Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1345/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 16. prosinca 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), a objavljene 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-4717289, sklopljenog 20. veljače 2008. između tužitelja i tuženika, koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju NM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati ukupan iznos od 916,66 €

(devetstošesnaesteuraišezdesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. po stopi od 15 %, a od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31. 12. 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja na iznos od:

- 509,58 € teče od 23. veljače 2008. pa do isplate

- 407,08 € teče od 13. studenog 2011. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 696,07 € (šestodevedesetšesteuraisedamcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 14. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 20. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-4717289 prema kojem mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.865,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, solemniziran 21.02.2008. po javnom bilježniku Mirjani Borić, pod poslovnim brojem Ov-5295/2008. Predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom sklopio je u svrhu kupovine osobnog automobila za osobne potrebe na rok otplate kredita od 84 mjeseca. Tijekom otplate kredita su se radi dizanja tečaja CHF u odnosu na HRK, početno ugovoreni anuiteti od 328,21 CHF, povećali naspram početnog plana otplate. Osim toga, pored iznosa glavnice od 25.865,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sukladno čl. 2. navedenog Ugovora, bio je dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu. Zbog neočekivanog povećanja anuiteta bio je primoran prijevremeno zatvoriti predmetni kredit tako da je predmetni Ugovor o kreditu otplaćen 12. studenog 2011. u cijelosti. Ističe kako je u čl. 3. Ugovora o kreditu određeno da će se 3.30 % od iznosa kredita, jednokratno, naplatiti prilikom prvog korištenja kredita. Prilikom sklapanja ugovora naplaćena mu je naknada za obradu kredita u iznosu od 3.839,49 kn. Jednako tako prilikom isplate predmetnog kredita 12. studenog 2011. naplaćena mu je naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 3,067.16 kn.

1.1. Tvrdi da se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ i „izlaznu naknadu” nije pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru. Ta odredba bila je unaprijed formulirana od strane banke i na nju nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom.

1.2. Ističe kako mu nije bio razjašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanja kredita. Obzirom se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Obzirom je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno članku 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. Jednako tako, za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok mu ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet oko kojeg nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Stoga predlaže da sud usvoji u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva dok osporava osnov tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da je predmetni Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. ZOO-a koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Ističe da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i njegovi opći akti, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

2.2. Protivi se tvrdnjama da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora jer je svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete ugovora. Ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada.

2.3. Smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji njegov propust. Navodi da je prije zaključenja ugovora, tužitelju objasnio svaku odredbu ugovora, a obzirom da tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.4. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Stoga nisu osnovani navodi tužitelja da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.5. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Tužitelj se u podnesku od 2. prosinca 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Navodi da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju odobravanju kredita jer takvi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Ističe da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njegov teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je naplaćivao prilikom otplate kredita. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takova ugovorna odredba o kojoj ujedno nisu mogli niti pregovarati s tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu njega kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Prema tome, budući da mu je kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem ga u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu. Nametnuta mu je obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade kao i izlazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepoštenom i posljedično ništetnom. Da je tome tako, potvrdio je u istovrsnom predmetu i Županijski sud u Zagrebu presudom Gž 3610/2022 od 25. travnja 2023. kao i recentne revizijske odluke VSRH-a: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. te Rev 715/2024-2 od 22.05.2024.

3.1. Slijedom svega iznijetoga i dalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da ga sud usvoji u cijelosti.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Tužitelj OM, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je pronašao osobni automobil Mazda u Auto kući u [adresa]. Preporučili su mu da ostvari kredit kod tuženika s obzirom da oni s njima posluju. Inače u to vrijeme je bio klijent PBZ i otišao je u poslovnicu tuženika u Osijeku. Potreban mu je bio kredit u vrijednosti od oko 26.000,00 CHF. Misli da je razgovarao s djelatnicom banke i ponuđen mu je kredit u CHF. Banka je sačinila ugovore po svojim uvjetima i nije mogao utjecati ni na jednu odredbu iz ugovora. Sačinjene ugovore nosio je kod javnog bilježnika na ovjeru. Ugovore je letimično pogledao, a zanimao ga je iznos kredita, rok otplate. Po toč. 3. Ugovora naplaćena mu je ulazna naknada od 3,30 % od iznosa kredita za koji iznos nije znao niti mu je objašnjeno koji parametri čine tu ulaznu naknadu niti je mogao utjecati na tu odredbu. Javni bilježnik mu je ovjerio ugovore i vratio ih je u banku. Kredit koji mu je odobren izravno je isplaćen auto kući, ali ne zna u kojoj valuti, a automobil je preuzeo nakon što je kredit isplaćen auto kući. Ne sjeća se da li je upisana zabrana otuđenja do otplate kredita. Kredit je redovito plaćao i isplatio ga. Kredit je otplatio ranije na način da je podigao kredit u drugoj banci zbog čega mu je banka naplatila i izlaznu naknadu po svojim uvjetima. Neke stvari vezano za automobil dogovarao je u auto kući, a neke u banci. Nije razumio pojam ulazne naknade niti što nju sačinjava niti je tražio nikakva dodatna pojašnjenja vezano za sadržaj ugovora već ga je zanimalo samo preuzimanje automobila. Nije tražio kredit po svojim uvjetima već je prihvatio onaj koji mu je ponudila banka. Nije pregovarao s djelatnicima banke niti za jednu odredbu iz ugovora.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su stranke sklopile 20. veljače 2008. Ugovor o kreditu br. 528-50-4717289, a potvrđenog 21. veljače 2008. po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-5295/08;

- da je čl. 3. Ugovora ugovoreno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela;

- da je čl. 9. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor;

- da je prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.839,49 kn;

- da je 12.11.2011. tuženik naplatio tužitelju naknadu za konačnu otplatu kredita u iznosu od 3.067,16 kn.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetni dijelovi odredbe predmetnog Ugovora o ulaznoj naknadi te naknadi za konačnu otplatu kredita;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporan je dio odredbe čl. 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita unaprijed kao i odredba čl. 9. st.2. Ugovora kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 3,30 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati. Isto tako nije mogao pregovarati ni oko naknade za prijevremenu otplatu kredita. Banka je te naknade obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja.

11. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za adaptaciju stana pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 3,30 % te da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 3. i čl. 9.st.2. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknade u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 3. i čl. 9.st.2. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP- a.

18. Osim toga, sud prihvaća navode tužitelja da tuženik, kao banka, ima pravo na vraćanje glavnice kredita, na naplatu ugovorenih kamata te na naknade koje su stvarne odnosno za koje postoji dokaz da je banka imala određene troškove pa ih je onda imala pravo i naplatiti. Kod prijevremene otplate kredita, potpuno je jasno da banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno.

19. Kako su ništetne odredbe i to čl. 3. i čl. 9.st.2. Ugovora o kreditu, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 509,58 €, a koja je naplaćena 22.02.2008. kao i na isplatu naknade na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja kredita u iznosu od 407,08 € koja je naplaćena 12.11.2011. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci presude.

20. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

21. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

22. Tužitelju, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, priznati su zahtijevani troškovi postupka u iznosu od 696,07 € i to: iznosa od 150,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 150,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 02.12.2025. po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 150,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 16.12.2025. po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 75,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 131,25 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 525,00 € te iznosa od 19,91 € na ime plaćene pristojbe na tužbu te iznosa od 19,91 € na ime pristojbe na presudu.

23. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 14. siječnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika