Poslovni broj: P-402/2023-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Mirni Franić Rapajić, u pravnoj stvari tužiteljice SD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju Slaven Šoša i Marina Končić, odvjetnici u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 14. siječnja 2026. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 818-50-3871710 koji je potvrđen po javnom bilježniku Anđelku Staniću u Dubrovniku pod posl.br. OU-19/2007 dana 11. siječnja 2007.g. u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.468,85 EUR na ime pretplate tečaja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na niže naznačeni iznos u eurima od niže naznačenog datuma dospijeća i to:

- na iznos od 1,95 EUR od 17. travnja 2008.

- na iznos od 13,03 EUR od 17. studenoga 2008.

- na iznos od 1,42 EUR od 16. prosinca 2008.

- na iznos od 16,18 EUR od 16. siječnja 2009.

- na iznos od 18,45 EUR od 17. veljače 2009.

- na iznos od 19,48 EUR od 17. ožujka 2009.

- na iznos od 17,05 EUR od 16. travnja 2009.

- na iznos od 17,60 EUR od 20. svibnja 2009.

- na iznos od 13,17 EUR od 16. lipnja 2009.

- na iznos od 9,92 EUR od 16. srpnja 2009.

- na iznos od 10,78 EUR od 17. kolovoza 2009.

- na iznos od 12,50 EUR od 17. rujna 2009.

- na iznos od 12,35 EUR od 14. listopada 2009.

- na iznos od 10,62 EUR od 16. studenoga 2009.

- na iznos od 13,87 EUR od 21. prosinca 2009.

- na iznos od 16,48 EUR od 12. siječnja 2010.

- na iznos od 20,20 EUR od 15. veljače 2010.

- na iznos od 19,35 EUR od 17. ožujka 2010.

- na iznos od 24,39 EUR od 28. travnja 2010.

- na iznos od 23,43 EUR od 28. svibnja 2010.

- na iznos od 25,30 EUR od 18. lipnja 2010.

- na iznos od 41,43 EUR od 16. srpnja 2010.

- na iznos od 38,11 EUR od 16. kolovoza 2010.

- na iznos od 48,26 EUR od 17. rujna 2010.

- na iznos od 44,75 EUR od 3. studenoga 2010.

- na iznos od 39,11 EUR od 16. studenoga 2010.

- na iznos od 51,01 EUR od 17. prosinca 2010.

- na iznos od 66,15 EUR od 19. siječnja 2011.

- na iznos od 55,43 EUR od 24. veljače 2011.

- na iznos od 59,19 EUR od 21. ožujka 2011.

- na iznos od 54,41 EUR od 27. travnja 2011.

- na iznos od 55,26 EUR od 19. svibnja 2011.

- na iznos od 75,56 EUR od 10. lipnja 2011.

- na iznos od 77,53 EUR od 19. srpnja 2011.

- na iznos od 94,49 EUR od 19. kolovoza 2011.

- na iznos od 85,78 EUR od 21. rujna 2011.

- na iznos od 76,25 EUR od 21. listopada 2011.

- na iznos od 74,79 EUR od 18. studenoga 2011.

- na iznos od 74,06 EUR od 14. siječnja 2012.

- na iznos od 78,58 EUR od 23. siječnja 2012.

- na iznos od 82,52 EUR od 18. veljače 2012.

- na iznos od 83,05 EUR od 19. ožujka 2012.

- na iznos od 80,32 EUR od 18. travnja 2012.

- na iznos od 82,16 EUR od 16. svibnja 2012.

- na iznos od 83,42 EUR od 16. lipnja 2012.

- na iznos od 81,30 EUR od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 81,86 EUR od 17. kolovoza 2012.

- na iznos od 80,27 EUR od 18. rujna 2012.

- na iznos od 76,84 EUR od 22. listopada 2012.

- na iznos od 80,50 EUR od 21. studenoga 2012.

- na iznos od 82,25 EUR od 17. prosinca 2012.

- na iznos od 81,02 EUR od 11. siječnja 2013.

- na iznos od 74,12 EUR od 20. veljače 2013.

- na iznos od 79,98 EUR od 19. ožujka 2013.

- na iznos od 80,50 EUR od 19. travnja 2013.

