Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Kapucinski trg 5

Poslovni broj: P-367/2021-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg zemljišnoknjižnog sudskog savjetnika- specijalista CČ, u pravnoj stvari po tužbi 1. tužiteljice ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2. tužitelja NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], C, oboje zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varažd ina, protiv tuženice MČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Golubić i Šikić j.t.d. iz Čakovca, radi isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 19. studenog 2025. u prisutnosti 2. tužitelja uz punomoćnika Marijana Fosina, odvjetnika iz Varaždina te punomoćnika tuženice Matije Šikića, odvjetnika iz Čakovca, te objave presude dana 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženoj MČ, [adresa], da tužiteljima ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 42242 C isplati iznos od 6.768,86 EUR (slovima: šest tisuća sedamstošezdesetosam eura i osamdesetšest centi) a koji iznos je tužena stekla bez osnove, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, tekućom od 13. siječnja 2021. pa nadalje do isplate, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II/ Nalaže se tuženoj da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.729,59 EUR (slovima: četiri tisuće sedamsto i dvadesetdevet eura i pedesetdevet centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji ČČ i NČ su podnijeli ovome sudu tužbu protiv tuženice MČ radi isplate, u kojoj tužitelji navode da kao roditelji tužene, podnose tužbu radi povrata novčanog iznosa od 51.000,00 kuna (protuvrijednost u eurima), koji predstavlja njihovu zajedničku bračnu stečevinu. Prema navodima tužbe, tijekom siječnja 2021. godine, uslijed privremenih bračnih nesuglasica, 1. tužiteljica se udaljila iz zajedničkog kućanstva i privremeno smjestila kod svoje kćeri (tužene). Tom je prigodom sa sobom ponijela navedenu zajedničku ušteđevinu te ju je, po dolasku u kuću tužene, predala kćeri isključivo na čuvanje i s punim povjerenjem. Nakon što su se odnosi između supružnika (tužitelja) ubrzo popravili, 1. tužiteljica se 12. siječnja 2021. vratila u zajednički dom. Međutim, tužena je odbila vratiti povjereni novac, neosnovano ga zadržavši za sebe. Unatoč višekratnim usmenim pozivima i službenim dopisima upućenim putem punomoćnika (od 8. travnja i 27. travnja 2021. godine), tužena odbija izvršiti povrat sredstava. Tužena svoje zadržavanje novca pokušava opravdati tvrdnjom da joj je majka taj iznos darovala, što tužitelji u cijelosti odbacuju kao neistinito. Tužitelji ističu da je novac predan isključivo radi pohrane i čuvanja. Nadalje, naglašavaju da 1. tužiteljica zakonski nije ni mogla samostalno darovati navedeni iznos, s obzirom na to da se radi o bračnoj stečevini oba roditelja kojom niti jedan bračni drug ne može raspolagati bez suglasnosti onog drugog. Kao dokaz ovih navoda, tužitelji predlažu saslušanje stranaka, saslušanje svjedoka (EČ i odvjetnika Marijana Fosina) te uvid u dokumentaciju, uključujući dopise upućene tuženoj i skicu dopisa od 11. siječnja 2021.. U prilogu tužbe su dostavljeni dopisi koje je punomoćnik tužitelja upućivao tuženoj radi povrata predmetnog iznosa. U dopisima je punomoćnik uputio poziv za povrat novčanog iznosa od 51.000,00 kuna koji je majka predala kćeri na čuvanje u siječnju. Budući da se kći oglušila na prethodne zahtjeve i zadržala zajedničku ušteđevinu roditelja, određeno joj je osam dana za dragovoljni povrat novca. Upozorena je da je u protivnom predviđeno pokretanje postupka kod Državnog odvjetništva radi zaštite imovinskih interesa roditelja.

2. U odgovoru na tužbu tužena se u cijelosti protivila tužbenom zahtjevu, navodeći kako je tužba neistinitog sadržaja. Istaknula je kako sporni iznos od 51.000,00 kn nije bio predan na čuvanje, već ga je primila kao bezuvjetni dar od svoje majke (1. tužiteljice) u siječnju 2021. godine. Pojašnjavala je kako se formulacija o „čuvanju novca“ u spisima pojavila tek naknadno, nakon što su je iz odvjetničkog ureda pokušali zastrašiti prijetnjama o kaznenom progonu. U svom očitovanju, tužena je opisala narušene obiteljske odnose, navodeći da je majka napustila dom zbog obiteljskog nasilja od strane oca (2. tužitelja), pri čemu joj je upravo tužena pomogla i odvezla je kod tete. Osporila je tvrdnju da je navedeni iznos predstavljao čitavu ušteđevinu roditelja, tvrdeći da otac posjeduje i druga oročena sredstva u banci. Tužena je nadalje ukazala na ulogu svoje sestre, EČ, za koju je tvrdila da je bila stvarni inicijator njezinog izbacivanja iz roditeljske kuće nakon povratka iz Dubrovnika. Protivila se saslušanju sestre i odvjetnika tužitelja, smatrajući ih pristranima i neupućenima u čin darivanja koji se dogodio u njezinu domu. Na koncu je predložila saslušanje svog supruga i uvid u kaznene spise te je zatražila da sud tužbu odbije kao neutemeljenu uz naknadu troškova postupka.

