REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2333/2024-76

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC ALPE SPLIT d.o.o., OIB: 83573895036, Zagreb, Iblerov trg 5, kojeg zastupa punomoćnica Ida Stančić Rokotov, odvjetnica u OD Stanić – Rokotov i partneri d.o.o., Zagreb, protiv tužene REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 1. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zastupnice po zakonu tuženice, dana 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 5.673.684,47 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju ADRIATIC ALPE SPLIT d.o.o., Zagreb, Iblerov trg 5, OIB: 83573895036 naknaditi tuženoj REPUBLICI HRVATSKOJ OIB: 52634238587, troškove parničnog postupka u iznosu od 200.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 14. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se tuženici obratio s zahtjevom za mirno rješenje spora ali da se tuženica oglušila na navedeni zahtjev. Ističe da je protiv direktora i jedinog člana društva tužitelja IB vođen kazneni postupak pred Općinskim sudom u Splitu, pod poslovnim brojem K-482/1 te je taj kazneni postupak pravomoćno okončan oslobađajućom presudom. U navedenom su kaznenom postupku, na prijedlog Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, donesena rješenja od 6. svibnja 2011. i 10. svibnja 2011. kojim je određena privremena mjera radi osiguranja imovinskopravnog zahtjeva te su blokirana sredstva na računu tužitelja u visini od 24.288.864,03 kn. Privremena mjera je produžena 17. listopada 2017. U istom postupku je 11. svibnja 2011. donesena i druga privremena mjera kojim su tužitelju blokirana sredstva na računu u visini od 52.397.627,33 kn radi osiguranja imovinskopravnog zahtjeva tuženice. Općinski sud u Splitu je odmah po pravomoćnosti presude 26. listopada 2018. donio rješenje kojim je ukinuo privremene mjere i tužitelju omogućio raspolaganje sredstvima u ukupnom iznosu od 56.561.755,55 kn koliko je sveukupno uskraćeno tužitelju. Ističe da su privremene mjere donesene na temelju čl. 136. st. 1. i čl. 467. Zakona o kaznenom postupku iz 1997., koji je bio na snazi u vrijeme određivanja privremenih mjera. S obzirom na to da je u kaznenom predmetu donesena oslobađajuća presuda, to nikada nisu postojale pretpostavke za određivanje privremenih mjera iz čl. 346. Zakona o kaznenom postupku te tuženica nikada nije imala tražbinu koja je bila osigurana privremenim mjerama. Pojašnjava da su privremenim mjerama tužitelju ukupno blokirana novčana sredstva u iznosu od 76.686.491,30 kn, dok je u razdoblju blokade FINA provela osnove za plaćanje u iznosu od 20.124.735,80 kn, a zbog čega je tužitelju oslobođen ukupan iznos od 56.561.755,55 kn. Navodi da uglavničene zatezne kamate na oslobođeni iznos od 56.561.755,55 kn iznose 42.748.375,67 kn. Stoga predlaže da sud naloži tuženici da mu isplati iznos od 5.673.684,47 EUR / 42.748.375,67 kn s zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da nije sporo da joj se tužitelj obratio prije podnošenja tužbe s zahtjevom za mirno rješenje spora. Osporava da bi tuženica bila štetnikom, osporava da bi tuženica počinila ikakvu štetni radnju, ističe da ne postoji protupravnost u postupanju tuženice, osporava postojanje uzročno – posljedične veze. Osporava tvrdnje da nisu postojale pretpostavke za određivanje privremenih mjera. Ističe da je kazneni postupak vođen pred Općinskim sudom u Splitu, pod poslovnim brojem K-482/11 protiv IB zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. a Kaznenog zakona iz 1997. Ističe da je u tom kaznenom postupku tuženica imala tražbine i to oduzimanja imovinske koristi, kao i imovinskopravni zahtjev. Naime, tuženica je predložila u kaznenom postupku da se okrivljeniku i tužitelju naloži da tuženici naknadi iznos od 23.314.827,72 kn s zateznim kamatama. Rješenjem od 6. svibnja 2011. donesena je privremena mjera radi osiguranja naplate imovinske koristi zabranom raspolaganja novčanih sredstava u iznosu od 24.288.864,03 kn. Rješenjem od 11. svibnja 2011. određena je privremena mjera radi osiguranja imovinskopravnog zahtjeva. Obje privremene mjere su donesene na temelju odredbi iz čl. 136., 138. i 467. Zakona o kaznenom postupku. Navodi da nema mjesta primjeni odredbi Ovršnog zakona u pogledu naknade štete. Pojašnjava da odredbe Zakona o kaznenom postupku upućuju na primjenu odredbi Ovršnog zakona samo u pogledu određivanja privremenih mjera. Ističe da su oba rješenja o određenim privremenim mjerama potvrđena drugostupanjskim rješenjima, a što znači da su obje privremene mjere bile opravdane. Navodi da je okrivljeni IB oslobođen optužbe jedino iz razloga što je sud zauzeo stav da djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1.a 2. Kaznenog zakona iz 1997. nije imao pravni kontinuitet po čl. 246. st. 2. u vezi s st. 1. Kaznenog zakona iz 2011. Naime, sud je primijenio blaži zakon. Navodi da je je u doba podnošenja istražnog zahtjeva, kao i prilikom podizanja optužnice postojala osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo. U tijeku istrage je, također, određena privremena mjera i to rješenjem Županijskog suda u Splitu, Kio-19/07 od 27. veljače 2007. kojim je određena privremena mjera zabrane raspolaganja novčanim sredstvima u iznosu od 21.3693.693,32 kn na računu otvorenom na ime NB i prema Odvjetničkom društvu Stančić Rokotov i Šumanović, NB i VB zabranom raspolaganja novčanim sredstvima u visini od 3.025.963,69 kn. Navodi da su privremene mjere i produživane. Ukazuje da je Općinski sud u Splitu rješenjem od 26. listopada 2018. odmah po okončanju kaznenog postupka bez odgode ukinuo prethodno određene privremene mjere. Navodi da tužitelj ne dokazuje da mu je nastala šteta u visini od 42.748.375,67 kn. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tijekom postupka tužitelj navodi da nije dužan posebno dokazivati postavke odgovornosti za štetu osim u slučaju kada potražuje štetu koja premašuje iznos zateznih kamata. Poziva se na odredbu čl. 30. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da nije moguće razdvojiti pravila ovršnog postupka koja reguliraju određivanje privremenih mjera od pravila koja reguliraju pravne posljedice privremenih mjera jer je određivanje privremenih mjera osiguranja imovinskopravnog postupka adhezijski ovršni postupak u okviru kaznenog postupka. Navodi da bi suprotno tumačenje bilo u koliziji s ustavnim i konvencijskim jamstvima prava vlasništva.

4. Tuženica tijekom postupka upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je Ustavni sud potvrdio stavove redovnih sudova da tužitelju ne pripada naknada štete po osnovi nezakonitog ili nepravilnog rada državnog tijela zbog odluke o privremenom oduzimanju imovine, odnosno da u takvim slučajevima odlučnu odluku imaju pravomoćna rješenja kaznenog suda, dok jedino od značenja može biti nerazmjerna dugotrajnost oduzimanja imovine, a čega nema u ovom predmetu. Dostavlja nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Jurice Ivaniševića iz prosinca 2015. izrađen u predmetu K-482/11.

5. U nastavku postupka tužitelj navodi da je bilo nezakonitog i nepravilnog rada tijela u kaznenom postupku. Navodi da je kazneni postupak započet 8. kolovoza 2008. donošenjem rješenja o provođenju istrage po čl. 164. Zakona o kaznenom postupku iz 1997. Navodi da je nadležan sud spriječio provođenje kaznenog postupka protiv okrivljenika u razumnom roku jer je istraga dovršena 2008. dok je optužnica podignuta 2011. Takvim nezakonitim čekanjem, navodi tužitelj, od 2,5 godine onemogućeno je odvijanje postupka u razumnom roku. Ističe da predsjednica vijeća, nakon podizanja optužnice, nije u roku od 2,5 godine uopće poslala spis povodom žalbe višem sudu. Naime, žalbe su izjavljene 16. svibnja 2011. i 23. svibnja 2011., a spis je poslan drugostupanjskom sudu tek 2013., dok se radi o hitnom postupku. Takvim postupanjem je onemogućila tužitelja da ostvaruje svoje ustavno i konvencijsko pravo te tužitelj u tom razdoblju nije mogao raspolagati svojom imovinom. Ističe da je tužitelj, kao treća osoba koja ne sudjeluje u tom postupku, podnio zahtjev za izuzeće predsjednice prvostupanjskog vijeća. Navodi da je općinska državna odvjetnica prijetila predsjedniku Kv vijeća, zbog čega je ostvaren grub nezakonit rad, a radi čega je tužitelj tražio izuzeće općinske državne odvjetnice Darie Boban. Navodi da se postupak odvijao nepotrebno odugovlačeći, pa je tako sud i nakon očitovanja prvog vještaka Cvitana Grubišića odredio i novo financijsko vještačenje koje je bilo nepotrebno jer su se oba vještaka suglasila prije glavne rasprave, a sve dok su tužitelju blokirana sredstva od 10.000.000,00 EUR. Ističe da je tužitelj koristio sva dostupna sredstva protiv nezakonitog postupanja te tražio požurivanje i upozoravao na imovinsku štetu koja tužitelju nastaje. Navodi da deset godina nije razumni rok za okončanje kaznenog postupka, dok je prvostupanjski postupka trajao devet godina. Ističe da su privremene mjere donesene protiv tužitelja kao treće osobe koji nije imao procesni status u kaznenom postupku i nije mogao utjecati na dinamiku postupka. Također, navodi da su tužitelju bila blokirana sredstva sedam godina, a što je nerazmjerno dug rok. Ukazuje da je takvim postupanjem suspendirana poduzetnička sloboda tužitelja kao ustavno i konvencijsko pravo, a sve prema tužitelju koji nije stranka postupka, niti osumnjičenik.

6. Na ročištu održanom 20. ožujka 2025. tužitelj navodi da se ukidna odluka Ustavnog suda RH suprotstavlja ekcesivno formalističkom pristupu slučaju koji izvire iz ranijih odluka redovnih sudova. Navodi da se radi o nezakonitim privremenim mjerama za koje tuženica odštetno odgovara, a čime je onemogućila valjano ispunjenje i primitak ispunjenja tužitelju, kao svom vjerovniku, s osnove naknade štete, baš kao što je to i ranije činila protuustavnim pokušajima otvaranja stečaja nad svojim vjerovnikom. U kaznom postupku protiv treće osobe tuženica je ishodila neosnovane privremene mjere protiv tužitelja i time ga onemogućila da u utuženo periodu, sve do oslobađajuće presude u kaznenom postupku protiv treće osobe, primi ispunjenje. Objašnjava da se radi o očitoj zloupotrebi represivnih ovlasti države s ciljem onemogućavanja ispunjenja duga države. U ustavnopravnom smislu, objašnjava tužitelj, radi se o eksproprijaciji u utuženom periodu jer se država neosnovano miješala u tužiteljevo vlasništvo, a da bi eksproprijacija bila konvencijski prihvatljiva, interpretacija sudova mora biti takva da predviđa realan i dostupan mehanizam obeštećenja, a jedini koji odgovara tim kriterijima su zatezne kamate, budući da je kontinuiranim osujećenjima ispunjenja, država svaki drugi, zamislivi pravni mehanizam kao uvjet ustavnopravne valjanosti izvršene eksproprijacije onemogućila. Ističe da potražuje zatezne kamate u razdoblju neosnovane blokade od 11. svibnja 2011. do 26. listopada 2018. na glavnični iznos od 56.561.755,55 kn.

7. Tuženica u podnesku od 11. rujna 2025. upućuje na odluke Vrhovnog sud RH, posl. br. Rev-1402/11 od 11. srpnja 2012., Rev-1829/12 od 13. prosinca 2016. i Rev- 1401/12 od 10. veljače 2015.

8. Tužitelj u podnesku od 6. listopada 2025. navodi da je država tužitelju kontinuirano onemogućavala raspolaganje odštetom koju mu je dugovala na temelju pravomoćne presude zbog nezakonitog rada tijela. Tužitelj nije valjano primio nikakvo ispunjenje svoje odštete. Tužitelj je neosnovano ekspropriran i to ne radi javnog interesa već privatnog interesa države da ne plati pravomoćno utvrđen odštetni dug. Osporava primjenu praksu koju je prethodno navela tuženica. Upućuje na odluku Ustavnog sud RH U-III-3455/18 od 22. studenoga 2018.

9. Tuženica u podnesku od 20. studenoga 2025. navodi da je tužitelj protiv tuženice podnio tužbu kojom je potraživao naknadu stvarno pretrpljene štete na ime izmakle koristi i nepokrivenih fiksnih troškova, u kojem predmetu je donesena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-8025/02 od 16. srpnja 2002., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-5061/02 od 26. listopada 2024. Po zahtjevu za zaštitu zakonitosti i reviziji, Vrhovni sud HR donio je presudu i rješenje, posl. br. Gzz-152/05 i Rev-638/05 od 3. kolovoza 2005. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda za izmaklu korist dok je ukinuta u odnosu na nepokrivene fiksne troškove. U ponovljenom suđenju tužitelj je ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br.P-523/21 od 22. listopada 2024., koju je potvrdio Županijski sud u Zagrebu presudom, posl. br. Gž- 2334/23 od 10. listopada 2023. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud RH donio je rješenje, posl. br. Revd-1695/24 od 22. listopada 2024. kojim je odbio prijedlog za dopuštenje revizije. Ističe da je tužitelj od tuženice u cijelosti namirio svoje potraživanje s osnove izgubljene dobit i fiksnih troškova na temelju prethodno navedenih odluka. Uz navedeno, tužitelj protiv tuženice pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi postupak pod posl. br.P-6878/02 po osnovi istog štetnog događaja u kojem ponovno utužuje izmaklu dobit, iako u tužbi navodi da traži naknadu štete zbog izgubljenog tržišta i zaustavljenog razvoja. U tom postupku donesena je presuda, posl. br. P- 6958/97 od 4. rujna 2020., koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-962/01 iz 2002., koji postupak još nije pravomoćno završen. Uz sve navedene postupke tužitelj u ovoj pravnoj stvari potražuje još i zateznu kamatu zbog blokade novčanih sredstava. Objašnjava da navedeno treba uzeti u obzir jer te odlučne činjenice nisu postojale u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda RH. Time je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi naknade štete za izgubljenu dobit i fiksne troškove.