- na iznos od 751,07 EUR od 26. travnja 2013.

do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu u iznosu od 231,15 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 1. ožujka 2007. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od donošenja presude naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1660,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 1660,00 EUR teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zatraženog parničnog troška u iznosu od 90,00 EUR zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 4. svibnja 2023. navodi da je s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. 11. siječnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 818- 50-3871710, koji je potvrđen (solemniziran) pod brojem OU-19/2007 od javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 24.073,92 CHF, a da je predmetnim ugovorom o kreditu način otplate anuiteta vezan uz tečaj švicarskog franka. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio interes i prava tužitelja kao korisnika kredita ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Posebno ukazuje da su banke iz gornje odluke, uključujući i tuženika, nudeći na tržištu kredite u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak, kao povoljne zbog niže kamatne stope, postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu potrošača koji tog rizika nije bio niti svjestan. Navodi kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl.br. Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbio reviziju tuženika kao neosnovanu, a da je svojom odlukom i rješenjem od 3. veljače 2021. pod posl. br. U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019, Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. čime se potvrđuje da je ispravno postupio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kada je presudom od 14. lipnja 2018. godine odbio žalbe kao neosnovane i još jednom potvrdio osporenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu kojim je utvrđeno da je svaki pojedini tuženik (kao i tuženik u ovom postupku) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) ugovaranjem, u utuženom razdoblju, nepoštenih (ništetnih) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Tužitelj navodi da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a smatra da se zasigurno ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi da je sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da je vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu nametnuta od strane tuženika o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, pa kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula da se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i da tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Poziva se na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. , dalje ZOO) na temelju koje je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Tužitelj smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene tečaja valute i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Navodi da se upravo odredbama članka 1., 7. i dr. predmetnog Ugovora o kreditu način otplate anuiteta vezuje uz tečaj švicarskog franka, a da tužiteljevo potraživanje predstavlja razlika između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe. Visinu tužbenog zahtjeva tužitelj je odredio sukladno dokumentaciji koju posjeduje u trenutku podnošenja ove tužbe, a predlaže u tijeku postupka naložiti tuženiku dostavu sve dokumentacije koju posjeduje, a vezana je za predmetni odnos te potom provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenja nakon kojeg tužitelj zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev u skladu s istim. Predlaže da se utvrde ništetnim i da ne proizvode pravne učinke odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF kao i da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.700,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te da mu se naloži naknaditi tužitelju prouzrokovani parnični trošak uvećan za pripadajuće zatezne kamate.

1.2. Tužitelj je po zaprimanju nalaza i mišljenja vještaka uredio tužbeni zahtjev na način da isti sada glasi kao i u točkama I. i II. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu 7. rujna 2023. tuženik ne osporava da su stranke dana 11. siječnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 818-50-3871710 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 24.073,92 CHF s ugovorenom redovnom kamatom od 5,20 % godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tvrdi da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dalje navodi kako je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik tvrdi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te da je tužiteljica, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Smatra da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a da je ugovaranjem valutne klauzule tužiteljica također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik tvrdi da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti iz čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) - da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja kao i na kamatu na svaki pojedini anuitet. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer smatra da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, pa da tužiteljica ne može smatrati da je osnova njezine tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati, a kako tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe, da se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te obvezati tužiteljicu na naknadu tuženiku parničnog troška uvećanog za pripadajuće zatezne kamate.

2.1. U odnosu na uređenje tužbe izvršeno podneskom od 19. kolovoza 2025., tuženik navodi da se u predmetnom slučaju ne radi o uređivanju tužbenog zahtjeva već o smanjenju tužbenog zahtjeva s osnova glavnice potraživanja na 3.468,85 EUR, kao i s osnova tijeka kamate koju je tužbenim zahtjevom tražio od 1. ožujka 2007., te da tužitelj podneskom ispravlja i kamatu koju potražuje po pojedinačnim iznosima po kojem „najstarija kamata“ teče od 17.4.2008. godine. Ističe da povlačenje tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka nije moguće bez pristanka tuženika, a da on ne pristaje na predmetno povlačenje tužbe već zahtjeva da sud o istome meritorno odluči.

3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, OU-19/07 (list 6-13 spisa), s kontrolnim ispisom unosa korištenja (list 14 spisa) i otplatnim planom od 15. siječnja 2007. (list 15-18 spisa), otplatni plan od 21. ožujka 2023. (list 19- 23 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice od 20. ožujka 2023. (list 24-29 spisa), zahtjev za kredit (list 36 spisa), izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem (nalaz i mišljenje na listu 51-63 spisa), koji je nalaz i mišljenje iznesen i usmeno (list 78-79 spisa), a izveden je i dokaz saslušanjem parničnih stranaka, odnosno tužitelja koji je pristupio na ročište radi saslušanja (list 40-41 spisa).

4. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, broj 818- 50-3871710 u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate vezana za tečaj CHF, te isplata iznosa od 3.700,00 EUR na ime preplaćenih anuiteta, a radi ništetnosti odredbi tog ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, međutim u pretežitom dijelu.