3. Podneskom od 10. rujna 2021. tužitelji su u cijelosti porekli sve navode tužene iz odgovora na tužbu te su dodatno pojasnili okolnosti događaja iz siječnja 2021. godine. Istaknuli su kako je 1. tužiteljica u to vrijeme bila u izrazito lošem psihičkom stanju, zbog čega je 7. siječnja 2021. čak neosnovano pozvala policiju. Policijska intervencija je utvrdila da nije bilo razloga za postupanje, a tužitelji su kao dokaz njezina narušena zdravlja i kroničnih dijagnoza priložili opsežnu medicinsku dokumentaciju i povijesti bolesti. Naglasili su kako je tužiteljica u takvom stanju bila nesposobna za prisebno raspolaganje novcem, što su njezina kći (tužena) i sestra morale primijetiti. Tužitelji su ponovili kako sporni novac predstavlja zajedničku bračnu stečevinu te su osporili tezu o darovanju, navodeći kako bi takvim činom tužiteljica samu sebe ostavila bez sredstava za život. Vezano uz dokazne prijedloge, tužitelji su ustrajali na saslušanju odvjetnika Marijana Fosina. On je trebao posvjedočiti o uputama koje je primio od oca (2. tužitelja) i o sadržaju nikad poslanog dopisa u kojem je opisan agresivni ispad tužiteljice, uključujući fizički napad na supruga i razbijanje imovine metalnom šipkom. Također su predložili saslušanje druge kćeri, EČ, koja je u to vrijeme živjela s njima. Konačno, tužitelji su se usprotivili saslušanju FČ i pribavi spisa iz Dubrovnika, smatrajući to pokušajem odugovlačenja postupka. Tvrdili su da obiteljski sukobi njihove druge kćeri nemaju nikakve veze s predmetnim povratom novca. Na temelju svega navedenog, zatražili su usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu troškova.

4. Iz priložene medicinske i službene dokumentacije proizlaze sljedeće činjenice:

- narušeno psihičko stanje: Povijesti bolesti Opće bolnice Varaždin (iz 2013. godine) i kasnija dokumentacija iz 2021. godine ukazuju na to da 1. tužiteljica boluje od kroničnih psihičkih tegoba koje su zahtijevale specijalističku zaštitu,

- akutna rastrojenost u vrijeme događaja: Medicinski nalazi i potvrda Doma zdravlja sugeriraju da je u siječnju 2021. godine tužiteljica bila u izrazito lošem stanju,

- neosnovanost policijske intervencije: Zapisnik MUP-a od 07. siječnja 2021. potvrđuje da je tužiteljica pozvala policiju bez stvarnog razloga, što služi kao dokaz njezine tadašnje dezorijentiranosti i iznošenja neistinitih tvrdnji (psihoza ili rastrojstvo).

- kontinuitet liječenja: dokumentacija iz KBC-a Zagreb i drugih ustanova potvrđuje da se radi o osobi narušenog općeg zdravlja, čime se osporava teza tužene da je majka svjesno i planski odlučila izvršiti darovanje.

5. U podnesku tužitelja od 23. ožujka 2022. su tužitelji u svom podnesku najprije iznijeli preciznu kronologiju događaja, navevši da je njihova druga kći, EČ, doselila u njihovo zajedničko kućanstvo u ožujku 2020. godine. Istaknuli su da je njihov punomoćnik tijekom travnja 2021. godine u dva navrata uputio službene opomene tuženoj radi povrata iznosa od 51.000,00 kuna, na što se tužena očitovala tek u svibnju 2021. godine. U tom je očitovanju tužena tvrdila da se radi o daru, ali je istovremeno priznala da joj nije bilo poznato ni porijeklo ni vlasništvo tog novca, što su tužitelji označili kao ključnu kontradikciju. Poseban fokus tužitelji su stavili na analizu iskaza koji je tužena dala pred Općinskim sudom u Dubrovniku u srpnju 2021. godine. Ustvrdili su da je taj iskaz u potpunosti neistinit i iskonstruiran, s obzirom na to da je tužena dan prije ročišta boravila u stanu FČ i kontaktirala njegova branitelja, kojemu je čak predala dokumentaciju iz ovog parničnog spora. Naglasili su kako je tužena pred dubrovačkim sudom neosnovano insinuirala da sporni novac zapravo pripada njezinu šogoru, a ne roditeljima, tvrdeći da je čula nekakvo "šaputanje" o porijeklu novca još u ožujku 2020. godine. Tužitelji su takvu obranu pobijali logičkim argumentom: naveli su da bi, u slučaju da je tužena doista znala za takvo "šaputanje", njezino ranije očitovanje odvjetniku iz svibnja 2021. godine bilo posve drugačije. Smatrali su da se ona tada ne bi mogla pozivati na darovanje, jer nitko ne bi prihvatio dar za koji sumnja da je ukraden ili da ne pripada darovateljima. Tim su zaključili da tužena mijenja priču ovisno o potrebi sudskog postupka kako bi zadržala novac. Nadalje, tužitelji su obrazložili socijalnu i ekonomsku nemogućnost darovanja. Naveli su da žive skromno od jedne mirovine i da 1. tužiteljica nema vlastitih prihoda, zbog čega bi darovanje tolikog iznosa značilo gubitak svih sredstava za život. Naglasili su da je tužiteljica u kritično vrijeme bila u teškom psihičkom stanju, rastrojena i opterećena zdravstvenim tegobama, što su potkrijepili medicinskom dokumentacijom i prijedlogom za vještačenje. Na kraju su ustvrdili da je jedino životno logično rješenje to da je novac predan tuženoj isključivo na čuvanje, a nikako kao bezuvjetni dar, s obzirom na to da je riječ o zajedničkoj bračnoj stečevini kojom majka nije mogla samostalno raspolagati bez suglasnosti oca.

6. U svrhu dokazivanja je sud na ročištu od 26. kolovoza 2022. saslušao kao svjedoka EČ, kćerku tužitelja i sestru tuženice, koja je navela o okolnostima odlaska majke i predaji novca: svjedokinja je navela kako joj je bilo poznato da je njezina majka (1. tužiteljica) prilikom odlaska iz obiteljskog doma sa sobom ponijela određeni novčani iznos, za koji je kasnije saznala da iznosi oko 50.000,00 kuna. Potvrdila je da je majka taj novac predala tuženoj (sestri svjedokinje) na čuvanje tijekom boravka u njezinoj kući. Prema njezinu iskazu, tužena je kasnije majku vratila kući, ali bez predmetnog novca, koji je ostao u posjedu tužene.