10. Na ročištu 1. prosinca 2025. tužitelj je naveo da je presuda Ustavnog suda od presudnog značaja. Ukazao je da nije jasno zašto tuženica spominje druge odštetne predmete. Objasnio je da Zakon o obveznim odnosima predviđa zatezne kamate kao oblik "naknade" za neispunjenje od čak sedam godina. Radi se o šteti proizašloj iz iste štetne radnje.

11. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao: zahtjev za mirno rješenje spora (listovi 5. - 7. spisa), presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-482/11 od 17.10.2017. (list 8. - 14. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj:

Kž-132/2018-3 od 9. listopada 2018. (list 15. - 18. spisa), rješenje o privremenoj mjeri Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-482/11 od 6. svibnja 2011. (list 20. - 23. spisa), rješenje o privremenoj mjeri Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-482/11 od 11. svibnja 2011. (list 24. - 29. spisa), očevidnik o redoslijedu plaćanja od 4. listopada 2013. (list 30. spisa), rješenje o ukidanju privremenih mjera Općinskog suda u Splitu poslovni broj K-482/11 od 26. listopada 2018. (listovi 31. - 35. spisa), optužnica protiv okrivljenika IB od 18. ožujka 2011. (list 55. -66. spisa), prijedlog za određivanje privremene mjere od 28. travnja 2011. (listovi 67. - 69. spisa), podnesak oštećenice (ovdje tuženice) s prijedlogom za određivanje privremene mjere od 9. svibnja 2011. (listovi 70. – 72. spisa), rješenje o ispravku od 10. svibnja 2011. (list 77. spisa), rješenje Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Kž-64/14 od 25. veljače 2014. (list 84. – 87. spisa), rješenje Županijskog suda u Splitu Kž-111/14 od 28. veljače 2014. (list 88. – 90 spisa), dopis Općinskog državnog odvjetništva u Splitu od 4. listopada 2017. (listovi 91. - 100. spisa), rješenje o produljenju privremenih mjera Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-482/11 od 17. listopada 2017. (list 101. - 107. spisa), rješenje Županijskog suda u Splitu, istražnog centru, Kio 19/07 od 27. veljače 2007. (listovi 115. – 116. spisa), rješenje Županijskog suda u Splitu Kv 197/07 od 8. ožujka 2007. (listovi 117. - 118. spisa), odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4963/2008 od 30. ožujka 2011. (list 127. - 137. spisa), dopis predsjednika HOK-a predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. ožujka 2007. (list 138. - 140. spisa), dopis predsjednika HOK-a ministrici pravosuđa od 28. ožujka 2007. (list 141. - 143. spisa), dopis predsjednika HOK-a predsjedniku županijskog suda u Splitu od 28. ožujka 2007. (list 144. - 146. spisa), dopis predsjednika HOK-a predsjedniku istražnog odjela županijskog suda u Splitu od 28. ožujka 2007. (list 147. - 149. spisa), uredovna zabilješka suca Maria Franetovića (list 150. spisa), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2563/2017 od 14. veljače 2019. (list 205. - 212. spisa), dopis predsjedniku Općinskog suda u Splitu od 27. prosinca 2013. (list 225. - 227. spisa), podnesak okrivljenika iz spisa Općinskog suda u Splitu K-482/11 od 25. svibnja 2015. (listovi 228. – 230. spisa), pročitao nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 25. lipnja 2025. (listovi 642. – 646. spisa). Sud je izvršio uvid u predmet Općinskog suda u Splitu, poslovni broj K-482/2011.

12. Sud nije koristio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Cvitana Grubišića od 3. studenog 2008. i Jurice Ivaniševića iz prosinca 2015., izrađenih u predmetu K- 482/11 jer se ne radi o vještačenjima koje je, na prijedlog stranaka i po njihovom prethodno očitovanju, uz odabir stalnog sudskog vještaka, sukladno odredbi iz čl. 251. ZPP-a, odredio ovaj sud, dok stranke tijekom postupka nisu dale izričitu suglasnost da se navedeni dokazi koriste kao dokazi u ovom predmetu.

13. Raspravnim rješenjem od 1. prosinca 2025. (list 1016. spisa) sud je odbio preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, jer je činjenično stanje bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke. Stoga sud nije saslušavao svjedoke OB, EB, zamjenice ŽDO Split, Vedranu Šimundža Nikolić, prvostupanjsku sutkinju i Zorana Matulovića, sudca Županijskog suda u Splitu. Navedeno prvenstveno stoga jer je te dokazne prijedloge tuženica istakla tek na glavnoj raspravi zbog čega ih sud nije uzeo u obzir primjenom čl. 299. st. 3. ZPP-a. Uz navedeno, u trenutku zaključenja glavne rasprave, činjenično stanje je bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno da se donese meritorna odluka.

14. Prvenstveno valja navesti da je ovaj sud već donio presudu posl. br. P- 1228/2021 od 16. studenoga 2022. (listovi 244. – 258. spisa). Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj (listovi 262. – 273. spisa). Odlučujući o žalbi tužitelja, Visoki trgovački sud RH donio je presudu, posl. br. Pž-333/23-2 od 27. rujna 2023. (listovi 292. – 300. spis), kojom je odbio žalbu tužitelja, kao neosnovanu, te potvrdio prvostupanjsku presudu od 16. studenoga 2022. Protiv navedene drugostupanjske odluke tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije od 12. siječnja 2024. (listovi 302. – 310. spisa). Odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije, Vrhovni sud RH je donio rješenje, posl. br. Revd-849/24-2 od 21. ožujka 2024. (listovi 560. - 569. spisa), kojim je odbio prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljeno pravno pitanje i odbacio prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavnom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Protiv navedenog rješenje Vrhovnog sud RH tužitelj je podnio ustavnu tužbu. Odlučujući o ustavnoj tužbi, Ustavni sud RH usvojio je ustavnu tužbu, ukinuo rješenje Vrhovnog suda RH od 21. ožujak 2024., ukinuo presudu Visokog trgovačkog sud RH od 27. rujna 2023. i ukinuo presudu ovog suda od 16. studenoga 2022. te predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak (listovi 583. – 619. spisa).

15. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/1, 28/13, 89/14, 70/19. 80/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

16. Predmet spora jest naknada štete u iznosu od 42.748.375,67 kn, koja odgovara uglavničenim zateznim kamatama, koje su tekle na iznos blokiranih novčanih sredstava u razdoblju blokade, a koja je tužitelju nastala određivanjem neosnovanih privremenih mjera u kaznenim postupku, kao i njihovim produženjem, odnosno nezakonitim i nepravilnim provođenjem kaznenog postupka, čime je tužitelj bio onemogućen raspolagati novčanim iznosom od ukupno 56.561.755,55 kn u razdoblju blokade računa.

17. Među strankama je sporan osnov i visina.

18. Među strankama nije sporno da tužitelj obratio tuženici prije podnošenja tužbe s zahtjevom za mirno rješenje spora, zbog čega je ostvarena pozitivna procesna pretpostavka iz odredbe čl. 186.a st. 5. ZPP-a. Među stranaka nije sporno da je pred Općinskim sudom u Splitu vođen kazneni postupak protiv okrivljenika ĆB, koji je bio direktor tužitelja, pod poslovnim brojem K-482/11. Među stranaka nije sporno da je u navedenom kaznenom postupku donesena presuda 17. listopada 2017. kojim se okrivljeni MB oslobađa optužbe da je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. al. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97. i 27/98. – dalje u tekstu: KZ), a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Kž-132/2018-3 od 9. listopada 2018. Također, među strankama nije sporno da je Općinski sud u Splitu donio rješenje od 6. svibnja 2011. kojim je odredio privremenu mjeru osiguranja imovinske koristi u iznosu od 24.288.864,03 kn zabranom okrivljeniku IB i tužitelju raspolaganja novčanim sredstvima u navedenom iznosu (listovi 20. do 23. spisa). Ujedno, među strankama nije sporno da je Općinski sud u Splitu donio rješenje 11. svibnja 2011. kojim je radi osiguranja imovinskopravnog zahtjeva odredio privremenu mjeru zabrane raspolaganja okrivljeniku IB i tužitelju novačenih sredstava u iznosu od 52.397.627,33 kn (listovi 24. do 29. spisa). Nadalje, među stranaka nije sporno da je Općinski sud u Splitu rješenjem do 26. listopada 2018. ukinuo privremene mjere od 6. svibnja i 11. svibnja 2011. Na kraju, između stranaka nije sporno razdoblje u kojem je bio blokiran ukupan novčani iznos od 56.561.755,55 kn te da je deblokiran upravo navedeni iznos.

19. Između stranaka je sporno pripadaju li tužitelju uglavničene zatezne kamate, odnosno sa navedenim u vezi je li tuženica pala u zakašnjenje u ispunjenju svoje obveze, kao li jesu li ostvarene pretpostavke za naknadu štete. Također, između stranaka je sporno primjenjuje li se odredba iz čl. 354. Ovršnog zakona (“Narodne novine”, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20. - dalje u tekstu: OZ) u kaznenim postupcima samo u odnosu na određivanje privremenih mjera ili i na posljedice neosnovanih privremenih mjera. Ovdje valja navesti da su predmetne privremene mjere donesene povodom prijedloga za osiguranje iz 2011. zbog čega nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 354. Ovršnog zakona (“Narodne novine”, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20. - dalje u tekstu: OZ/2012.) već identične odredbe iz čl. 306. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08. – dalje u tekstu: OZ/1996.). Nadalje, između stranaka je sporno je li kazneni postupak vođen nezakonito i nepravilno, odnosno je li proveden u razumnom roku te sa navedenim u vezi jesu li tužiteljeva sredstva bila nerazumno dugo blokirana. Sporna je visina tužbenog zahtjeva.

20. Ukratko, tužitelj u tužbi i u podnesku od 16. veljače 2022. tvrdi da mu pripadaju utužene uglavničene zatezne kamate na novčani iznos od 56.561.755,55 kn, koji mu je bio blokiran u razdoblju od 11. svibnja 2011. do 26. listopada 2018. , primjenom odredbi iz čl. 30. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i čl. 354. Ovršnog zakona. Pritom tužitelj pojašnjava da mu uglavničene zatezne kamate pripadaju bez obzira na to je li tužitelj pretrpio štetu ili nije pretrpio štetu.

21. Prema stavu ovog suda potrebno je razlikovati dva instituta u ovom predmetu i to:

a) vjerovničino-dužnički odnos zbog neisplate i/ili zakašnjenja u isplati dugovanje novčane obveze i

b) naknadu štete.

22. Prema sadržaju navoda tužitelja (i sadržaju ustavne odluke) sud zaključuje da se u ovom predmetu radi o naknadi štete.

23. U tom slučaju treba primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) počev od čl. 1045. do čl. 1110.

24. Na primjenu navedenih odredbi izričito upućuje i odredba iz čl. 306. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, br. 57/1996. – dalje u tekstu: OZ/1996.), kasnije odredba čl. 354. Ovršnog zakona („Narodne novine“, br. 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024.). Na navedenu odredbu upućuje i sam tužitelj.

25. Prema odredbi iz čl. 306. OZ/1996. protivnik osiguranja ima prema predlagatelju osiguranja pravo na naknadu štete koja mu je nanesena privremenom mjerom za koju je utvrđeno da je bila neosnovana ili koju predlagatelj osiguranja nije opravdao. U tome se slučaju na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 282. stavka 4., 5. i 6., članka 290. i članka 291. ovoga Zakona (st. 2.).

26. Prema odredbi iz čl. 1045. st. 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

27. Prema odredbi iz čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

28. ZOO-om su propisane opće pretpostavke odgovornosti za štetu su: a) subjekti (odgovorna osoba i oštećenik), b) štetna radnja, c) šteta, D) uzročna veza i d) protupravnost.

29. Subjekti odgovornosti za štetu su odgovorna osoba, prema navodima tužitelja, tuženica i oštećenik, prema navodima tužitelja, tužitelj. Štetna radnja, prema navodima tužitelja, kao i navodima sudova, jest dugotrajno vođenja postupaka, koji su na kraju završeni donošenjem oslobađajuće presude u kaznenom postupka i/ili nezakonit radi državnih tijela, odnosno državnog odvjetništva i sudova. Štetnu radnju je tužitelj, sukladno odredbi iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, trebao dokazati. Prema stavu ovog suda, tužitelj štetnu radnju nije dokazao. Dugotrajnost postupka, samo za sebe, ne mora nužno povlačiti za sobom i nezakonitost. Ovo posebice stoga što su novci, koji su bili blokirani, odmah po donošenju oslobađajuće presude, i odblokirani te vraćeni tužitelju. Nadalje, sud smatra da je tužitelj, sukladno čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, trebao dokazati i uzročnu vezu između blokade računa i štete koja mu je nastala štetnom radnjom. Tužitelj nije dokazao uzročnu vezu između štetne radnje i štete koja mu je nastala u visini zateznih kamata koje potražuje u ovom postupku. U konačnici tužitelj je, sukladno, čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, trebao dokazati i protupravnost, a što tužitelj nije dokazao. Stoga sud zaključuju da, osim subjekata, tužitelj nije dokazao ni jednu od općih pretpostavku za štetu, suprotno upornim ali nedokazanim upiranjima tužitelja.

