P-810/2025-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JCZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Željki Radoš Radičević ,odvjetnici iz Osiejka, protiv tuženika Solvera stambena štedionica d.d.,Henzlova 33., Zagreb, OIB:07942675 ( pravni sljednik Wustenrot stambena štedionica d.d., Heinzelova 33 A, Zagreb,OIB:07942675532),zastupana po punomoćniku JC, dipl.iur.,zaposleniku tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 10. prosinca 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 29.prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu br. 70051780 od dana 10.09.2012. godine između tužiteljice JCZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Wüstenrot stambena štedionica d.d., Heinzelova 33a, Zagreb, OIB: 07942675532, a koja glasi: „Naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje iznosi 0,50 % od iznosa stambene štednje i uračunata je u dospjele otplatne rate kredita .“.

II. Nalaže se Solvera stambena štedionica d.d., Henzlova 33., Zagreb, OIB:07942675 kao pravnom sljedniku tuženika Wüstenrot stambena štedionica d.d., Heinzelova 33a, Zagreb, OIB: 07942675532, da tužiteljici JCZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 126,97 EUR (stodvadesetšesteuradevedesetsedamcenti), s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 31. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se Solvera stambena štedionica d.d.,Henzlova 33., Zagreb, OIB:07942675, kao pravnom sljedniku Wüstenrot stambena štedionica d.d., Heinzelova 33a, Zagreb, OIB: 07942675532, da tužiteljici JCZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR, sa zateznim kamatama počev od dana 14. siječnja 2026. po po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Smatra se da je tužba tužiteljice za isplatu iznosa od 208,03 eur (dvjestoosameuratricenta) – povučena.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 6.lipnja 2025. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da dana 10.09.2012. god. tužiteljica JCZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA d.d., HEINZELOVA 33A, ZAGREB, OIB: 07942675532 sklopili su Ugovor o kreditu br. 70051780, a prema kojem tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 67.000,00 EUR. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate od 8 godina i 11 mjeseci.Tuženik je u članku 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje iznosi 0,50 % od iznosa stambene štednje i uračunata je u dospjele otplatne rate kredita Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“.Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz ugovora o kreditu i otplatne tablice koji se prilažu uz tužbu proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 335,00 EUR. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (otplatna tablica, ugovor o kreditu), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika. Slijedom navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže Naslovnom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom da nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu br. 70051780 od dana 10.09.2012. godine između tužiteljice: JCZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika: WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA d.d., HEINZELOVA 33A, ZAGREB, OIB: 07942675532, a koja glasi: „Naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje iznosi 0,50 % od iznosa stambene štednje i uračunata je u dospjele otplatne rate kredita .“ II. Nalaže se tuženiku: WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA d.d., HEINZELOVA 33A, ZAGREB, OIB: 07942675532, da tužiteljici: JCZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 335,00 EUR odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 10. rujna 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA d.d., HEINZELOVA 33A, ZAGREB, OIB: 07942675532, da tužiteljici JCZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su dana 10.09.2012. godine tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70051780 (točan naziv ugovora jest Ugovor o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70051780, dalje u tekstu Ugovor o kreditu). Dalje, navodi da je u članku 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje iznosi 0,50% od iznosa stambene štednje i uračunata je u dospjele otplatne rate kredita. Tužiteljica navodi da ovakvu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je ista navodno nejasna, općenita i da navodno ne ukazuje na potrebu plaćanja troškova obrade kredita. Tužitelj da navodno niti danas ne zna koji su troškovi plaćeni tim iznosom. Da se u niti jednom dijelu ugovora ne spominju stvarni troškovi. Dalje u tužbi tužitelj citira odredbe Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Dodatno dostavlja i sudsku praksu koja navodno potkrjepljuje osnovu i navode tužbe. Tužitelj navodi da iz Ugovora o kreditu i priležeće otplatne tablice proizlazi da je tuženik naplatio naknadu, trošak obrade kredita u iznosu od 335,00 EUR. Tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani u cijelosti i radi istoga valja ih odbiti kao neosnovane. Prije svega tuženik naglašava da tužitelj potpuno pogrešno potražuje iznos od 335,00 EURa na ime naknade za obradu kredita koja da je navodno naplaćen dana 10.09.2012. godine. Ovo je pogrešan navod koji je u suprotnosti s priloženim dokazima.