O saznanjima o novcu i upozorenju oca: Svjedokinja je istaknula kako je bila osobno prisutna u kući u trenutku majčina odlaska. Ispričala je da je njezin otac (2. tužitelj) odmah uočio da majka uzima novac te je o tome izričito upozorio tuženu kada je ona došla po majku. Prema svjedočenju, tužena je tada odgovorila kako je novac ne zanima i da je došla isključivo po majku. Svjedokinja je naglasila da su ona i otac molili majku da ne odlazi, ali je ona, uslijed teškog zdravstvenog stanja, ipak otišla s tuženom.

O priznanju tužene o čuvanju novca: Nadalje, svjedokinja je posvjedočila o kasnijim kontaktima s tuženom. Navela je kako je tužena tijekom tih razgovora izričito rekla da se novac nalazi kod nje na čuvanju te je obećala da će ga vratiti čim se njezin suprug vrati iz Njemačke. Međutim, unatoč obećanju, tužena je majku dovela kući, ali novac nije vratila.

O porijeklu novca i stanju roditelja: Glede podrijetla sredstava, svjedokinja je ustvrdila da se radi o zajedničkoj ušteđevini njezinih roditelja koja se nalazila u ormaru spavaće sobe u različitim apoenima. Iako sama taj dan nije vidjela novac u rukama majke, navela je da ju je otac na to upozorio. Pojasnila je da je majka novac uzela i predala sestri jer se u svom tadašnjem stanju bojala da ga ne izgubi, te je ocijenila da majka zbog zdravstvenih problema i stresa zapravo „nije znala što radi“.

O događajima koji su prethodili odlasku (intervencija policije): Svjedokinja je detaljno opisala dramatične okolnosti jutra kada je majka otišla. Navela je da je majka rano ujutro pozvala Policiju zbog navodnog nasilja, ali da Policija nije podnijela nikakvu prijavu protiv oca niti protiv nje. Opisala je da je u kući čula viku i galamu, a nakon odlaska policije vidjela je materijalnu štetu koju je majka počinila: izlupana vrata i podrapano donje rublje oca. Majka je, prema njezinu iskazu, bila izrazito nervozna i pod velikim stresom, što je svjedokinja povezala s njezinim narušenim psihičkim zdravljem.

O svom statusu i vjerodostojnosti: Na kraju je potvrdila da već dvije i pol godine živi s roditeljima nakon povratka iz Dubrovnika, te je ponovila da je bila neposredni očevidac svih opisanih stanja i događaja u obiteljskoj kući u kritično vrijeme.

7. Sud je na ročištu od 12. rujna 2022. saslušao RČ u svrhu dokazivanja te je svjedok naveo:

O neposrednim saznanjima i informacijama od supruge: svjedok je uvodno naglasio kako u kritično vrijeme nije boravio u [adresa] jer je radio u Njemačkoj, pa stoga nije bio prisutan kada je 1. tužiteljica boravila u njegovoj kući. Naveo je da o samom činu predaje novca nema neposrednih saznanja, već ga je o svemu telefonski izvijestila supruga (tužena). Kada se vratio iz inozemstva, punica više nije bila kod njih.

O navodnom priznanju oca (2. tužitelja) o darovanju: Kao ključni detalj, svjedok je izjavio da je prilikom jedne posjete roditeljima svoje supruge čuo 2. tužitelja kako govori da je suglasan s time da je majka dala novac tuženoj. Prema njegovim riječima, otac je to obrazložio time da je kći taj novac „zaslužila“ s obzirom na njezina dugogodišnja ulaganja u njihovu nekretninu.

O suživotu i sukobu sa kćerkom tužitelja EČ: Svjedok je pojasnio da su on i supruga živjeli kod njezinih roditelja 4 ili 5 godina, tijekom kojih su plaćali račune te održavali i obnavljali kuću. Opisao je raspored prostorija u kući, navevši da su oni koristili kat, dok su roditelji spavali kat ispod. Ustvrdio je da su on i njegova obitelj bili „istjerani“ iz kuće svega dva tjedna nakon povratka sestre EČ iz [adresa].

O porijeklu novca i "strahu od krađe": Svjedok je posvjedočio kako mu je supruga ispričala da je, u vrijeme povratka sestre EČ, čula oca kako govori EČ da joj daje novac „kako im ovi (tužena i suprug) ne bi ukrali“. On sam je naveo da nije znao o kakvim je novcima riječ niti mu je poznato je li to bila bračna stečevina EČ i njezinog supruga FČ.

O imovinskom stanju i sudbini novca: Vezano uz prihode tužitelja, svjedok je iznio da roditelji imaju nasad od oko 70 stabala oraha, ali je istaknuo da su prinosi bili izrazito slabi (oko 40 kg) te da je urod prodan samo jedne godine. Na taj način je pokušao sugerirati da roditelji nisu mogli uštedjeti toliki iznos od poljoprivrede. Na kraju je izričito priznao da je predmetni novčani iznos (51.000,00 kn), koji je njegova supruga primila, u međuvremenu u cijelosti potrošen.

O radnom odnosu tužene: Potvrdio je da je u vrijeme davanja novca njegova supruga bila zaposlena i da je radila u jutarnjim smjenama, čime je ukazao na njezinu odsutnost iz kuće u određenim dijelovima dana. Također je porekao saznanja o tome da bi tužiteljica i tužena zajedno prikupljale i prodavale orahe te na temelju toga dijelile novac.