30. Sasvim dugi pravni osnov, od instituta naknade štete, je vjerovničko-dužnički odnos na koji upućuje tužitelj. Sa time u vezi, tužitelj upire na primjenu odredbe iz čl. 30. st. 1. ZOO-a.

31. Prema odredbi iz čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

32. Prema odredbi iz čl. 30. st. 1. ZOO- a vjerovnik ima pravo na zatezne kamate bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog dužnikova zakašnjenja.

33. U vjerovničino-dužničkom odnosu, treba razlikovati dva razdoblja, odnosno dva odnosa rasporeda stranki, pa tako: a) razdoblje dok su na snazi bile pravomoćne privremene mjere od razdoblja b) kada je donesena oslobađajuća presuda u kaznenom postupku i kada su ukinute privremene mjere. U prvom navedenom razdoblju - dok su na snazi bile pravomoćne privremene mjere - dužnik je bio tužitelj, a vjerovnica je bila tuženica. Stoga unutar razdoblja važenja pravomoćnih privremenih mjera tuženica nije mogla doći u zakašnjenje. Ovo stoga jer je bila vjerovnica, a dužnica u navedenom obveznom odnosu. Nadalje, u drugom razdoblju i to razdoblju nakon ukidanja privremenih mjera, odnosi se mijenjaju te tada vjerovnik postaje tužitelj iz ovog postupka, a tuženica prvi puta postaje dužnica u obveznom odnosu. Tada tuženica može doći i pasti u zakašnjenje. No, odmah po donošenju oslobađajuće presude u kaznenom postupku i otpuštena su blokirana novčana sredstva. Iz navedenog valja zaključiti da tuženica nije pala u zakašnjenje jer su blokirana novčana sredstva odmah otpuštena i vraćena tužitelju. Kako u tom razdoblju, kada je tuženica i dužnik, tuženica nije pala u zakašnjenje, to se tužitelj ne može pozivati na to da mu pripadaju zatezne kamate zbog zakašnjenja dužnice, ovdje tuženice. Naime, tužitelj ne tvrdi kada je to tuženica pala u zakašnjenje i kada su odblokirana novčana sredstva (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. sve u vezi s čl. 221.a ZPP-a). Dapače, sam tužitelj navodi da je Općinski sud u Splitu, odmah po pravomoćnosti oslobađajuće presude u kaznenom postupku, donio rješenje kojima je ukinuo određene privremene mjere i oslobodio blokirani novčani iznos tužitelja.

34. Nadalje, prvostupanjsku presudu u kaznenom postupku donio je Općinski sud u Splitu 17. listopada 2017., pod poslovnim brojem K-482/11 (listovi 8. do 14. spisa) te je navedena presuda potvrđena drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Kž-132/2018-3 od 9. listopada 2018. dok je Općinski sud u Splitu donio rješenje od 26. listopada 2018. (listovi 31. do 35. spisa) kojim je ukinuo privremene mjere i na taj način deblokirao novčana sredstva tužitelja. Iz kaznenog spisa proizlazi da je Općinski sud u Splitu zaprimio drugostupanjsku odluku Županijskog suda u Splitu 25. listopada 2018. (list 850. spisa Općinskog suda u Splitu, K-482/11) te da je već slijedeći dan 26. listopada 2018. donio rješenje kojim je ukinuo privremene mjere kojima su bila blokirana novčana sredstva tužitelja (list 854. spisa Općinskog suda u Splitu, K-482/11).

35. Uz navedeno, privremena mjera je određena protiv bivšeg direktora tužitelja i tužitelja rješenjem Općinskog suda u Splitu, poslovni broj K-482/11 od 6. svibnja 2011. (listovi 73. do 76. spisa), a koja je ispravljena rješenjem istog poslovnog broja od 10. svibnja 2011. (list 77. spisa), bila predmetnom ispitivanja pravilnosti i zakonitosti po drugostupanjskom sudu te je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Kž-111/14 od 28. veljače 2014. (listovi 88. do 90. spisa). Također, privremena mjera Općinskog suda u Splitu, poslovnog broja K-482/11 od 11. svibnja 2011. (listovi 78. do 83. spisa) bila je predmetom ispitivanja pravilnosti i zakonitosti od strane drugostupanjskog suda te ju je potvrdio Županijski sud u Splitu rješenjem, poslovnog broja Kž-64/14 od 25. veljače 2014. (listovi 84. do 87. spisa). Dakle, obje privremene mjere, kako od 6. svibnja 2011., koja je privremena mjera ispravljena rješenjem od 10. svibnja 2011., tako i privremena mjera od 11. svibnja 2011., su potvrđene drugostupanjskim odlukama.

36. Zbog navedenog, sud smatra da se ne može prihvatiti stajalište tužitelja da su privremene mjere određene u kaznenom postupku bile neosnovane, već, upravo suprotno proizlazi iz stanja spisa, odnosno iz prvostupanjskih privremenih mjera i drugostupanjskih rješenja kojima su potvrđene pobijane prvostupanjske privremene mjere, a iz čega proizlazi da su, sukladno odredbama važećeg ZKP-a, postojale osnove sumnje da je okrivljeni bivši direktor tužitelja počinio kazneno djelo koje mu se stavljalo na teret dok je u kaznenom postupku na kraju pravomoćno oslobođen.

37. Pritom ne stoji tvrdnja tužitelja da je time što je u kaznenom predmetu donesena pravomoćna oslobađajuća presuda, to ni same privremene mjere koje su donesene u postupku nisu bile osnovane. Naime, upravo je drugostupanjski sud Županijski sud u Splitu ispitivao pravilnost i zakonitost pobijanih privremenih mjera te je donošenjem rješenja kojima je potvrdio pobijane privremene mjere potvrdio da su predmetne privremene mjere bile pravilne i zakonite. Privremene mjere sud je donio radi osiguranja imovinskopravnog zahtjeva (mjera od 11. svibnja 2011.) i radi osiguranja imovinske koristi (mjera od 6. svibnja 2011., ispravljena rješenjem od 10. svibnja 2011.) na temelju prijedloga ovlaštenih osoba i na temelju zakonskih ovlasti unutar ZKP-a, suprotno svim tvrdnjama tužitelja.

38. Slijedom iznesenog, valja zaključiti da su sudovi i državno odvjetništvo postupali unutar svog ovlaštenja po važećem ZKP-u, dok suprotno tužitelj sukladno odredbama iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao, a radi čega je o navedenom sud odlučivao primjenom odredbi o teretu dokazivanja i čl. 221.a ZPP-a te zaključio da su sudovi i državno odvjetništvo postupali unutar granica svojih zakonskih obveza i ovlaštenja.

