Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-17/2026-3
(ranije P-674/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužiteljice ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima ZOU PN i ŽNI, [adresa], protiv tužene Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 3. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice te z. punomoćnika tuženika Frana Ježić, odvjetnika u Varaždinu, 14. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju FN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.526,99 EUR (slovima: četiritisućepetstotinadvadesetišest eura i devedesetdevet centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
na iznos od 44,13 EUR sa kamatom od 28. veljača 2010. do plaćanja: na iznos od 44,14 EUR sa kamatom od 31. ožujak 2010. do plaćanja: na iznos od 44,13 EUR sa kamatom od 30. travanj 2010. do plaćanja; na iznos od 45,77 EUR sa kamatom od 31. svibanj 2010. do plaćanja; na iznos od 43,97 EUR sa kamatom od 30. lipanj 2010. do plaćanja; na iznos od 70,57 EUR sa kamatom od 31. srpanj 2010. do plaćanja; na iznos od 70,42 EUR sa kamatom od 31. kolovoz 2010. do plaćanja; na iznos od 70,73 EUR sa kamatom od 30. rujan 2010. do plaćanja; na iznos od 89,81 EUR sa kamatom od 31. listopad 2010. do plaćanja; na iznos od 67,93 EUR sa kamatom od 30. studeni 2010. do plaćanja; na iznos od 68,11 EUR sa kamatom od 31. prosinac 2010. do plaćanja; na iznos od 93,19 EUR sa kamatom od 31. siječanj 2011. do plaćanja; na iznos od 91,90 EUR sa kamatom od 28. veljača 2011. do plaćanja; na iznos od 92,03 EUR sa kamatom od 31. ožujak 2011. do plaćanja; na iznos od 94,51 EUR sa kamatom od 30. travanj 2011. do plaćanja; na iznos od 85,30 EUR sa kamatom od 31. svibanj 2011. do plaćanja; na iznos od 85,33 EUR sa kamatom od 30. lipanj 2011. do plaćanja; na iznos od 85,28 EUR sa kamatom od 31. srpanj 2011. do plaćanja; na iznos od 85,32 EUR sa kamatom od 31. kolovoz 2011. do plaćanja; na iznos od 116,26 EUR sa kamatom od 30. rujan 2011. do plaćanja; na iznos od 139,77 EUR sa kamatom od 31. listopad 2011. do plaćanja; na iznos od 139,99 EUR sa kamatom od 30. studeni 2011. do plaćanja; na iznos od 81,09 EUR sa kamatom od 31. prosinac 2011. do plaćanja; na iznos od 81,07 EUR sa kamatom od 31. siječanj 2012. do plaćanja; na iznos od 81,07 EUR sa kamatom od 29. veljača 2012. do plaćanja; na iznos od 81,04 EUR sa kamatom od 31. ožujak 2012. do plaćanja; nas iznos od 4,42 EUR sa kamatom od 30. travanj 2012. do plaćanja; na iznos od 81,06 EUR sa kamatom od 31. svibanj 2012. do plaćanja; na iznos od 81,09 EUR sa kamatom od 30. lipanj 2012. do plaćanja; na iznos od 81,07 EUR sa kamatom od 31. srpanj 2012. do plaćanja; na iznos od 81,04 EUR sa kamatom od 31. kolovoz 2012. do plaćanja; na iznos od 81,12 EUR sa kamatom od 30. rujan 2012. do plaćanja; na iznos od 81,04 EUR sa kamatom od 31. listopad 2012. do plaćanja; na iznos od 81,01 EUR sa kamatom od 30. studeni 2012. do plaćanja; na iznos od 80,12 EUR sa kamatom od 31. prosinac 2012. do plaćanja; na iznos od 103,42 EUR sa kamatom od 31. siječanj 2013. do plaćanja; na iznos od 80,92 EUR sa kamatom od 28. veljača 2013. do plaćanja; na iznos od 84,32 EUR sa kamatom od 31. ožujak 2013. do plaćanja; na iznos od 89,69 EUR sa kamatom od 30. travanj 2013. do plaćanja; na iznos od 81,03 EUR sa kamatom od 31. svibanj 2013. do plaćanja; na iznos od 81,03 EUR sa kamatom od 30. lipanj 2013. do plaćanja; na iznos od 81,06 EUR sa kamatom od 31. srpanj 2013. do plaćanja; na iznos od 81,06 EUR sa kamatom od 31. kolovoz 2013. do plaćanja; na iznos od 81,03 EUR sa kamatom od 30. rujan 2013. do plaćanja; na iznos od 81,06 EUR sa kamatom od 31. listopad 2013. do plaćanja; na iznos od 81,08 EUR sa kamatom od 30. studeni 2013. do plaćanja; na iznos od 80,94 EUR sa kamatom od 31. prosinac 2013. do plaćanja; na iznos od 92,53 EUR sa kamatom od 31. siječanj 2014. do plaćanja; na iznos od 26,77 EUR sa kamatom od 28. veljača 2014. do plaćanja; na iznos od 27,09 EUR sa kamatom od 31. ožujak 2014. do plaćanja; na iznos od 27,08 EUR sa kamatom od 30. travanj 2014. do plaćanja; na iznos od 30,31 EUR sa kamatom od 31. svibanj 