8. Na istom ročištu je iskazivala i JČ, sestra 1. tužiteljice, šogorica 2. tužitelja i tete tuženice, te je navela da o boravku tužiteljice nakon napuštanja doma: Svjedokinja je navela kako je njezina sestra (I. tužiteljica) nakon odlaska od supruga prvo došla k njoj u Sigetec Ludbreški, gdje je boravila četiri dana. Opisala je sestrine tadašnje planove, navevši da je ona namjeravala otputovati najstarijoj kćeri u Njemačku. U tu svrhu majka je već pribavila potrebne lijekove i kupila dva kofera, no od tog puta je u konačnici odustala. Nakon četiri dana, tužena je došla po majku i odvezla je svojoj kući.

O saznanjima o novcu: Svjedokinja je potvrdila kako joj je sestra tijekom boravka kod nje rekla da je sa sobom uzela "nešto novaca". Međutim, svjedokinja taj novac osobno nije vidjela. Istaknula je kako sestru nije ispitivala o tome što namjerava učiniti s tim novcem, niti joj je sestra sama o tome davala bilo kakve informacije. Također joj nije bilo poznato čiji je to točno novac (bračna stečevina ili ne).

O psihičkom stanju i razlozima odlaska: Na upit o stanju I. tužiteljice, svjedokinja je iznijela svoj dojam da je njezina sestra u tom trenutku bila "normalna i prisebna". Prenijela je navode svoje sestre koja joj se žalila da je bila žrtva fizičkog maltretiranja i zlostavljanja od strane supruga (2. tužitelja). Navela je da se s 1. tužiteljicom nije ni vidjela ni čula od trenutka kada je otišla od nje k tuženoj, iako među njima nema nikakve zavade.

O komunikaciji s 2. tužiteljem: Vezano uz poruke koje je 2. tužitelj slao dok je 1. tužiteljica boravila kod nje, svjedokinja se nije mogla sjetiti točnog sadržaja, ali je pojasnila da su išle u smjeru poziva sestri da se vrati kući. Navela je da se ne sjeća je li on u tim porukama spominjao bilo kakvu bolest 1. tužiteljice, iako joj je od ranije bilo poznato da je sestra imala određene operacije i zdravstvene zahvate.

9. Konačno, na ročištu od 28. rujna 2022. je sud saslušao 1. tužiteljicu koja je navela o osnovi predaje novca i prvim zahtjevima za povrat: tužiteljica je izričito navela da je iznos od 51.000,00 kn predala tuženici (svojoj kćeri) isključivo na čuvanje, a nikako kao dar. Pojasnila je da se u tom razdoblju, zbog svoje bolesti i smetenosti, bojala da novac ne izgubi ili zametne. Ispričala je kako je otprilike mjesec dana nakon odlaska od kćeri SMS porukom zatražila povrat novca, na što joj je tužena odgovorila da će o tome razgovarati sa suprugom kad se on vrati iz Njemačke. Navela je da je tužena kasnije doista došla sa suprugom i izjavila da trenutno nema novca, ali da će ga vratiti, na što je tužiteljica, prema vlastitim riječima, tada prešutjela.

O zdravstvenom stanju i "prekidu filma": Tužiteljica je opširno govorila o svojim zdravstvenim tegobama, operacijama i lijekovima koje je tada uzimala. Istaknula je da je trpjela teške nuspojave (strah, bijes, nervoza) zbog kojih joj je liječnik kasnije promijenio terapiju. Priznala je da joj je od tog dana "nedostajalo filma" – sjeća se da je napala supruga i da je on kasnije pokazao razderano rublje, ali se samog razloga napada niti dolaska Policije nije moglo sjetiti. Ipak, ustvrdila je da joj se čin predaje novca "urezao u sjećanje" jer se radilo o životnoj ušteđevini koju su ona i suprug godinama prikupljali.

O okolnostima uzimanja i nošenja novca: Pojasnila je da je novac uzela iz ormara u trenutku kada je pakirala svoje stvari nakon svađe sa suprugom. Novac je tri-četiri dana nosila sa sobom u bilježnici i novčaniku, kako kod sestre JČ, tako i kod tuženice. Navela je da se ne sjeća točnog razloga zašto je uopće uzela novac iz ormara, ali ga po odlasku od tuženice nije željela vratiti u ormar jer se bojala da će ga putem izgubiti.

O trenutku same predaje: Tužiteljica je opisala da je novac ostavila na stoliću kod tuženice svega sat vremena prije nego što se uputila nazad kući suprugu. Naglasila je da je tada "jasno vladala svojom voljom" u smislu da je znala da novac daje na čuvanje, a ne kao dar. Odmah po povratku kući, suprugu je priznala da je novac kod kćeri, izričito mu naglasivši da je tamo pohranjen radi sigurnosti.

10. Također, 2. tužitelj je na istom ročištu dao iskaz i naveo o saznanju o predaji novca i osnovi predaje kako mu je poznato da je njegova supruga (1. tužiteljica) predala kćeri iznos nešto veći od 50.000,00 kn. Pojasnio je da je za samu predaju saznao tek po povratku supruge u obiteljski dom. Tom prigodom mu je supruga izričito rekla da je novac predala tuženici isključivo radi čuvanja. Na izravno pitanje o tome je li mu supruga ikada spomenula darovanje, on je potvrdio da je bila riječ isključivo o pohrani novca na sigurno.

O priznanju duga i uočenoj promjeni imovnog stanja tužene: Tužitelj je opisao jedan posjet tuženice i njezinog supruga, tijekom kojeg je primijetio da su kupili novo vozilo. Kada je tada postavio pitanje o povratu novca, tuženica i njezin suprug su mu odgovorili da trenutno nemaju dovoljno sredstava, ali da će novac vratiti kasnije. Iz takvog odgovora tužitelj je zaključio da oni zapravo nemaju stvarnu namjeru vratiti dug.