39. Nadalje, valja navesti da tužitelj tek u podnesku od 29. travnja 2022. proširuje svoje navode na način da tvrdi (a što je i dopušteno jer su takvi navodi istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka):

- da je u kaznenom postupku došlo do nezakonitog i nepravilnog rada tuženice,

- da postupak nije proveden u razumnom roku,

- da je općinsko državno odvjetništvo podnijelo optužnicu po proteku od 2,5 godine nakon dovršetka istrage, suprotno roku od 15 dana u kojem je bilo dužno postupati,

- da predsjednica vijeća nije poslala spis drugostupanjskom sudu radi odlučivanja o žalbama protiv privremenih mjera u daljnjem roku od 2,5 godine,

- da je općinska državna odvjetnica prijetila predsjedniku Kv vijeća,

- da je sud odlučio provesti još jedni financijsko vještačenje iako je sve u postupku bilo razjašnjeno,

- da je tužitelj poduzimao sva dostupna pravna sredstva kojima je požurivao i upozoravao na štetu koja tužitelju nastaje te

- ustraje kod navoda na primjenu odredbe iz čl. 354. OZ-a.

40. Ovdje prvenstveno valja navesti da pogrešno upućuje tužitelj da u konkretnom predmetu treba primijeniti odredbe Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 66/2019. – dalje u tekstu: ZSDU), a koji nije ni bio na snazi u vrijeme poduzimanja radnji u predmetu Općinskog suda u Splitu, poslovnog broja K-482/2011. Navedeno stoga jer odredbama čl. 4. st. 1. i 2. ZSDU propisano da se za obavljanje poslova državne uprave ustrojavaju tijela državne uprave, a tijela državne uprave su ministarstva i državne upravne organizacije dok je odredbom iz čl. 14. navedenog Zakona propisano da štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska. Zbog navedenog, na konkretan predmet treba primijeniti odredbu iz čl. 106. st. 1. Zakona

o

sudovima

("Narodne

novine",

broj:

150/2005, 16/2007, 113/2008, 153/2009, 34/2010, 116/2010, 27/2011, 57/2011, 130/ 2011, 28/2013 – dalje u tekstu: ZS) u odnosu na postupanje sudova, odnosno čl. 128. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu ("Narodne novine", br. 76/2009, 153/2009, 116/2010, 145/2010, 57/2011, 130/2011, 72/2013, 148/2013), u odnosu na postupanje državnog odvjetništva, a ne odredbi ZSDU.

41. Nadalje, tužitelj u podnesku od 29. travnja 2022. obrazlaže da se nezakonit i nepravilan rad državnog odvjetništva i sudova očituje u tome da je postupak trajao deset godina, da je državnom odvjetništvu trebalo 2,5 godina da podigne optužnicu nakon dovršetka istrage, da je predsjednici vijeća trebalo jednako toliko da spis proslijedi na drugostupanjsko odlučivanja u pogledu ožaljenih privremenih mjera, da je državna odvjetnica prijetila predsjedniku Kv vijeća i da je sud proveo novo financijsko vještačenje, iako prema tužitelju za navedeno nije bilo potrebe.

42. Prema odredbi iz čl. 164. ZKP/1997. kazneni postupak započinje: 1) donošenjem rješenja o provođenju istrage, 2) davanjem suglasnosti istražnog suca ovlaštenom tužitelju da može neposredno podignuti optužnicu, 3) određivanjem glavne rasprave na temelju optužnice podignute prema odredbi članka 191. stavka 6. ovoga Zakona i privatne tužbe podnesene prema odredbi članka 267. stavka 2. ovoga Zakona, ako protiv nje nije bilo prigovora ili zahtjeva predsjednika vijeća prema odredbi članka 282. ovoga Zakona, 4) pravomoćnošću optužnice podignute po odredbi članka 191. stavka 6. ovoga Zakona ili privatne tužbe podnesene prema odredbi članka 267. stavka 2. ovoga Zakona ako je prigovor protiv nje odbijen ili odbačen i sudsko se vijeće suglasilo s optužnicom ili privatnom tužbom, 5) određivanjem glavne rasprave na temelju optužnog prijedloga ili privatne tužbe u skraćenom postupku. 6) izdavanjem kaznenog naloga prema odredbi članka 446. stavka 1. ovoga Zakona.

43. Znači, u konkretnom predmetu kazneni postupak je započeo, u to vrijeme prema važećim odredbama zakona i to odredbi iz čl. 164. t. 1. ZKP/1997., donošenjem rješenja o provođenju istrage Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Kio-19/17 od 8. kolovoza 2008. (listovi 338. do 330. navedenog spisa). Nadalje, treba razlikovati samo vođenje postupka, odnosno od kada je postupak započeo sukladno odredbama važećeg ZKP-a od vremena u kojem su bila blokirana novčana sredstva tužitelja. Pritom iz sadržaja tužbe i činjeničnih navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da uglavničene zatezne kamate potražuje (samo) na ukupno blokiran, a kasnije oslobođen, iznos u razdoblju od sedam godina, a ne i tijekom istrage (kada je također bila određena privremena mjera), odnosno ne za vrijeme cijelog trajanja kaznenog postupka. Valja navesti da i sama za sebe, izdvojena činjenica da je postupak vođen određeno vrijeme ili da su novčana sredstva bila blokirana određeno vrijeme ne dovodi automatski do nezakonitog i nepravog rada sudova, odnosno državnog odvjetništva, suprotno tvrdnjama tužitelja. Također, sama činjenica da su privremene mjere donesene 2011., a drugostupanjski je o njima odlučeno 2014. ne dovodi do zaključak da se radi o nezakonitom i nepravilnom u obnašanju sudačke dužnosti. Navedeno posebice stoga jer su u konačnici obje privremene mjere potvrđene drugostupanjskim rješenjima, koje je potvrdilo da su privremene mjere bile pravilne i zakonite, dok je uz sve na premetu i u razdoblju od donošenja privremenih mjera pa do drugostupanjskog odlučivanja o njima postupak aktivno vođen, kako radnjama sudova i to prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, tako i radnjama državnog odvjetništva. Također, sam tužitelj navodi da u slučaju prekoračenja roka za podizanje optužnice nije u vrijeme tada važećeg ZKP/1997. bila propisana pravna posljedica, zbog čega se postupanje državnog odvjetništva, samo za sebe, ne može tumačiti kao nezakonito i/ili nepravilno. U odnosu na izuzeće predsjednice vijeća valja utvrditi da je takav zahtjev odbijen, kao neosnovan (list 616. kaznenog spisa), kao i zahtjev za izuzeće državne odvjetnice (listovi 604. do 606. spisa). Nadalje, u odnosu na navode o nerazumno dugom trajanju postupka, valja uputi da tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da je koristio sredstva za zaštitu suđenja u razumnom roku, sve sukladno odredbama iz ZS- a (odredba čl. 63. do 70.), a zbog čega je i takve navode valjalo otkloniti, kao neosnovane. Pritom tužitelj ne tvrdi, niti dokazuje da je počinjeno bilo kakvo kazneno djelo i da bi netko za određeno kazneno djelo bio pravomoćno osuđen, sve sukladno odredbama iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, zbog čega je sud o navedenom odlučio na temelju odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a (ovo u odnosu na tzv. prijetnje državne odvjetnice koje su evidentirane samo službenom bilješkom).