Dana 10.09.2012. tuženik nije naplatio od tužitelja naknadu u iznosu od 335,00 EUR. Da je tome tako vidljivo je uvidom u otplatnu tablicu koja je dostavljena uz ugovor o kreditu. Naime, iz inicijalne otplatne tablice koja je dostavljena uz ugovor o kreditu jasno proizlazi da je naplata naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje predviđena za dan 30.06.2016. godine u iznosu od 126,06 EUR. Ovaj iznos naknade upravo predstavlja 0,5% iznosa kredita stambene štednje koji je na dan 30.06.2016. godine iznosio 25.211,71 EUR. Otplatna tablica uz ugovor o kreditu predstavlja idealne uvjete odnosno pretpostavlja da su sve rate izvršene na vrijeme kao i da su državna poticajna sredstva plaćana na ugovore stambene štednje u iznosima koji su važili 2012. godine. Obzirom na navedeno u stvarnosti je do dodjele došlo dana 31.07.2016. godine kada je i naplaćena naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje u iznosu od 126,97 EUR-a, a što je i vidljivo uvidom u Izvod s računa kredita stambene štednje za 2016. godinu. Tuženik upućuje i da je ovakav način korištenja kredita opisan u članku 7. ugovora o kreditu. Znači tužitelj potražuje netočan iznos naknade. Također, netočno određuje i tijek zatezne kamate. Obzirom na navedeno tuženik prigovora i vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj odredio. Tužitelj je svakako previsoko odredio vrijednost predmeta spora. Sam netočno potražuje navodni iznos naknade od 335,00 EUR, a određuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.662,22 EUR, što je pogrešno. Dalje, tuženik naglašava da se temelj za naplatu gornje naknade nalazi u Općim uvjetima poslovanja koji su stupili na snagu 15.10.2010. godine i bili važeći na dan zaključenja Ugovora o kreditu, pa da se svakako ne radi o stjecanju bez osnove. Ove Opće uvjete poslovanja odobrila je Hrvatska narodna banka svojim rješenjem broj O.br.: 353- 020/09-10/ŽR od 01.09.2010.. S tim u vezi tuženik navodi da je Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (Narodne novine broj 117/1997, 109/1997, 76/1999, 10/2001, 92/2005, 21/2010) u članku 11. stavku 2. propisano da: ˝Opće uvjete poslovanja stambene štedionice odobrava Hrvatska narodna banka.˝ Dalje, Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje propisano je u članku 20. stavku 3.: ˝Opći uvjeti poslovanja stambene štedionice koji se odnose na stambene kredite sastavni su dio ugovora.˝ Tako je Općim uvjetima poslovanja u članku 14. stavku 10. koje su bile važeće u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu propisano sljedeće: Za odobravanje kredita stambene štednje Stambena štedionica zaračunava naknadu za stavljanje kredita na raspolaganje u visini 1% kredita stambene štednje (0,5% u tarifi spore štednje, tarifi K100, tarifi K101 i tarifi K102). Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tarifi K100 naplaćena je naknada u iznosu od 0,50% kredita. Iz gornjih navoda je vidljivo da i sama Hrvatska narodna banka kao regulator poslovanja Štedionice, odobravanjem Općih uvjeta poslovanja priznala predmetnu naknadu, odnosno troškove koji postoje za Štedionicu u kreditnom postupku. Dakle, praksa u vezi naknada koja je primjenjiva na bankarsko poslovanje nije primjenjiva i na poslovanje stambenih štedionica, čije je poslovanje uređeno i posebnim (lex specialis) odnosno Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje. Tuženik ističe da se ne može smatrati nepoštenom odredba koja je propisana Općim uvjetima poslovanja važećim u trenutku zaključenja ugovora, a koje Opće uvjete poslovanja je u skladu sa zakonom i svojim ovlastima odobrila Hrvatska narodna banka. Tužitelj navodi da mu navodno nije prezentirana struktura troškova obuhvaćena predmetnom naknadom. Jasno je, a i po prirodi stvari razumljivo da predmetna naknada svakako obuhvaća radnje kao što su obrada, upravljanje, evidentiranje i isplata kredita. Tuženik vjeruje da je ovo jasno i samom tužitelju. Kreditni predmet ima svoj tijek od podnošenja kreditnog zahtjeva do isplate kredita. Početna faza se odvija pred financijskim savjetnikom i svakako uključuje zaprimanje kreditnog zahtjeva, prolazak s klijentom kroz kreditnu