Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: Pn-114/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Croatia osiguranja d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja ĐV, dipl. iur. i punomoćnice tuženika TV, dipl. iur., po objavi 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 8.773,66 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 4. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana.“

kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 29. svibnja 2025. navodi da je njegov osiguranik NV zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nesreći koja se dogodila 8. siječnja 2005., da je po tom osnovu tužitelj rješenjima br. 178417 od 2. siječnja 2007. i 6. veljače 2008. osiguraniku NV priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad zbog 50% bolesti i 50% ozljede izvan rada, počevši od 19. rujna 2006. Osiguranik tužitelja stradao je u prometnoj nesreći koju je prouzročio CV na način da je upravljao osobnim automobilom marke „Peugeot“, reg. oznake [registarska oznaka] iz smjera Osijeka prema Širokom Polju te je na samom ulasku u Široko Polje poduzeo radnju pretjecanja traktora bez registarske oznake i prikolice reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao GV, pri čemu je prešao na suprotnu stranu kolnika kojom se u tom trenutku kretalo osobno vozilo marke „Mazda 323“, reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao NV te je došlo do sudara u kojem je NV zadobio teške tjelesne ozljede, a CV je smrtno stradao. U trenutku štetnog događaja osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] je bilo osigurano kod tuženika te je tuženik odgovoran za naknadu štete koja za tužitelja nastaje isplatom navedene invalidske mirovine. Tužitelj je protiv tuženika već vodio postupke za naknadu štete po istom osnovu za prethodna razdoblja počevši od 1. veljače 2008. te je tuženik po odštetnim zahtjevima i po sudskim presudama naknadio štetu tužitelju zaključno do 30. travnja 2018., dok je tijekom postupka pred ovim sudom pod brojem Pn-144/2020 za posljednje utuženo razdoblje (od 1. svibnja 2018. do 30. lipnja 2022.) tuženik naknadio nesporni dio štete. Tužitelj podnosi ovu tužbu radi naknade daljnje štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine osiguraniku NV za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. ožujka 2025., a u kojem razdoblju je isplaćeno ukupno 17.547,32 eura. Obzirom je po osnovi ozljede izvan rada isplaćeno 50% navedenog iznosa, šteta koju je pretrpio tužitelj iznosi 8.773,66 eura. Tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu navedene štete u mirnom postupku, međutim tuženik je isti otklonio. Kako je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika, to je tuženik temeljem odredbe članka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.) odgovoran za naknadu štete tužitelju u iznosu od 8.773,66 eura pa predlaže sudu da nakon provedene rasprave donese presudu: „Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, na ime naknade štete, isplati iznos od 8.773,66 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 4. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 15 dana.“