2014. do plaćanja; na iznos od 26,94 EUR sa kamatom od 30. lipanj 2014. do plaćanja; na iznos od 27,14 EUR sa kamatom od 31. srpanj 2014. do plaćanja; na iznos od 27,10 EUR sa kamatom od 31. kolovoz 2014. do plaćanja; na iznos od 27,09 EUR sa kamatom od 30. rujan 2014. do plaćanja; na iznos od 26,98 EUR sa kamatom od 31. listopad 2014. do plaćanja; na iznos od 27,04 EUR sa kamatom od 30. studeni 2014. do plaćanja; na iznos od 26,88 EUR sa kamatom od 31. prosinac 2014. do plaćanja; na iznos od 26,85 EUR sa kamatom od 31. siječanj 2015. do plaćanja; na iznos od 27,31 EUR sa kamatom od 28. veljača 2015. do plaćanja; na iznos od 57,92 EUR sa kamatom od 31. ožujak 2015. do plaćanja; na iznos od 26,79 EUR sa kamatom od 30. travanj 2015. do plaćanja; na iznos od 40,14 EUR sa kamatom od 31. srpanj 2015. do plaćanja; na iznos od 149,20 EUR sa kamatom od 31. kolovoz 2015. do plaćanja; na iznos od 54,36 EUR sa kamatom od 30. rujan 2015. do plaćanja; u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.151,41 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa pobliže navedenog u izreci pod točkom I. presude. U bitnome navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011141927, 10.4.2006., a potom Dodatak Ugovoru o kreditu 22.12.2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Smatra da provedena konverzija nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 10.4.2006. koje se odnose na promjenu kamatne stope sukladno odluci tuženika i glavnica i kamata vezanih uz valutu CHF. Sklopljenim Dodatkom nije nestao uzrok ništetnosti jer učinkom konverzije tužitelju nije nadoknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu i nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Pri tome se tužitelj poziva na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019.. Člankom 4. Ugovora o kreditu da je bila ugovorena kamatna stopa od 4,35% godišnje, promjenjiva sukladno odluci tuženika, a čl. 7. otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope bilo je ugovoreno da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete. Ništetnost ovih ugovornih odredaba da proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Pri tome se poziva na Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018.. Za navesti je da je FN tijekom ovog parničnog postupka preminuo pa je nakon prekida postupka zbog smrti tužitelja, isti nastavljen sa nasljednicom tužitelja ŽN.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ne osporava činjenicu sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu. Međutim, ističe da je Vrhovni sud RH u oglednom postupku Gos- 1/2019 od 4.3.2020. zauzeo shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Iz tog razloga inicijalno sklopljeni Ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja i sklopile Dodatak Ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske unije. Stoga da je ZIDZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita te je došlo do potpune restitucije potrošača i ne postoji osnova po kojoj bi sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja, smatrajući da se na utužene tražbine primjenjuje zastarni rok od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Također ističe da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno ne proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača jer je cilj kolektivne zaštite preventivne prirode, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata, time da ni ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne onima o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Ističe da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju Ugovora s valutnom klauzulom pa je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi utjecale na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu od 10.4.2006., Dodatak Ugovoru o kreditu od 22.12.2015., z.k. izvadak, plan otplate, izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., Opći uvjeti poslovanja s građanima, pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama broj 12 od 25.8.2006., provedeno je financijsko vještačenje i pročitan nalaz vještaka Natalije Jambrečić.