dokumentaciju, te pružanje potrebnih objašnjenja u vezi s postupkom i potrebom dostave relevantne dokumentacije. Tek nakon što završi ova faza kreditni predmet se šalje službama Štedionice na analizu kreditnog zahtjeva. Kreditni odjel razmatra predmet, obraća se financijskom savjetniku ili direktno klijentu ukoliko određena dokumentacija nedostaje ili nije ispravna, te priprema predmet na odobrenje. Dodatno, i Odjel upravljanja rizicima mora analizirati predmet, a po potrebi i zatražiti drugu dokumentaciju rad donošenja odluke o kreditnom predmetu. Tek nakon opisanih radnji, o kreditu odlučuje kreditni odbor Štedionice. Ukoliko se kredit odobri počinje se s izradom kreditne dokumentacije. Štedionica izrađuje kompletnu kreditnu dokumentaciju (ugovor o kreditu, zadužnice, izjave o zapljeni na primanju) i pruža daljnje upute što je potrebno učiniti radi isplate kredita. Na kraju poduzima se završna kontrola cjelokupne kreditne dokumentacije i vrši se isplata kredita. Jasno je da opisani postupak stvara troškove Štedionici jer angažira djelatnike, materijalne resurse i informatičku podršku. Na ovom mjestu tuženik će naglasiti i da nijedna pravna odredba koja je bila na snazi na datum sklapanja Ugovora o kreditu nije obvezivala tuženika na to da se konkretno navedu usluge pružene u zamjenu za naknadu. Obzirom na navedeno tuženik ne smije trpjeti štetne posljedice. Također, treba imati u vidu i uvažiti cijelu narav pravnog posla kojeg je tužitelj zaključio s Štedionicom. Valja spomenuti da je kredit Štedionice odobren i isplaćen s fiksnom kamatnom stopom što znači da klijent tijekom cijele otplate kredita uvijek ima jednaku otplatnu ratu kredita. Znači Štedionica, nema promjenjivu kamatnu stopu koja može uzrokovati nesigurnost u pogledu visine otplatnih rata i ukupnog troška kredita. Kod Štedionice otplatne rate su uvijek iste. U tom smislu govori i Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine kada u svojem članku 98. propisuje: ˝Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.˝ Dodatno, pravilnom primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača nije uopće dozvoljeno ocjenjivati ovu ugovornu odredbu nepoštenom. Naime, u konkretnom predmetu svakako treba uvažiti odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio važeći u trenutku zaključenja ugovora, a koji u članku 99. propisuje sljedeće: ˝Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.˝ Ovu odredbu nalazimo i u članku 4. stavku 2. DIREKTIVA VIJEĆA 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima: ˝Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.˝ Suprotno tvrdnjama tužitelja da tuženik nije ugovorom o kreditu utvrdio iznos predmetne naknade tuženik navodi da je samim uvidom u odredbu članka 8. ugovora o kreditu vidljivo da se radi o jasnoj, lakoj razumljivoj i uočljivoj odredbi ugovora o kreditu. Odredba ugovora o kreditu kojim je propisana naknada ne samo da je gramatički jasna i lako razumljiva već je tužitelj mogao jasno izračunati i ekonomski efekt te naknade. A ukoliko nije mogao izračunati ovaj efekt svakako ga je mogao vidjeti u otplatnoj tablici dostavljenoj uz ugovor o kreditu. Dodatno, očito je da se ne radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da prijelaz imovine u konkretnom slučaju ima osnovu u odluci tijela nadležne vlasti odnosno u odluci Hrvatske narodne banke. Dokaz: Ugovor o kreditu za međufinanciranje kredita stambene štednje i ugovor o kreditu stambene štednje s ugovorom o založnom pravu broj 70051780 s Otplatnom tablicom Opći uvjeti poslovanja važeći od 15.10.2010. Rješenje Hrvatske narodne banke O.br.: 353- 020/09-10/ŽR od 01.09.2010. Po potrebi saslušanje voditeljice kreditnog odjela gđe. EC na adresi tuženika, a na okolnost nastanka troškova i tijeka kreditnog predmeta od zaprimanje do isplate Izvod s računa stambene štednje za 2016. godinu Izvadak iz sudskog registra i povijesni izvadak iz sudskog registra radi promjene tvrtke Slijedom svega navedenoga, predlažemo Naslovnom sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju da nadoknadi parnične troškove tuženiku zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude, pa do isplate