O dramatičnim okolnostima u jutro odlaska: Tužitelj je vrlo detaljno opisao ponašanje svoje supruge tog jutra, navevši da je bila izrazito rastrojena, da je "divljala", tukla ga i vrijeđala. Ustvrdio je da ona tada uopće nije bila prisebna. Priznao je da samu krađu novca iz ormara nije vidio, ali je odmah uočio da gotovina nedostaje dok je supruga još bila u kući. Naveo je da je policiju zvala supruga, ali da su mu službenici rekli kako je to privatna stvar, uputivši ga da sutradan prijavi krađu ako želi.

O pokušaju sprječavanja odnošenja novca: Istaknuo je da je tuženica bila prisutna u trenutku kada je on supruzi govorio da ostavi novac jer je primijetio da nedostaje. Pojasnio je da na suprugu nije htio fizički nasrtati kako bi joj silom oduzeo novac, jer je smatrao da ona u tom trenutku nije bila svjesna svojih postupaka.

O porijeklu i naravi novca: Vezano uz porijeklo sredstava, tužitelj je naglasio da se radi o zajedničkom novcu koji su on i supruga štedjeli cijeli život. Pojasnio je da je ta gotovina jednim dijelom potjecala od braniteljskog kredita koji je dobio 2017. godine.

O zdravstvenom stanju supruge i financijama: Naveo je kako se psihičko stanje njegove supruge počelo pogoršavati još u listopadu, a da je na dan odlaska situacija kulminirala. Također je odbacio tvrdnje da mu je druga kći, EČ, financijski pomagala, čime je ukazao na to da je sporna ušteđevina isključivo plod njegova i suprugina rada i kredita.

11. Konačno, sud je na istom ročištu saslušao i tuženicu MČ, koje je iskazivala o primitku novca i naravi predaje: Tuženica je u svom iskazu potvrdila da joj je majka (1. tužiteljica) doista predala iznos od 51.000,00 kn. Ustvrdila je da joj je majka tom prigodom izričito rekla da joj taj novac ostavlja "na poklon", što je ona prihvatila i novac uzela. Naglasila je kako je s majkom do travnja 2021. godine bila u dobrim odnosima te da su redovito komunicirale SMS porukama.

O navodnom priznanju oca i naknadnim susretima: Tuženica je opisala posjet roditeljima nakon što se majka vratila u obiteljski dom. Izjavila je da tom prilikom roditelji nisu izričito tražili povrat novca niti su tu predaju na bilo koji način drukčije okarakterizirali. Posebno je istaknula navodne riječi svog oca (2. tužitelja), koji joj je prilikom odlaska rekao da su on i majka ionako imali namjeru darovati novac njoj i suprugu kao znak zahvalnosti za sve što su privrijedili dok su živjeli u zajedničkom kućanstvu. Prema njezinu iskazu, otac je čak dodao da je taj iznos samo dio onoga što su zaslužili te joj je poručio da novac, kad je već kod nje, tamo i ostavi.

O imovinskim odnosima i spoznaji o vlasništvu: Na upit o ranijim potraživanjima, tuženica je priznala da je 2015. godine kod javnog bilježnika potpisala izjavu kojom su njezini imovinski odnosi s roditeljima bili riješeni. Potvrdila je da službeno nije potraživala nikakav novac niti je roditeljima plaćala stanarinu dok je živjela kod njih. Izrazila je uvjerenje da je sporni novac bio zajedničko vlasništvo njezinih roditelja te je priznala da je bila "šokirana" činom darovanja, prvenstveno zbog straha da će majka zbog toga imati problema s ocem, kojega je opisala kao tešku osobu.

12. Ovosudnim rješenjem br. P-367/2021-19 od 3. listopada 2022. je određeno vještačenje te sud je tražio odgovor na pitanje: Je li OČ u siječnju 2021. bila sposobna razumno rasuđivati, vladati svojom voljom i biti svjesna svojih postupaka kada je predavala novac? U nalazu su navedene dvije potpuno suprotne verzije događaja:

Tužitelji (ČČ i suprug NČ): Tvrde da je novac predan kćeri isključivo na čuvanje jer je ČČ u tom trenu bila u lošem psihičkom stanju i bojala se da će novac izgubiti ili zametnuti dok se seli.

Tužena (Kći MČ): Tvrdi da je novac bio dar (poklon) kao zahvala za prijašnja ulaganja u kuću i zajednički život.

Vještakinja je analizirala povijest bolesti: 1. tužiteljica OČ se od 2013. liječi od anksiozno-depresivnog poremećaja, dugo godina pije antidepresive (lijek Elicea), ima brojne fizičke tegobe (probleme s kralježnicom, srčane smetnje, gastritis). Vještakinja dr. Zagrajski Brkić donijela je sljedeći zaključak koji ide u prilog uračunljivosti: bila je svjesna: iako je OČ bila pod velikim stresom zbog obiteljskih svađa (što vještak naziva "reaktivno stanje"), nije bila nesvjesna, odnosno nema težeg poremećaja: Nema dokaza da je ČČ izgubila dodir sa stvarnošću, da su joj kognitivne funkcije (razmišljanje) propale ili da je bila u nesvijesti, odnosno vještakinja izričito navodi da njezini zdravstveni problemi nisu bili toliko teški da bi je spriječili da vlada svojom voljom.

