Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe Auro Domus d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe TC, zastupani po branitelju Darijanu Hӧrt, odvjetniku iz [adresa], zbog prekršaja iz čanka 61. stavka 1. i 2. Odluke o reklamiranju na području Grada Zadra (Glasnik Grada Zadra 28/,10, 4711,4/12,14/13 i 4/18), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, broj: Pp-4981/2022-18 od 22. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe Auro Domus d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe TC i pobijano rješenje se potvrđuje.
Obrazloženje
1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem Općinskog suda u Zadru temeljem čl. 199. st. 2. Prekršajnog zakona odbačena je kao nedopuštena žalba okrivljene pravne osobe Auro Domus d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe TC, podnesena protiv presude istog suda, broj: Pp-4981/2022-11 od 28. travnja 2025., uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju povodom prigovora okrivljenika na obavezni prekršajni nalog proveden žurni postupak te donesena presuda protiv koje u smislu odredbe članka 244. stavka 1. Prekršajnog zakona nije dopuštena žalba to smatra da je žalbu okrivljenika trebalo odbaciti iz razloga navedenih u članku 204. stavku 4. Prekršajnog zakona.
2. Protiv pobijanog rješenja okrivljenici su po branitelju pravodobno podnijeli žalbu, navodeći da je podnose po svim žalbenim osnovama sukladno Prekršajnom zakonu. Ističu da je Općinski sud u Zadru u presudi broj: Pp-4981/2022-11 od 28. travnja 2025. godine u uputi o pravnom lijeku naveo da je protiv presude dopuštena žalba u roku od osam dana od dana dostave prijepisa presude, da se žalba podnosi istom sudu, a da o žalbi odlučuje Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske. Postupajući sukladno takvoj uputi, okrivljenici su u propisanom roku podnijeli žalbu nadležnom sudu. Smatraju da ih je takvim postupanjem prvostupanjski sud doveo u zabludu te da se time narušava zakonitost postupka, dok okrivljenici zbog pogreške suda trpe štetne posljedice. U tom smislu žalitelji se pozivaju na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kzz-26/1996-3 od 4. ožujka 1997., prema kojoj uputa o pravu na žalbu mora biti jasna i pravilna kako bi stranke mogle učinkovito koristiti to svoje pravo, pri čemu pogreška suda ne može imati štetnih posljedica za stranku u postupku. Ističu da je istom odlukom zauzeto stajalište da se žalba podnesena u roku navedenom u pogrešnoj uputi o pravnom lijeku ima smatrati pravodobnom. Nadalje se pozivaju na ustaljenu praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojoj stranke ne smiju trpjeti štetne posljedice zbog postupanja po pogrešnoj uputi o pravnom lijeku koju su dali sudovi, kako je potvrđeno u odlukama broj: U-III-1458/2013 od 6. svibnja 2013. i broj: U-III-1733/2000 od 24. studenoga 2004., kao i u odluci broj: U-III-2698/2021 od 13. rujna 2023. godine. Smatraju da je time povrijeđeno ustavno pravo na sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti, zajamčeno člankom 19. stavkom 2. Ustava Republike Hrvatske. Žalitelji nadalje ističu da je ustavnopravno neprihvatljivo propuste nadležnih tijela stavljati na teret stranaka i time ih uskraćivati u ostvarivanju njihovih procesnih prava, podsjećajući na načelno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojem pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana. U tom smislu pozivaju se i na praksu Europskog suda za ljudska prava, osobito na presudu u predmetu Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. godine, prema kojoj bi rizik pogrešaka državnih tijela trebala snositi država, a ne pojedinci na koje se takve pogreške odnose. Naposljetku, žalitelji dovode u pitanje i zakonitost provođenja žurnog prekršajnog postupka, navodeći da u postupku nisu provedeni svi dokazi koje su predložili, odnosno da im prvostupanjski sud nije omogućio izvođenje svih predloženih dokaza. U tom kontekstu pozivaju se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3312/2017 od 9. listopada 2019., ističući da članak 6. stavak 3. točka d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jamči pravo okrivljenika da se svi dokazi protiv njega izvode u njegovoj prisutnosti na javnoj raspravi radi osiguranja kontradiktornosti postupka, te smatraju da je neprovođenjem predloženih dokaza povrijeđeno njihovo pravo na pošteno suđenje. Slijedom navedenog, žalitelji predlažu da se pobijano rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: Pp-4981/2022-18 od 22. rujna 2025. godine, ukine.
3. Žalba nije osnovana.
4. Razmatrajući žalbene navode, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito postupio kada je pobijanim rješenjem odbacio žalbu okrivljenika kao nedopuštenu, te je za svoju odluku dao jasne i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
5. Naime, iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je u konkretnom slučaju ovlašteni tužitelj izdao obavezni prekršajni nalog, protiv kojeg su okrivljenici pravodobno podnijeli prigovor zbog poricanja prekršaja, nakon čega je prvostupanjski sud, sukladno članku 244. stavku 1. Prekršajnog zakona, proveo žurni postupak i donio presudu. Protiv takve presude, donesene u postupku po prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga, žalba nije dopuštena, kako je to izrijekom i propisano te navedenom članku 244. stavku 1. Prekršajnog zakona.
6. Slijedom navedenog, bez obzira na žalbene navode kojima se osporava pravilnost pouke o pravnom lijeku sadržane u presudi Općinskog suda u Zadru broj: Pp-4981/2022-11 od 28. travnja 2025. godine, pogrešna pouka o pravnom lijeku ne može stvoriti pravo na podnošenje žalbe koje zakonom nije propisano. Procesna prava stranaka utvrđuju se isključivo zakonom, a ne poukom suda, pa stoga okolnost da je u presudi navedena pogrešna uputa o dopuštenosti žalbe ne može dovesti do drukčijeg pravnog učinka u pogledu dopuštenosti žalbe, uz napomenui da se Odluka Ustavnog suda RH, broj:U-III-1733/2000 od 24. studenog 2004., a na koju se i referira žalba okrivljenika, odnosi na situaciju u kojoj je dana pogrešna uputa o roku za žalbu, a ne o dopuštenosti žalbe, što je slučaj u ovom prekršajnom predmetu.
7. U tom smislu pravilno je prvostupanjski sud, primjenom članka 199. stavka 2. u vezi s člankom 204. stavkom 4. Prekršajnog zakona, žalbu okrivljenika odbacio kao nedopuštenu.
8. Žalbeni navodi koji se odnose na povredu prava na pošteno suđenje, neprovođenje predloženih dokaza, kao i osporavanje opravdanosti provođenja žurnog postupka, nisu od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja, budući da se tim navodima ne dovodi u pitanje procesna pretpostavka dopuštenosti žalbe, već se odnose na zakonitost i pravilnost presude protiv koje žalba po zakonu nije dopuštena. Stoga se ti navodi u ovom žalbenom postupku ne mogu razmatrati.
9. Slijedom svega navedenog, budući da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsko rješenje potvrditi.
U Zagrebu 14. siječnja 2026.
Zapisničar :
Predsjednik vijeća:
Željko Kudrić, v. r.
Mario Soljačić, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Zadru, u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.