6. Među strankama nije sporno da je između njih sklopljen Ugovor o kreditu broj: 818- 50-3871710 dana 11. siječnja 2007., nije sporno da je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 24.073,92 CHF odnosno da je tuženik vezao isplatu kredita za valutu švicarski franak, no, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno, sporno je pravo tužitelja na isplatu iznosa u visini od 3.700,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos tužitelj potražuje kao preplatu koja je nastala uslijed promjene tečaja valute švicarskog franka uz koji je vezana glavnica predmetnog kredita u odnosu na tečaj važeći u trenutku korištenja kredita (tzv. početni tečaj). Sporno je je li tuženik kredit vezao uz valutu švicarskog franka (dalje: švicarski franak ili CHF) nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, te je sporno je li za tužiteljevo potraživanje, ako se isto utvrdi osnovanim, nastupila zastara.

7. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

7.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

7.2. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

8. U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 11. siječnja 2007. u Dubrovniku sklopili Ugovor o kreditu br. 818-50- 3871710. Ono što tužitelj tvrdi u ovom postupku je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka, dakle odredbe o valutnoj klauzuli, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, pa kako je tužitelj vršio plaćanja anuiteta obračunatih po ništetnim odredbama smatra da je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetnih odredbi odnosno stečen bez osnove. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kao sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli) sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 11. siječnja 2007. te isti sadrži odredbe kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da ovaj Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu Korisnike kredita kao potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i što takvu ugovornu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Činjenica potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je tužitelj kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopio na tržištu kao fizička osoba za potrebe kupnje osobnog vozila koji je koristio za osobne potrebe (što proizlazi iz samog ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužiteljice u kojem navodi da je predmetni ugovor o kreditu potpisala jer joj je bio prijeko potreban automobil jer je imala bolest u kući, a da je kredit korišten isključivo za kupnju osobnog automobila, koji je korišten isključivo u osobne svrhe, te da nije imala obrt ili udio u trgovačkom društvu niti ga ima sada jer je tada bila zaposlenica Opće bolnice Dubrovnik, a danas je zaposlena u dječjim vrtićima).

11. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i, radi navedenog, sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu. Činjenica da se ovaj spor vodi radi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje je li ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, i kod povrata stečenog bez osnove, odnosno stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, i kod naknade štete, naglasak je na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Ističe se da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je tuženik, time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio, ne samo kolektivne interese, već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava i ovdje tužiteljice kao potrošača s kojom je tuženik upravo u razdoblju koje je predmet kolektivne tužbe nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se sa potrošačima poput ovdje tužiteljiteljice nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama, odnosno da potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a što tužitelj u sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

12. Iako tako, već iz označenih, i za ovaj sud obvezujućih presuda, proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepoštene i ništetne, ističe se da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi proizlazi i iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, ocjenom kojih dokaza sud kao nedvojbeno utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru švicarskog franka utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

13. Naime, odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih. Tuženik, pak, nije predložio niti jedan dokazni prijedlog iz kojeg bi se moglo utvrditi suprotno. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod tuženika da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita. Ovo proizlazi i iz iskaza same tužiteljice (list 40-41 spisa) koja sudu u potpunosti uvjerljivo, životno i logično navodi kada iskazuje da je ona 2007. potpisala predmetni ugovor o kreditu, nakon što je prethodno zbog potrebe kupnje osobnog automobila išla u auto-kuću Antunović koji su je uputili na RBA banku te kad je došla u banku, da je tamo već sve bilo spremno, i da je ona samo potpisala ugovor bez ikakvih pregovora. Ista navodi i da nije stekla dojam da se uopće moglo pregovarati, a ona kad je ugovor pročitala je gledala koliki je iznos kredita dobila i kolika će joj biti rata jer je to ono što je nju zanimalo, a da joj nitko nije ništa posebno objašnjavao niti je ona uopće mogla pretpostaviti da će doći do tolikog skoka mjesečnih rata što je za nju bilo neizdrživ financijski teret, uz dvoje male djece i bolest. Osim toga, tužiteljica je u svom iskazu navela kako ona nije tražila kredit u CHF, već joj je taj kredit ponuđen, a njoj je bilo bitno da joj je kredit odobren i da može kupiti auto, međutim, da joj je netko rekao na početku koliko će joj narasti rata kredita, da ni za živu glavu ne bi potpisala takav ugovor. Tužiteljica je osim toga navela i da joj je načelno bilo jasno da se iznos kredita veže za stranu valutu, međutim da joj nije nikako bilo jasno niti je itko na to upozorio da je moguće da toliko skoči mjesečni iznos.

15. Nadalje, odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

16. Čitanjem spornih odredbi Ugovora o kreditu, kojima je glavnica i posljedično tome i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja tih odredbi tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Takva odredba, koja je sadržana u predmetnim člancima Ugovora, ujedno je i lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, prema ocjeni ovog suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takve odredbe.

17. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

17.1. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, no izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti), budući mu postojeći rizici ove valute kao financijskom stručnjaku kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, prema ocjeni suda, je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka u utuženom razdoblju i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (iskaz tužitelja, list 40 i 41 spisa). Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo na štetu tužitelja.

18. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki I. izreke.