1.1. U podnesku od 3. listopada 2025. tužitelj iznosi da je članak 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, prema kojem bi se, po tuženiku, trebao utvrditi iznos stvarne štete nejasan, proturječan drugim odredbama ZOOP-a i samom sebi te kao takav neprimjenjiv. U konkretnom slučaju u pitanju je naknada štete zbog isplaćene invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada. Prema odredbama ZOOP-a tužitelj nikada u takvim slučajevima ne bi imao pravo na naknadu štete jer, prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju koje definiraju određivanje mirovine, invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada nikad nije veća od invalidske mirovine priznate zbog ozljede na radu iz razloga što je invalidska mirovina zbog ozljede na radu maksimalna takva mirovina budući se najniža takva mirovina određuje prema 40 godina staža osiguranja, dok se mirovina zbog ozljede izvan rada određuje prema stvarno ostvarenom stažu koji je u nekom trenutku prekinut zbog ozljede koja je uzrokovala umirovljenje uslijed čega osoba nije napunila puni staž osiguranja. Jasno je stoga da invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada nikad nije veća od invalidske mirovine priznate zbog ozljede na radu, (kao uostalom ni obiteljska – uvijek manja, te invalidska zbog ozljede na radu – naravno uvijek jednaka) pa proizlazi da prema članku 27. stavku 3. ZOOP-a tužitelj nikada ne bi imao pravo na naknadu štete od tuženika. U nastavku podneska tužitelj opsežno elaborira zašto bi se u konkretnom slučaju imale primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te se poziva i na presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Gž-1105/2022 od 29. studenoga 2023. i Gž-674/2025 od 4. rujna 2025. u kojima je isti zauzeo stav da je mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznom osiguranju u prometu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], nastanak prometne nezgode 8. siječnja 2005., kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja NV, u navedenoj prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede. Nesporno je da je osiguraniku tužitelja, EV, rješenjem tužitelja od 2. siječnja 2007., priznato pravo na invalidsku mirovinu, djelomično zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi (50%) te djelomično zbog bolesti (50%). Nije sporno da je tužitelj od tuženika već potraživao naknadu štete, te da je za razdoblje isplaćenih iznosa invalidskih mirovina od 1. svibnja 2018. do 30. lipnja 2022. tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Osijeku broj Pn-144/2020 od 15. prosinca 2023. U cijelosti je sporan cjelokupno postavljeni tužbeni zahtjev u iznosu od 8.773,66 EUR s osnova isplaćenih iznosa invalidske mirovine u razdoblju od 1. srpnja 2022. do 31. ožujka 2025. Naime, u ovoj pravnoj stvari, sporno je pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje. Postavljenom tužbenom zahtjevu, kojim se potražuje 50% punih iznosa isplaćene invalidske mirovine, tuženik se protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to tužitelj navodi u tužbi. Naime, izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze tuženika kao osiguratelja automobilske odgovornosti svoga osiguranika prema trećim oštećenim osobama, među koje spada i tužitelj u ovome slučaju. Uvažavajući odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U odnosu na istaknuti prigovor da bi tužitelj imao pravo na naknadu samo razmjernog dijela isplaćenih iznosa invalidske mirovine za utuženo razdoblje, tuženik se poziva na najnoviju sudsku praksu, odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 4. travnja 2023., gdje je zauzeto upravo takvo pravno shvaćanje kako to tvrdi tuženik. Teret dokaza za navedeno, sukladno zauzetom pravnom shvaćanju VSRH je na tužitelju. Tužitelj u prilog dokazivanja stvarne štete nije predložio dokaze niti je takve dokaze priložio uz tužbu, pa je stoga evidentno da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Kako dakle iz zauzetog pravnog shvaćanja proizlazi da za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine evidentno je da se ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje u cijelosti neosnovanim. Nadalje, iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu NV (priloženom uz tužbu), razvidno je da je osiguranik tužitelja rođen **.**.1955., te da je stoga isti, 21.04.2020. (u razdoblju koje prethodi razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje ovom tužbom), navršio 65 godina života. Tuženik osporava osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, a podredno i visinu, a sve imajuću u vidu činjenicu da bi osiguranik tužitelja, da nije bilo štetnog događaja, bio korisnikom starosne mirovine, te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati istome starosnu mirovinu. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju, i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja, u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik ističe da bi njegova obveza na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Ovo sve imajući u vidu zakonske odredbe koje jasno upućuju na činjenicu da bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju samo stvarnu štetu. Slijedom iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti te predlaže istoga odbiti, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 2. siječnja 2007. (stranica 3-4 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 6. veljače 2008. (stranica 5-6 spisa), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti (stranica 7-12 spisa), zapisnik o očevidu od 8. siječnja 2005. (stranica 13-17 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-5977/2018-2 od 11. srpnja 2019. (stranica 18-20 spisa), presudu Trgovačkog suda u Osijeku posl.br. P-213/18-7 od 18. srpnja 2018. (stranica 21-24 spisa), obračun isplata (stranica 25 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznate po osnovi ozljede izvan rada korisniku mirovine NV za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. ožujka 2025.

4.1. Nije izvršen priklop spisa ovoga suda posl. br. Pn-144/2020 na ovaj spis, budući je tuženik na ročištu 17. prosinca 2025. odustao od tog prijedloga obzirom je vođenje i ishod postupka u tom predmet među strankama nesporan.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno među strankama:

- pasivna legitimacija tuženika kao osiguratelja vozila reg. oznake [registarska oznaka], kojim je u vrijeme prometne nezgode upravljao CV,

- nastanak prometne nezgode od 8. siječnja 2005., u kojoj je, osim vozača vozila osiguranika tuženika, sudjelovao i osiguranik tužitelja, NV, u svojstvu vozača,

- da je tužitelj svojom osiguraniku NV isplaćivao invalidsku mirovinu priznatu djelomično zbog ozljede izvan rada (50%) te djelomično zbog bolesti (50%).

6. Spornom se ukazuje prije svega osnova potraživanja, odnosno primjenjuje li se na konkretan slučaj Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22. – dalje u tekstu: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP).

6.1. Prema ocjeni ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023 proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a koji pravno shvaćanje nje napušteno, pa su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe ZMO, te s time u vezi i pozivanje na odluke koje odstupaju od tog shvaćanja.

6.2. U odnosu na navod tužitelja da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP, valja reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. ZOOP pak propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Takav stav je iznesen i u odluci VSRH broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.

7. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

7.1. U smislu citirane odredbe članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Isti stav je izražen u odluci VSRH broj Rev 641/2022-2 od 14. lipnja 2023. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika. Budući prema članku 27. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, to je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Drugim riječima, obveza tuženika ne postoji ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio manji ili bi bio jednak razmjernom iznosu mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu.

8. Teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu je na tužitelju, a ovo sukladno članku 219. ZPP-a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.

– dalje u tekstu: ZPP). Međutim, tužitelj je na ročištu 17. prosinca 2025. izrijekom iznio da, ne predlaže nikakve dokaze na utvrđenje visine potraživanja u smislu tog Zakona, odnosno u smislu odredbe članka 27. stavka 3.

8.1. Kako tužitelj nije dokazao da je invalidska mirovina, koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Osijeku 14. siječnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3

2. Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33