3.U pisanom podnesku od 19. rujna 2025. (stranica 21 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te uslijed napravljene omaške isti tužbeni zahtjev uređuje u točki II. tako da isti sada glasi:

II. Nalaže se tuženiku: WÜSTENROT STAMBENA ŠTEDIONICA d.d., HEINZELOVA 33A, ZAGREB, OIB: 07942675532, da tužiteljici: JCZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 126,97 EUR odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 31. lipnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana. Točka I. i III. Tužbenog zahtjeva ostaju nepromijenjene.

4. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 24.listopada 2025. (stranica 92 spisa) tužiteljica po punomoćniku ispravila je početak tijeka zatezne kamate tako da zateznu kamatu potražuje od dana 31.srpnja 2016. (stranica 93 spisa).

5.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid Ugovor o kreditu , Otplatnu tablicu, Izvod s računa kreditne štednje, Otplatnu tablicu,Povijesni izvadak iz sudskog registra , te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

6.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje,te zahtjev za isplatu iznosa koji je tužiteljica platila po navedenoj osnovi.

7.Nije sporno da su Wüstenrot stambena štedionica d.d., kao kreditor i tužiteljica ECZ, kao korisnik kredita dana 10.rujna 2012. sklopili Ugovor o kreditu – za kupnju vozila sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 312013. sklopili su Ugovor o kreditu br. 70051780, kojim ugovorom je kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 67.000,00 EUR, na rok otplate od 8 godina i 11 mjeseci. Člankom 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje iznosi 0,50 % od iznosa stambene štednje i uračunata je u dospjele otplatne rate kredita.

8. Solvera stambena štedionica d.d.,Henzlova 33., Zagreb, OIB:07942675 ( pravni je sljednik Wustenrot stambene štedionica d.d., Heinzelova 33 A,Zagreb,OIB:07942675532, što dokazuje povijesnim izvatkom iz sudskog registra(stranica 58-80 spisa),te je pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

9.Nije sporno da je naknada za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 31.srpnja 2016. godine u iznosu od 126,97 EUR.

