Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-3553/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv I okrivljenika Fashion company d.o.o. kao pravne osobe i II okrivljenika FZ kao odgovorne osobe u pravnoj osobi, zbog prekršaja iz čl. 229. st. 1. t. 1. i st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23.), odlučujući o žalbi tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Split, Služba za nadzor radnih odnosa, podnijetoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: Pp-6684/2023-12, od 31. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Split, Služba za nadzor radnih odnosa i potvrđuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom I okrivljena pravna osoba Fashion company d.o.o. i II okrivljenik odgovorna osoba FZ, temeljem čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona oslobođeni su od optužbe zbog prekršaja iz čl. 229. st. 1. t. 1. i st. 2. Zakona o radu uz obrazloženje da djelo koje se okrivljenicima stavlja na teret optužnim prijedlogom nije prekršaj, jer je tužitelj u optužnom prijedlogu naveo pogrešan blanketni propis.
2. Protiv navedene presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu u odnosu na I okrivljenika Fashion company d.o.o., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da je prvostupanjski sud oslobodio I okrivljenika za prekršaj iz čl. 5. Zakona o radu kažnjiv po čl. 229. stavka 1. točke 1. istog Zakona, jer je prvookrivljenik naknadno dostavio korigiranu evidenciju o radnom vremenu za mjesec prosinac 2022., i to za dan 5. prosinca 2022. Iz navedenog proizlazi da je prvookrivljenik naknadno dostavio evidenciju o radnom vremenu radnice ZZ za prosinac 2022., a sve iz razloga da izbjegne prekršajnu odgovornost. Tužitelj nadalje navodi da je navedeni prekršaj kvalificiran kao najteži prekršaj te nije beznačajno djelo. Tužitelj smatra da oslobađajućom presudom ne može biti postignuta ni specijalna ni generalna prevencija i predlaže da se razmotri je li oslobađajuća presuda primjerena težini počinjenog djela i stupnju odgovornosti prvookrivljenika.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da nisu počinjene povrede na koje ukazuje žalitelj.
5. U pravu je prvostupanjski sud kada je, u odnosu na prekršaj iz čl. 5. Zakona o radu, kažnjiv po čl. 229. st. 1. t. 1. istog Zakona, zaključio da činjenični opis ne sadrži sva bitna obilježja djela.
6. Prije analize zakonskih odredaba potrebno je istaknuti slijedeće: zakonski opis odnosno pravno kvalificiranje prekršaja je podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja. Iz navedenog razloga, sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu prekršaja. U protivnom, dakle u nedostatku bilo kojeg konstitutivnog elementa bića prekršaja u činjeničnom opisu, opisano djelo nije prekršaj.
7. Odredbom čl. 229. st. 1. toč. 1. Zakona o radu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenog prekršaja propisano je da će se novčanom kaznom za prekršaj kazniti poslodavac pravna osoba, ako ne vodi evidenciju o radnicima i radnom vremenu ili je ne vodi na propisani način, ili ako na zahtjev inspektora rada ne dostavi podatke o radnicima i o radnom vremenu (članak 5.). Nadalje, odredba čl. 5. Zakona o radu u st. 1. propisuje da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, dok u st. 2. propisuje da evidencija iz st. 1. ovoga članka mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, čiji sadržaj i način vođenja evidencije propisuje pravilnikom ministar nadležan za rad st. 4.
8. U optužnom prijedlogu tužitelj je pogrešno naveo kao relevantnu normu Pravilnik o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine (Narodne novine br. 32/15, 102/15 i 35/17). Taj Pravilnik, međutim, ne uređuje sadržaj i način vođenja evidencije o radnicima i njihovom radnom vremenu, nego propisuje sadržaj obračuna plaće i naknada plaće koje je poslodavac radniku dužan dostaviti i čuvati. Stoga se navedeni propis ne može smatrati blanketnim propisom na koji se poziva prekršajna norma iz čl. 229. st. 1. t. 1. Zakona o radu, pa njegovo navođenje u optužnom prijedlogu nije pravno relevantno za kvalifikaciju prekršaja iz čl. 5. i članka 229. stavak 1. točka 1. Zakona o radu, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud.
9. Prema važećem provedbenom propisu u vrijeme počinjenja prekršaja, Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine broj: 73/2017), evidencija o radnicima mora sadržavati podatke o radnom vremenu, odnosno informacije koje omogućuju utvrđivanje kada je radnik počeo i završio rad, ukupno dnevno radno vrijeme i vrijeme nenazočnosti na radu (npr. korištenje odmora, neradnih dana, spriječenosti za rad i drugo). Ti podaci su propisani članom 8. stavkom 1. Pravilnika, pri čemu točke 3. i 4. navedenog stavka (podatci o početku i završetku rada) predstavljaju minimalne sastavne elemente evidencije o radnom vremenu ako je takva obveza ugovorena kolektivnim ugovorom, internim sporazumom, ugovorom o radu ili pravilnikom o radu poslodavca (što je uređeno stavkom 3. članka 8. istog Pravilnika). Ovaj pravilnik dopunjuje obvezu vođenja evidencije radnika iz čl. 5. Zakona o radu i predstavlja normu na koju se blanketna prekršajna odredba iz čl. 229. st. 1. t. 1. Zakona o radu poziva jer konkretizira što se smatra evidencijom „na propisan način“. U konkretnom optužnom prijedlogu nije navedena odredba i taj Pravilnik (NN 73/2017) koja uređuje način vođenja evidencije radnog vremena te koje podatke evidencija mora sadržavati, pa činjenični opis nije potpun i ne daje sva bitna obilježja prekršaja propisana čl. 229. st. 1. t. 1. Zakona o radu.
10. Slijedom navedenog, djelo za koje se I okrivljenik pravna osoba optužnim aktom optužuje kao je opisano po propisu nije prekršaj te je trebalo odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i donijeti odluku kojom se potvrđuje presuda prvostupanjskog suda kojom su I okrivljenik oslobađa optužbe za djelo opisano u izreci jer djelo za koje se optužuje kako je opisano, po propisu nije prekršaj.
11. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi.
U Zagrebu 14. siječnja 2026.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Željko Kudrić, v.r.
Mario Soljačić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.