13. Na ročištu od 19. studenog 2025. je sud saslušao vještakinju u povodu prigovora na nalaz i mišljenje te je vještakinja je na samom početku ostala u cijelosti kod svog ranije iznesenog pisanog nalaza i mišljenja. Pojasnila je kako se nije upuštala u ocjenjivanje istinitosti tvrdnji koje su iznijeli OČ (1. tužiteljica) i ostali svjedoci, jer to nije njezin posao. Naglasila je da pitanje slobodne volje i rasuđivanja ulazi u domenu psihijatrije, dok se o ulozi psihologije nije željela posebno očitovati, iako je potvrdila da ima iskustva u kombiniranim vještačenjima sa psiholozima. Vještakinja je priznala da nije provodila nikakve posebne psihološke testove nad OČ jer nije imala nikakve nedoumice prilikom izrade nalaza. Istaknula je kako se psiholozi služe svojim dijagnostičkim alatima za procjenu ličnosti, ali je napomenula da takvi testovi pokazuju stanje osobe u trenutku testiranja, a ne retrospektivno za siječanj 2021. godine, što je bio njezin zadatak. Na pitanja tužitelja o zdravstvenom stanju Marije Rogine, vještakinja je odgovorila kako joj je opće stanje pacijentice (brojne kronične bolesti i bolovi) bilo poznato. Međutim, ustvrdila je da ni neuredno uzimanje propisane terapije, pa čak ni eventualni prekid uzimanja lijekova, nisu mogli imati za posljedicu gubitak sposobnosti rasuđivanja. Zaključila je da je sposobnost rasuđivanja u svakom slučaju postojala. Vještakinja je objasnila kako je samo teoretska mogućnost da bi pacijentica obavljala tolike specijalističke preglede, a da nitko od liječnika ne bi uočio ili zapisao stanje potpune nerazboritosti ili gubitka kontakta sa stvarnošću. Potvrdila je da se pogrešne dijagnoze u praksi mogu dogoditi, ali je ostala pri stavu da u medicinskoj dokumentaciji Marije Rogine nije bilo dokaza za psihopatološke elemente koji bi isključili njezinu slobodnu volju. Punomoćnik tužitelja uložio je oštre primjedbe na iskaz vještakinje. Smatrao je da psihijatrija kao znanost nije dovoljna za objašnjenje međuljudskih odnosa i psihičkih procesa koji su doveli do predaje novca, već da je za to bio potreban psiholog. Izrazio je sumnju da je vještakinja podlegla utjecaju iskaza jednog od svjedoka i izrazio je sumnju u logiku njezinih zaključaka. Zbog toga je predložio provođenje novog vještačenja po drugom vještaku i uključivanje psihologa. Punomoćnik tužene (kćeri MČ) usprotivio se tom prijedlogu, nazvavši ga pokušajem odugovlačenja postupka i nepotrebnim troškom. Na kraju, sud je donio rješenje kojim je odbio prijedlog tužitelja za provođenje novog vještačenja po psihologu.

14. U dokaznom postupku sud izvršio uvid u dokumentaciju tužitelja (list 7-10 spisa), dokumentaciju tužene (list 17-21 spisa), sms prepisku (list 25-29 spisa), povijest bolesti (list 30-34 spisa), dokumentaciju tužitelja (list 57-66 spisa), dokumentaciju tužitelja (list 78-85 spisa), dokumentaciju tužitelja (list 91 spisa), čita se iskaz svjedokinje EČ (list 96 i 97 spisa), RČ (list 99 spisa) i JČ (list 100 spisa), te iskaze stranaka (list 101-105 spisa), dokumentaciju tužitelja (list 111-117 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 124- 132 spisa), te u današnje očitovanje vještaka.

15. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

16. Na temelju analize cijelog predmeta, iskaza stranaka, svjedoka i nalaza vještaka, može se zaključiti da su između ČČ i NČ (tužitelji) te MČ (tužena) nesporne sljedeće činjenice:

- nesporno je da su tužitelji roditelji tužene MČ,

- nesporno je da se 1. tužiteljica OČ u siječnju 2021., nakon bračne razmirice, privremeno udaljila iz svog doma i boravila kod tužene kćeri,

- nesporno je da je 1. tužiteljica predala tuženoj novčani iznos od 51.000,00 kuna, obje strane potvrđuju da je do primopredaje došlo u kući tužene,

- nesporno je da se 1. tužiteljica nakon kratkog vremena (12. siječnja 2021.) vratila u zajedničko kućanstvo sa suprugom,

- nesporno je da je navedeni novac ostao kod tužene te da ga ona nije vratila roditeljima nakon majčina odlaska,

- nesporno je da su tužitelji putem odvjetnika u travnju 2021. slali službene dopise (opomene) zahtijevajući povrat novca,

- nakon provedenog psihijatrijskog vještačenja, postalo je nesporno (odnosno medicinski utvrđeno) da je 1. tužiteljica u trenutku predaje novca bila sposobna rasuđivati i vladati svojom voljom.