19. Tuženik je visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od ukupno 3.700,00 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od trenutka uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Tuženik je osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, pa je sud u ovom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje. Stalna sudska vještakinja Stefani Gardašanić izradila je nalaz i mišljenje objektivno, jasno i sukladno pravilima struke. Na matematički izračun tuženik nije imao nikakvih prigovora, već su njegovi prigovori bili pravne prirode (a koje je prigovore sud gore otklonio), dok tužiteljica nije imala nikakvih prigovora. Stoga je sud utvrdio da razlika između iznosa anuiteta koje je tuženik naplatio tužiteljici po predmetnom Ugovoru o kreditu i onih koje bi tužiteljica platila da je tuženik anuitet izračunavao prema tečaju valute CHF važećem na dan korištenja kredita odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, iznosi 3.468,85 EUR.

20. Tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještakinje, međutim kako je time smanjila svoj tužbeni zahtjev s 3.700,00 EUR na 3.468,85 EUR, te je precizirala tijek kamate, i to na način da je naznačila točne iznose na koje kamate teku te dan dospijeća kamate na svaki pojedini određeni iznos, za razliku od ranije postavljenog zahtjeva na isplatu "iznosa od 3.700,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. ožujka 2007. do isplate", radi se o djelomičnom povlačenju tužbe nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, na koje povlačenje tuženik nije dao svoj pristanak radi čega je valjalo meritorno odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

21. U pogledu prigovora zastare, ističe se da je predmet spora klasificiran kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega je zastaru prava tužiteljice potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužiteljica potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužiteljica ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a radi čega je pravo tužiteljice tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od 14. lipnja 2018. kao dana donošenja odluke u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan. Ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 4. svibnja 2023. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018.

22. Slijedom svega navedenog, utvrdivši tako da je prigovor zastare neosnovan, te da je, uslijed odredbi kojima su glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezani za švicarski franak, tužiteljica platila iznos od ukupno 3.468,85 EUR više nego što bi platila da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužiteljice na isplatu anuiteta kredita vršio primjenom tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita, odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, sud je ovom presudom naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.468,85 EUR sa zatraženom i pripadajućom zateznom kamatom. Odluku o zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11). Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud je uzeo dane uplate svakog pojedinog anuiteta budući je tuženik koji je obračunao i tužiteljici naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Tuženik je, kao jača ugovorna strana, ugovor pripremio i u njega inkorporirao nepoštene ugovorne odredbe, te je takav ugovor, bez potrebnih razjašnjenja tužiteljici dan na potpis. Primijenivši u poslovanju nepoštenu poslovnu praksu na štetu tužiteljice, potrošača, tuženik je nepošten od dana primitka preplaćenih iznosa, pa upravo od dana primitka svakog pojedinog anuiteta (odnosno, preplaćenog iznosa), teku zatezne kamate (na svaki pojedini preplaćeni iznos). U preostalom dijelu, za iznos od 231,15 EUR s više zatraženim zateznim kamatama je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (dio tužbe koji je povučen bez pristanka tuženika), čime je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke.

23. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška utemeljena je na odredbi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) koji propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Sud je cijenio da je djelomično povlačenje tužbe, na koje tuženik nije pristao, te u kojem dijelu je odbijen tužbeni zahtjev, neuspjeh tužitelja u sporu, međutim, neuspjeh samo u neznatnom dijelu budući je tužba povučena za iznos od 231,15 kn što predstavlja svega 6,2% početnog tužbenog zahtjeva, i to samo onog koji se odnosi na isplatu. Slijedom citirane odredbe sud je tužitelju priznao pravo na naknadu troškova u visini odmjerenoj prema odredbama Odvjetničke tarife ("Narodne novine" broj: 138/2023, 107/2025, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora. Tužitelju su prema ocjeni suda kao osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to troška sastava tužbe dostavljene sudu 4. svibnja 2023. (1 x 100 bodova x 2,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), troška zastupanja na ročištima održanim 28. listopada 2024., 12. lipnja 2024. i 9. prosinca 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (3 x 100 bodova x 2,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podneska dostavljenog sudu 19. kolovoza 2025. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka i uređuje tužbu, (1 x 100 bodova x 2,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i pripadajući PDV od 25% (sukladno Tbr. 46. Tarife) te uz materijalni trošak nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 410,00 EUR ukupno iznosi 1660,00 EUR. Tužitelj je odbijen s dijelom zatraženog materijalnog troška za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 90,00 EUR, jer istoga nije niti imao, s obzirom na to da je od strane tužitelja u ovoj pravnoj stvari uplaćen predujam za vještačenje u iznosu od 410,00 EUR te je vještakinji po iskazanom računu taj iznos i isplaćen. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. Izreke.

U Dubrovniku 14. siječnja 2026.

Sutkinja

Mirna Franić Rapajić

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu,

2. Tuženiku po punomoćniku