44. Prema odredbi iz čl. 73. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine br. 99/1999. i 29/2002.) kada ustavnu tužbu usvoji i osporeni akt ukine, Ustavni sud u obrazloženju navodi koje je ustavno pravo povrijeđeno i u čemu se povreda sastoji. Pri donošenju novog akta iz članka 72. stavka 2. ovoga Ustavnog zakona, nadležno sudbeno ili upravno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravna osoba s javnim ovlastima obvezni su poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe (st. 2.).

45. Iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-2677/2024 od 10. listopada 2024. proizlazi da sud ne smije biti pretjerano formalan te da mora pružiti stvarnu i učinkovitu pravnu zaštitu. Ujedno sud mora voditi o pravičnoj ravnoteži između prava vlasništva i zaštite javnog interesa.

46. Prema čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17. – dalje u tekstu: Konvencija) radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.

47. Prema odredbi iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010. i 5/2014. – dalje u tekstu: Ustava) svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: - da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete, - da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane, - na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat, - da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetima propisanim zakonom, - da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu,

- da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, - na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu (st. 2.). Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja (st. 5.).

48. Prema uputi Ustavnog suda Republike Hrvatske sud je cijeli predmet razmotrio te utvrdio da je u razdoblju od lipnja 1996. do srpnja 1997. izvršen porezni nadzor Ministarstva financija, Porezne uprave, blokada računa i prisilna naplata iznosa od 4.690.069,50 kn, sve na ime poreznog dugovanja. U upravnom postupku donesena je pravomoćna presuda kojom su rješenja Porezne uprave utvrđena nezakonitim i poništena. Novčana sredstva nisu vraćena ali je odobrena deblokada računa. Stoga je 1997. pokrenut parnični postupak te je Općinski sud u Zagrebu donio presudu, posl. br. P-8025/02 od 16. srpnja 2002. kojom je naloženo isplatiti tuženici iznos od 48.691.761,57 kn sa zateznim kamatama, sve na ime naknade štete i to izmakle koristi zbog nezakonitog rada tijela državne uprave. Presuda od 16. srpnja 2002. postala je pravomoćna. Pokrenut je ovršni postupak 2005. radi naplate po navodnoj presudi. S obzirom na to da je nad tužiteljem 7. srpnja 2008. otvoren stečaj, to su ovršeni novci išli stečajnoj masi. 2008. pokrenuta je istraga protiv bivšeg direktora tužitelja zbog sumnje da je pravomoćna presuda od 16. srpnja 2002. posljedica kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju – dovođenjem financijskog vještaka u zabludu, a koji je u navedenom parničnom postupku izradio nalaz i mišljenje, na temelju kojega je donesena prvostupanjska presuda, koja je postala pravomoćna. 2008. podnesena je ustavna tužba protiv odluka o otvaranju stečajnog postupka. 2011. podignuta je optužnica protiv bivšeg direktora tužitelja. Ustavni sud Republike Hrvatske je usvojio ustavnu tužbu protiv odluka u stečajnom postupku odlukom br. U-III- 4963/2008 od 30. ožujka 2011. U ponovljenom postupku, prijedlog za otvaranje stečajnog postupka je pravomoćno odbijen. Rješenjima od 6. svibnja 2011. i 11. svibnja 2011. donesene su privremene mjere protiv tužitelja i njegovog direktora kojima su blokirana sredstva sredstva prethodno naplaćena ovršnim postupkom na temelju presude od 16. srpnja 2002. O žalba protiv privremenih mjerama odlučivao je 2014. te su potvrđene. Stoji službena zabilješka da je suca Marija Franetovića, nekoliko dana prije sjednice, nazvala državna odvjetnica Daria Boban i tražila da prigovor bude odbijen jer „neće dobiti plaću“. Kazneni postupak obustavljan je u tri navrata ali su sva tri rješenja ukinuta te je predmet vraćen na ponovni postupak. U kaznenom postupku traženo je izuzeće predsjednice raspravnog vijeća, izuzeće državne odvjetnice i svih njenih zamjenika, koji su zahtjevi svi odbijeni. Presudom, posl. br. K-482/11 od 17. listopada 2017. direktor tužitelja je oslobođen optužbi. Presuda je potvrđena presudom, posl. br. Kž-132/18 od 9. listopada 2018. Privremene mjere su ukinute 26. listopada 2018. dan prije ukidanja prvostupanjski sud je primio drugostupanjsku kaznenu presudu. Novci su vraćeni tužitelju.

49. Sud je ujedno uzeo u obzir, kao što je prethodno navedeno, da je u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu, vođen postupak, pod posl. br. P-8025/02 u kojem je tužitelj već tražio naknadu štete i to izgubljenu zaradu u iznosu od 27.314.827,72 kn i 16.686.864,35 kn te nepokrivene fiksne troškove u iznosu od 16.686.864,35 kn. Presudom od 16. srpnja 2002. navedeni iznosi su dosuđeni tužitelju. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-5061/02 od 26. listopada 2004. navedena prvostupanjska presuda je potvrđena. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti i reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje, posl. br. Gzz-152/05 i Rev-638/05 od 3. kolovoza 2005. kojom je potvrđen dosuđen iznos za imovinsku korist, a ukinuto dosuđen iznos na ime nepokrivenih fiksnih troškova. U ponovljenom suđenju, Općinski građanski sud u Zagrebu je donio presudu, posl. br. P- 523/21 od 22. listopada 2024. Presuda od 22. listopada 2024. potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2334/23 od 10. listopada 2023. Odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije, Vrhovni ud Republike Hrvatske donio je rješenje, posl. br. Revd-1695/2 od 22. listopada 2024. kojim je odbio prijedlog za dopuštenje revizije. Tužitelju su u cijelosti plaćanja potraživanja dosuđena u navedeni postupcima po osnovi izgubljene zarade i fiksnih troškova. Pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, pod posl. br. P-6878/02 tužitelj vodi još jedan postupak u kojem po istom štetnom događaju traži izmaknu dobit, odnosno naknadu štete zbog izgubljenog tržišta i zaustavljenog razvoja. Prvostupanjska presuda donesena je 4. rujna 2000. te je ukinuta rješenjem iz 2002., a predmet još nije pravomoćno završen.

50. Kazneni postupak vođen je po tada važećim pravilima Zakona o kaznenom postupku. Okrivljenik je iznosio navode, o njima su se očitovali, kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski sud. Odluke su sve ispitivane i prošle su test pravilnosti i zakonitost te su obrazložene. Stoga se ne može uzeti kao osnovan navod tužitelja da sama dugotrajnost postupka, promatrana kroz cjelokupni postupak, prema uputi Ustavnog suda Republike Hrvatske, predstavlja povredu iz čl. 29. st. 1. Ustava. Ovo posebice uvažavajući kompleksnosti činjenično-financijsko-poreznog-pravnog konteksta cjelokupnih postupaka, počev od poreznog nadzora, blokada, parničnih postupka, ovršnih postupka, stečajni postupaka te kaznenog postupka, sve kroz više instanci sudovanja.

