnom presudom utvrđeno ništetnim jest način vraćanja kredita u valuti CHF i to prema tečaju na dan dospijeća odnosno plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

16.2. Po čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

16.3. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

16.4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16.5. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

17. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o.

17.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju redovne otplate kredita do dana otplate kredita iznose 5.146,60 EUR, a ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 5,50 EUR. Oduzimanjem tih iznosa dobije se iznos od 5.141,10 EUR.

17.2. U očitovanju na podnesak tužiteljice, financijski je vještak naveo da primjerice kod anuiteta koji je dospijevao 31. siječnja 2009., dokument tuženika "pregled prometa za klijenta" na dan 31. siječnja 2009. navodi opis "naplata dospjele glavnice" u iznosu od 1.441,37 kn, kao i "naplata redovne kamate" u iznos od 651,51 kn, što ukupno čini anuitet u iznosu od 2.092,88 kn. Na isti dan kad se pomnoži po vještaku iskazana naplata anuiteta od 421,33 CHF s tečajem za kunu, dobije se iznos od 2.092,88 kn. Ukoliko se uzmu u obzir datumi plaćanja koje sadrži dokument "specifikacija uplata" tada ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 5.105,65 EUR, a ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 10,93 EUR, odnosno uz oduzimanje većeg od manjeg iznosa – 5.094,72 EUR.

17.3. U dodatnom očitovanju na prigovore tužiteljice, vještakinja je navela da iznosi u stupcu "9" predstavljaju iznose anuiteta u valuti HRK, obračunatih primjenom ugovorenog tečaja odnosno primjenom srednjeg tečaja kredita za CHF na dan plaćanja sukladno čl. 4. ugovora o kreditu, a koji tečaj se navodi u Tabeli 2, stupac "7" dopune nalaza i mišljenja. Anuitet koji je dospio dana 31. svibnja 2014. u iznosu od 426,61 CHF, koji tužiteljica navodi kao primjer u svom podnesku, podmiren je 28. svibnja 2014. Kad se taj iznos pomnoži sa srednjim tečajem kreditora na dan podmirenja istoga, odnosno na dan 28. svibnja 2014. dobije se iznos od 2.652,97 kn, koji je istovjetan iznosu kojeg je vještak naveo u dopuni nalaza i mišljenja u tabeli 2, stupac "9". Stoga vještak nije uzimao u obzir iznose izvršenih uplata, nego iznose anuiteta u valuti HRK primjenom ugovorenog tečaja, na objašnjeni način. Iz dokumenta "specifikacija uplata" nije razvidno na što bi se navedene uplate odnosile, a iste mogu biti u odnosu na anuitete po kreditu

– zatezne kamate, troškove, naknade i slično. Primjerice, anuitet koji je dospio dana 31. svibnja 2008. podmiren je uplatom od 2. lipnja 2008., a kako je plaćanje izvršeno nakon dospijeća, kreditor je imao pravo obračunati zatezne kamate. Zato je vještak pri izradi inicijalnog nalaza i mišljenja koristio datume navedene u dokumentu tuženika "pregled prometa za klijenta" u kojem se točno i nedvojbeno navodi kada je tuženik iskazao podmirenje koje anuitetske obveze tužiteljice po osnovi predmetnog kredita, dok je dopuna nalaza i mišljenja sačinjena sukladno prijedlog tužiteljice pod pretpostavkom da sud zauzme stav da se imaju primijeniti datumi plaćanja iz dokumenta "specifikacija uplata", a što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