4. Između stranaka činjenično nije sporno da su stranke 10.4.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011141927 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju, odnosno predniku tužiteljice iznos od 55.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita te da su 22.12.2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Kredit je odobren za izgradnju i dovršenje stambenog objekta, a člankom 4. ugovorena je kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,35%. Također je člankom 7 Ugovora ugovoren rok otplate u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Konačno, Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Zvijezdane Rauš Klier pod brojem OU-321/06-2 od 12.4.2006.. Nije sporno ni to da je rizik promjene vrijednosti valute CHF u cijelosti snosio tužitelj koji je anuitete otplaćivao u hrvatskim kunama. Prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015., nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na spomenuti 30.9.2015. iznosi 25.883,20 EUR, a preplata 1.289,30 EUR. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.
5. Sporno je između stranaka da li je ništetna odredba čl. 4 (o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika), te odredba čl. 7 u pogledu valutne klauzule. Nadalje, da li tužiteljica ima pravo na kondemnatornu pravu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK/15, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvarila pravu zaštitu koju traži u ovom postupku.
6. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
7. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
8. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
9. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik nije predložio niti saslušanje djelatnika banke koji je komunicirao sa prednikom tužiteljice vezano uz sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, time da Opći uvjeti poslovanja tuženika s građanima i članak Hrvatske narodne banke o rizicima koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom, na primjeru kredita vezano uz švicarski franak, nije dokaz o informiranosti prednika tužiteljice kao potrošača o svim bitnim parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i rizik povećanja tečaja CHF. Tuženik nije ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su predniku tužiteljice pri sklapanju Ugovora upravo kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
10. U vrijeme podnošenja ove tužbe 7.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
11. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,35% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
12. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pri tome tužiteljica ne osporava zakonitost provedene konverzije, a niti sam izračun konverzije.
13. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
14. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
15. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 22.12.2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o ukupnoj preplati.
16. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
17. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).
18. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
19. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
20. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.
21. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.
22. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Ž protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
23. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan.
24. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrdile preplatu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.
25. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,35% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, prednik tužiteljice je do 30.9.2015. više uplatio 5.111,06 EUR, a kako je tuženik prilikom provođenja konverzije priznao tužitelju preplatu od 1.028,63 EUR, umanjujući taj ukupni iznos od 5.111,06 EUR za iznos preplate dolazi do razlike više plaćenog od 4.526,99 EUR. Napominje i to da je tuženik s financijsko- računovodstvenog gledišta, konverziju izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), pri čemu je glavnica kredita pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate. Također je navela da je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđena preplata u odnosu na promjenu kamatne stope i promjene tečaja, pri čemu je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom, a to je odgovor vještaka na pitanje suda da li je konverzijom tužitelju priznat cjelokupni iznos više plaćeno po osnovi odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i da li je konverzijom uspostavljena ekonomska ravnoteža u odnosu banke kao trgovca i tužitelja kao potrošača. Sud je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni više plaćeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.
26. Obzirom da nijedna strana nije prigovorila matematičkom izračunu vještaka to i sud prihvaća nalaz objektivnim i stručnim i temelji odluku na nalazu vještaka, odnosno prihvaća tužbeni zahtjev koji je usklađen upravo sa nalazom vještaka.
27. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 7.6.2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe.
28. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
29. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 19.7.2019., 16.6.2023., 16.10.2024., zastupanja na raspravama 1.6.2023., 3.10.2023. i 3.12.2025. u iznosima od po 250,00 EUR, trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja od 332,00 EUR te sudska pristojba na tužbu 69,41 EUR ili ukupno 2.151,41 EUR. Naprotiv, tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na rješenje od 13,27 EUR obzirom je tu pristojbu tužitelj platio zbog okolnosti što pristojbu nije platio u trenutku podnošenja tužbe, temeljem odredbe čl. 29. st. 9. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18). Tužiteljici nije priznat ni trošak sastava podnesaka od 13.4.2023., 23.10.2023., 27.10.2025. u iznosima od po 62,50 EUR kao ni podneska od 14.11.2025., jer isti nisu bili potrebni za donošenje meritorne odluke, dok se u podnesku od 28.10.2025. ponavljaju navodi iz tužbe i kasnijih podnesaka, a kako i sama tužiteljica navodi u istom podnesku, dakle da ostaje kod navoda podneska od 16.6.2023. kojim je dala detaljno očitovanje u pogledu toga da li zaključena konverzija utječe ili ne utječe na pravo tužiteljice da potražuje preplatu i unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu.
Varaždin, 14. siječnja 2026.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1) Punomoćnici tužiteljice – ZOU PN i ŽNI, [adresa]
2) Punomoćnica tuženika – Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada
Vukovara 274