51. Prema čl. 1. st. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

52. Prema čl. 1. st. 2. Protokola br. 1. uz Konvenciju prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

53. Kao što je prethodno navedeno, sud je iz odluke Ustavnog suda Republike zaključio da treba provesti test provjere ravnoteže između dva prava i to tužiteljevog prava na vlasništvo i raspolaganja blokiranim novčanim sredstvima, s jedne strane, te zaštite javnog interesa kontrole države da primjeni zakone kako bi osigurala opći interes ili plaćanja poreza, doprinosa i kazni.

54. Prema odredbi iz čl. 3. Ustava sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.

55. Prema odredbi iz čl. 48. st. 1. Ustava Jamči se pravo vlasništva. Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkoga prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru (st. 2.).

56. Prema odredbi iz čl. 50. st. 2. Ustava poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

57. Prema čl. 5. st. 2. Ustava svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

58. Prema čl. 14. st. 2. Ustava svi su pred zakonom jednaki.

59. Naime, tužitelj je, s jedne strane, imao pravo raspolagati sa svojim vlasništvom, ovdje konkretno slobodno raspolagati sa svojim novčanim sredstvima, a što nije bio u mogućnosti dok su mu sredstva bila pravomoćno blokirana. Pritom treba cijeniti da su novčana sredstva bila blokirana zbog provođenja kaznenog postupka protiv direktora tužitelja uslijed postojanja osnovane sumnje počinjenja teškog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju – djelo opisano u čl. 292. st. 2. u vezi s st. 1. al. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/97. i 27/98. – dalje u tekstu: KZ/97.), a kažnjivo po čl. 292. st. 2. KZ/97. Naime, direktoru tužitelja se stavljalo na teret da je, kao odgovorna osoba tužitelja, u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu lažnim bilancama i stavljanjem isprava neistinitog sadržaja neistinito prikazivao stanje i kretanje sredstava i uspjehe poslovanja, a takvim kaznenim djelom pribavljena je znatna imovinska korist, dok je počinitelj postupao s ciljem pribavljanja takve koristi.

60. Prema čl. 16. Ustava slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (st. 2.).

61. Kazneni postupak pokrenulo je ovlašteno tijelo, optužnica je potvrđena, privremene mjere su donesene na temelju zakona, ispitane u žalbenom postupku te potvrđene na drugom stupnju. U konačnici je donesena oslobađajuća kaznena presuda, a koja je i potvrđena na drugom stupnju, nakon čega je novac odblokiran i vraćen tužitelju odmah slijedeći dan nakon dana kada je prvostupanjski sud primio drugostupanjsku presudu.

62. Time ovaj sud smatra da su državna tijela, pa tako državno odvjetništvo i sudovi, postupali na temelju zakona i u granicama svojih ovlaštenja te na njihovoj strani nije bilo protupravnosti. Valja navesti da ni sam tužitelj ne navodi protupravnosti u postupanju državnih tijela. Valja navesti da je do privremenog oduzimanja novčanih sredstava došlo na temelju odluka donesenih od državnih tijela, ustanovljenih na temelju zakona, a koja su i postupala na temelju zakona, da je tužitelj imao pravni instrumente, kojima se i služio, sve radi zaštite svojih prava te da su sudovi odgovarali te po stupnjevima odlučivali i očitovali se o navodima okrivljenika.

63. U konkretnom predmetu/predmetima privremene mjere oduzimanja novčanih sredstava i trajanje takvih mjera bile su usklađene sa zakonom, radi javnog interesa te udovoljavaju kriterijima razmjernosti. Navedeno stoga jer je novac privremeno oduzet radi sumnje u počinjenje teškog kaznenog djela, a koji kazneni postupak je rezultirao donošenjem pravomoćne oslobađajuće presude. Naime, na temelju odredbe iz čl. 16. Ustava slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a sve razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Država mora biti u mogućnosti provjeravati provedbu zakonskih odredbi, naravno, sve na temelju konvencijskih, ustavnih i zakonskih ovlaštenja i uz razumnu mjeru u ograničenju sloboda i prava. Svojim navodima tužitelj nije doveo u sumnju ovakvu ravnotežu. Suprotnim tumačenjem, država bi bila dovedena u položaj da ne može na temelju zakona i radi provedbe zakona provoditi postupke radi zaštite pravnog poretka, javnog morala i zdravlja. Naravno da postupanja trebaju biti svakako razmjena naravi potrebe za ograničenjem u svakom individualnom slučaju. S obzirom na to da je sud utvrdio da je novac odblokiran odmah slijedeći dan nakon dana kada je prvostupanjski sud zaprimio potvrđujući oslobađajuću kaznenu presudu, to su slobode i prava tužitelja bila u razumnoj mjeri ograničena radi zaštite pravnog poretka, suprotno upiranjima tužitelja.

64. U svakom slučaju, sud ponavlja da treba razlikovati pravni osnov iz čl. 30. st. 1.

ZOO-a od samog instituta naknade štete.

65. Tužitelj, prema navodima, a i navodima Ustavnog suda Republike Hrvatske, potražuje naknadu štete. Tužitelj u ovom individualnom, konkretnom predmetu, prema svim dokazima u spisu, nije dokazao nastanak štetnu radnje, kao ni protupravnost u postupcima državnih tijela. Navedeno stoga jer su državna tijela postupala unutar granica ovlaštenja i na temelju zakona, sve sa provjerama po žalbama i na drugim stupnjevima.

66. Sud otklanja, kao neosnovane, navode tužitelja da mu naknada u visini zateznih kamata pripada u svakom slučaju (neovisno od pretpostavki za naknadu štete). Navedeno bi se tumačilo samo u slučaju vjerovničko-dužničkom obveznom odnosa, a koji je nastao donošenjem rješenja u kaznenom postupku kojim su se odblokirala novčana sredstva. Takvim rješenjem prestala je pravna osnova za privremeno oduzimanje novčanih sredstava te je takvim rješenjem tuženica stupila u dužnički odnos prema tužitelju, kao vjerovniku. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je to razdoblje trajalo neko vrijeme i/ili određeno vrijeme već sam ističe da je odmah dan nakon primitka drugostupanjske odluke sud otpustio novčana sredstva koja su bila privremeno oduzeta.

67. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. I. izreke.

68. Nadalje, o troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

69. Stoga, a kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, to je u odnosu na vrijednost predmeta spora od 5.673.684,47 EUR, tuženici kao potrebne za vođenje parnici valjalo priznati troškove i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 20.000,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, za sastav podneska od 6. travnja 2022., 17. srpnja 2025., 11. rujna 2025. i 20. studenog 2025., za svaki iznos od 20.000,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife te za zastupanja, po zakonskoj zastupnici, na ročištima održanima 23. veljače 2022., 11. travnja 2022., 14. listopada 2022., 20. ožujka 2025. i 1. prosinca 2025., za svako ročište po iznos od 20.000,00 EUR, sve na temelju Tbr. 9.1. Tarife, odnosno ukupno 200.000,00 EUR. Na troškove su dosuđene zatezne kamate od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO- a koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. II. izreke.

U Zagrebu 14. siječnja 2026.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.

Dostaviti:

- tužitelju, po pun.

- tuženici, po ŽDO u Zagrebu