17.4. Saslušana u svrhu dokazivanja, KR, kao predstavnica Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba, ostala je u cijelosti kod nalaza i mišljenja. Navela je da je potrebno razlikovati dokument banke koji se zove "specifikacija uplata" koji je naknadno izrađen dokument i to u wordu i za potrebe spisa, a od drugog dokumenta koji se naziva "pregled prometa za klijente" i u kojem su evidentirane uplate klijenta i predstavlja izvod iz poslovnih knjiga banke. Navedena dva dokumenta se razlikuju. U praksi se prilikom vještačenja uzima u obzir "pregled promjena za klijenta" jer je kod specifikacija uplata problem taj što su u istom sadržane sve uplate uključujući i troškove i zatezne kamate, a zadatak financijskog vještačenja u konkretnom predmetu su bili samo anuiteti, a ne i takvi obračuni troškova koji nisu predmet ovog spora. Zato je vještačeno temeljem "pregleda prometa za klijente". Bez obzira na navedeno vještakinja je dostavila i drugi izračun po primjedbama tužiteljice koji se nalazi u spisu. Specifikacija uplata je manje vjerodostojan dokument jer je to naknadno izrađen dokument koji se ponekad razlikuje od izvoda poslovnih knjiga banke. Smatra da je točno ono što je proknjiženo u poslovnim knjigama banke. Specifikacija uplata je zapravo dopis banke i prijepis iz baze podataka pri čemu su moguće greške. Stvarne uplate i ono što je banka knjižila kao plaćeno, rijetko se razlikuje no, postoji manja vjerojatnost za tu razliku. Opće je prihvaćeno pravilo da se vještači po izvodu iz poslovnih knjiga banke. Smatra da je postupila po nalogu suda te nije vještačila po nalazima za uplate. Nisu joj bili dostupni. Osim toga, ne vještači se po nalozima za uplatu. Ističe da banka vrši knjiženje po tečaju na dan kad je uplatu zavela u evidenciju, a datumi uplate i knjiženja bi se trebali poklapati. No, kod Addiko banke se navedeno zna razlikovati. Uplatnice i iznosi po uplatnicama sadrže puni iznos kojim se djelomično zatvara dio troškova, a djelomično dio anuiteta koji se sastoji od glavnice i kamate. U praksi se pri izračunu valutnih razlika u plaćenim anuitetima ne uzimaju u obzir drugi troškovi, naknade ili zatezne kamate. Anuitet se sastoji isključivo od glavnice i redovne kamate, a ne od zateznih kamata, troškova i naknada, što je razlog zašto se isti ne uzimaju u obzir pri izračunu. Navedeno proizlazi iz iskustva kod obračuna u predmetima gdje je tuženik Addiko bank, a isto tako i u odnosu na ovaj konkretan spis. Komora sudskih vještaka ne postoji, pa tako nema ni upute za ovakav stav. Troškovi koje spominje odnose se na zatezne kamate i naknade banke, a o kojim se to konkretnim troškovima radi ne proizlazi iz dokumentacije u spisu, već bi isto trebalo zatražiti od banke.

17.5. U dopuni nalaza i mišljenja povodom podneska tuženika od 3. svibnja 2024. vještakinja je utvrdila da uzevši u obzir iznose izvršenih uplata po osnovi ugovora o kreditu, ukupan iznos preplata, uslijed rasta anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 5.151,56 EUR, a manje plaćeni iznosi su 9,85 EUR. Njihova razlika jest iznos od 5.141,71 EUR.

17.6. U drugom dopunskom financijskom vještačenju utvrđeno je da mu ranije nije bila stavljena na raspolaganje dokumentacija koja bi sadržavala podatke da bi se zbog promjene kamatne stope po istom kreditnom odnosu prethodno vodio spor te je riječ o novim okolnostima koje vještaku nisu bile poznate prilikom izrade inicijalnog vještačenja i nije ih mogao uzeti u obzir. Zato je dan novi izračun razlika u plaćanju posljedično na iznose utvrđene presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6687/2019 radi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Prema toj zaključnoj varijanti u razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno je preplaćeno 4.952,68 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 4.962,50 EUR, a zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 9,82 EUR.

17.7. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a, a argumentirano su otklonjeni svi prigovori na nalaz i mišljenje vještaka te je izrađeno više varijanti nalaza i mišljenja, od kojih je sud prihvatio kao potpuno i konačno zadnje dopunjeno vještačenje u kojem su uzeti u obzir i iznosi utvrđeni pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6687/2019 radi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17.8. Prigovor radi prebijanja nije osnovan. U odnosu na isticanje tuženikove tražbine prema tužitelju s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je plaćao manje mjesečne anuiteta kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u. Isti nakon vještačenja nije preciziran, a dodatno se navodi da prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen.