17. Prije svega, u ovom parničnom postupku ključna točka prijepora jest pravna narav predaje novčanog iznosa od 51.000,00 kn (u protuvrijednosti eura). Iako su stranke suglasne oko toga da je 1. tužiteljica u siječnju 2021., tijekom boravka u kući tužene, predala navedeni iznos svojoj kćeri, njihova viđenja osnove te predaje su dijametralno suprotna. Tužitelji ustraju u tvrdnji da je novac predan isključivo na čuvanje. Navode da je 1. tužiteljica, uslijed narušenog psihičkog stanja, straha i smetenosti zbog napuštanja doma, povjerila životnu ušteđevinu kćeri kako je ne bi izgubila, uz obvezu povrata čim se situacija smiri. Nasuprot tome, tužena tvrdi da se radilo o bezuvjetnom darovanju. Ona ističe da je majka novac predala svjesno, kao nagradu za dugogodišnju brigu, smještaj i ulaganja u obiteljsku kuću, te da je čak i otac (2. tužitelj) naknadno potvrdio da je kći taj novac „zaslužila“. Nadalje, sporno je pitanje prava na raspolaganje tim sredstvima. Tužitelji naglašavaju da sporni iznos predstavlja njihovu zajedničku bračnu stečevinu (ušteđevina i braniteljski kredit). Čak i da je postojala volja majke za darovanjem, oni smatraju da takav pravni posao ne bi bio valjan jer 1. tužiteljica nije mogla samostalno, bez izričite suglasnosti drugog bračnog druga, raspolagati imovinom koja čini njihovu cjelokupnu životnu ušteđevinu. Tužena pak tu tezu nastoji obezvrijediti tvrdeći da je otac bio upoznat s darovanjem i da mu se nije protivio sve do intervencije druge kćeri i odvjetnika. Sporne su i okolnosti koje su uslijedile nakon predaje novca. Tužitelji i svjedokinja EČ tvrde da je tužena u više navrata priznala dug i obećavala povrat novca po suprugovu povratku iz inozemstva. Tužena i njezin suprug te navode u cijelosti osporavaju, tvrdeći da roditelji nikada nisu tražili povrat dok nisu potpali pod utjecaj trećih osoba, čime sugeriraju da je tužba motivirana narušenim obiteljskim odnosima, a ne stvarnim pravom na povrat.Konačno, stranke se spore oko životne logike samog čina. Tužitelji smatraju neuvjerljivim da bi osoba skromnih primanja, koja nema vlastitih prihoda i bolesna je, darovala sav svoj novac i tako ugrozila vlastitu egzistenciju. Tužena s druge strane pokušava dokazati da su roditelji financijski stabilniji nego što tvrde te da je čin darovanja bio logičan nastavak njihovih prijašnjih imovinskih aranžmana.

18. Uzevši u obzir sve navedeno, a vodeći računa o čl. 219. ZPP-a, upravo je sud vodio računa o procesnoj situaciji, odnosno teretu dokaza pojedinih stranaka za iznesene tvrdnje. Dakle, tužitelji su tvrdili kako je novac predan tuženici i na njima je bio teret dokaza za tu tvrdnju, no kako je tuženica istu priznala, ta je činjenica dokazana odnosno nesporna. S druge strane, tuženica je tvrdila kako predmetna novčana sredstva nije primila na čuvanje nego kao dar. Upravo stoga za tu tvrdnju je teret dokaza upravo bio na tuženici, odnosno tuženica je bila dužna ponuditi dokaza kako je stekla predmetna novčana sredstva temeljem darovanja, tj. da je postojala volja tužitelja kao darovatelja da tuženici kao obdareniku daruju predmetna novčana sredstva. No, tuženica nije ponudila, izuzev iskaza njenog supruga, nikakve dokaze u prilog tvrdnji da se radilo o darovanju predmetnog novčanog iznosa, dok je upravo tuženica bila pod teretom dokaza za iznesenu tvrdnju kako se radilo o darovanju predmetnog novčanog iznosa. Naime, za valjanost ugovora o darovanju iz čl. 479. – čl. 483. Zakona o obveznim odnosima – („Narodne novine“: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023). Konkretno, tuženica je prilikom iznošenja tvrdnje o darovanju zapravo bila u procesnoj obvezi dokazivanja kako je kod tužitelja postojala volja za sklapanje ugovora o darovanju koja mora biti jasno izražena, slobodna i ozbiljna, a ugovor nastaje suglasnošću volja darovatelja i obdarenika. No, evidentno je kako 2. tužitelj uopće nije bio prisutan prilikom predaje novca, a niti je dokazano da bi on naknadno dao privolu za takvo darovanje. Dakle, sud nije prihvatio dokazanom iznesenu tvrdnju tuženice o darovanju, stoga što zapravo izuzev tvrdnje njenog supruga, koji opet nije uopće bio prisutan prilikom predaje novca, nego je bio tada u SR Njemačkoj, tuženica nije niti ponudila druge dokaze u prilog svoje tvrdnje.

19. Također, evidentno je kako niti tuženica nije sporila tvrdnju da se zapravo radilo o novčanim sredstvima koja nisu pripadala samo 1. tužiteljici, nego i 2. tužitelju, odnosno da se radilo o bračnoj stečevini, pa stoga je stav ovoga suda kako 1. tužiteljica ionako nije mogla samostalno raspolagati s predmetnim novčanim sredstvima budući se nije radilo o vlastitim sredstvima, sve primjenom čl. 36. Obiteljskog zakona – (“Narodne novine“: Narodne novine br. 103/2015, 98/2019, 47/2020, 49/2023, 156/2023 ), bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom tijekom trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine, uključujući dobitak od igara na sreću i imovinsku korist od autorskih prava. Bračni drugovi su suvlasnici bračne stečevine u jednakim dijelovima, osim ako nisu drukčije ugovorili. Dakle, 1. tužiteljica nije mogla nikako sama darovati predmetni novčani iznos bez suglasnosti 2. tužitelja, dok tuženica nije dokazala niti da je 1. tužitelja ima volju za darovanjem, a za 2. tužitelja još manje.