10.Tužiteljica JCZ, izjavila je saslušan u svojstvu stranke da 2012. godine trebala su joj sredstva za kupovinu stana, te se odlučila na podizanje kredita. Obratila se Wusternot stambenoj štedionici d.d. Zagreb, Poslovnica u Osijeku radi podizanja kredita. Ponuđen joj je kredit u valuti eur. Dobila je unaprijed pripremljen tekst ugovora, tj. radilo se o špranci ugovora koji je mogla samo potpisati. Nije ništa mogla mijenjati vezano za odredbe ugovora. Ugovor je pročitala. Razumjela ga je onoliko, koliko ga je mogla razumjeti a to su osnovni elementi ugovora visina kredita, trajanje a najvažnije joj je bilo kolika će joj biti rata. U Wustenrot stambenoj štedionici joj nije ništa posebno pojašnjavano vezano za odredbe ugovora, s napomenom da ona također nije tražila neka posebna pojašnjenja. Odgovarao joj je iznos kredita koji je odobren i mjesečna rata. Kao što je rekla pročitala je ugovor, ali ne može reći da je posebno uočila odredbu o naknadi, a niti joj je itko išta od djelatnika štedionice govorio u vezi naknade za stavljanje kredita za raspolaganje. Ne sjeća se da joj je naplaćena naknada i u kojem iznosu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u ženskoj udruzi Izvor, na radnom mjestu savjetnika na projektima. Nije imala privatnu firmu, niti obrt. Kredit je otplaćivan sa njenog računa, te je otplaćen u cijelosti. Na pitanje punomoćnika tužiteljice da li se sjeća da je morala podmiriti nekakve naknade i troškove, te za ovjeru, tužiteljica je izjavila da se ne sjeća troškova a vjerojatno je sve morala podmiriti. Na pitanje punomoćnika tuženika koliko iznosi naknada koju potražuje, a koja je navodno izazvala neravnotežu, tužiteljica je izjavila da potražuje naknadu od 126,00 eura. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je kod podizanja kredita izrazila želju za pregovorima, tužiteljica je izjavila da nije, a niti joj je ponuđeno da pregovara. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je kod podizanja kredita htjela mijenjati ugovorne odredbe, tužiteljica je izjavila da u vrijeme podizanja kredita nije uopće tako razmišljala, već je razmišljala o tome da njezina plaća može podnijeti taj kredit i da bude najpovoljniji. Bila je zaposlena u udruzi na određeno vrijeme. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je fiksna kamatna stopa tijekom cijele otplate kredita bila bitna za njezinu odluku da podigne kredit kod štedionice, tužiteljica je izjavila da ne zna odgovoriti na to pitanje, te je izjavila da ona nije financijski stručnjak.Na pitanje punomoćnika tuženika da li je tijekom sklapanja ugovora, te nakon što je ugovor sklopljen prigovarala naknadi, tužiteljica je izjavila da nije i da o tome nije razmišljala.Na pitanje punomoćnika tuženika da li joj je javni bilježnik objasnio prava i obveze iz ovog ugovora, tužiteljica je izjavila da se ne sjeća, ali misli da nije. Zbog proteka vremena ne može se svega sjetiti, bila je kod javnog bilježnika, ali koliko se sjeća kod javnog bilježnika joj nije ništa pojašnjavano 8stranica 101 spisa).

11.Temeljem odredbe čl.327. ZOO¸ na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO/05 propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

12.Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN - 79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13.Dakle,u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.8. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi stavljanja kredita stambene štednje na raspolaganje, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

14.S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev- 1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

15.U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

15.1.Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

15.2. S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.

16.S obzirom na izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade stavljanje kredita stambene štednje na raspolaganje u iznosu od 126,97 EUR,sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO).

17. Tužiteljica je u pisanom podnesku od 19.rujna 2025. (stranica 81 spisa) snizila tužbeni zahtjev za isplatu,što ima karakter povlačenja tužbe,čemu se tuženik nije protivio,te je stoga sud temeljem odredbe čl.193. ZPP donio rješenje kao u izreci ( 335,00 EUR- 126,97 EUR =208,03 EUR)

18.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1 ZPP, s napomenom da je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu, a ne kako je to tužitelj naznačio u tužbi, s obzirom da u konkretnom slučaju deklaratorni tužbeni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu odnosno deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.).

18.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 276,54 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) 25 bodova,

sastav pisanog podnesaka 19.09.2025. (Tbr.8.t.1.) 25 bodova

i za zastupanje na ročištima kod suda dana 03.11.2025.i 10.12.2025. po Tbr.9.t.1. u visini od po 25 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.

19.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

20.Za napomenuti je da s obzirom da tuženik nakon što mu je dostavljen podnesak tužitelja od 19.rujna 2024. kojim je snižen tužbeni zahtjev za isplatu, što ima karakter povlačenja tužbe kako je naprijed navedeno, nije u roku od 15 dana iz čl.164.st.8. ZPP, koji rok je prekluzivan, zahtijevao naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva, te mu stoga taj trošak nije dosuđen.

21.S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 14.siječnja 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužiteljice

-tuženiku