17.9. U smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja, niti je on išta stekao zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u.

17.10. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

18. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove niti postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike sa zakonskim zateznim kamatama.

19. Kako je tužiteljičin prvotno postavljeni tužbeni zahtjev prihvaćen u pretežnom dijelu, to o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu sukladno čl. 188. ZPP-a sud nije bio dužan odlučivati. No, ipak valja reći da ne bi bio osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da je u konkretnom slučaju ništetan cijeli ugovor o kreditu. Sud smatra da se ne radi se o bitnom sastojku ugovora, tj. predmetu obveze i cijeni pa ugovor o kreditu u skladu s čl. 324. ZOO može opstati i bez te ništetne odredbe. Prema čl. 1021. ZOO-a bitni sastojci takvog ugovora sastoje se od obveze banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene te s druge strane obveza korisnika banci plaćati ugovorene kamate, a iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na ugovoreni način. U skladu s pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora, nije ništetna odredba kojom je visina kredita – novčani iznos stavljen na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita određena u protuvrijednosti CHF u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, već je ništetna odredba kojom je visina obveze tužitelja u pogledu vraćanja kredita odnosno visina anuiteta kredita u protuvrijednosti u kunama vezana uz tečaj Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja anuiteta. Stoga ništetnost sporne ugovorne odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu jer je tužitelj prema pravno valjanim ugovornim odredbama tuženiku bio dužan vratiti primljeni iznos kredita u protuvrijednosti kuna prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita zajedno s početnom kamatom.

20. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, to je tuženik ovaj iznos tužiteljici bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim.

21. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužiteljici priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

22.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (tbr. 7/1 - 100 bodova), sastava podnesaka od 23. siječnja 2024., 19. travnja 2024., 22. rujna 2025. i 16. prosinca 2025. (tbr. 8/1 - 100 bodova), trošak sastava podnesaka od 11. rujna i 11. listopada 2024. (tbr. 8/4 - 25 bodova), zastupanja na ročištima 1. ožujka 2024., 25. veljače 2025., 13. listopada 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), što iznosi ukupno 850,00 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, trošak iznosi 1.700,00 EUR. PDV na taj iznos jest 425,00 EUR, što ukupno iznosi 2.125,00 EUR. Tužiteljici pripada i trošak izvođenja dokaza financijskim vještačenjem i dolaska vještaka na glavnu raspravu radi usmenog obrazloženja nalaza i mišljenja u iznosu od 381,89 EUR, tako da ukupni parnični trošak tužiteljici iznosi 2.506,89 EUR.

22.2. Tužiteljici ne pripada trošak sudskih pristojbi jer je kao potrošač po zakonu oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi te istu pristojbu nije bila dužna platiti jer su u vrijeme podnošenja tužbe već stupile na snagu izmjene i dopune Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 51/23). Zato isti trošak ne može teretiti suprotnu stranku. Ne pripada joj ni trošak sastava ostalih zatraženih podnesaka jer su uplate predujma vidljive u evidencijama računovodstva ovoga suda, a višestruko ponavljanje osporavanja nalaza i mišljenja vještaka i svih dopuna vještačenja nije ocijenjeno neophodnim troškom izvan troškova podnesaka čiji je trošak tužiteljici priznat.

22.3. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24) i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

23. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen kao neosnovan budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom.

23.1. Odluka o troškovima delegacije ovoga predmeta s Općinskog građanskog suda u Zagrebu ovome sudu uslijedit će u posebnom rješenju.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 14. siječnja 2026.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. NR, [adresa], uz rješenje o troškovima delegacije i rješenje o trošku dopunskog vještačenja

2. Odvj. Zlatko Knezović, Zagreb, uz rješenje o trošku dopunskog vještačenja

3. eOglasna ploča suda