20. Dakle, zaključak je ovoga suda kako tuženica nije dokazala iznesenu tvrdnju o darovanju. No, pored toga, uzevši u obzir da su očito narušeni odnosi u obitelji, te da očigledno 1., 2. tužitelji i njihova kćer EČ nisu u dobrim odnosima s tuženicom i njenim suprugom, sud se nije vodio samo iskazima navedenih osoba, zbog očigledne podijeljenosti navedenih. Upravo stoga, prema ocijeni ovoga suda, nije niti životno logično da osoba skromnih primanja (umirovljenica), koja nema vlastite imovine izvan zajedničke ušteđevine, daruje sav svoj raspoloživi novac. Darovanje u iznosu od 51.000,00 kn predstavlja izrazito visok iznos novaca za dvoje starijih ljudi. Da je 1. tužiteljica doista darovala taj novac kćeri, ona bi sebe i supruga ostavila potpuno nezaštićenima u slučaju bolesti ili popravka kuće. Činjenica da je majka bolesna i da joj treba novac za liječenje (što proizlazi iz medicinske dokumentacije) čini tezu o darovanju nelogičnom. Čak je i sama tuženica navela kako je bila iznenađena tom predajom novca, za koji je tuženica navela da se radilo o „darovanju“. Također, novac je očito predan u trenutku akutne bračne krize i rastrojenosti, dok se darovanja obično planiraju, ona su izraz stabilnog odnosa i namjere da se nekoga nagradi. Ovdje je novac iznesen iz kuće u siječnju 2021. tijekom bijega od kuće, nakon intervencije Policije i u stanju teškog stresa. U takvim okolnostima, primarni nagon svake osobe je pohrana i osiguranje imovine (da se novac ne izgubi, ne ukrade ili ne zaboravi u koferu), a ne trajno otuđenje cijele životne ušteđevine. Prema ocijeni suda, da je doista postojala volja za darovanjem, ona bi bila trajna. Činjenica da su roditelji počeli tražiti novac natrag čim se situacija smirila ukazuje na to da je svrha predaje bila privremena (čuvanje). Također, SMS poruke tužiteljice u kojima traži povrat, na koje kći odgovara da će "razgovarati sa suprugom", ukazuju na to da ni sama kći u početku nije taj novac tretirala kao svoj dar, jer se dar ne "vraća nakon razgovora sa suprugom" ako je doista darovan. Uz to, novac je bio zajednički. Logički je nemoguće da majka, koja priznaje da se bojala oca i da je on "teška osoba", odluči darovati njegov novac kćeri bez njegovog znanja, znajući da će to izazvati još gori sukob. Jedina logična svrha skrivanja novca kod kćeri bila je zaštita te ušteđevine od eventualnog gubitka tijekom majčinog lutanja između Sigeca, kćeri i potencijalnog puta u Njemačku. Da je doista postojala namjera darovanja, tužitelji ne bi već u travnju 2021. (svega tri mjeseca nakon događaja) angažirali odvjetnika i slali opomene. Takva brza i odlučna reakcija roditelja potvrđuje da je njihov stvarni dogovor s kćeri bio povrat novca po smirivanju situacije, a ne darovanje.

21. Upravo stoga je sud primjenom čl. 725. – čl. 736. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO). Sud je ujedno dosudio tužiteljima i zatraženu pripadajuću zateznu kamatu tekuću od 13. siječnja 2021., pa je stoga obvezao tuženika na plaćanje i pripadajuće zakonske zatezne kamate prihvativši i ovaj zahtjev sukladno čl. 29. st. 2. i čl. 1086. ZOO-a.

22. O parničnom trošku odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 -nastavno OT). Prije svega, sud tužiteljima priznaje sljedeće troškove:

Sastav podnesaka: Priznaje se trošak sastava tužbe (26.05.2021.), te obrazloženih podnesaka kojima se bitno pridonijelo rješavanju spora (od 10.09.2021., 23.03.2022., 04.10.2022. i 13.09.2023.) u iznosima od po 250,00 € + PDV, tj. u iznosu od 1.562,50 Eur,

Manji i administrativni podnesci: Za sastav prijedloga za odgodu i kraćih očitovanja (06.05.2022., 20.07.2022. i 20.10.2023.) priznat je trošak od po 62,50 € + PDV po radnji, tj. u iznosu od 234,38 Eur,

Zastupanje na ročištima: Tužiteljima se priznaje trošak zastupanja na šest održanih rasprava (od 02.06.2022., 26.8.2022., 12.9.2022., 28.9.2022., 10.4.2025. i 19.11.2025.) u punom iznosu od 250,00 € + PDV po ročištu, tj. u iznosu od 1.875,00 Eur. Također, priznata je naknada za ročište od 06.04.2022. na kojem je došlo do odgode (50% iznosa - 125,00 € + PDV) tj. u iznosu od 156,25 Eur. Dakle, s osnova zastupanja na ročištima je tužiteljima priznat trošak u iznosu od ukupno 2.031,25 Eur.

Također, sud je priznao osnovanim zahtjev za uvećanjem troška s osnove zastupanja i 2. tužitelja od 10%, pa je na troškove zastupanja na ročištima i podnescima (2.031,25 Eur +1.796,88 Eur =3.671,88 Eur) priznao dodatni iznos od 367,19 Eur.

Tužiteljima su priznati i stvarni izdaci i pristojbe: Kao nužni troškovi priznati su iznosi sudskih pristojbi na tužbu (57,07 €) i presudu (114,14 €), kao i trošak provedenog psihijatrijskog vještačenja koji je tužitelj predujmio u iznosu od 331,81 €. Dakle, s osnove troškova postupka u ovoj parnici je sud tužitelju priznao osnovanim zahtjev za naknadom troška u iznosu od 4.729,59 Eur. Sud je tužitelju dosudio troškove sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a. Svi zatraženi troškovi su dosuđeni prema važećoj OT. Na dosuđeni trošak je sud presudio zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude sukladno odredbi iz čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine 142/12, 25/13, 93/14, 73/17,131/20 i 114/22 - dalje OZ).

U Varaždinu 14. siječnja 2026.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka. Presuda temeljem priznanja se može pobijati zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona ili zbog toga što je izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ 1. i 2. tužitelji, po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina

2/ Tuženica, po punomoćnicima iz OD Golubić i Šikić j.t.d. iz Čakovca